Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - siječanj 2011
subota, siječanj 29, 2011

Kod groblja Kostanjice (link) ne skrenete za Kostanjicu nego idete uskom makadamskom cestom na vrh brežuljka. Ne možete pogriješiti, nekoliko kuća vide se na brežuljku, a i cestica je jedna jedina. Vrlo je strma, dakle ili otpješačite ili se pouzdajte u pogon svojeg ljubimca na 4 kotača.

Tako ćete doći u Biloslave. Naselje sadrži svega nekoliko kuća, od toga dvije potpuno ruševne, ali su tri kuće i više nego savršeno obnovljene. Dvije kuće obnovljene su poštujući istarsku tradiciju (obogaćenu bazenom).  Naravno, imate savršen pogled na Mirnu, izdaleka vidite Motovun, Grožnjan.... ovisi gdje se okrenete. Iz Biloslava možete krenuti i na izlet po Parenzani (link gdje možete pronaći i malo više informacija o mogućem izletu). 



swirl @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 26, 2011

Mlun

„Na oblak zgon" je stari običaj zvonjenja crkvenim zvonika kako bi se otjerali ružni oblaci koji „mirišu" na tuču. Više o običaju ovdje.

I u Mlunu se zvonilo. Crkva Sv. Ivana i Pavla nalazi se malo van sela, na groblju. Na crkvi je glagoljski natpis iz 1555. godine. Preslica ima tri zvona, a ono na vrhu ima također upisanu 1555. godinu. Upravo ovo zvono najviše se rabilo za „na oblak zgon". Kada bi se počeli gomilati ružni oblaci, započelo bi se zvoniti ovim zvonom. Ukoliko zvonjava nije pomogla „učinak se pokušavao pojačati" zvonjavom na sva tri zvona. Ukoliko ni taj „recept" nije bio dovoljan, pokoje dijete u blizini uzimalo bi malo zvonce iz crkve i njime zvonilo obilazeći crkvicu.

Običaj je sačuvan do danas. Svake godine „na oblak zgon" dužnost je jedne obitelji, a odabir se radi prve nedjelje u ožujku. U noći poslije blagdana Sv. Ivana ova obitelj može imati svojevrsnu „školu zvonjenja" jer se mogu trenirati zvonjenje koje im postaje dužnost od ožujka nadalje.

Zvonjenje zvona Sv. Ivana i Pavla bilo je zaduženo za tjeranje oblaka i nad nekoliko obližnjih sela. Stoga bi zvonar imao pravo otići u obilazak ovih sela te skupiti nagradu za zvonjenje. Nagrada su bila jaja. Prilikom postavljanja na godišnji „mandat" zvonjenja svako je domaćinstvo moralo zvonaru dati po mjericu ulja za lumin. Lumin se morao paliti prije svakog zvonjenja „na oblak zgon".

Izvor: Mlunska visoravan 2004;219-220

swirl @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, siječanj 22, 2011

Obožavam gledati krimi seriju „Ubojstva u Midsomeru“. U nekoliko epizoda radnja je bila povezana sa zvonarima ili njihovim natjecanjima u zvonjenju.

Pa evo - postoji i kampananje u Istri. Na njega sam naišla u knjizi „Sveti Lovreč Labinski i okolica“ Lucijana Diminića. Pretpostavljam da se nije kampanalo samo u Svetom Lovreču Labinskom nego i šire.

Dakle kampanalo se obično u ljetnim mjesecima, večer uoči nekog vjerskog blagdana. Večer prije blagdana neki od zvonara smjestio bi se u zvoniku, te počeo zvoniti u nekom posebnom ritmu. Na neki je način ovo bio podsjetnik ljudima da je sutradan blagdan. U knjizi piše da je posljednji kampanao Jure Šumberac. Na žalost riječ je o zaboravljenom crkvenom običaju.

Zaboravljena je i procesija za kišu. U lipnju, ako je bila suša, stanovnici ovog kraja u procesiji, predvođeni njihovim svećenikom, prolazili bi od župne crkve prema poljima i molili Boga da im pošalje kišu.

U knjizi „Dane selo u Istri“ (Etore Poropat) naišla sam na običaj pod nazivom „parparuša“, također povezan sa sušom. Kada bi zavladala velika suša djeca su organizirala povorku na čelu koje je bio „parparuša“, dječak omotan velikim lišćem bilja iz ovoga kraja. Povorka djece slijedila bi ga po selu, pjevala i tako „dozivala kišu“ pjesmom. Ispred svake kuće dječju „procesiju“ zalili bi vodom, ali bi i u košaru djeci stavili malo kobasa, jaja, kruha ili novčića. Na kraju dječje povorke djeca su ravnopravno dijelila među sobom sadržaj košare, dok bi veći dio dobio parparuša. Djeca su bila angažirana i u razdoblju pred Uskrs. Zvona bi najavljivala Uskrs počevši od podneva u četvrtak, pa do subote, a djeca bi u četvrtak navečer i u petak u podne i navečer u povorci zvonila svojim „klapecima“ i „škrbetuljama“ umjesto zvonima.

Izvor: Sveti Lovreč Labinski i okolica (Lucijan Diminić), Dane selo u Istri (Etore Poropat)

swirl @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 18, 2011

Riječ „čreda“ na staroslavenskom označavala je red, poredak, stado. U Podgaću na Ćićariji riječ se koristila za zajedničku ispašu stoke koja bi u nekom redu dolazila na pašnjak, a također se u redu nakon ispaše vraćala u Podgaće svojim vlasnicima.

Ispaša u obliku črede bila je vrlo praktična. Oko Podgaća je nekoliko velikih livada koje su bile podijeljene u vrlo malene parcele u vlasništvu jednog vlasnika. Tako sitne livade nisu pogodne za ispašu ukoliko im je vlasnik imao više od 2 ili 3 krave. Na sastanku Komuna vlasnici malih parcela trebali su dati svoj pristanak za čredu, te bi od puno malenih livadica udruživanjem umjetno nastala velika livada za ispašu na kojoj je mogla pasti mnogobrojna stoka većeg broja vlasnika. Čreda se pasla od rujna do kraja listopada ili duže, već s obzirom na vremenske prilike. Time se štedilo na sijenu koje bi se čuvalo za zimu, ali je stoka i pognojila livadu za iduću sezonu.

Čreda se dobro organizirala. Sa stokom su obično bila dva pastira. Rano ujutro bi vlasnici doveli stoku na točno određeno mjesto gdje bi se formiralo stado, te bi stoka u redu dolazila do planirane livade. Na vrhu kolone bio je jedan pastir, na začelju drugi. Povratak u selo bio bi oko 18.00 sati kada bi stoku dočekali vlasnici ili bi ona i sama skretala put štale svojeg vlasnika. Postojale su i regule za odabir pastira. Ukoliko bi neko domaćinstvo imalo npr. jednu kravu, tada bi iz te kuće pastir dežurao samo jedan dan. Broj dežurnih dana je dakle ovisio o broju grla koje idu na zajedničku ispašu. Kako su pastira bila dva, jedan bi se birao na početku sela (kućni broj 1), drugi na kraju (kućni broj 57). Kada bi se redosljedom došlo do sredine sela, cijeli krug započinjao bi ponovno, s kućnim brojem 1 i 57. Redosljed je kontrolirao župan. Ukoliko kuća na kojoj je dežurstvo iz bilo kojeg razloga nije mogla organizirati pastira za taj dan, sami su trebali organizirati zamjenu.

Izvor: Buzetski zbornik 37;149-151

Na slici: Podgaće

swirl @ 19:17 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 15, 2011

Kada iz smjera Buzeta dođete do Ponteportona na desnoj strani je poznata istarska oštarija. Odmah uz nju penje se uska asfaltirana cestica kojom stižete do Kostanjice.

Većina kuća u Kostanjici sagrađena je negdje u 18. i 19.st. te poput Grožnjana, Motovuna i niza poznatijih mjesta u Istri i Kostanjica odiše prošlošću svojim kamenim kućama često s baladurima. I Kostanjica je na brežuljku kao što je većina drugih mjestašca. Takva lokacija uvijek je značila bolju kontrolu eventualnog dolaska neprijatelja, te lakšu obranu mjesta. Danas ovakva lokacija znači – savršen pogled s prozora.

Kostanjica je ima zidine i bila je sastavni dio obrambene linije sa Završjem. Do danas je sačuvan samo djelić zidina i to s južne strane mjesta.

Mjesto se prvi put spominje u 12.st. kao Villa Castagna (u darovnici iz 1102. godine kojom Ulrich II daruje Kostanjicu oglejskoj crkvi). Sam naziv Castagna potječe od mletačke obitelji Castagna. Bez obzira što nema dokumentiranog traga o postojanju mjesta prije 12.st. na padinama je nađeno nekoliko nadgrobnih spomenika iz rimskog doba. Neka navode i imena histarskog porijekla pa se nameće zaključak da se ovdje živjelo i prije dolaska starih rimljana.

U mjestu je župna crkva Sv. Petra i Pavla iz 18.st. Na vanjskom zidu nalaze se ugrađene dvije ponešto različite kamene glave. Mnogi smatraju da je riječ o prikazu Atile o kojemu u Istri postoji niz legendi (link). No postoji i mišljenja da glava iz čijih usta izlazi stilizirana grančica prikazuje „Zelenog Jurja“, keltskog mitskog božanstva koje je simbol života i obnove. Na groblju se nalazi crkvica Sv. Stjepana, datirana još u 12.st., ali joj je izgled promijenjen tijekom obnove u 19.st.

Mada je Kostanjica podosta IZNAD Mirne njezini su stanovnici bili poznati barkarjoli. Dok je Mirna bila plovna na svojim su brodicama prevozili najčešće drvo (link).

Izvor: Istria on the Internet, Mirko Gabler (link)



swirl @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 9, 2011

 

Na ovom dijelu obale odavna se živjelo. Najstariji nalazi ukazuju na postojanje gradina u prapovijesti, ali i gustu nastanjenost u antici. Osim antičkih vila veliku je važnost imala luka Savudrije, idealna za sklanjanje brodova. Antička je luka imala dva velika lukobrana koji su je potpuno zatvarali i pružali savršenu zaštitu za lošeg vremena. U dnu luke nalazila se vodosprema koja je služila za opskrbu brodova pitkom vodom.

Prošlost Savudrije obilježile su i pomorske bitke. Jedna se odvijala početkom 9.st. kada su pred Savudrijom ratovali brodovi hrvatskog kneza Domagoja s mletačkim brodovima. Druga bitka odvijala se 1176. godine. Bio je to sukob između pape Aleksandra III i Fridriha I Barbarosse, a u pomorskoj bitki učestovao je Barbarossin sin budući car Oton 4. U sukobu su pobijedili Mlečani.

Legenda kaže da je Savudrija pružila utočište kralju (tal. re - kralj) u vrijeme velike pomorske bitke (tal. salvo - spasiti) te je to razlog zašto se Savudrija zove Salvore.

Kraj luke Savudrija nalazi se crkva Sv. Ivana. Crkva je iz 11.st. mada u nekoliko navrata obnavljana i proširivana. Pokraj crkve je župni dvor (crkva i župni dvor na slici lijevo), a ispred njega šterna iz 1476. godine na kojoj su općinski grb i grb gradonačelnika Gerolama Donata (slika desno).

Nekoliko kuća u luci ima i svoju bogatu povijest. U jednoj je bio ljetnikovac obitelji Rauber, u jednoj je obitelj Favretto imala gostionicu „Alla Posta“.

Zbog svojeg važnog položaja u doba Austrougarske i u Savudriji su bili smjšteni vojnici.

Izvor: Pozdrav iz Umaga (Niki Fakin), Istarska enciklopedija

swirl @ 15:36 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare