Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - siječanj 2009
subota, siječanj 31, 2009

Upravo je na današnji dan, prije deset godina, umro akademik Branko Fučić (31. siječnja 1999.).
Upravo profesoru Fučiću možemo zahvaliti na otkriću niza fresaka po crkvicama Istre i Primorja (link na tekst «Kako su otkrivene freske u Humu?"). Također, možemo mu zahvaliti i na otkriću više od polovice glagoljaških zapisa koji su do sada otkriveni u Hrvatskoj (link na tekst «Humski grafit»).
No možda mu najviše moramo zahvaliti na načinu na koji je znao prezentirati svoj stručni rad. Zanimljivim, ali jednostavnim stilom izražavanja, sa željom da pruži dovoljno informacija kako stručnjacima tako i nama amaterima, prepun iskrenog oduševljenja sa svakim, pa i najmanjim otkrićem, novog djelića naše povijesti ili pak otkrićem malog segmenta života pokojeg, do tada potpuno anonimnog, popa glagoljaša, jednostavno bi na svakog čitatelja prenosio želju da i sam sazna više.
I na koncu, odmah nekako na početku pisanja ovog bloga imala sam početničku sreću, pa sam kupila nekoliko knjiga prof. Fučića. Nadam se da nitko neće smatrati pretencioznim, ali vjerujem da, bez te početničke sreće, niti ovaj blog ne bi bio ovakav kakav jest. A vrlo je vjerojatno da ga nikada niti ne bi bilo.
Hvala Jerolimu na slikama unutrašnjosti crkvice Sv. Jerolima u Humu i njezinog poznatog humskog grafita kao i posjetniku da baš na današnji dan napišem ovaj tekst. 
swirl @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, siječanj 30, 2009
Osim crkvice Sv. Katarine (na slici), najpoznatije po freski «Živi križ» (vidi više u «folderu» Lindar s lijeve strane), župne crkve, crkvice Sv. Sebastijana, na groblju je i crkva Sv. Martina, a u blizini je i crkvica Sv. Marije Magdalene.
Grobljanska crkvica Sv. Martina izgrađena je u 16.st. Na nadgrobnoj ploči popa Matušića u njezinoj unutrašnjosti nalazi se glagoljaški grafit s tekstom:
«Ja pop Matušić, plovan lindarski, prvo bi 13 let (i meseci)..., potem toga kanonik i plovan brbanski, stori storit svoj grob sebi i svojim eredom 1588.»
U crkvici Sv. Katarine tekst napisan glagoljicom nalazi se na svicima bijele boje koji su sastavni dio freske, a tumači upravo prikaze na freski. Slova su danas jako izblijedila te se može pročitati samo godina 1409. kada je freska nastala.
Ispod «Živog križa» uparano je niz glagoljaških grafita, uglavnom imena i prezimena osoba koje su u davna vremena bile u crkvi. Ispod prikaza Limba nalazi se i tekst: «1532 to pisa pop Grgur Benković z Drivenika rodom. To leto bih kapelan v Lindari».
Glagoljica je i na crkvici Sv. Sebastijana i Sv. Roka gdje je na pročelju, iznad ulaznih vrata, ploča s latinskim i starohrvatskim tekstom koji je pisan glagoljicom. Tekst glasi: «Ivan Jedrejčić... vo va ime Božje i svetoga Šebastjana i ovo zavećanje (čini?) učinit 1559.»
Zvonik župne crkve iznad vrata imao je glagoljaški natpis: «Na čast i slavu Božju», a zatim je slijedilo na latinskom «Sagradila općina» 1906. Sve osim godine uništili su talijanski fašisti 1919. godine. Jedan glagoljaški grafit uparan je na stepenicama iza crkve., a potječe iz 1607. godine.
U crkvici Sv. Marije Magdalene uparan je grafit: «1596. Pop Vid Orlić, kurat v Lindaru». Isti pop koristio je glagoljicu i kod upisa u Lindarsku maticu krštenih. U apsidi piše na glagoljici «Mate Č 1592».
Izvor: Lindarski zbornik
swirl @ 16:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 29, 2009
U Sutivanac (ili Sv. Ivan nad Rašom) spada deset sela. Do njega dolazite krenete li od Barbana prema Pićnu (malo sam pojednostavila). 
U dalekoj prošlosti ovdje se nalazilo nekoliko prethistorijskih gradina, a u srednjem vijeku manja obrambena utvrda koja je bila sastavni dio niza utvrda oko Raše.
U prošlosti su stanovnici ovog kraja živjeli vrlo teško, a uz njihovo siromaštvo i pokušaj da im se olakša život u najteža vremena nastala je jedna legenda. 
Legenda kaže kako je u Sutivancu živio i Ivan, njihov mudri vladar koji je predložio narodu štednju. Svi su ono malo novca što su imali davali Ivanu, a Ivan ih je čuvao u bakrenoj posudi u svojoj kući. Kada su bila teška vremena i ljudi pitali za ušteđevinu Ivan bi govorio ljudima da potrpe još malo jer bi moglo biti i teže. Pa se na koncu među ljudima javila sumnja da nema njihovog novca jer ga je potrošio sam Ivan. I tako, jedne su noći provalili ljudi u kuću od Ivana, odsjekli mu glavu, a potom našli bakrenu posudu u kojoj je bilo sve, niti jedan novčić nije falio. Pa im je bilo žao i podigli su u čast Ivana malu crkvicu u Sutivancu (crkvica na groblju). 
Legenda o Sutivancu tu ne prestaje jer navodi dalje kako su obrambenu kulu napale horde s Atilom na čelu. A Atila se htio domoći tog blaga kojeg su skupljali ljudi godinama. Na koncu, kako mu ljudi nisu htjeli dati svoj novac, razjaren njihovim neposluhom Atila spali cijelu utvrdu. Od Sutivanca ostala je samo crkvica Sv. Ivana koju je sakrio mali oblak pa je Atila nije niti vidio. Ovo je samo jedna od niza legendi o Atili u Istri. Više o tome ovdje
Izvor: Istarskim raskrižjima, Ive Rudan
swirl @ 16:43 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 28, 2009
Osim proizvoda, trgovačkim putevima na neka je  područja Istre došao i Kibelin kult, koji se ovdje nazivao Magna Mater (Velika Majka) ili Mater Deum magna idaea. 
Kibelin kult nastao je na području Male Azije, a prvo je prihvaćen u Grčkoj da bi potom stigao u Italiju.
Kibela se smatrala majkom svih ostalih bogova, ali i općenito sveg života na zemlji. Uz Kibelin kult vezana je legenda o Kibeli i Atisu koja govori o njihovom incestuoznom odnosu koji je doveo do njegovog samoranjavanja (da budem preciznija – do njegove kastracije). Na početku je ovaj kult bio izuzetno brutalan, kadkad su se u Kibelinim svečanostima prinosile i ljudske žrtve, a s obzirom na odnos između Kibele i Atisa nerijetko su u svečanostima sastavni dio bile orgije. Poslije je kult postao nešto «mekši», mada je i dalje imao notu mističnog i poprilično krvoločnog. U tom «omekšanom» kultu za vrijeme Kibelinih svečanosti sjekla se borova grana što je simboliziralo kastraciju Atisa.
U Istri je kult Velike Majke prihvaćen na području Pule, Nezakcija i u dolini Raše.
U Puli su otkrivena tri natpisa; dva natpisa spominju dendrofore koji su u kultu Magne Mater imali veliku ulogu, tako da njihovo spominjanje indirektno dokazuje postojanje kulta u Puli. U trećem je spominjana baš Magna Mater. Riječ je o bazi statue koja je bila postavljena na Forumu za vrijeme vladavine Septimija Severa (prijelaz 2. u 3. stoljeće nove ere). Vjerojatno je u okolici antičke Pule postojalo i svetište ovog kulta.
Blizu Pule otkriveni su kamena glava i veći kip muškarca koji prikazuju Atisa. Atisov kult, koji je postojao u nekim zemljama kao nezavisan od Kibelinog kulta, vjerojatno je ovdje ipak bio sporedniji jer je dominirao kult Velike majke. Dok se Atis češće prikazivao na nadgrobnim ili zavjetnim pločama, njegov kip je vrlo rijedak, a na području Istre otkriven je jedino u Puli.
Mali brončani kip Atisa otkriven je i u Nezakciju (na slici) gdje je otkrivena i velika statua žene za koju se pretpostavlja da prikazuje Veliku Majku. Zavjetni natpis iz Jasenovika u dolini Raše također spominje Veliku Majku. U ostalim djelovima Istre, s iznimkom Modrušana u unutrašnjosti Istre gdje je uz ostatke vile rustike otkriveno i slavnjenje kulta Magne Mater, kult nije bio prihvaćen.
Nezakcij je jedinstven i po otkriću Dvojne glave (link na stranice Arheološkog muzeja u Puli gdje možete vidjeti Dvojnu glavu iz Nezakcija). To je kamena skulptura koja ima spojene dvije glave, izraz jedne je ozbiljan, dok je druga nasmiješena. Vjerojatno je riječ o širenju vjerovanja u boga svih početaka, Jana Bifronsa (Janus Bifrons) koje je nastalo nekoliko stoljeća prije naše ere u Italiji, a Rimljani su ga štovali do kasne antike.
Izvor: Duhovna kultura antičke Istre, Vesna Girardi Jurkić
swirl @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 27, 2009
iz okolice Kanfanara
Na Kanfanarštini postoji legenda o dubokoj i strašnoj jami Bonvašeji. 
Legenda kaže da je u neko davno doba na njezinom mjestu bilo plodno polje, a vlasnik polja bio je slijep. Kako nije mogao obrađivati zemlju, dao je polje svom kumu, ali uz dogovor da urod svake godine pravedno dijele.
Nakon prvog uroda, priča dalje legenda, došao je slijepac na polje i zatražio polovicu uroda kako je i bilo dogovoreno. No kum je dogovor «shvatio» na svoj način te je od deset vreća sa žitom slijepcu dao samo četiri. Kako je dijelio vlasniku jednu, a sebi jednu, nakon svake vreće rekao bi slijepcu: «Evo popipaj, svakome po jedna», a na to bi slijepac «S kakvom mjerom mjeriš, s takvom neka i tebe Bog mjeri».
Kada je završila «pravedna» podjela uroda, nakrca kum na slijepčevog magarca četiri vreće, a na svoja kola ostatak, šest vreća. Kada je htio krenuti kući, popeo se kum na kola i povikao na volove da krenu. Ali se u taj čas pod kolima otvorila zemlja i tako je nestao i kum i volovi i kola i žito, a nastala je jama Bonvašeja.
Spilja Kumbašeja nalazi se južnije od Kanfanara i stvarno je najdublja spilja na ovom području. Postoje i priče kako su nekada čak zločinci u nju bacali tijela onih koje su ubili.

Izvor: Legende i priče Istre, Davor Šišović
Riječ je o maloj knjižici punoj priča s područja Istre koja se izdaje povodom Legendfesta - festivala narodnih priča, legendi i mitova Istre. Knjižica s ovom pričom izdana je 2008. godine. Više o Legendfestu ovdje

Zahvaljujući pomoći Davida, člana "Dvegrajaca" (udruge koja radi na očuvanju baštine Kanfanarštine), dodala sam naziv Kumbašeja, naziv kojeg stvarno koriste stanovnici Kanfanara i okolice, kao što sam saznala i nastavak ove legende:
Naime, legenda dalje kaže kako se i dan danas, na točno određeni dan u godini, kod jame može čuti glas zločestog kuma kako viče na volove da povuku kola.
swirl @ 17:51 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 26, 2009

I danas su mnogi djelovi Istre podijeljeni u manje posjede na isti način na koji su bili podijeljeni u antici, a ova podjela, centurijacija, najbolje je danas sačuvana na području Vodnjanštine, gdje na otprilike 25 km2 postoje gabariti dvadesetak rimskih centurija.
Prilikom osnivanja kolonija Rimljani su geodetski premjerili zemlju i podijelili je na centurije, pravilne četverokutne čestice veličine 710x710 metara. Sama centurijacija odnosno podjela zemlje na centurije nije značila i definitivnu podjelu zemlje na zemljišne posjede jer su se centurije dalje dijelile na jugere. Naziv juger nastao je od riječi «iugum» koja znači jaram, a veličina jednog jugera je zapravo bila površina koju je par volova mogao izorati u jednom danu. Upravo su jugeri bili osnovna podjela na zemljišne posjede, a po 200 jugera činilo je jednu centuriju. Pri dolasku kolonisti bi dobivali posjed određene veličine, već s obzirom na svoju funkciju. To su najčešće bili posjedi od dvadeset do trideset jugera, dakle otprilike oko jedne desetine centurije.
Prilikom obrađivanja jugera kamen koji se sklanjao sa zemlje bio bi korišten za izradu «ograde» oko čestice i tako su nastajali suhozidi.
Osim na Vodnjanštini tragovi centurijacije vidljivi su i na Poreštini, na cijelom području Pulskog agera koji je formiran od Limskog kanala do Raškog zaljeva, zatim u Dalmaciji, ali ih ima i po Italiji, Hispaniji,...
Tijekom povijesti, pa već i u samoj antici, moćniji veleposjednici širili su svoje posjede kupnjom novih jugera pa su se mijenjale i veličine prvobitnih posjeda. 
Izvor: Krnica od prapovijesti do danas (tekst «Naseljenost krničkog područja u antici» napisao Robert Matijašić), www.istrianet.org
swirl @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, siječanj 24, 2009
 


Kada vozite od Buzeta prema Livadama i skrenete lijevo za Sovinjak morate preći Mirnu. Čim pređete most preko Mirne s lijeve strane započinje staza kojom dolazite u Minjeru.
Minjera je rudnik boksita, a čini ga niz vodoravnih iskopa u brdo dužine do pedesetak metara (slikao kljujuć) Po dokumentima iz 17.st. koje je za sobom ostavio novigradski biskup Tomasini zna se da je rudnik postojao već krajem 16.st. Iz rudnika se vadio piritni boksit iz kojeg se dalje proizvodila prvo sumporna kiselina pa zatim alaum, kemikalija koja se koristi kod štavljenja kože. Krajem 18.st. Pietro Turini otkupio je Minjeru, uložio u obnovu rudnika te je prva značajnija proizvodnja započela 1786. godine. Godine 1856. rudnik se zatvara.
Danas, osim iskopa, o Minjeri svjedoče ruševine zgrada koje su postojale u sklopu rudnika, skladišta, kao i ruševine male crkvice Sv. Petra čiji se ostaci nalaze odmah uz cestu za Sovinjak, par metara dalje od početka staze za Minjeru. Crkvica je vjerojatno sagrađena krajem 16.st. kada je započeo rad rudnika, a srušena je kada je Minjera prestala s radom.
Izvor: Buzeština kroz povijest, Edo Merlić,

Za virtualni posjet Minjeri kliknuti ovdje
swirl @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 22, 2009
Sjeveroistočno od Podlabina (link), u blizini naselja Breg – Ripenda, na uzvisini se   nalazila prethistorijska gradina. Naziv joj je bio Gračišće. Naziv Kunci koji je uglavnom danas u upotrebi dao je gradini R.F. Burton (link), jedan od niza ljudi koji su proučavali gradinu.
Naselje je imalo polukružan oblik jer je s jedne strane prirodna padina. Obranu gradine činila su dva niza bedema, koji su ujedno podijelili naselje na dva dijela, gornji (akropola) i donji koji se nalazio između bedema. Ostaci bedema mjestimično su i danas vidljivi.
Kroz unutrašnji sloj zidina vodila su dva ulaza. Vanjski bedemi su slabije sačuvani. U blizini naselja otkrivena su dva tumula (link). Istraživanjem gradine otkriveno je niz djelova keramičkih posuda.
Naselje je nastalo negdje u brončanom dobu, a ni danas se ne zna zašto je život u gradini prestao dok je u okolnim gradinama kontinuirano trajao pa čak i do današnjih dana. Zagonetka je tim veća jer je gradina imala izuzetno zaštićen položaj jer, mada se nalazila na povišenom, bila je «sakrivena» okolnim brežuljcima. Prednost gradine bila je i blizina tadašnje ceste.
Izvor: Gradina Kunci – prilozi poznavanju gradinskih naselja Istre, Vedran Kos
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 20, 2009
Herman Istranin, zvan i Hermannus Dalmata, Hermannus Sclavus, Hermannus Carinthia, rođen je početkom 12. st. negdje u središnjoj Istri. Školovao se u jednom od tadašnjih istarskih benediktinskih samostana, a poslije je školovanje nastavio u Francuskoj.
Nakon školovanja, proputovao je arapske zemlje gdje je naučio jezik, ali i dio Europe, pogotovo se zadržavši u Španjolskoj, tadašnjoj prestolnici arapske kulture i znanosti. Čitao je sve moguće tekstove do kojih je došao, indijske, arapske, egipatske... a dio ih je preveo na latinski, učinivši ih tako dostupnijima europskom tlu.
Zaslužan je i za razvoj meteorologije. Rukopis Liber imbrium (Knjiga o kišama) napisao je sam negdje četrdesetih godina 12.st., a rukopis sadrži metode kojima je moguće izrađivati kratkoročne i dugoročnije prognoze. Djelo je nastalo na osnovu njegovih saznanja uvelike baziranih na djelima koje je do tada pročitao, posebice na spisima Indijca Jafara, bagdadskog zvjezdoznanca iz 10.st.
Neka Jafarova djela Herman Istranin je također preveo. Nešto ranije preveo je na latinski i spis židovskog astrologa Sahl ibn Bishr-a, gdje se isto razmatraju mogućnosti prognoziranja vremena.
Naravno, današnja meteorologija nije bazirana na saznanjima toga doba kada su se prognoze vremena bazirale na astrologiji, no u svakom slučaju i ovo su pokušaji da se olakša živoz tadašnjeg seljaka. Kako je otkriveno u jednom njegovom djelu, Herman Istranin nije samo prikupljao tuđa saznanja već ih je nastojao i osobno provjeriti.
Izvor: Franina i Jurina 2008., Herman Istranin i zvjezdana meteorologija, Milan Sijerković
swirl @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 19, 2009

Crkva Sv. Foške sagrađena je u 17.stoljeću. Ima obilježja renesanse, ali i dodatke baroka. Nekada je imala dva zvona, jedno iz 1680. godine, a jedno je bilo nešto mlađe, iz 18.st.
Za vrijeme I svjetskog rata zvono iz 18.st. je oduzeto i iskorišteno u ratne svrhe, a zamijenjeno je novim 1922. godine.
U II svjetskom ratu i opet su oba zvona skinuta s preslice crkvice. Srećom ovaj put ni jedno nije iskorišteno za rat, pa su kasnije vraćena crkvi. Danas se nalaze na zvoniku župne crkve Sv. Martina, a preslica Sv. Foške ostala je tako bez oba zvona.
U crkvi je nekoliko nadgrobnih ploča s latinskim tekstom. Ispred glavnog oltara pokopan je vrsarski župnik Luka Prodanić (Luka Prodanich) koji je umro 1659. godine. Na njegovoj nadgrobnoj ploči uklesani su kalež i hostija.
Danas je u crkvi zbirka sakralnih eksponata, a posljednja obnova izvršena je 1996. godine.
Photo by S.Š.
swirl @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 18, 2009
Manje je poznato da je Austrija, u znak promocije svoje snage, planirala i ostvarila put oko svijeta jedrenjakom Novara.
Jedrenjak je krenuo iz Pule 1857. godine. Imao je trideset članova posade, a na čelu je bio Bernhard Wullerstorf. Kasnije su se na brod (u Rio de Janeiru) ukrcala još dvojica mornara.
Na svom dugom putu Novara je stajala u 25 luka, prikupila niz znanstvenih informacija. Doživjela i nemirno more i oluje i bolest mornara, ali i ... duha jer se neko vrijeme mislilo da je u brodskoj utrobi duh. Na koncu je otkrivena tajna «duha» jer su u  skladištu topovske kugle probile pregradu u kojoj su se nalazile i počele se koturati po brodskom podu stvarajući buku koja se smatrala neovozemaljskom.
Godine 1859., pred kraj svog puta, Novara ulazi u luku Dubrovnika gdje je spreman svečani doček, a na doček je stigao i nadvojvoda Maksimilijan koji je svečano odlikovao pomorce.
U kolovozu 1859. Novara se vraća u Pulu, nakon 51.686 pomorskih milja puta.
Ista ta Novara stradala je u požaru u Puli nekoliko godina kasnije (1866.) kada je doživjela veliku štetu.
Izvor: Pula sa starih razglednica (izdavač CASH)
swirl @ 15:02 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, siječanj 17, 2009

Počeci turizma u Valbandonu datiraju negdje u 1910. kada je osnovano akcionarsko društvo «Odmarališni dom i morsko kupalište Valbandon». Vlasnici društva s centrom u Trstu bili su njemački poduzetnici Gustav Klin, Emil Lauer i Jacob Cumar. Mali, ali vrlo raskošan prospekt koji je hvalio ljepote Valbandona tiskan je u maloj nakladi negdje 1912. ili 1913. godine.
U Valbandonu su tada bili hotel Valbandon, depadansa Neptun i četiri manje vile. Uz more je, po tadašnjim običajima, sagrađeno 45. kabina koje su koristili kupači. Prospekt je, između ostalog, hvalio baš i morsku plažu u Valbandonu na kojoj i danas uživaju mnogi. Posjetioci lječilišta obično su dolazili vlakom. Dva puta na dan postojala je direktna linija iz Beča do Pule. Osim vlaka nekoliko puta tjedno do Pule je vozio parobrod iz Trsta.
Izvor: Fažanski libar 2006. (tekst «Fažana i Valbandon na Kupelwieserovom tragu», Mirko Urošević)
swirl @ 17:25 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, siječanj 16, 2009
Ovo nije rasprava o pušenju i njegovim posljedicama, niti o zakonu o zabrani pušenja, prestanku rada Tvornice duhana u Zagrebu ili pak preseljenju tvornice u okolicu Kanfanara (drugim riječima – suzdržite se). 
Ovo je tekst o jednom modernom zdanju kojega gledam svaki put kada dolazim u Istru jer se nalazi uz sam ipsilon. I mada nisam neki ljubitelj modernih ogromnih zgrada, moram priznati da je riječ o nečemu što vrijedi pogledati. Pa sam se tako jednom iz Kanfanara uputila prema Adrisu da ga vidim izbliza, bez da tutnjim po cesti prema Puli.
Do unazad godinu ili dvije bio je to ružan betonski kompleks i svaki put sam njurgala što to čudo ima raditi u Istri. I tada je došlo do metamorfoze «žabe u kraljevića».
Beton je obložen pločama u nekoliko diskretnih boja, dodana je noćna rasvjeta koja u noći cijelom kompleksu daje čaroban dojam, a okoliš je sređen kao u najljepšim vrtovima (noćne fotografije kompleksa slikao je S.Š., dnevne ja što baš i nije problem zaključiti).
Pročišćena voda korištena u proizvodnji slijeva se u malo akumulacijsko jezero. Tok te vode ide preko imitacije istarskih suhozida tvoreći slapove. Kako bi se razbio dojam ogromnih zgrada u prirodi, učinjena su mala, zelena brdašca koja imitiraju istarski pejzaž. Učinjen je i park koji je zasađen biljem koje i samo uspijeva u Istri. Okoliš je uređen po projektu arhitekta Lida Sošića.
Same zgrade su relativno niske, terasasto ipak poprilično uklopljene u okoliš, a izmjenom nekoliko boja na vanjskim zidovima ogromne površine se lome i tako izgledaju manje. Oblici na zidovima u nekoliko tonova sive boje mijenjaju se ovisno o položaju promatrača. Zgrade je projektirao Branko Kincl, akademik. Uz tvorničke hale, sa stražnje strane, nalaze se upravna zgrada te hale za proizvodnju kartonske ambalaže, izgrađene na drugačiji način od proizvodnih hala, ali opet u savršenoj harmoniji.
Sve u svemu, rijetki primjerak moderne arhitekture koji je u Hrvatskoj vrijedan posjete. Još je posebnija igra svjetla koje noću mijenjaju izgled cijelog kompleksa.
Izvor: Franina i Jurina 2008, Adrisov tvornički kompleks u Kanfanaru, Aldo Pokrajac
swirl @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 15, 2009
 
Više o crkvici Sv. Nikole ovdje (link). No pozabavimo li se samo njezinim glagoljaškim grafitima i onda ima dosta posla.
Prvi, najstariji grafit nastao je 1451. godine. Glasi: TO PISA PETAR LET G(OSPOD)NIH 1451 (naravno da su i godine upisane glagoljaškim slovima). Ne zna se tko je bio Petar, samo se nagađa da je bio glagoljaški pop jer su tada pismeni bili uglavnom samo popovi. Na slici je upravo ovaj grafit.
Drugi grafit glasi: SE PISA MIKULA PRE MARKA ŽAKAN, a treći je onaj vedar grafit koji «komentira» fresku koja prikazuje kako Sv. Nikola daruje miraz trima siromašnim djevojkama. Grafit glasi: DAJ I MENI NIKI SOLDIN MIKO TAKO TI BOGA.
Četvrti grafit je potpis nastao 1522. godine, a glasi: TO PISA POP MARTIN PRIBILOVIĆ 1522. Posljednji grafit također je napisan glagoljicom, a netko je zapisao na iskrivljenom latinskom: AMEN AMEN DIKO VOBIS DIŠIPULI ŠUI.

Inače, tražite li Rakotule, blizu Karojbe, znajte da je to cijeli niz malih naselja raštrkanih oko župnog središta sa crkvom Sv. Roka. U Rakotule spada Močitad koji je dobio ime po latinskom nazivu Mons Civitas kojeg možemo prevesti i kao grad na brdu. Tu se nalazila prethistorijska gradina, pa antička izvidnica i utvrđena kula za vrijeme Bizanta. Zatim tu su Špinovci (gdje svaka obitelj na svojoj zemlji ima svoj vlastiti izvor vode), Konobari ili Gornji Pahovići s crkvicom Sv. Marije Magdalene iz 16.st., Pahovići ili Donji Pahovići koji su bili najbogatije naselje u prošlosti, Rabki, Radoslavi, Nadalini, Pupičići, Milići, Kramari, Martineli i Kuzmi.
Uglavnom su zaseoci dobivali nazive po prezimenima ljudi koji su se ovdje naselili. Dok se neka od tih prezimena i danas mogu naći na području Rakotula, nekih više nema mada se mogu naći na području istre.
Izvor: Rakotule – od Močitada do Krvara
swirl @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 13, 2009



Gusarska spilja (prva slika) je jedna od nekoliko spilja uz Limski kanal. Može joj se pristupiti samo s mora. Naziv je dobila po gusarima koji su se u prošlosti često skrivali u ovoj spilji. Pogled koji su imali iz spilje omogućavao im je dobru kontrolu nad zaljevom pa bi lako uočili eventualni dolazak onih koji su ih progonili. osim toga, pogled im je omogućavao i motrenje dolaska novog plijena njihovih pljačkaških napada.
Inače uz Limski kanal ima i okomitih stijena koje su cilj mnogih penjača, naravno onih koji su sposobni za ovako nešto. Na doljnjoj slici vidi ih se nekoliko.  
swirl @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 12, 2009
Na granici župe Rakotule s motovunskom župom nalazi se potok Krvar (link na pučke predaje o Krvaru).
Izvor mu je na 200 m nadmorske visine. Upravo je don Luka Kirac (link) pojasnio nastanak njegovog naziva. Zabilježio je pučku predaju u kojoj su stanovnici i branitelji kula Grč i Mons Civitas na potoku dočekali Slavene. U ovom ratnom sukobu pobijedili su Slaveni, a krv mnogobrojnih ubijenih i ranjenih, barem tako kaže predaja, obojila je vodu potoka.
Naselja poraženih bila su spaljena i potupno uništena, a danas su od njih ostali samo poneki kameni blokovi koji su ostaci obrambenih kula. Inače, u prapovijesti na oba su ova mjesta postojale gradine.
U svom toku Krvar radi nekoliko jezeraca (puča), ali i virova koji su znali biti opasni posebno za djecu koja su se oduvijek voljela kupati i igrati na potoku. U 20.st. ovdje je život izgubilo petero djece. Svoju pravu čud je potok Krvar (koji inače ne djeluje naročito opasno) pokazao 1934. godine. Troje mladih mladih pastira s ovog područja sklonilo se od nevremena ispod kamenog mosta uskotračne pruge Parenzane (link). No u njihovom skloništu zatekla ih je bujica koja odnijela njihova tijela kilometar nizvodno gdje su idući dan nađena.
I potok Krvar (na slici je njegovo ušće u rijeku Mirnu) u svojoj je povijesti bio načičkan popriličnim brojem mlinova. No danas ih nema. Ostaci njihovih zidina sakriveni su u gustom zelenilu.
Izvor: Rakotule – od Močitada do Krvara
swirl @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 11, 2009

U okolici Vodnjana i Fažane nalazi se pravo carstvo suhozida postavljenim po međama preostalim još iz razdoblja antičke centurijacije, kao i kažuna, kamenih kućica koje su služile vlasnicima čestica na kojima su napravljeni da odlažu alat, ali i da se sklanjaju za vrijeme nevremena. 
Autor ovih fotografija je S.Š., nastale su u blizini crkve Sv. Foške (
link). Zahvaljujem na dozvoli da ih objavim.






swirl @ 14:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, siječanj 10, 2009
Plominski zaljev
Konstancije Gall bio je uspješan rimski vojskovođa. Zbog svojih zasluga 351. godine rimski car Konstancije II dodijelio mu je počasni naslov «cezar» čime je Gall, nakon smrti cara, trebao postati carev nasljednik. Gall se oženio Konstantinom, carevom sestrom.
Godinu dana kasnije postao je konzulom, ali i prvim čovjekom istočnog dijela carstva u vrijeme pobune Židova s kojima se krvavo obračunao.
Što se točno zbivalo dalje zapravo i nije poznato jer postoje dva tumačenja. Po jednom se Gall, nakon uspješnog obračuna s pobunjenim Židovima, osilio pa je ubio dvoje tada vrlo moćnih ljudi u carstvu, Domicijana i Magnusa za koje je držao da mu mogu ugroziti poziciju. Kako bi se što ranije stvarno domogao prijestolja planirao dalje ubiti i samog cara. Ovo tumačenje razvoja zbivanja dala je nekolicina antičkih povjesničara i pisaca.
Moderniji povjesničari daju drugačije tumačenje. Navode kako su upravo Domicijan i Magnus željeli potaknuti obračun cara s pretjerano moćnim takmacem i pretendentom na prijestolje - Gallom kako bi se riješili Galla. Iz toga razloga su caru punili glavu urotom koju sprema Gall protiv njega. Saznavši za to Gall ih je oboje dao ubiti. No izgleda da je bilo prekasno, sjeme sumnje je posijano i car se pobojao za svoj život pa zove Galla i njegovu ženu u Milano (tada Mediolana) gdje se tada nalazila njegova prijestolnica. Na putu je žena umrla od groznice. Kada je Gall stigao u Ptuj (tadašnji Poetovio) carska vojska je zauzela palaču u kojoj se smjestio, oduzela mu znamenje i uhitila ga. Odveden je u Pulu gdje je bio ispitivan o ubojstvu Domicijana i Magnusa te o uroti protiv cara. Osuđen je na smrt. Postoje i zapisi koji govore o tome da je car na koncu ipak pomilovao Galla, ali kako je u uroti protiv Galla bilo više ljudi koji su usporili dolazak odluke o pomilovanju do onih koji su morali što brže izvršiti smrtnu kaznu.
Mada postoje tumačenja da je smrtna kazna izvršena u Puli, u zapisima je nađeno da je ubijen «na otoku Plominu». Mnogi smatraju da je riječ o luci pod Plominom ili pak u Plominskom zaljevu. Neki smatraju da bi moglo biti da je riječ o otoku Cresu.
Brzim postupkom Gall je dekapitiran i vjerojatno bačen u more, a nakon toga su namjerno brisani dokazi njegovog postojanja, a posebno dokazi njegove nekadašnje slave. A Istra je odigrala ulogu statista u obračunu s Gallom.
Izvor: Franina i Jurina 2009. (tekst «Ubojstvo cezara Galla u Plominu 354. godine napisao Ivan Milotić)

Obavijest koju je na blogu ostavio Mario kaže slijedeće: 
Za štovatelje djela (i lika) B.Fučića koji su u mogućnosti subotom prijepodne slušati Radio Rijeku napomena: započela je repriza Terre incognite povodom 10-ogodišnjice smrti B. Fučića
swirl @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 8, 2009

Na pulskom Forumu, na njegovoj sjevernoj strani nalazi se Gradska palača (Vijećnica). Za vrijeme Venecije ovdje je bio ured kneza i providura, a kasnije i sve do današnjih dana ured gradonačelnika.
Najvećim dijelom, bez obzira na kasnije pregradnje, zgrada zauzima otprilike površinu kao što je to bilo 1296. godine mada je na ovom mjestu zgrada postojala i ranije. Dugi vijek uzrokom je mješavine raznih stilova na zgradi, od romanike pa sve do baroka.
Pročelje zgrade orijentirano prema Forumu obnavljano je u 16.st. pa u 17.st. kada je dobilo renesansni i barokni štih. Na vrhu zgrade, iznad trifore, nalazio se veliki gradski sat i preslica sa zvonima (poput slike gore koju je naslikao Tischbein). Oboje su maknuti za vrijeme velike obnove zgrade 1908. godine.
Sa stražnje strane vidljiv je i danas zid takozvanog Dijaninog hrama koji je ugrađen u Gradsku palaču, a izgleda poput stražnjeg zida Augustovog hrama.
U prvoj polovini 20..st. pogled s Foruma direktno je pucao na Gradsku palaču. Augustov hram gotovo se i nije vidio jer je današnji prolaz s Foruma prema hramu bio znatno uži (kako je to na slici gore). Kasnije je ta posljednja zgrada koja je bila okomita na Vijećnicu srušena (mislim da je to zbog bombardiranja krajem 2. svjetskog rata kada je stradao i Augustov hram). Njezinim potpunim rušenjem otvorio se pogled na Augustov hram.
Između dva svjetska rata Talijani su, na mjestu današnjeg parka pokraj Augustovog hrama, izgradili veliku zgradu s kulom i lukovima u prizemlju. I ova je zgrada stradala u bombardiranjima i konačno je srušena 1950. godine.
Do izgradnje nove tržnice početkom 20.st. iza Augustovog hrama na mnogobrojnim štandovima prodavala se riba.
Izvori: Pula povijest, kultura, umjetnička baština (Antun Travirka), Pula sa starih razglednica (izdavač CASH)
swirl @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 6, 2009
Otok nasuprot hotela Histria u Puli (taj dio Pule je Punta Verudela) zove se Veruda, ali ga zovu i Fratarski otok.
Odlukom Senata od 1690. na ovom je otoku osnovana nadzorna stanica. Kasnije, u 18. st. franjevci zadarske provincije izgradili su ovdje svoj samostan pa se zbog toga otok najčešće i naziva „Fratarski otok“. No, osim svoje redovničke uloge, redovnici su i dalje obavljali ulogu nadzora.
Nadzor je bio kontrola ulaska brodova u područje Pule i dalje prema Veneciji. Nije se radilo samo o provjeri podrijekla robe koja se prevozila brodovima, već i o kontroli zdravstvenog stanja pomoraca. Značaj kontrole bio je pogotovo važan u vrijeme haranja raznih epidemija pa bi dolazak broda s područja zaraze zahtijevao posebno detaljan pregled s ciljem sprečavanja širenja zaraze. S obzirom na odgovornost nadzora, osim redovnika u samostanu su spavali i naoružani stražari. Njihov broj i učinak često nisu bili onakvim kakvi su trebali što je bio čest razlog kuknjave Zdravstvenog ureda u Puli.
U vrijeme kada su uvedeni naoružani stražari njihova je uloga bila zaustavljanje brodova, te donošenje svih potrebnih papira na uvid gvardijanu samostana. Kako bi povećali kvalitetu kontrole, naknadno je uvedeno pravilo da gvardijan mora izdavati i propusnice i posebne papire koji su bili dokaz temeljitog pregleda broda. Pa ipak bi povremeno znalo dolaziti do incidenata koji su dokazivali nedovoljnu učinkovitost nadzorne stanice Veruda.
Tako su u pulsku luku godine 1782. uplovile dvije barke bez valjanih propusnica. Vlasnici barki bili su Antonio Marzola s otoka Cresa i Niccolo Albanese s Krka. Kada je Giacomo Antonio Lombardo, kancelar Zdravstvenog ureda u Puli, zatražio da oboje, zajedno s ostalim putnicima s barki napuste Pulu, došlo je do njihovog verbalnog napada na Lombarda.  
Inače, samostan je ukinut za vrijeme Napoleona 1806. godine kada je pozatvarano niz crkvi, samostana i bratovština. Franjevci se vraćaju u Pulu u 20.st. kada je izgrađena crkva Sv. Antuna Padovanskog (na slici zvonik crkve Sv. Antuna Padovanskog) kao i samostan uz crkvu. Crkva je blagoslovljena 01. studenog 1931.
Izvor: Istarska danica 2009. (tekst «Otok Veruda – hospicij i stražarnica koncem XVIII stoljeća, Miroslav Bertoša)
swirl @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 5, 2009
U listopadu 1803. stanovnici Pule imali su što vidjeti. U zraku nad Pulom nalazio se balon s putnicima. Let balonom, koji je započeo u Bologni, završio je upravo u Puli.
No prvi posjetioci Pule koji su do Pule došli zrakom nisu imali najsjajnije i najuspješnije slijetanje.
U balonu su bila 3 Talijana, markiz Zambeccari iz Bologne, te Grazietti i Andreoli iz Ancone. Balon je počeo gubiti na visini kod Pule, a stramoglavo spuštanje zbivalo se iznad morske površine. Na koncu su sva tri putnika završila u moru kod Verude. Iz mora su ih spašavali ribari, a izvukli su ih poprilično promrzle tako da je imao što raditi i pulski liječnik dr. Borgo. Nakon šest dana oporavka putnici su krenuli prema Veneciji ...no ovaj put kopnom.
Izvor: Pula sa starih razglednica (izdavač CASH)
swirl @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 4, 2009

Prva je crkva sagrađena u 16.st. Kako je Sv. Rok zaštitinik od kuge, kada su počele jake epidemije kuge, skoro svako mjesto zahvaćeno epidemijom podiglo je crkvu Sv. Roka kako bi ih svetac zaštitio. Novosagrađena crkva u Galižani posvećena je 1634., a Sv. Rok postao je i zaštitnik Galižane. Današnji je oblik crkva dobila u drugoj polovici 19.st. Nad vratima crkve nalazi se lav, vjerojatno grb biskupa Saracena koji je 1634. posvetio crkvu. Zvonik crkve visok je 36 metara.
swirl @ 15:56 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare