Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - siječanj 2010
nedjelja, siječanj 31, 2010
U općini Barban na brdu Rogatica nalazi se kamenolom. Iako je rad kamenoloma upropastio vrijednost nalazišta, još sredinom prošlog stoljeća na ovom su mjestu otkriveni ostaci crkvice s kraja 5.st. Oko crkve se nalazilo groblje za koje se vjeruje da se koristilo i nakon uništenja crkve u 7.st.
Ostaci davnih naselja nalaze se s obje strane ceste Barban – Svetvinčenat. Na lokalitetu Stari Gočan, nešto sjevernije od Rogatice, otkriveni su ostaci naselja u kojem je život trajao do 14.st. Tu su crkva Sv. Jelene, ali i ostaci vrlo stare crkve i zatrpane cisterne.
Gočan je bio naseljen još u pretpovijesti. Na njemu je postojala gradina eliptičnog oblika sa obrambenim bedemom. Ne zna se je li bio naseljen i u rimsko doba, no negdje u 4.st., na mjestu pretpovijesne gradine, naselje se ponovno okružuje obrambenim bedemima. Život u Gočanu traje sve do 14.st.
Po staroj dokumentaciji Gočan je bio centar gočanske županije, prve slavenske županije u Istri čime se dokazuje postojanje Hrvata u Istočnoj Istri i prije 11.st.. Iz tog razdoblja otkriveni su mnogobrojni ostaci slavenske keramike u naselju. Srednjevjekovno naselje po dimenzijama je slično veličini Dvigrada (link). Imalo je nepravilne uske uličice s mnogobrojnim malim kućama, a u sredini naselja nalazila se velika obrambena kula. Izvan naselja otkriveni su ostaci dviju sakralnih objekata: predromanička i romanička crkvica.
Pretpostavlja se da je naselje porušeno u ratnim osvajanjima Sergia Castropole 1339. godine. Vjerojatno su svoj „prilog“ nestajanju naselja imale i mnogobrojne epidemije koje su poharale Istru.
Na slici: Barban, Mala vrata
swirl @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 28, 2010

Poput drugih istarskih gradova (vidi npr. Poreč – link) i okolica Novigrada imala je veliki broj malih seoskih crkvica raštrkanih oko mjesta. Jedina od takvih crkvica koja se sačuvala do danas je crkvica Sv. Antuna. Malo je izdvojena od stare jezgre grada, nalazi se nasuprot novigradske marine.
Crkva je gotička. Manje izmjene je doživjela u 17.st., pa ponovno u 19. kada je nešto proširena pa su bočni zidovi dobili dva nova prozorčića.
swirl @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 23, 2010
Na istočnoj obali Istre nalazi se niz interesantnih lokacija za ronjenje znalaca (naravno da ovdje sebe ne ubrajam jer i za uron od dva metra dubine trebam one čepiće za uši).
Osim niza lokacija koje su ispitali arheolozi (vidi link), a koje sam već spomenula na blogu, istarsko podmorje krije još puno toga. Veći broj podvodnih nalazišta nalazi se u Velim Vratima ili u njihovoj blizini (kanal između Istre i Cresa).
Blizu trajektnog pristaništa Brestova 20. veljače 1888. potonuo je teretni jedrenjak tipa bark, pod nazivom Kostrena. Uzrok njegovog potonuća je jako nevrijeme. Iste noći još je jedan brod doživio svoj neslavni kraj i to vrlo blizu jedrenjaka Kostrena. Srećom, potonuće Kostrene nije izazvalo ljudske žrtve jer su se svi s broda uspjeli spasiti.
Na obali Cresa je, 14. siječnja 1914. nastradao teretni parobrod Lina.
Vratimo li se na istarsku obalu tu je još jedna primamljiva kolacija za vješte ronioce. 
Vis, teretni parobrod izrađen 1921. nalazi se pod morem oko 400 m od rta Mašnjak. 13. veljače 1946. brod je isplovio za Rašu. Kako je postojalo još mina u kanalu između obale Cresa i Istre, brod je naišao na minu. U brodolomu koji je uslijedio ubrzo nakon eksplozije brod je povukao za sobom i troje nesretnih mornara dok su se ostali uspjeli spasiti.
Oko 800 m južno od Brestove nalazi se i potopljen TA 36, torpiljarka potonula 18. ožujka 1944. zbog greške u navigaciji. Brod je imao zadatak polaganja mina, ali je i sam stradao od mine. Nakon stradavanja broda Nijemci su otvorili istragu u kojoj je utvrđeno da je zapovijednik broda Von Kleist dao krivi iskaz te se čak ni mjesto potonuća broda nije poklapalo s njegovim iskazom. Istraga je utvrdila da je brod stradao zbog njegove greške (koju je pokušao sakriti davanjem krivih podataka o lokaciji potonuća) jer je naletio na minu u minskom polju koje su postavili Talijani, a podaci o minskom polju bili su poznati Nijemcima.
Još puno više detalja, kao i stručnih savjeta za ronioce pronađite u knjizi „Tajne Jadrana – ronilački vodič po olupinama hrvatskog Jadrana“ (Danijel Frka, Jasen Mesić).
Izvor: „Tajne Jadrana – ronilački vodič po olupinama hrvatskog Jadrana“ (Danijel Frka, Jasen Mesić)
Na slici: pogled iz Brseča
swirl @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 21, 2010
Jedna od najpoznatijih ulica Rovinja je Grisia. Gotovo da morate njome proći, bilo spuštajući se od crkve ili se penjući prema njoj. Grisia je tipična starinska primorska uličica, uska, povremeno s rijetkim stepenicama (koje i u današnje vrijeme onemogućavaju prolazak automobila), odiše onom posebnom atmosferom.
No Grisia je danas poznata i kao „atelier pod vedrim nebom“. Ovakav koncept Grisia je dobila šesdesetih godina, kada je u Rovinju počela masovna gradnja hotela, kada su rijeke turista počele dolaziti u taj gradić i kada je trebalo osmisliti i neku drugačiju, originalniju ponudu za veliki broj njegovih posjetitelja. 
I prije toga grad je bio krcat umjetnicima, malim atelijerima, mnogobrojnim izložbama, a sve što se dešavalo u gradu obično je bilo inicirano od strane Umjetničke kolonije. Možda je prijeloman trenutak bio 1966. godine kada je u Rovinj stigao brod „Liburnija“ iz Venecije pun američkih turista. U vrijeme današnjih kruzera 120 turista iz Amerike i nisu nešto, ali je u tadašnje doba dolazak ovakvog broda s turistima s „one strane bare“ bio vrlo važan događaj. Amerikanci su šetnjom Rovinjem i Grisiom pokrenuli Rovinj jer je u novinama osvanuo naslov „120 Amerikanaca u Rovinju". Kupili su 12 djela umjetnika rovinjske Umjetničke kolonije“ (objavljeno u "La Voce del Popolo" 13. listopada 1966.).
Već godinu dana kasnije, 1967. počela se organizirati jednodnevna izložba umjetničkih djela na otvorenom, baš u Grisii. Naravno da je i ovdje došao do izražaja naš mentalitet; bilo je i onih koji su izlaganje na otvorenom osuđivali, bilo je i onih koji su nastojali izbjeći pozivati avangardne umjetnike, pa čak i onih koji su smišljali kako neke umjetnike čiji rad nisu shvaćali udaljiti s izložbe.
No, kako god, Grisia sa svojim umjetničkim štihom preživjela je ljudsku zlobu i neprihvaćanje promjena pa je i dan danas  poznata svim posjetiteljima Rovinja kao ulica umjetnika.
I van sezone, kada nema izložbe na otvorenom, prošećite Grisiom... jer i tada postoji „izložba na otvorenom“ samo znatno manjeg obujma. Nije tada cijela ulica preplavljena ljudima, razna djela nisu izložena čak i po njezinom podu, ali i tada mnogobrojni atelieri uz ulicu izlažu ispred svojih malih ateliera.
Izvor: Grisia 1967.-2007.
swirl @ 18:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 19, 2010

Nešto dalje od kršanskog kaštela, na groblju, nalazi se mala crkva Sv. Jakova. 
Četverokutna crkvena lađa građena je početkom 15.st. (1415.), a prezbiterij je dodan u 19.st. (1814. godine koja je uklesana na portal). 
Crkvu je vjerojatno dao izgraditi tadašnji vlasnik kaštela, Ivan Kršanski. U crkvenom podu nalazi se niz grobova. Najstarija nadgrobna ploča potječe s kraja 15.st., a osim epitafa na latinskom ima reljefno prikazan grb kršanskih gospodara. Ostale nadgrobne ploče govore o ljudima pokopanim u crkvi krajem 16.st. i u prvoj polovici 18.st.
Crkvica je renovirana 1991. kada su ispod sloja žbuke otkriveni grafiti: jedan na latinici, dva na glagoljici.
swirl @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, siječanj 16, 2010

Tragikomični sukobi Slovenije i Hrvatske kojima svjedočimo do dana današnjeg, postojali su i znatno ranije (nismo ni sumnjali). Stavljam i link na Youtube i popularni vic o bojnoj ladji Mali Kekec (link).
„Dobrosusjedske“ odnose u djeliću naše povijesti možemo pratiti i uz rijeku Dragonju, na graničnom području između Pirana i Buja.
Svađa između Pirana i Buja oko granice postojala je i davne 1294.-95. kada je Buje optužilo Piran na svojatanje pašnjaka na području koje je pripadalo Buju.
Vraćanje „lopte“ bilo je 1306. kada je Piran optužio Buje da su srušili granične znakove te ubirali ljetinu na području koje pripada Piranu. U sukob se uključio mletački dužd Pietro Grodinigo koji je 1310. uputio trupe da osvoje i zapale Kaštel (na području Buja).
Cirkus je naravno nastavljen, pa dvije godine nakon pristupanja Buja Veneciji Piran dobiva dozvolu srušiti bujski zvonik crkve Sv. Servula. Argument za ovu kretenariju bilo je navodno špijuniranje zbivanja na području Pirana sa zvonika.
Godine 1425. grupa Bujaca ušla je u Piran i ukrala jedno zvono. Na istom mjestu gdje se nalazio srušeni zvonik Bujci su 1480. podigli novi zvonik, još viši i još ljepši (neki bi rekli „i još stariji“ ;) ) po uzoru na zvonik u Akvileji.
Izvor: Franina i Jurina 2010.
swirl @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 12, 2010
Dok se nisam dočepala najnovijeg broja „Franine i Jurine“, nisam imala pojma da je i Pula imala svoje konjičke trke. 
Do tada sam znala za Barban i Trku na prstenac (link), konjičko natjecanje u Svetvinčentu (isti link), igre u Poreču (Trka na saracenca, (link)), ali o Puli – ništa.
Konjičke trke u Puli održavale su se u blizini amfiteatra, a natjecatelji su branili boje svoje kontrade (svoje četvrti Pule).
Pulske konjičke trke čak su bile starije od Trke na prstenac (a "Trka na prstenac" je pak starija od Sinjske alke, pa si sad mislite). Trke su nastale između 1291. i 1331. kada je Pulom „drmala“ moćna obitelj Castropola. Zna se da je početkom 14.st. u utrci sudjelovalo deset konjanika. Do 24. travnja 1428. nagrada je bila 12 dukata u zlatu, a od toga dana povećana je na 25 dukata.
03. travnja 1435. Opće vijeće grada Pule odredilo je da za utrku moraju biti prijavljena najmanje četiri konja u vlasništvu 4 osobe.
Trka se zvala Palio, po svilenom ogrtaču koji se čuvao u Katedrali u Puli. Nije poznato je li ga nosio pobjednik trke, kao što nije poznato ni kada je palio nestao.
Neslavna faza prošlosti Pule kada su epidemije smanjile broj stanovnika na samo nekoliko stotina, ratni sukobi... Puli su smanjili značaj, pa su nestale i konjičke trke.
Porečka Trka na saracenca prvi put je obnovljena 2009. godine, pa će možda članak u Franini i Jurini potaknuti i Pulu na obnavljanje trke, u neka bolja vremena.
Izvor: Franina i Jurina 2010.
swirl @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, siječanj 8, 2010
Pretpostavlja se da je rimska vila (na slici), koja je otkrivena slučajno prilikom nedavne gradnje Istarskog ipsilona sve do Pule (vidi link), bila u vlasništvu moćne rimske obitelji Settidii.
Obitelj je spadala u najviši krug moćnika oko samog cara i to u razdoblju od 1. do 2.st.n.e.
Nazočnost obitelji u Istri dokumentirana je nizom otkrivenih spomenika, pogotovo na području Pulskog agera. Epigrafski spomenici koji spominju ovu obitelj otkriveni su u Puli, a datiraju iz razdoblja Nerona. Osim u Puli otkriveni su i na području Betige kraj Barbarige (iz vremena Antonina), na području Nezakcija (iz 112. godine), te na području Valturskog polja gdje se nalazi i ova stancija. 
Godine 2004. u Nezakciju (link) otkriven je spomenik Titu Priferniu Petu Setidijanu Firmu kao zaštitniku Nezakcija. Ovu ulogu mogao je imati samo netko od velike važnosti.
Spomenik koji je otkriven na Valturskom polju posvećen je Silvanu, latinskom bogu, zaštitniku šuma, polja, usjeva... Riječ je o zavjetnom spomeniku kojeg su ovom božanstvu posvetili Euhemer i Eutiha, robovi obitelji Settidija.
Valtursko polje jedno je od najplodnijih polja Istre. Osim plodnosti veliku važnost daje mu njegov smještaj i cestovna povezanost. Polje je na pola puta između dva važna rimska centra, Pule i Nezakcija, a u rimsko je doba vrlo gusto naseljeno. Cesta koja je prolazila njegovim rubom spajala ga je s oba grada te omogućila vlasnicima savršenu lokaciju: na plodnoj zemlji, a opet vrlo blizu centrima moći.
Nađeni spomenici koji spominju obitelj, važnost Valturskog polja te način gradnje otkrivene rimske vile upućuju na vrlo vjerojatno vlasništvo ove obitelji nad vrlo  važnim i bogatim posjedom.
Izvor: Stancija Peličeti, rimska villa rustica novi nalaz na trasi Istarskog ipsilona, Arheološki muzej Istre, Pula 2006.
swirl @ 11:02 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 6, 2010
Za vrijeme II svjetskog rata Pula je u nekoliko navrata bila žestoko bombardirana. Najviše je stradao dio stare jezgre između Foruma i Svete Marije Formose. Nakon rata bilo je nužno obnoviti ovaj dio grada. Tijekom rasčiščavanja ruševina, na dubini od 2 metra, nađeni su ostaci temeljnih zidova mnogih rimskih vila kao i ostaci mozaika. Jedan od nađenih mozaika je i "Kažnjavanje Dirke". Za razliku od ostalih, ovaj je mozaik bio u vrlo dobrom stanju te je zato konzerviran, restauriran i ostavljen na istom mjestu gdje se može vidjeti i danas. Zbog obnove kuća drugi su ostaci rimskih vila fotografirani, zaštićeni te ponovno zatrpani (uostalom tako je nedavno zatrpan i cijeli Forum).

Dimenzije mozaika su 12x6 m, a napravljen je negdje između 2. i 3. stoljeća. Mozaik je jedan od najljepših antičkih mozaika na svijetu te je i u samoj Puli jedna od najdragocjenijih umjetnina.
Iz ove skupine postoje još samo dvije umjetnine u svijetu: u Rimu pronađen "Farneški bik" (čuva se danas u Napulju), a druga je "Dirka" dio serije slika o grešnim ženama u Vatikanu.

Sam mozaik podijeljen je u niz polja, a motiv kažnjavanja Dirke nalazi se u centralnom dijelu.

Tko je Dirka?
Odgovor se može naći u zapisima Homera, Ovidija. Dirka je žena tebanskog kralja Likusa, ljubomorna na svoju sestričnu Antiopu, ženu izuzetne ljepote u koju se zaljubljuje i sam Zeus. Iz ove se ljubavne veze rađaju sinovi Amfion i Zeto (oboje prikazani na mozaiku). Ljubomorna, Dirka zatvara Antiopu u tamnicu, a nakon lutanja brigu o sinovima preuzima jedan pastir. Nakon izlaska iz tamnice Antiopa traži sinove. Misleći da je sinovi neće prepoznati, Dirka Antiopinim sinovima lažno proglašava Antiopu odbjeglom robinjom i govori sinovima da je kazne tako da je svežu biku za rogove te će ju bik rastrgati (smrtna kazna je bila uobičajena kazna odbjeglih robova).
I dok Amfion i Zeto traže bika, pastir (onaj isti koji ih je godinama čuvao) govori im da je Antiopa njihova majka te ih upoznaje sa zlom koje im je nanijela Dirka. Umjesto Antiope, mladići vežu Dirku za rogove bika te ona na taj način i umire. Potom se osvećuju i Likusu, tebanskom kralju (koji je na nagovor Dirke i sam učestovao u zatvaranju Antiope). Ubiju i njega i zasjednu  na kraljevsko prijestolje .


swirl @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 5, 2010
I ovo je jedna istarska priča vezana uz razbojništvo (link). Tiče se bande koja je „carevala“ na području južne Istre, uglavnom u Krnici i okolici, te obitelji Lilić koja je s bandom surađivala.
Banda se pojavila 1777. godine pa je mletačka vlast započela istragu. Za razliku od nekih drugih krajeva Istre, stanovništvo ovog kraja ipak je bilo odvažnije u davanju iskaza (barem dio njih). Vjerojatan razlog, bez obzira na njihov strah, bila je lokalna cernida (Črna vojska - link) koja ih je koliko - toliko štitila, a kojom je zapovijedao Mattio Ulvin.
U iskazima o bandi uvijek se spominjao i Miho Lilić. Njegovu su obitelj činili sinovi Jakov i Ive, kćer Marija i žena Jela. Sin Jakov postao je doušnik bande, kćer Marija nije nikada htjela odati vezu obitelji i razbojnika. Vjerojatno je jedini normalniji član obitelji bio sin Ive, miran čovjek koji se zbog „image“-a svoje obitelj“ držao po strani, ali nije radio nikakva zlodjela i opačine. Živio je na obiteljskom imanju sa suprugom i sinom koji se isto zvao Ive.
Miho Lilić je i sam bio opasan čovjek. Zbog dva ubojstva koje je počinio (pojedinosti nepoznate) i sam je bio prognanik pa je potajno živio u Raklju kod svojeg šurjaka Roka Vallea. No često je u tajnosti dolazio u Krnicu kod ostatka obitelji.
Razbojnici su običavali kod Mihe prespavati i to u njegovoj poljskoj štali na Črnjevici (jedna mletačka milja od Krnice prema Proštini). Miho i sin Jakov dojavljivali su im sve obavijesti koje bi saznali prisluškujući Črnu vojsku. Znali su im odati i koja se kuća isplati opljačkati.
Liliće su mnogi smatrali većim zlom od razbojnika, pa su se klonili i Miha i Jakova i odavanja njihovih imena Veneciji. Koliki je bio strah od Miha, najbolje govori slučaj šesnaestogodišnjeg pastira Miha Lilića. Pastir je bio Ive Hodan, dijete bez oca iz vrlo siromašne obitelji iz Skitače. Mada se znalo da Ive zna štošta o povezanosti Lilića s bandom, dječak zbog straha nije htio ništa potvrditi u svojim iskazima. Na koncu je uhapšen i odveden u Pulu u zatvor. No tu se potvrdilo da dječak nije lažac nego se doslovce boji za svoj život jer mu je Lilić prijetio smrću ukoliko išta oda vlastima. Na koncu je Ive Hodan oslobođen. I tu je kraj traga o njegovom postojanju jer ga arhive više ne spominju.
Sami Lilići doživjeli su krvavi kraj. Godine 1784. Miha je ubio sin Jakov (ne zna se razlog, ali te godine je izgleda bila mrtva i kćer Marija, kao i supruga sina Ive). Jakov je osuđen na progonstvo čime je izgubio ikakvo pravo na očevo nasljedstvo. U ponedjeljak 18. rujna 1786. dvoje svjedoka provelo je večer u kući Lilićevih. Pozvao ih je Jakov, a kod kuće su bili i sin Ive i majka Jela. Svjedočili su o svađi Jakova i Ive koja je prerasla u obračun oružjem. U pokušaju otimanja arkebuza Ivi koji je pucao (ali nije pogodio Jakova), pogođena je majka Jela. Tada je Jakov nožem napao brata Ivu. Svjedoci su pobjegli, a čuvši pucanj u kuću su ušli don Škabić, svećenik Tonetti i plemić Francesco Chersevani. Majka Jela je umirala, a na samrti je bio i Ive koji je svećenika Škabića zamolio da mu čuva sina, jedanaestogodišnjeg dječaka koji je ovime ostao bez svoje obitelji.
Da bi se zbrinulo dijete učinjena je procjena sve imovine (15.513 libara). Godine 1788. uhićen je i Jakov. Što se zbilo s djetetom Ivom, sinom tate Ive, ne zna se, ali prezimena Lilić u Krnici više nema.
Izvor: Zlikovci i prognanici, Miroslav Bertoša
Na slici: Krnica
swirl @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, siječanj 1, 2010
Crkvica Sv. Marije Magdalene nalazi se uz vanjski bedem, odmah s lijeve strane nakon ulaska u kompleks Kosmatog kaštela (link). Izgrađena je najkasnije u 13. st., ako ne i ranije (11. ili 12.st.), a bila je u funkciji do 1793. godine. Kako su u zamku živjeli vojnici, a samo povremeno i njegovi vlasnici, crkvica je služila isključivo njima. Običan je puk odlazio na bogoslužje u crkvu Sv. Antuna Opata u dolini ispod kaštela.
Obnova crkvice započela je 1995., kao prva faza restauracije cijelog kaštela. Tada je crkvica bila skroz urušena, a njezina unutrašnost puna urušene krovne konstrukcije. Obnova je trajala sve do 2003. godine.
Crkvica ima učahurenu apsidu, a poput većine srednjevjekovnih crkvica njezina je unutrašnjost bila poprilično mračna. Ono malo svjetla prodiralo je kroz vrlo uske prozorčiće koji su ujedno imali i ulogu puškarnica u obrani kaštela. Njezini zidovi građeni tehnikom suhozida bili su i s unutrašnje, a vjerojatno i s vanjske strane ožbukani, a na žbuku su s unutarnje strane bile nacrtane freske.
Prilikom obnove ostaci fresaka nađeni su u puno sitnih fragmenata, što je onemogućilo rekonstrukciju cjelovitog prikaza freski. Analizom tehnike rada ustanovljeno je da su freske nastale u 15.st., u doba kada je fresko-slikarstvo Istre bilo na samom vrhuncu. I dan danas je ime majstora koji ih je izradio ostalo tajnom.
Djelići slikovnih prikaza su restaurirani i konzervirani. Prevladavale su ružičasta boja, zelena, crvena, oker, smeđa... u raznim nijansama. Po sačuvanim djelićima fresaka s prikazom likova potvrđeno je da su freske izuzetne kvalitete. 
I na ovim freskama otkriveni su mnogobrojni glagoljski grafiti. Po obliku glagoljskih slova datiraju se u 15. i 16.st. Osim glagoljice otkriveni su i djelići grafita upisani latiničnim pismom.
Izvor: „Kostel Petrapilosa – O tragovima fresaka iz crkvice Sv. Marije Magdalene“, Arheološki muzej Istre, Pula 2003.
swirl @ 10:47 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare