Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - siječanj 2013
četvrtak, siječanj 31, 2013

Njegovi prvi stanovnici bili su uskoci koji su morali napustiti Senj. Smatra se da su na ovo područje iz Senja prvo stigle obitelji Rajčić i Perčić.

Prva crkvica u Voloskom bila je malena kapela Sv. Roka, a naselje je nastalo oko crkve. Zahvaljujući oporuci Roka Zavidića, napisanoj 11. srpnja 1570. (oporukom Roko Zavidić ostavlja posjed oko Sv. Roka svojoj rođakinji Uršuli) poznato je da je crkvicu sagradio njegov djed.

Danas je Volosko sačuvalo onaj primorski štih, ali je poznato i po mnogobrojnim restoranima i kafićima.

Mjesto je poznato i po rođenju Andrije Mohorovičića. Rođen je 1857. u kući uz more, pred koju je postavljena njegova bista. Bavio se meteorologijom i seizmologijom. Daleko pred svojim vremenom istraživao je i mogućnosti korištenja bure u proizvodnji energije, obrani od tuče, te uvjetima gradnje koji bi se morali poštovati kako bi kuće bile sigurnije kod potresa.

swirl @ 20:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 27, 2013

Crkvica je nekada pripadala Pićanskoj biskupiji. Sagrađena je 1604., no kako to već biva, na istom mjestu postojala je i starija crkva koja se naknadno dograđivala. Ima malu upisanu apsidu, veliki trijem (lopicu), te preslicu s dva zvona.

U crkvi su nekada postojale freske. Nađeno je čak 4 sloja fresaka, od kojih je najstariji sloj s kraja 12. i početka 13.st. Ovaj najstariji sloj fresaka ujedno su i najstarije freske na području nekadašnje Pazinske grofovije. No postoji i sačuvan sloj fresaka, naravno mlađih od ovog najstarijeg sloja. U apsidi se nalazi glagoljaški grafit koji spominje popa Martina Ambroževića, no ima i grafita na latinskom.

U blizini su se nalazile još tri crkvice. Iz crkve Sv. Jelene sačuvan je kip koji se nalazi u Svim Svetima. Zvono koje se nalazi u crkvici Svih Svetih je iz 1628., a nekada je to bilo zvono crkvice Sv. Nikole. Crkvica Svetog Duha je isto srušena.

Sama kapelanija Gradinje je bila glagoljaška. Tome ne svjedoči samo glagoljaški grafit u crkvici nego i pritužbe pićanskih biskupa na korištenje isključivo glagoljice te slabo poznavanje latinskog jezika.

Više o Gradinju pogledati ovdje (link) te pročitati i komentar Jerolima ispod toga teksta.

Izvor: Franina i Jurina 2013.



swirl @ 13:32 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 24, 2013

Riječ je o crkvi između Bakarca i Križišća. Mada danas spada pod župu u Križišću, nekada je to bila župna crkva Bakarca. Do nje se može doći asfaltiranom cestom od Bakarca (3 kilometra udaljenosti) dok od Križišća prema crkvi vodi neasfaltirani put.

Crkva je dosta zapuštena, a pogotovo je zapušteno groblje u njezinoj blizini. Nasuprot crkve nekada se nalazio i župni dvor, koji je danas u ruševinama.

Crkva je vjerojatno sagrađena negdje u 13.st. mada nema pouzdanih podataka. Prvi se put spominje kao kapela Sv. Roka u 15.st. Nastala je uz put koji je tada spajao Hreljin s Bakarcem. Kako je u blizini puta nađen antički miljokaz tako se predpostavlja da je dio ovoga srednjevjekovnog puta nastao i na trasi antičke ceste. U zvoniku je bilo zvono iz 14.st. koje je naknadno preseljeno u ovu crkvu. Nekada se ovo zvono nalazilo u crkvi Sv. Jurja na Hreljinu, dok se danas nalazi u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Uz crkvu nalaze se grobovi obitelji Švrljuga, a staro groblje nalazi se pedesetak metara od crkve prema Križišću. Ukopi na groblju prestali su početkom 20.st. kada je posljednji put i crkva obnovljena, zaslugom kapetana Ivana Rempešića i inžinjera Josipa Turine iz Križišća.

Uz crkvu je vezan i cijeli „ustanak“ stanovnika Bakarca. Naime, zbog izolacije crkve i župnog dvora, krajem 19.st. župnik pokreće pitanje preseljenja župnog dvora, a zatim i crkve, u Križišće. Cijela pobuna dobila je i naziv „bakaračka bura“ jer je i njezin intenzitet bio gotovo pa jednak snazi bure u Bakarcu. Stanovnici Bakarca do te su se mjere usprotivili prijedlogu da su odlučili da se pripoje crkvi u Kraljevici ili, ukoliko ne uspiju, da pređu na pravoslavnu vjeru. Čak su mladoga Andriju Blažinu poslali u Sremske Karlovce, da uči pravoslavnu bogosloviju.  

Na koncu su uspjeli pripojiti se crkvi u Kraljevici, a za potrebe ukopa napravljeno je novo groblje u Bakarcu.

Izvor: Zbornik Kraljevice 01/2012

Na slici: Bakarac i njegova današnja crkva

swirl @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2013

Za razliku od primjerice Bakra, Kraljevica nema onaj štih starog primorskog mjesta. Nema uske ulice, staru jezgru sabijenu na malom području, s visokim uskim kućama. Ulice Kraljevice su šire, kuće su komotnije, pa čak i one starijeg datuma izgradnje. Razlog je tome što je cijelo naselje novijeg datuma, uspoređujemo li ga s Bakrom i nizom primorskih starih gradića. Uglavnom je nastala oko starog kaštela, negdje početkom 18.st. Noviji kaštel nije bio jezgra naselja, i sam je nastao kao jedna od posljednjih građevina iz razdoblja obitelji Zrinskih i Frankopana.

Razlika je kod Kraljevice još u nečemu. Najvećim su dijelom njezini stari stanovnici pobjegli pred turskim osvajanjima. Dakle, riječ je o stanovnicima koji nisu bili s mora. Tako je i njihova orijentacija na more nastala tek naknadno, dužim životom na ovom području. U početku nisu bili niti ribari niti pomorci, uglavnom su se bavili poljoprivredom. Zato je stara Kraljevica bila jedan veliki vrt, imala je niz vinograda, voćnjaka, ograđenih malenih parcela na čijoj škrtoj zemlji su stanovnici uzgajali što god je uspjevalo. Imala je veliki broj stabala mendula, a i danas je oko Kraljevice veliki broj zidića koji su bili međe tih malih vrtova. Krajem 19.st. u Kraljevici je posađeno i 400 stabala murve (dud). Stabla su dopremljena iz Ugarske a trebala su biti baza za razvoj svilarstva. Od svilarstva nije bilo ništa, no i danas Kraljevica ima niz murvi.

Izvor: Zbornik Kraljevice 01/2012

Na slici: šetnica u Kraljevici

swirl @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 14, 2013

Kako mi je iz nekog, samo blogeru poznatog razloga, malo prije nestao s bloga tekst iz listopada 2006. o Juri Grandi, ponavljam isti upis od prije 6 godina. 

Imamo i mi našeg Vlada Tepeša. Izvornu priču o najpoznatijem i najstarijem po imenu zabilježenom evropskom vampiru, prvi je zapisao slovenski putopisac Johan Weikard Valvasor u svom čuvenom, na hrvatskom jeziku u knjizi još uvijek nepubliciranom, djelu "Slava vojvodine Kranjske" (izvorni naslov je "Die Ehre des Herzogthums Krein", a knjiga je prvi put objavljena 1689. godine). 

Neobična, čak i stravična zgoda, bilježi Valvasor pripovijedanja mještana Kringe, zbila se 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha. Naime, 16 godina prije tog događaja umro je i pokopan na mjesnome groblju jedan od rođenih Križanaca imenom Jure Grando. Nedugo nakon pokopa pokojnik se počeo ukazivati mještanima, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća. 

Da iza te pojave stoje zle sile, mještani su postali svjesni nakon što bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala, nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. I njegova se udovica žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da ju pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Pokojni Jure Grando postao je prava napast za selo a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu. 

Tako je jednog dana župan Miho Radetić okupio "grupu srčanih ljudi" i poveo ih na groblje s namjerom da iskopaju Jurino tijelo te da ga probodu glogovim kolcem i okončaju razdoblje straha i terora. Devetero mještana je noseći baklje i raspelo došlo do groblja, otvorilo ga, i zaprepastilo se vidjevši da je pokojnikovo lice rumeno, štoviše, da im se smije. Preplašena devetorica brzo se razbježala no župan Miho ih je opet sakupio i poveo natrag do groba. Duhovnik kojeg je župan Radetić pozvao progovorio je nad otvorenim grobom držeći raspelo: "Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira" - nastavio je s nekim, piše Valvasor, egzorcističkim formulama, a "sablasti su pritom navrle suze na oči". 

Zatim su mrtvom tijelu pokušali "protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu" ali im to nije polazilo za rukom: od "tvrdog trbuha" kolac se neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu; mrtvac je na to kriknuo a grob se napunio krvlju. "Časna gospoda egzekutori" su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira: utvara Jure Granda nije se više pojavljivala.

Fotografija: stara fotografija iz Kringe

swirl @ 13:07 |Komentiraj | Komentari: 0

Kringa, malo mjesto u Istri, nadaleko je poznato po vampiru, Juri Grandu (link). Priču je zapisao Johann Weichard Valvasor 1689. godine. Po ovoj verziji, definitivan obračun s pokojnim Grandom dešavao se 1672. godine, prethodilo mu je teroriziranje stanovnika Kringe koje je trajalo 16 godina od Grandove smrti.

No postoji i jedna potpuno drugačija verzija koja se u Kringi prenosi s koljena na koljeno, a koja nudi potpuno drugačije tumačenje tadašnjih nemilih događaja.

Po ovoj priči Jure Grando ne da nije bio vampir nego je bio pošten i vrijedan čovjek kojega je zadesila vrlo tužna sudbina. Bio je klesar, živio je na Grandovoj stanciji,a bio je zaljubljen u Rosu.

Po tadašnjim običajima postojalo je jedno izuzetno odvratno pravilo „jus primae noctis“ (pravo prve bračne noći) na kojeg sam do sada nailazila nekoliko puta čitajući o prošlosti. Naime, po ovome „pravilu“ na razdjevičenje nevjeste imao je pravo gospodar imanja, a Kringom su gospodarili pavlini iz Svetog Petra u Šumi.

Ova priča govori kako se pavlinima usprotivio Grando, ne želeći da redovnici iskoriste pravo prve bračne noći i unesreće i Rosu i njega. Pavlini su se pobojali da će Grandov primjer povući za sobom i druge stanovnike Kringe te su naredili županu Mihi Radetiću da ga ubije. No, udarac krampom samo je onesvijestio Juru. Dok je izgledalo da je mrtav, ljudi su ga pokopali, a kada je došao k svijesti počeo je zazivati pomoć iz groba. A tada? Tada su ga župan Radetić i pavlinski redovnik Juraj proglasili štrigunom te otvorili grob, odrubili mu glavu i obezglavljenog ponovno zatrpali zemljom. Na taj su način izvršili naređenje pavlina, ali i onemogućili da Jure ispriča što se stvarno dogodilo.

Kako se ubijeni i samoubojice nisu smjeli pokapati na groblju nego van njega, Jure Grando je pokopan van ondašnjeg groblja. Danas bi njegovo mjesto ukapanja bilo, vjeruje se, pod kamenom stazom koja se nalazi iza crkve prema današnjem groblju u Kringi.

Ukoliko je ova verzija ispravna postavlja se pitanje zašto je Valvasor zabilježio upravo „vampirsku“ verziju? No u tom bi slučaju obrazloženje bilo poprilično logično. Vjerojatno su mu takvu verziju ispričali oni kojima je odgovarala, a ukoliko su do njega došle i neke sumnje, možda je zabilježio upravo takvu verziju kako bi, i sam pobožan, prikrio ulogu crkve u ubojstvu.

I opet, ukoliko bi nevinost Jure Granda ikad bila dokazana, bi li on bio prva žrtva crkve? Bi li on bio jedini primjer manipuliranja vjernicima? Ne bi. Nismo li upravo posljednjih dana (mjeseci) svjedoci manipulacije?

Izvor: Franina i Jurina 2013.

swirl @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 12, 2013

Spuštate li se prema otoku Krku s autoputa Zagreb – Rijeka, cestom ćete proći kroz Hreljin. Ne još dugo, jer se od sredine ove godine planira otvaranje nove dionice ceste.

Na području Hreljina nekada davno vjerojatno je postojala prethistorijska gradina jer se samo tako može objasniti da mnogi i danas nazivaju ruševine u Hreljinu „gradinom“. Postoje i mišljenja da je u antičko doba ovdje postojala rimska fortifikacija, kao sastavni dio cijelog lanca rimskih utvrda na obali.

Godine 1225. cijeli posjed prelazi u vlasništvo krčkih knezova darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Nazivali su se krčkim knezovima jer su im posjedi bili na otoku Krku. Širenjem posjeda na kopneni dio, negdje u 15.st. obitelj se naziva Frankopanima. Inače, obitelj je nastala od patricijske obitelji Frangipana (Frangepana).

Sam značaj tadašnjeg Hreljina nije bio zanemariv, naselje se nalazilo na prometnom putu koji je spajao kopno s obalom. Imao je dosta brojno stanovništvo i veliku gospodarsku ulogu. Kao luku koristili su zaljev u današnjem Bakarcu, malom mjestu u Bakarskom zaljevu.  

Posjed je od 1550. do 1671. bio u vlasništvu obitelji Zrinski. Nakon pogubljenja Zrinskih i Frankopana od strane Habsburgovaca neko je vrijeme upravitelj posjeda austro-ugarska komora, a od 1778. grad Bakar. Izgradnja Karolinske ceste 1728. godine, ceste koja spaja Karlovac s Bakrom i Rijekom, zadala je smrtni udarac značaju kaštela. Stanovništvo se seli na novu lokaciju, lokaciju današnjeg Hreljina. Službeno  se 1789. ukida hreljinski kaptol, a godinu dana kasnije kaštel se potpuno napušta i od tada propada. Posljedni stanovnici starog kaštela bila su tri svećenika.

Sam kaštel je bio nepravilnog oblika, već kako je dozvoljavao teren na kojem je nastao. Bio je omeđen zidinama unutar kojih je nastalo naselje, niz obrambenih kula i kuća njegovih stanovnika. U grad se ulazilo kroz dvoje gradskih vrata.

Osim kaštela u Hreljinu obitelj Frankopan imala je niz svojih posjeda i dvoraca na ovom području. Sa same hreljinske gradine puca pogled na Kraljevicu i njezin dvorav Frankopana, dok su dvorci bili i u Bakru, Driveniku, Grižanama, Novom, Bribiru i Ledenicama.

Kaštel se nalazi vrlo blizu hreljinskog groblja. Do groblja će vas voditi oznake, a ispod groblja imate stazu (s oznakama) kojom ćete za čas stići do ostataka kaštela. 



swirl @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 8, 2013

Obitelj Polić došla je u Kraljevicu iz Hreljina u drugoj polovici 18.st. Uglavnom su se bavili trgovinom, a robu koju su prodavali većinom su transportirali vlastitim brodovima. Dok je ogranak obitelji naselio Kraljevicu, dio obitelji otišao je u Bakar.

Prvi član ove obitelji koji se spominje u Kraljevici je Stephanus Pollich, koji se oženio Margaretom rođ. Gausch. Njihov sin Martin Polić Stipanov rođen je u Kraljevici 1814. Bio je trgovac i jedan od prvih kraljevačkih brodovlasnika. Na samoj kraljevičkoj rivi sagradio je takozvanu kuću Polić (kasnije – hotel Almis) 1840. godine. U vrijeme kada je sagrađena bila je to najljepša i najveća kuća u Kraljevici (naravno ne uspoređujemo je s Frankopanskim dvorcem nego s ostalim kućama). Njezin tavan služio je kao skladište za žito kojim je obitelj trgovala. Žito se dopremalo na tavan s kopnene strane kuće, mostićem kojim se direktno dolazilo na tavan. Zatim se brodovima iz luke u Kraljevici žito otpremalo u svijet, čak i do Sjeverne Amerike.

Martin je umro 1857., no iza njega ostalo je niz sinova i jedna kćer. Sinovi su bili ljekarnici, pomorci, no posebno su obilježili hrvatsko novinarstvo i politiku. Sin Martin bio je jedan od prvih 5 profesionalnih novinara u Hrvatskoj, Stjepan je bio profesor na Realnoj gimnaziji u Ljubljani, ali i feljtonist niza tadašnjih novina. Nikola je 1867. organizirao oružani ustanak u Kraljevici protiv ugarske politike. Zajedno s Matom Valjatom i svojim bratom Martinom izdaje list Primorac koji je izlazio nekoliko godina. Inače je bio i zastupnik u Hrvatskom Saboru, član riječke županijske skupštine te načelnik općine u Kraljevici. Nikola je osnovao i Primorsku štedionicu u Kraljevici. Štedionica je nakon 5 godina proglasila stečaj. Uglavnom ugarska je politika nastojala onemogućiti egzistenciju bilo kome ili bilo čemu što je imalo hrvatski predznak.

Godine 1865. iz Češke u Kraljevicu dolazi Sebald Cihlar, kao učitelj u školi u Kraljevici. Oženio se Milicom Polić, jedinom Martinovom kćeri, a imali su dva sina; Milutina Cihlara Nehajeva (književnik) i Vatroslava Cihlara (novinar i publicist).

Kuća Polić imala je i slavne goste: Augusta Šenou, Jana Nerudu, Ante Kovačića... Od 1873. do 1878. ovdje se nalazila i Primorska tiskara (prvo na prvom katu, zatim u prizemlju kuće Polić, tiskara je postojala od 1873. do 1878.) i redakcija lista Primorac koji je u onodobnim prilikama bio jedan od malobrojnih hrvatskih tiskovina boreći se protiv ugarske politike, zatiranja svega hrvatskog.

Iz moje mladosti kuću Polić pamtim kao hotel Almis. No hrvatska se politika, kako u bivšoj državi tako i u današnjoj, prema Kraljevici ponaša kao zla maćeha. Tako je danas hotel Almis zatvoren, zajedno sa zatvorenim brodogradilištem, propalim nekadašnjim hotelom Liburnia i Kraljevica prisilno spava zimski san... propada u bespućima hrvatske zbiljnosti

Izvor: Zbornik Kraljevice 01/2012

swirl @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 5, 2013

Ovo je još jedno mjesto na opatijskoj rivijeri kroz kojeg vodi poznata šetnica. O samom nazivu mjesta postoji niz legendi.

Jedna legenda kaže da su ovdje nekada postojale štale za stoku koja se zatim prodavala u Veneciji ili na našoj obali. Legenda kaže da su postojale i posebne štale za volove, koji su se koristili za vuču kola kojima su se razni tereti vozili prema kopnu.

Postoji i druga legenda, također vezana za stoku. Legenda kaže kako se na obali današnjeg Voloskog iskrcavala ukradena stoka koja se zatim gonila na klanje u Klanu.

Potpuno drugačije je tumačenje da je naziv Volosko nastao od božanstva Volos. U staroslavenskoj mitologiji svijet je izgledao poput stabla. Grane stabla i samo deblo predstavljali su život, a vladar svijeta živih, neba i zemlje bio je Perun. Volos (Veles, Voloh) je pak živio u korijenju stabla, a bio je bog podzemlja, prijevare, magije, stoke i bogatstva.

Između Peruna i Volosa vodile su se konstantne bitke, koje su završavale pobjedom Peruna.

No ovakve bitke ponavljale su se svake godine, a njima se tumačila i izmjena godišnjih doba, neke klimatske pojave (primjerice gromovi i munje tumačili su se intenzivnim borbama između Peruna i Volosa). Do dana današnjeg zapravo se sačuvao neki vid vjerovanja u ova božanstva.  

Možda je tradicija najbolje očuvana u koledarskim običajima u Primorju gdje mladići ogrnuti vučjom kožom i maskama buče po selima, a svaka kuća koju posjete mora ih darivati kako bi se osiguralo blagostanje obitelji.

Povjesničar Kobler je pak tumačio da je naziv Voloskog nastao od riječi „Valle Osca“ odnosno uvala pod Učkom.

swirl @ 19:39 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 1, 2013

Od Gradinje, preko Paza i Posrta do Letaja – sve su to bili srednjevjekovni kašteli. No dok su danas vidljive ruševine kaštela u svim navedenim naseljima, u Letaju ostaci kaštela više ne postoje.

Sam se kaštel spominjao još u 11.st. kada ga je Henrik IV ustupio istarskom markizu Ulrichu I. Upravo je Ulrich I ovdje sagradio jaku utvrdu iz koje su se nadgledali putevi prema Boljunu i Čepićkom jezeru.

Ispod kaštela postojalo je podgrađe čije se ostaci mogu vidjeti na padinama ispod nekadašnjeg kaštela (to sam pročitala, nisam ih i potražila).  

U svojoj prošlosti kaštel je izmijenio niz vlasnika. Godine 1612. vlasnik kaštela bio je Attanasio Calotti te je iz kaštela izvedeno niz napada na mletački dio Istre. Tako je i kaštel Letaj dao svoj „doprinos“ sveopćoj pljački koja je obilježila razdoblje Uskočkog rata.

Kaštel je napušten negdje u 17.st. od kada je započelo njegovo propadanje. Najveći dio njegove kamene građe naknadno je ugrađen u seoske kuće koje su nicale u ovom kraju.

Crkvica Sv. Jurja sagrađena je negdje u 16.st.

Izvor: Korijeni istarskih gradova, Just Ivetac

swirl @ 14:01 |Komentiraj | Komentari: 0