Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - siječanj 2007
srijeda, siječanj 31, 2007

Šesnaest kilometara od Buzeta duboko u Ćićariji, ispod brda Žbevnica nalazi se Brest. Današnji broj stanovnika nekoliko je puta manji od broja prije 2. svjetskog rata jer je "trbuhom za kruhom" niz stanovnika otišlo živjeti i raditi u Buzet, Kopar, Rijeku ili Umag. Ovo je realnost današnje Ćićarije; prazne kuće, težak život, oštra klima. Ali opet, tužnim činjenicama prkosi ljepota Ćićarije (ovo progovara moja ćićarijska krv).
Brest ima jednu specifičnost, najmanji zvonik u cijeloj Istri. Samu crkvu sv. Trojstva izgradili su austrijanci 1878. godine u zamjenu za pravo korištenja vode sa seoskog izvora. Ugovor nije predvidio gradnju zvonika pa je zvonik, visok nekoliko metara, izgrađen naknadno. Sredstva za zvonik skupli su stanovnici Bresta.

 Najmanji zvonik u Istri
Nešto o životu Bresta pod Žbevnicom u razdoblju oko 1912. godine možete pronaći i u knjizi "Istarski puti" Franje Horvata Kiša.

(iz predgovora knjige: ...Putopisne zapise o viđenom i neviđenom na pređenim stazama i putevima, selima i gradićima drevne Istre tijekom ljeta 1912., te ponovno 1914. godine Franjo Horvat Kiš uobličio je 1919. godine u knjigu Istarski puti - upravo kada je, nekoliko mjeseci ranije, Italija okupirala Istru!
Izašla je ta knjiga kao svojevrsan lijek na ranu: bio je to trenutak kad je trebalo ponovno otpočeti borbu za povratak Istre domovini Hrvatskoj i oduprijeti se talijanizaciji hrvatskog življa, sačuvati svoj nacionalni identitet..."


swirl @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 30, 2007

Oko 5 kilometara od Lupoglava, na visoravni s čijeg se ruba pruža pogled na tunel Učka, smjestio se Brest pod Učkom (neki ga zovu i Kraljevi Brest). Do "vidikovca" možete doći vozeći se kroz selo do zgrade gdje je bila škola, a dalje nastavljate pješice. Osim tunela, vidjet ćete Boljun, Boljunsko Polje, Vranju, a uz dobru vidljivost vidjet ćete i komadić mora. Po razno raznim turističkim vodičima pročitala sam o ovom i onom "vidikovcu" u Istri. Od svega što sam ja do sada vidjela, ovaj mi je pogled najljepši . 
Brest ima i jedan od najvećih vodopada u Istri (oko 25 metara, taman pri ulasku u selo s lijeve strane). Na žalost vodopad možete vidjeti isključivo nakon obilnijih kiša.

I ono što Brest čini posebnim jesu dine od lapora kojih ima u selu i njegovoj blizini. Prve ćete vidjeti odmah kod Lupoglava na skretanju za cestu koja vodi u Brest. 


swirl @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, siječanj 27, 2007

 Baron Gautsch, vlasništvo austrijskog Lloyd-a
Baron Gautsch bio je najveći, najbrži i najsuvremeniji putnički brod Austro - Ugarske. S izuzetkom nekoliko ratnih plovidbi (opskrba vojske) plovio je na liniji Trst - Kotor i natrag. Imao je 100 mjesta u prvom, 50 u drugom i 150 mjesta u trećem razredu dok mu je broj članova posade bio između 60 i 70.
S ciljem zaštite glavne morske luke Pule početkom prvog svjetskog rata, Austrijanci su u Jadranu u blizini Pule postavili niz minskih polja koja su Pulu trebala braniti od Italije. Oko 9 milja pred Rovinjem u takvo je minsko polje ušao i Baron Gautsch. Izgleda da je bila riječ o pogreški osobe na zapovjednom mostu (drugi časnik Tenze, puno se ime ne zna) jer je brod skrenuo s kursa i ušao u minsko polje. Nekoliko brodova u blizini vidjelo je pogrešku te zvučnim i svjetlosnim signalima pokušalo upozoriti brod na nevolju. Na žalost, nije bilo reakcije, a vrlo kratko po ulasku u minsko polje došlo je do eksplozije i u svega par minuta brod je nestao pod morem, povukavši za sobom niz putnika.

Kako je bio početak rata, na brodu su uglavnom bile evakuirane familije vojnih službenika, kao i niz austrijskih turista koji su bježali kućama. Točan se broj putnika ne zna upravo zbog ratnih prilika.
Po potonuću započela je akcija spašavanja, te je iz mora spašeno oko 150 ljudi.  Nagađa se da je Jadran postao grobnicom od 240 do 390 putnika, ponajviše žena i djece.

Brod leži u pjesku na 40 metara dubine, i jedan je od najposjećenijih destinacija hrvatskog podmorja. Potpuno cijel, zarasao u kamenice i morsko bilje, dok je u unutrašnjosti broda bilja puno manje.

swirl @ 16:33 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 23, 2007

 Draguć ili "Istarski Hollywood", na ulasku u mjesto groblje i crkvica Sv. Elizeja

Kao i niz drugih istarskih gradića tako i Draguć svoje postojanje kontinuirano nastavlja još od pretpovijesnog doba. Zbog pogodnog položaja za obranu i kasnije je tu bila utvrda rimljana, pa oglejskih patrijarha i zatim Mlečana. Još se i danas, uglavnom na njegovom južnom dijelu, mogu vidjeti ostaci obrambenih zidova.
Draguć je prije 2. svjetskog rata imao 600 stanovnika pa nam je jasnije zašto Draguć ima čak 4. crkve (danas ima pedesetak stanovnika). 

Na samom ulazu u mjesto nalazi se crkva Sv. Elizeja, specifična po gradnji od dvije vrste kamena različitih boja. Crkvica je građena u 12. stoljeću, a u 13. su napravljene freske po kojima je poznata.

 Crkvica Sv. Roka
Na suprotnom dijelu Draguća crkvica je Sv. Roka. Uz freske u Bermu u Sv. Roku najpoznatije su istarske freske (majstor Antun iz Padove (Padova je brdo kraj Kašćerge, zapadno od Draguća). Crkva Sv. Roka sagrađena je početkom 16.st. Freske u njoj Antun iz Padove počeo je raditi 1529. godine. O početku radova svjedoči natpis na glagoljici: 
"Let rojenija togoje 1529, miseca sektembra na dan 15, bi popisana ta crikav po meštri Antoni s Padove». 
U tom navratu nastale su freske na svodu i zidovima, dok je 1537. isti majstor napravio i oltarnu sliku.

 Freske majstora Antuna iz Padove
Na gradskom trgu nalazi se crkva Sv. Križa iz 15. stoljeća, dok je četvrta crkvica ona Sv. Marije od Ružarija (danas je u njoj smješten mali muzej umjetnina iz srušenih crkvica iz okolice).

 Pogled na Sv. Mariju od Ružarija

Na padinama Draguća, bez obzira što je riječ o središnjoj Istri, ima nekoliko maslinika.
Inače, sedamdesetih i osamdesetih u Draguću, a zbog njegovog posebnog izgleda i atmosfere snimano je niz filmova, pa se ulicama Draguća među inima šetao i Karl Malden i Michael York. Ne vjerujete li, posjetite gostionicu na gradskom trgu. Tamo je vlasnik, G. Gržinić po zidovima  gostionice objesio niz fotografija glumaca sa stanovnicima Draguća. Osim toga, u gostionici se nalazi malena etnografska zbirka (jarmova, tanjura, bukaleta, ferala...) koje je simpatičan vlasnik uspio sakupiti u ovom kraju.

 Glavna ulica drevnog Draguća 



swirl @ 18:41 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, siječanj 19, 2007

Radovi na tunelu Učka počeli su 1976. godine, tunel je prokopan 1978., a otvaranje tunela bilo je 27. rujna 1981. godine (rad na tunelu pratila i Cvergla sjedeći na rubu visoravni Ćićarije).
Dužinom od 5.062 metra tunel Učka bio je tada najduži tunel u Hrvatskoj, dok su ga tek u novije vrijeme "pretekli" Sveti Rok (5.670 m) i Mala Kapela (5.761 m).

I malo o tunelima u povijesti:
- prvi pješački tunel napravio je babilonski car 2.100 godina p.n.e. ispod rijeke Eufrat,
- tunele su gradili i na području drevnog Egipta, Indije, asteci...
- u 1. st. n.e. rimljani rade tunel dug 900 m namijenjen transportu vode,
- prvi alpski tunel probijen je 1484. godine između Piemonta i Provanse,
- za potrebe navodnjavanja od 1526 - 1533. godine u Valle di Suza jedan jedini čovjek prokopao je tunel dužine 450 m.

Najduži tuneli danas jesu:
- u Norveškoj (Laerdal - Aurland) 24,5 km,
- u Francuskoj (Marcantour) 17,4 km
- u Švicarskoj (San Gottard) 16,9 km.

Zaboravih dodati na kraju da sam ove podatke našla u "Franini i Jurini" za 2006. godinu


swirl @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 16, 2007

 Jedini ulaz u Mutvoranski kaštel 

Mutvoran je maleni gradić s tridesetak stanovnika, smješten istočno od Marčane. 
Vjerojatno se baš na ovom mjestu nalazio nestali grad histra Faveria kojeg su, kao i Nezakcij (Vizače) i Mutilu (na mjestu današnjeg Medulina) pobijedili Rimljani u 2 st.p.n.e. Na istom su mjestu Rimljani izgradili utvrdu kojoj je bila glavna zadaća nadgledanje ceste koja je vodila iz Pule prema Liburniji. 

 Mutvoranski grb
U 16. i 17. stoljeću u nekoliko ga je navrata poharala kuga i time započela propadanje ovog drevnog kaštela. 
Na ulazu u grad, ispred trostrukih vrata (koja su bila i jedina vrata u kaštel) nalazi se obnovljena loža.

 Gradska loža

U gradiću je i crkva Svete Marije Magdalene, koja se prvi put spominje 490. godine, ali današnji oblik datira iz 13. stoljeća. Riječ je o crkvi s najvrednijim sakralnim inventarom u cijeloj Istri. Od 5 oltara najvredniji je drveni renesansni oltar s kipovima svetaca iz crkvica u okolici. 

 Crkva Svete Marije Magdalene

 Ulaz u Mutvoran i gradska loža prije restauracije (slikano 1963.)


swirl @ 19:52 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 9, 2007


Godine 1964. Pazinska je jama proglašena zaštićenim krajolikom. U dijelu gdje se spajaju nepropusan flišni i propusan vapnenački sloj prekida se površinski tok Pazinčice i ona ponire. Godine 1975. suradnjom speleološkog društva Istra i pulskog kluba za podvodne aktivnosti otrilo se malo više o podzemnom toku. Prvo podzemno jezero tunelom vodi u drugo podzemno jezero i pećinu  (po roniocu Mitru Marinoviću prozvana je "Mitrovom pećinom"). Za sada je Mitar jedini koji je vidio i ovo drugo podzemno jezero. 

Prije se mislilo da nakon poniranja vode Pazinčice ponovno izlaze na površinu na jugozapadu Istre. Ispitivanje podzemnog toka provedeno  je 1934. (Massimo Sella). U Pazinčicu su puštene označene jegulje koje su nakon nekoliko sati isplivale na jugoistoku, uz izvor Raše. Ponovljena ispitivanja bojom potvrdila su isto. Jedno je ispitivanje rađeno 1985. te je dalo još detaljnije podatke o ponovnom izbijanju pazinčice na površinu.
Do samog ponora se ne preporučuje silaziti, ali zato, kada dođete do Pazinskog kaštela, produžite stotinjak metara ulicom koja vodi nizbrdo i s mosta imati ćete predivan pogled na jamu (oprez za one koji se boje visine!).

Zbog slabe propusnosti sifona česte su poplave u Pazinskoj jami. Gotovo svake godine nakon jakih kiša pred ulazom u podzemlje stvara se jezero. Pri najjačim poplavama nastalo jezero znalo se protezati i do 3 km u dužinu. 
 Poplava 28. ožujka 1928.

 Poplava 19. studenog 2002. 

Jedna od legendi vezana uz pazinsku jamu govori o mladom pastiru koji je čuvao ovce vlasnika pazinskog kaštela. Jedna mu je ovca slučajno pala u ponor, a kada je nedugo nakon toga posjetio svog oca u Raši, ista je ovca isplivala u Raši. I tako je pastir našao modus prehranjivanja svoje gladne obitelji. Svako toliko bacio bi koju ovcu u pazinsku jamu, a otac bi je sačekao u Raši. Dok ga nije otkrio vlasnik kaštela, bacio ga u jamu, a njegov je otac umjesto ovce, dočekao mrtvo tijelo svog sina. Interesantno je da je "teorija" o izbijanju vodenog toka ponovno na površinu kod Raše u ovoj legendi potvrđena stručnim dokazima tek u 20. stoljeću.

I da, lijepa je Pazinska jama, pomalo strašna, ali začudno lijepa. I nije ni čudo da se smatra kako je Dante Alighieri posjetio Pazin i inspiraciju za ulazak u pakao u "Božanstvenoj komediji" našao upravo ovdje (ostavite svaku nadu, vi koji ulazite).
Pazinska jama inspirirala je i Nazora. Ali se možda najveća popularnost može zahvaliti romanu "Mathias Sandorf "(Jules Verne). 

1867. tri ugarska plemića pripremaju urotu ne bi li se Mađarska otcijepila od Austro-Ugarske. Zbog izdaje završavaju osuđeni na smrt i zatvoreni u pazinskom kaštelu, ali uspiju pobjeći. Dvoje uspijevaju, ali padaju u nabujalu Pazinčicu te nakon sati i sati plutanja njezinim podzemnim tokom izlaze na površinu u Limskom kanalu.....

Godine 1988. osnovan je "Jules Verne Klub" (LINK je ovdje). Na godišnjicu osnutka kluba svake godine (26. lipnja) članovi kluba pokušavaju dočarati kako je moglo izgledati suđenje i bijeg Sandorfa (manifestacija "Dani Jules Vernea".

swirl @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 2, 2007

Nedavno sam skopčala da još ovdje nisam ni spomenula Pulu. No, pa eto prvog posta. Novina je i to da sam konačno izvadila digitalac iz "naftalina". Zato lijepo molim kad vidite moj prst preko pola slike ništa nećete komentirati (barem ne na Cverla blogu). Pri tom imajte u vidu da sam barem neke od vas poštedila problema s Photobucket-om, resize-om fotki i ostalo.
Sama gradnja amfiteatra u Puli odvijala se u nekoliko faza. U prvoj je fazi (za vrijeme cara Augusta, od 27.g.p.n.e. do 14. g) izgrađen nešto manji, dok se u drugoj (car Klaudije, 41.-56. g.n.e.) i trećoj (car Vespazijan 79.-81.g) dodatno proširio. Sam amfiteatar nalazio se van gradskih zidina. Između njega i mora bila je Via Flavia (cesta za Akvileju i Italiju) dok je iznad njega bila cesta prema Nezakciju, Rijeci i dalje.
Osim što je po veličini šesti amfiteatar u svijetu i što je u dobrom stanju, ima i nekoliko karakteristika koje ga razlikuje od ostalih amfiteatara:
1. U vanjski zid amfiteatra uklopljena su 4 tornja (u svakom je bilo stubište kojim su se gledaoci  olakšano penjali u gledalište, na vrhu tornjeva nalazile su se vodospreme te sprave za špricanje mirisa po gledalištu), 
2. amfiteatar je građen na prirodnoj padini te je ova padina iskorištena kao temelj za istočnu stranu gledališta. Samo je jedan dio padine izravnat zbog borilišta. 

Tlocrt mu je eliptičan. U amfiteatar vodilo je 15 prolaza. Središnji dio čini, naravno, arena, prostor namijenjen borbama, posipan pjeskom (pijesak = harena zbog čega je i nastao naziv Arena). Borilište je bilo ograđeno zidom od tri metra. Između ovog zida i prvih redova gledališta postojao je još i jedan natkriveni prolaz kojim su gladijatori dolazili do vrata koja su kroz zid vodila u arenu. Ispod arene nalazio se veliki podzemni dio (u pravcu duže osi t. sjever - jug) za gladijatore, držanje zvijeri te razno razne sprave koje su trebale na borilištu. Također, nađeni su ostaci hodnika koji je vodio prema sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa zgradom za gladijatore (škola, dom,... nisu nađeni ostaci ove zgrade). 
Sačuvani vanjski zid amfiteatra sadrži dva reda sa 72 luka, dok je treći kat sa 64 četvrtasta prozora. Koliko je visok ovaj vanjski zid, toliko je bilo visoko gledalište. U nivou sa četvrtastim prozorima nalazila se galerija bez sjedećih mjesta gdje su uglavnom nalazio puk. Lože za najvažnije gledatelje nalazile su se vjerojatno uz samo borilište, na kraćoj osi arene. Između toga i galerija na vrhu nalazila su se sjedala za ostale sa sjedećim mjestom. I opet je smještaj bio uvjetovan statusom. Čak nije bila rijetkost klesanje imena na sjedišta (rezervacija sjedala) .
U gledalište je moglo stati 23.000 ljudi. Imalo je dovoljno prolaza i hodnika da se olakšano dođe do mjesta u gledalištu. Ispod gledališta na strani prema moru (prema zapadu) nalazio se i velik broj prostorija potrebnih tolikom broju ljudi: prostorije za odmor, za okrepu, niz manjih svetišta itd. Ispod istočnog dijela gledališta nisu se nalazile ovakve prostorije jer je bio doslovce ukopan u stijene padine.

U nekoliko je navrata kroz povijest prijetila opasnost da amfiteatar u Puli potpuno nestane:
1. ljudi su često kroz povijest koristili kamene blokove ugrađene u amfiteatar za gradnju i obnovu vlastitih kuća. Čak su pokušali iz zidova izvaditi željezne šipke koje su vanjskom zidu dodatno dale čvrstoću.  Akvilejski patrijarh je oko 1260. godine odredio financijsku kaznu za one koji se koriste kamenom građom amfiteatra.
2. Godine 1458. gradsko vijeće Pule zabranilo je korištenje materijala iz arene kao i prodaju djelova građe, nakon  što je veliki dio arene doslovce ugrađen u palače i trgove mlečana
3. Godine 1583. Mletačka Republika došla je na ideju da dio po dio amfiteatra "razmontira" te ponovno složi, ali u Veneciji.  Samo senatoru Gabrielu Emu može se zahvaliti da do ovog nije došlo.
4. Početkom 17. stoljeća mletačke vlasti žele i opet iskoristiti kamenu građu amfiteatra za gradnju tvrđave na otoku Sv. Andrije u Pulskom zaljevu. Zadnji se čas ovome usprotivio graditelj Antoine Deville, ali je zato za gradnju iskoritio kamene blokove iz malog kazališta.
Godine 1933. obnovljeno je gledalište samo s jedne strane amfiteatra (i to jedan "kat" gledališta, ako radimo analogiju sa starim gledalištem) tako da danas u Arenu stane oko 5.000 ljudi.
 
Kako rekoh, amfiteatar u Puli bio je šesti po veličini. Veći od njega bili su amfiteatri u Rimu, Kapui, Veroni, Arlesu i Kataniji. Dok onaj u Rimu ima 4 kata, amfiteatri u Puli, Veroni i mjestu Pouzzuoli jedini su imali tri kata. S obzirom da je ovaj u Puli sačuvaniji od onog u Veroni slobodno se može smatrati najznačajnijim spomenikom ovog tipa današnjice, odmah nakon Coloseuma u Rimu.

swirl @ 18:13 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare