Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - listopad 2008
petak, listopad 31, 2008

Na «ulazu» u Trviž nalazi se Katun Trviški (na fotografiji je pogled na Katun Trviški s malog platoa ispred crkve Sv. Petra u Trvižu). 
Tamo gdje je Katun Trviški prije su stanovnici Trviža imali staje sa svojom stokom. Nekada je na obližnjem brežuljku Gladuši postojala crkvica Sv. Teodora. Kada je srušena kamen je ponovno korišten za gradnju drugih kuća, pa je tako na pročelje kućnog broja 59 U Katunu Trviškom ugrađena luneta koje se prije nalazila u Sv. Teodoru.
Središnji dio lunete čini križ na kojem se nalazi manji križ s raspetim Kristom. Uobičajeni prikazi raspeća s desne strane imaju Bogorodicu, a s lijeve Ivana apostola. Zapravo je riječ o antropomorfnom prikazivanju sunca i mjeseca. Majstor koji je radio lunetu Sv. Teodora pojednostavio je prikaz te je jednostavno ispod križa nacrtao sunce i mjesec.
Relativno nedavno, ispod slojeva žbuke, otkriven je i hrvatski glagoljaški natpis na dnu lunete. Na njemu piše: «Let od roistva H(r)sta 1578.».
Izvor: Franina i Jurina 2002., Sunce i mjesec Kristu pod nogama, Mirjan Rimanić

Hvala Jerolimu na slici
swirl @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 30, 2008
Produžite li cestom iz Labina prema Sv. Marini, nakon Sv. Marine redaju se Ravni, Škvaranska, a na samom kraju Labinskog poluotoka - Skitača. Natrag prema Labinu možete ići i drugom stranom poluotoka, uz Raški zaljev tako da izletom napravite cijeli krug oko poluotoka.
Sama Skitača je na kraju Labinskog poluotoka, na povišenju, pa je od tuda divan pogled na cijeli Kvarner i otoke, veliki dio Istre, a kada je dobra vidljivost vidi se i talijanska obala. Tako barem kažu.
Selo je nastalo negdje u 15. stoljeću, proživljavalo uspone i padove kao i niz istarskih sela. Svojevrsna kulminacija bila je pred II svjetski rat kada je u Skitači punoj života živjelo tristotinjak stanovnika. Poslije su rat, politika (po običaju) i egzodus napravili svoje pa je danas ovdje par stanovnika, a većina kuća je prazna.
Osim zbog pogleda, u Skitaču treba doći zbog tišine, prirode, dugačkih šetnji, bure koja fijuče kroz vas i mreška more koje gledate s visine.
Skitača je dobro poznata planinarima jer ima planinarski dom, a duge pješačke staze vode od Labina pa i dalje.
U mjestu je crkva Sv. Lucije s početka 17.st. A mjesto ima i svoju legendu, legendu o Sv. Luciji.
Legenda kaže (barem jedna verzija jer našla sam do sada nekoliko verzija iste legende) kako je u mjesto došla Sv. Lucija. Nakon hodanja po okolici Sv. Lucija je sjela i zaspala. Kada se probudila kraj nje je nastao izvor. Izvorskom je vodom oprala svoje lice i oči pa je i izvorska voda postala sveta.
Stoga i danas u Skitaču dolaze mnogi s problemima s vidom i ispiru oči u ovom izvoru.
Izvor se nalazi kraj stjenovitog vrha negdje stotinjak metara od crkve. Vjerovali u legendu ili ne, ipak je izvor tajnovit. U kraju gdje uopće nema vode, on ne presušuje ni u najsušim ljetnim mjesecima.
swirl @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 29, 2008
Na izlasku iz Rovinja prema bolnici cijeli se dio grada naziva Končeta. 
Ime je nastalo zbog crkvice Bezgrešnog začeća ili Končete. Crkvica je nedavno obnovljena, a okolo nje je uređen park.
Crkvica ima grafit ispisan u 14.st. Lopica (trijem) ispred crkve veći je od same crkve, ali je zato apsida jedna od najmanjih u Istri iz toga razdoblja. 
Lopica je izgrađena neko vrijeme nakon gradnje crkve. Razlog je bilo okupljanje velikog broja vjernika ispred crkve zbog procesije za blagoslov polja koja je ovdje počinjala. Crkvicom je svojedobno upravljala istoimena bratovština (Bratovština Bezgrešnog začeća). U 19.st. su jednu od obnova crkvice financirali članovi obitelji Borgo iz Vicence, zbog čega je njihovo prezime uklesano u kameni luk.
swirl @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, listopad 28, 2008
Lijep mali otok, genijalan za doći s barkom na more. Pogotovo ako nije riječ o početku 8. mjeseca kada vam treba «slalom» između drugih barki.
Manje je poznata uloga otočića Fraškera u pregledu stoke.
U vrijeme Mletačke Republike Veneciju su naseljavanji bogatuni, a takva Venecija bila je veliki potrošač prehrambenih namirnica. Tako je brodovima u Veneciju dolazila stoka koja se kasnije prodavala po njihovim mesnicama. Glavna luka za utovar stoke bio je Zadar, mada je većina stoke dolazila iz Bosne.
U jednoj fazi su se na Fraškeru brodovi morali zaustavljati kako bi Ured za zdravstvo napravio veterinarski pregled i kako bi samo zdrava stoka putovala dalje, prema Veneciji.
Izvor: Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji» Miroslav Bertoša
swirl @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 27, 2008
 
Župna crkva u Labinu s desne strane ima kratki „hodnik“ koji povezuje preko uske ulice susjednu zgradu u razini prvog kata sa crkvom. Ta susjedna zgrada je palača obitelji Scampicchio (na slici desno).
Prijašnja župna crkva u Labinu bila je crkva Sv. Justa (vidi link), a ova je župna crkva građena u 14.st. U 16.st. (godine 1582.) crkva je dodatno proširena. Za njezino proširenje porodica Scampicchio ustupila je svoj teren, a za uzvrat su od pape Urbana VIII dobili dozvolu za gradnju molitvenog prozora koji njihovu palaču direktno spaja sa crkvom. Tako su bez napuštanja vlastite kuće mogli pratiti mise i pomoliti se ni više ni manje nego u župnoj crkvi.
Godine 1735. ovo pravo obitelji Scampicchio potvrdio je papa Klement XII, uz uvjet da se na prozor postavi rešetka.
Izvor: Labinska povijesna kronika, Herman Stemberger
swirl @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 26, 2008
Kada s ceste Labin – Pula, nakon što ste prošli Barban skrenete lijevo za Hreljiće, preko sela Rebići stiže se do Blaza, dijela Raškog zaljeva. Nakon Rebića spuštate se asfaltiranom cestom do mora i uvale Blaz, produžite po makadamu i kod male lučice ostavite auto. Nastavite pješice po uskom putiću i doći ćete do kutka «čarobne Istre».
Tu su nekada, na desetak metara od mora, bili mlinovi. Za svoj rad koristili su snagu vode iz kratkih vodenih tokova koji su se odmah potom gubili u morskoj vodi. Do mlinova je vodio put kojim su kola dovozila žito, a odvozila brašno u širu okolicu.
Priča se da je ovdje imala posjed i poznata plemenitaška obitelj iz Labina, obitelj Scampicchio. Njihovi su bili i mlinovi pa se i dan danas njihove ruševine nazivaju Škampićevim mlinovima.
U planu je gradnja i uređenje Blaza, no nadam se da će mlinovi preživjeti. Inače, do Blaza se može doći i pješačkim stazama i s barbanske i s rakljanske strane.
swirl @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 23, 2008
Sudski procesi u 15. i 16.st. odvijali su se u gradskoj loži koja se tada nalazila u starom dijelu grada. U proces je bilo uključeno dvoje sudaca, a konačnu presudu je donosio podestat nakon što je saslušao mišljenja sudaca. Presude su se tada obično izvikivale kako bi ih stanovnici čuli, a obavezno su bile vikane i na hrvatskom jeziku.
Nakon 1556. sudski procesi su se odvijali u gradskoj palači.
Teške prestupnike kažnjavalo se galijom, a osuđenici na galiju čekali bi dok se oformi grupa od 6 prestupnika koje su zatim odvodili u Prlog gdje bi bili ukrcani na galiju. Za najteže kazne nakon galije osuđenike je čekala i smrt, no rijetki su ti koji bi preživjeli i samu galiju. Blaže kazne bile su obično novčane kazne. Evo nekoliko epiloga sudskih procesa:
I.C. i Z.D. pod ložom su bodežima nasrnuli jedan na drugoga. Presudom su oboje morali platiti 10 dukata i troškove liječnika koji ih je „krpao“ nakon obračuna.
M.C. je nakon smrti brata stupio u intimne odnose sa bratovom udovicom te su dobili dijete. Prijavio ih je župan Kunja. Znajući što ih čeka pobjegli su s područja Labinštine, a u njihovoj odsutnosti donesena je presuda; 20 godina izgona s područja Labinštine, a ukoliko se vrate on je morao 5 godina na galiju, dok je udovica osuđena na 5 godina zatvora. 
M.C. je prevario sluškinju svog oca obećavši joj brak, a žena je iz te „veze“ rodila dijete nakon čega ju je on ostavio. Zbog toga je M.C. osuđen na 3 godine strogog zatvora, imovina mu je uzeta i prenamijenjena je alimentaciji za dijete.
Kako ni tada sudstvu i pravdi nisu baš „cvjetale ruže“ i tu je bilo onih koji su više krivi i onih kojima su kazne bile uvijek blaže.
Tako je I.M. ugrizao Z.D. za obraz i uho dok se Z.D. molio u crkvi, a kako je I.M. bio plemić, za kaznu je morao platiti samo troškove suđenja.
Inače za manje sporove advokat se „plaćao“ s dva pileta, većom ribom ili zecom.
Izvor: Labinska povijesna kronika, Herman Stemberger

Na slici: ostaci starih zidina Labina
Današnja stara jezgra Labina uglavnom datira iz mletačkih vremena pa tako svjedoči o izgledu grada u razdoblju od početka 15.st. na ovamo. Za vladavine Venecije u Labinu su obnovljene zidine i obrambene kule. Taj stari pojas zidina bio je znatno bliže župnoj crkvi. Ostaci zidina s kruništem nalaze se u sklopu palače Scampicchio.
swirl @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 22, 2008
Prije Tridentske reforme hostije su se u crkvama čuvale u kustodijama, kamenim ormarićima ugrađenima u zid pokraj oltara. U prostor unutar kustodije stavljala se posuda u kojoj su bile hostije, a sama kustodija se morala zaključavati. Nakon Tridentske reforme kustodije su izgubile svoju svrhu pa propadaju.
Jedna kustodija otkrivena je u Vrhu. Napravio ju je majstor Benko iz Sočerge, koji je napravio kustodiju i u Predloki.
Kustodiju u Vrhu otkrio je prof. Branko Fučić 1949. godine. Kako se prestala koristiti bila je iskorištena kao građevinski materijal pa je tako ugrađena u crkveni zid kada se crkva dograđivala u 17.st.
Jednu kustodiju otkrio je, također prekrivenu žbukom, u župnoj crkvi u Zamasku (link). Sve su ove kustodije imale i zapise na glagoljici.
I dan danas je na svom mjestu kustodija u župnoj crkvi u Plominu (na slici). Potječe iz 1499. Kustodije su nađene i u Selini kraj Sv. Lovreča Pazenatičkog, te u Poreču, Raklju, Barbanu i Mutvoranu.
swirl @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 21, 2008
Vječito se po Istri gubim po crkvicama. Kadkad je broj crkvica u selu od par kuća veći od broja kućanstava. 
Primjer su i Račice (možda bi ipak bilo potrebno reći da Račice danas imaju dvadesetak stanovnika, dok su nekad bile središte takozvane Račišćine).
Tu je crkva Majke Božje od Milosti iz 16. stoljeća (odmah na ulasku u selo). Poznata je po kipu Madone s djetetom kojeg je napravio neki domaći majstor u 15.st. 
I Madona i dijete, u lijepim haljinama, zdravog izgleda, rumenih obraza – baš djeluju veselo i simpatično i vjerujem da je kip bio, još u srednjem vijeku, često pogledavan od strane vjernika, unosivši u mračni srednjevjekovni život malo vedrije note.
U sredini sela je crkva Sv. Trojstva s početka 16. st., obnovljena prije nekoliko godina. Za vrijeme ove posljednje obnove 2000. godine na zidovima su otkriveni ostaci fresaka najvjerojatnije iz 15.st, kao i ostaci starijeg sakralnog zdanja koji je prethodio današnjoj crkvi.
Treća je crkva Sv. Stjepana na groblju, također iz 16.st. Same Račice pređete pješice u otprilike 3 minute, a imaju 3 crkve.
Sve tri crkve spomenute su u Valierovom izvještaju o vizitaciji.
swirl @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 20, 2008
Buzet
U drugoj polovici 16.st. Augustin Valier, biskup iz Verone, dobio je zadaću obići župe u Istri koje su se tada nalazile pod Venecijom. U svom izvještaju s vizitacije poprilično se oštro okomio na niz istarskih popova (vidi link), ali i na stanje koje je zatekao u solidnom broju župa.
Na meti su se našli i svećenici koji su voljeli potegnuti iz čaše. Tako je posebno mjesto u izvještaju dobio i buzetski župnik Bonifacije Sotolić čiji je brat imao gostionicu u Buzetu, kraj gradskih vrata, a župnik je izgleda bio poprilično čest gost. Pop iz Zrenja, Mihovil Lazarić, isto je u izvještaju okarakteriziran kao pijanac, samo što tu nisu stale njegove «mane» jer je imao i ljubavnicu. Pop iz Vrha, inače Motovunac, Marko de Gasparinis, također je volio popiti, a izgleda da je bio i poprilično dobro baždaren. Količinu alkohola koju je mogao konzumirati, a bez nekih posljedica, sam je tumačio svojom snažnom naravi.
Nekako izgleda da su stanovnici Istre poprilično štedili svoje svećenike pa ih pred vizitatorom nisu pretjerano napadali, ali isto pravilo vrijedi i za svećenike koji su uglavnom hvalili narod, njegovo poštenje, redovite odlaske u crkvu. Tek tu i tamo bilo bi spomena nekih griješnika. Tako se u izvještaju vizitatora spominje Lokonica, žena iz Vrha, koja ne ide na sakramente i čija je kćer ostala u drugom stanju u bludu. Spominje se i Lucija Prokočica iz Bresta na Ćićariji, koja već godinama ne ide u crkvu, a bila je svojedobno i u zatvoru.
U izvještaju se nalazi i zapis o liječničkoj brizi u Buzeštini. Jedan ranarnik, Bartol Greblo, živio je u Roču, a drugi u Buzetu gdje je bila «bolnica».
Naravno da je u izvještaju posebno mjesto zauzimao popis crkvenih objekata i njihovo stanje. Valier piše koliko je crkvi u kojoj župi, tako da znamo da je Buzetska župa imala 22 crkve, Humska je imala 6, Račice 5, Draguć 6... Valier piše kako je veliki broj tih crkvi izrazito malen te nedovoljan za broj vjernika. Vizitirao je i groblja, ali su ona uglavnom svugdje uredna i lijepo održavana.
Danas se izvještaji s ove vizitacije nalaze u Rimu, u tajnim arhivima. Sadrže niz vrijednih zapisa o crkvi, ali i o načinu života toga doba.
Interesantno je kako je niz crkvi koje je Valier posjetio i u izvještaju zapisao kako su u lošem stanju, nakon vizitacije obnovljeno.
Izvor: Iz istarske spomeničke baštine, Branko Fučić
Linkovi o Valierovoj vizitaciji: link 1, link 2, link 3
swirl @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 19, 2008

Kraj Istarskih Toplica nalazi se Bolaš, izvor vode koji je danas kaptiran (slikala sam ga sa stijene iznad Istarskih Toplica).
I uz njega se veže niz istarskih legendi. Jedna legenda kaže kako se u Bolašu, još dok su poštu po Istri raznosile poštanske kočije, utopio kočijaš. Postoji i legenda o skrivenom blagu na strminama iznad Bolaša. Sve legende nalaze se u Franini i Jurini 2008. u izvrsnom prilogu «Legende, priče i predaje s istarskog sjevera» Bože Jakovljevića.
Tamo je i priča o Ivi Istraninu i Bolašu.
Ive se vraćao kući, u Rušnjake, s kosidbe negdje u «Vlašiji». Kako je pala noć, a Ive bio umoran od dugog pješačenja, kraj Bolaša je prihvatio poziv male, lijepe djevojčice da se okrijepi jelom i pićem.
U taj su čas mjesečeve zrake iznad Bolaša napravile put kroz površinu Bolaša u njegovu dubinu. I tako su djevojčica i Ive ušli u kristalnu dvoranu punu raskoši. I na koncu mu je djevojčica ispričala svoju priču po kojoj su njih dvoje braća, ali je nju ubila njihova maćeha zaklavši je nožem. Kada je umrla, maćeha je djevojčicu bacila u Bolaš. Voda je naglo počela bujati i skoro utopila maćehu, ali je ona ipak izmakla osveti.
Djevojčica je Ivi dala cekine i nož kojim je ubijena. Htjela je da Ive uzme taj nož i ostavi ga u kući, negdje gdje će ga maćeha brzo naći. I tako je Ive uzeo cekine i nož, napustio Bolaš i krenuo kući. Nož je ostavio u posudi sa solju i već idući dan ga je našla maćeha. Prepoznala ga je, zaplakala i ... umrla.
I tada ... se Ive probudio kraj Bolaša gdje je očito izmoren dugim putem zaspao, a na san su djelovali umor i legende isprepletene oko Bolaša. Nestali su i cekini iz sna. Ive se vratio kući i prepričavao svoj san iznova i iznova, raznim slušačima. I priča se od njih širila dalje, na neke druge slušače.... te je lagano postala dio tajnovitih priča o Bolašu.
swirl @ 16:31 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, listopad 18, 2008

Ćiribirci odnosno Istrorumunji dolaze na područje Istre u srednjem vijeku i to uglavnom na područje Ćićarije i otoka Krka. Prvi pisani trag o njima u našim krajevima datira s kraja 15. i početka 16.st. Tada su epidemije kuge i kolere opustošile ove krajeve pa je Venecija pokušavajući naseliti opustjele krajeve ponudila zemlju doseljenicima.
Do tada stočari nomadi, Ćiribirci tako ipak „puštaju korijene“ na svojoj zemlji i ostaju tu živjeti do danas. Kretanja Ćiribiraca kroz povijest je uglavnom teško pratiti jer su u raznim krajevima dobivali različite nazive. Tako su ih zvali Vlasima, Ćićima, a naziv „Ćiribirci“ ispočetka je imao pogrdno značenje, da bi s vremenom ušao u širu uporabu i izgubio „podrugljivu“ primjesu.
Posebnost Ćiribiraca je njihov jezik, rumunjski dijalekt. Po podacima iz 1971. istrorumunjski je tada govorilo 1500 stanovnika Istre, dok je taj broj smanjen na samo 200 ljudi 1998. godine. Iz tog razloga istrorumunjski je uvršten na UNESCO-v popis ugroženih jezika.
Istrorumunji su stigli na područje oko Čepičkog jezera (Jasenovik, Nova Vas, Šušnjevica) te nešto sjevernije, u Ćićariju, u mjesto Žejane. Sam istrorumunjski danas govori vrlo malo ljudi, i to uglavnom unutar obitelji, dok se i van kuća može čuti u Žejanama.
Proučavanjem ovog specifičnog govora bavio se i profesor Burada u 19.st. Uz teške početke njegova istraživanja vezana je i jedna simpatična pričica. Kao poznavatelj rumunjskog jezika profesor Burada uputio se među Istrorumunje i postavljao im pitanja na rumunjskom jeziku. No odgovore je dobivao isključivo na hrvatskom. I tada je pribjegao malom lukavstvu. Uputio se u Šušnjevicu gdje je, poput uličnog svirača svirajući na violini, počeo pjevati rumunjske narodne pjesme. I to je otvorilo duše Ćiribiraca, koji su, ispočetka bojažljivo, a zatim sve glasnije i glasnije, počeli pjevati na svom jeziku.
Izvor: Istrorumunji – jezik i zajednica, Danijela Katunar, tipografia Gaetano Coana 1913, Valeriano Monti, Antonio Kovaz
swirl @ 15:28 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 16, 2008

 Još prije početka otvorenih sukoba između Venecije i Austrije na pograničnim područjima bilo je svega; pljačke, ubijanja, tuča…

U takvoj „atmosferi“ mnogi su namjerno poticali zvjerstva i pomoću njih se bogatili, a među njima je dominirao Giorgio iz Kršana, feudalac koji je živio u kršanskom dvorcu, a posjedi su mu uglavnom bili smješteni na području oko nekadašnjeg ćepičkog jezera. Kulminacija njegovih zlodjela zbivala se oko 1600. godine pa je Venecija tražila od Austrije rješavanje problema kršanskog razbojnika. No… nije se zbivalo ništa pa je 10. lipnja 1600. rašporski kapetan dobio naredbu da ili uhiti ili ubije Girgia.
Girgio na to nije ni trepnuo okom već je nastavio svoje krvave pohode. Već 26. lipnja sa svojom razbojničkom četom uputio se na sajam u Šumber, a po putu je počinio trostruko ubojstvo. Jedna od žrtava bio je Francesco dall' Oglio iz Labina. Njegov brat Matteo svjedočio je zvjerskom ubojstvu te je opisao kako je brat opljačkan, uzeti su mu svi novci za koje je morao za grad Labin kupiti stoku na sajmu, mučki je ubijen, a porodici je vraćen leš jadnog čovjeka bez srca i stražnjice.
Nakon ovoga raspisana je čak i nagrada od 1000 dukata za onog tko uhvati razbojnika. Tek krajem godine Girgio je, zahvaljujući izdaji jednog stanovnika Kršana, uhvaćen i odveden u Kopar gdje je osuđen na smrt i ugušen.
Ni nakon ovoga nije Kršanom dugo vladao mir. Iduća krvava epizoda zbila se 1601. Kako bi izgladili odnose Austrija je poslala 200 uskoka iz Senja, pod zapovjedništvom Giuseppea de Rabatte, u obranu granica pred Turcima. U znak zahvale Venecija je poklonila de Rabatti dio posjeda ubijenog Girgia od Kršana, uključujući i sam kršanski dvorac, što su uskoci smatrali svojevrsnom izdajom. 1601. jaka grupa uskoka pod vodstvom Jurice napala je kršanski dvorac, ubila de Rabatta, raskomadala ga, a zatim dijelove raskomadanog tijela izložila stanovnicima Kršana.
swirl @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 15, 2008

Pred atentat u Sarajevu Pićan je ugostio prijestolonasljednika Ferdinanda. Ferdinand je u Pićnu probao domaće vino, divio se pogledu s terase ispred pićanske župne crkve. Pogled ga je dovoljno očarao da je obećao kako će idući put posjetiti Pićan sa suprugom, Sofijom. 
Sofija se bavila slikanjem pa je vjerovao da će u Pićnu naći dovoljno motiva za svoja platna. Čak je «pao» dogovor da se pritom otvori i druga boca domaćeg vina kako bi i Sofija probala istarsko vino.
Vrlo brzo nakon toga desio se atentat u Sarajevu... a Pićan je ostao bez vizura oslikanih kistom Sofije.
Izvor: «Pod starim voltama» Daniel Načinović, Eduard Strenja
swirl @ 18:16 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, listopad 14, 2008


Hotel je sagrađen 1908. u pulskom parku koji se tada zvao «Park Marie Valerie» (lijep park kao što je i niz drugih pulskih parkova). 
Hotel je posjećivala tadašnja elita jer je za tadašnje pojmove bio izuzetno raskošan. Imao je kavanu, lijepu prirodu oko hotela, ekskluzivan restoran, frizerski salon, poštu, imao je i raskošne sobe bogato uređene, a nuđao je i niz drugih sadržaja, često vrlo rijetkih za ta vremena. Osim toga, tramvajem je bio spojen s ostatkom Pule (da, Pula je imala tramvaj) što je doprinjelo njegovoj popularnosti jer je i vožnja tramvajem bila raritet. Hotel gubi popularnost sedamdesetih kada smo obalu načičkali s nizom betonskih gromada od hotela, a zapostavili one koji imaju duh.


swirl @ 18:39 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 13, 2008
Negdje u 13.st. Poreč počinje sa širenjem van gradskih zidina i to na mjestu gdje je glavni decumanus iz grada vodio prema istoku. Na mjestu današnje Gospe od Anđela nalazila se nekada Sv. Marija de Cultivo, a u 15.st. dignuto je niz kapelica (uglavnom zbog mnogobrojnih epidemija kuge).
Neke su kapelice postojale uz samu obalu, a na otoku Sv. Nikole bila je samostanska crkva izgrađena u 12.st. na mjestu gdje se nalazila crkva Sv. Anastazija.
Istočno od grada nalazilo se ranokršćansko groblje s nekoliko manjih bazilika izgrađenih u razdoblju od 4.-5. st. Tu je bila i crkva Sv. Stjepana uz koju se nalazio samostan benediktinki. Spominju se u dokumentima iz 1399. Dokumentacija iz 14.st. spominje na ovom dijelu i crkvu Sv. Ivana u Polju. Osim toga tu su bile i crkva Sv. Gervazija i Protazija, pa Svetog Eleuterija i Sv. Pelagija.
Nešto dalje od grada postojala je i crkva Sv. Marka, negdje iz 7.st. kao i mlađe crkve i kapele Sv. Vida i Sv. Luke, kapela Sv. Ilije i crkva Gospa od brijega.
I u samom gradu postojalo je niz sakralnih objekata. Osim Eufrazijane i Sv. Franje postojala je i crkvica Sv. Petra (11.st.) te Sv. Juraj i Sv. Just oboje u blizini Marafora. Blizu Eufrazijane bila je Sv. Margareta. Postojala je i kapela Sv. Daniela, pa kapela Svih Svetih, a jedna je kapela čak bila u sjeveroistočnoj kuli.
Većina njih nestala je i prije 18.st., dok je manji dio srušen u 19.st. Zapravo im se točan broj niti ne zna, jer i današnja saznanja o većini ovih crkvica potiču iz starih zapisa i dokumenata. Za većinu njih lokacija se može samo nagađati. Na mjestima gdje su bile crkvice nicale su nove kuće, djelovi građe crkvica iskorišteni su za gradnju novih zdanja.
Izvor: Poreč grad i spomenici, Milan Prelog
swirl @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 12, 2008
 
Jedno je skladište takozvano Mletačko skladište iz 1514. godine. Nalazi se kraj župne crkve (slika lijevo). Obnovljeno je krajem 18.st., a na pročelju se nalaze grbovi nekoliko rašporskih kapetana. Drugo skladište je pokraj Malih vrata (slika desno). Sagrađeno je 1534. godine, a obnovljeno je krajem 16.st. Na samom početku 20.st. prenamijenjeno je u društvenu dvoranu.
Dok je jedno uglavnom bilo za žito, drugo je bilo za različite namirnice.
Izvor: Buzeština kroz povijest, Edo Merlić
swirl @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, listopad 11, 2008
Sv. Lucija
Kod željezničkog kolodvora u Vodnjanu, preko pruge, nalazi se crkvica Sv. Lucije. Na istom mjestu je ovdje bila trobrodna bazilika iz 6.st. S vanjske strane crkvice uzidani su predromanički spoliji. U blizini se nalazila antička vila rustika, jedna od mnogobrojnih rimskih vila vrlo gusto naseljene antičke Vodnjanštine.
Sv. Rok
U uličici koja direktno izbija pred crkvu Svetog Blaža nalazi se i obnovljena crkvica Svetog Roka. Prije se tu nalazila starija crkvica, a Sveti Rok je sagrađen na istom mjestu u prvoj polovici 16.st. 
Gospa od zdravlja
Uz cestu koja vodi iz Vodnjana prema Balama, s desne strane, nalaze se križ i crkva Gospa od Zdravlja. Križ je postavljen u 20.st. i na njemu piše „Sante Missioni 1938“. Na mjestu crkve postojala je i starija građevina iz 15.st., također crkva, a ova „današnja“ sagrađena je 1854.
Gospa Karmelska
U Trgovačkoj ulici, blizu gradske palače nalazi se i crkva Gospe Karmelske iz 1630. godine. Crkva je izgrađena na mjestu gdje se prije nalazila crkva Svetog Sebastijana o kojoj nema preciznijih zapisa. Biskup Tomasini je 1681. upravo Gospu karmelsku spominjao kao najljepšu u cijelom Vodnjanu.  Oltari crkve iz razdoblja su njezine izgradnje, a nalaze se u apsidi i bočnim kapelama. Slika «kamenovanje Sv. Stjepana» djelo je Antonia dalla Zonca. Na njezinom je pročelju grb gradonačelnika Vodnjana, Francesca Barbara.
BDM Traversa
Kada vozite kroz Vodnjan prema Žminju, s desne strane (preko pruge) nalazi se veća crkva BDM Traversa. Navodno se tu nekada nalazila manja crkva iz 12.st. Madonna della Fontana. Postoji i legenda da se baš na ovom mjestu zaustavio Antun Padovanski i uz staru crkvicu dao sagraditi manji samostan.
Ova je pak crkva sagrađena 1615. i u njoj su bili franjevci konventualci. Krajem 20.st. crkva je bila zapuštena, ali se u nju seli (1998. godine) restauratorska radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda pa je i crkva popravljena.
Vjerojatno mi je još poneka crkva ili crkvica Vodnjana i okolice, uz sve što sam do sada skupila, promakla. No nije ni čudo, uz toliki broj
swirl @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Imamo i mi našeg Vlada Tepeša

Izvornu priču o najpoznatijem i najstarijem po imenu zabilježenom evropskom vampiru, prvi je zapisao slovenski putopisac Johan Weikard Valvasor u svom čuvenom, na hrvatskom jeziku u knjizi još uvijek nepubliciranom, djelu "Slava vojvodine Kranjske" (izvorni naslov je "Die Ehre des Herzogthums Krein", a knjiga je prvi put objavljena 1689. godine)

Neobična, čak i stravična zgoda, bilježi Valvasor pripovijedanja mještana Kringe, zbila se 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha. Naime, 16 godina prije tog događaja umro je i pokopan na mjesnome groblju jedan od rođenih Križanaca imenom Jure Grando. Nedugo nakon pokopa pokojnik se počeo ukazivati mještanima, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća.

Da iza te pojave stoje zle sile, mještani su postali svjesni nakon što bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala, nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. I njegova se udovica žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da ju pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Pokojni Jure Grando postao je prava napast za selo a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu.

Tako je jednog dana župan Miho Radetić okupio "grupu srčanih ljudi" i poveo ih na groblje s namjerom da iskopaju Jurino tijelo te da ga probodu glogovim kolcem i okončaju razdoblje straha i terora. Devetero mještana je noseći baklje i raspelo došlo do groblja, otvorilo ga, i zaprepastilo se vidjevši da je pokojnikovo lice rumeno, štoviše, da im se smije. Preplašena devetorica brzo se razbježala no župan Miho ih je opet sakupio i poveo natrag do groba. Duhovnik kojeg je župan Radetić pozvao progovorio je nad otvorenim grobom držeći raspelo: "Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira" - nastavio je s nekim, piše Valvasor, egzorcističkim formulama, a "sablasti su pritom navrle suze na oči".

Zatim su mrtvom tijelu pokušali "protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu" ali im to nije polazilo za rukom: od "tvrdog trbuha" kolac se neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu; mrtvac je na to kriknuo a grob se napunio krvlju. "Časna gospoda egzekutori" su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira: utvara Jure Granda nije se više pojavljivala.

Neka mi oproste autori svih mogućih tekstova o Istri čije će se riječi naći na mom blogu.

A želite li znati još i više o vampiru iz  Kringe, kliknite na link. Ili posjetite kafić "Vampiri" u Kringi. Možda je bolje da se naoružate glogovim kolcem i češnjakom oko vrata.




swirl @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, listopad 10, 2008
Dok su ne tako davno istarske domove opskbljivale vodom lokve, potoci, žene  noseći na leđima teške brente, magarci s dvije brente, svaka sa po jedne strane, a u sušnim razdobljima se po vodu išlo i kilometrima daleko, danas je ulogu oprkbe vode preuzelo jezero Butoniga. 
Radovi na brani i popratnim objektima dovršeni su 1987., a 1988. voda je po prvi put napunila jezero, prekrivši polja i šumu prije bogatu tartufima. Puni se uglavnom iz potoka Butonige i još nekih vodenih tokova Istre. Površina mu je 2,5 km2. Od jezera vodi osamdesetak kilometara cijevi kojima voda dolazi čak do Pule. Cjevovod je dovršen devedesetih godina 20.st. Projekt je «težak» oko 110 milijuna dolara.
Osim svoje korisne uloge jezero se baš lijepo smjestilo među istarske brežuljke, a pogled na njega s istarskih gradića na brežuljcima dodatno obogaćuje istarsku ljepotu.
Izvor: Franina i Jurina 2002., «Akumulacijsko jezero Butoniga», Gordana Čalić Šverko
swirl @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 8, 2008
Na rubu Plomina prema Plominskom zaljevu nalazi se Sv. Juraj Stari. Danas je uglavnom poznata zbog reljefa Silvana u čiji je rub upisan vrlo stari glagoljički natpis (Plominski natpis - link).
Nekada je baš ova crkva bila plominska župna crkva, a kasnije je postala crkva bratovštine ribara i mornara. 
Najstariji dio crkve je četvrtasta crkvena lađa koja potječe iz razdoblja od 11.-13. st. Za gradnju najstarijih djelova crkve domaći su majstori koristili i antičke ostatke pa su u nju ugrađeni mnogi spoliji, pa čak i pokoji antički natpis. Na južnom zidu crkve nalazile su se dvije bifore, od kojih je jedna naknadno zazidana, dok je druga i danas u funkciji prozora. I inače su obično crkveni prozori bili na južnim zidovima jer je tako kroz njih ulazilo najviše sunca, a štitili su unutrašnjost od jake bure. Na nekim zidovima, pogotovo onim starijim, nađeni su u vrlo malim segmentima ostaci zidnih slikarija. U 16.st. lađi je dodan prezbiterij (stari prezbiterij je time proširen), a kasnije uz jednu stranu i kapela Sv. Nikole.
U podu crkve nad nekoliko grobova nalazile su se nadgrobne ploče. U 20.st. crkveni pod je betoniran, a ploče su postavljene uz zidove crkve.
Zvonik je romanički, a takvi su zvonici danas u cijeloj Istri sačuvani još jedino u Balama i Milju.
Izvor: Iz istarske spomeničke baštine, Branko Fučić 
swirl @ 16:12 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, listopad 7, 2008
Još prije petnaestak godina Fažana je bila malo zapušteno mjesto. Zbog Brijuna koji su bili nedostupni običnim smrtnicima, svaki napredak Fažane bio je onemogućen. 
Sada je fažanska riva puna šarenila, gradić je pun događanja cijele godine, a turistička zajednica krupnim koracima unapređuje fažansku ponudu mudro koristeći fažansku tradiciju.
I Kuppelwieser je prvi put stigao na Brijune barkom s fažanskim ribarima. 
Na samom moru Fažana je uvijek bila seoce ribara. Početkom 20.st. u Fažani je bila tvornica za preradu i konzerviranje sardela. Tim je ljepše vidjeti današnju fažansku rivu, novo uređenu, s Parkom sardela, skulpturama inspiriranim ovom plavom ribom toliko usađenom u život ljudi ovog kraja. Ili pak trg u blizini rive koji je isto u znaku sardela (na slici).
Osim Parka sardela Fažana ima i školu soljenja sardela. Škola se organizira u svibnju kada je najbolje vrijeme za soljenje, polaznici uče kako se to radi, dobivaju diplome. Degustacija soljenih sardela i ocjeljivanje organizira se tri mjeseca kasnije, u kolovozu kada najbolji dobivaju i nagrade. Ima Fažana i Malu ribarsku akademiju gdje se uči plesti ribarsku mrežu. Pa feštu od sardela gdje se na rivi mogu degustrirati razne delicije od ove plave ribe. Za ljubitelje kuhanja organiziraju se tečajevi gdje se uči kako pripremati niz jela od sardela.
swirl @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 6, 2008
 
Pokraj kršanskog kaštela nalazi se župna crkva Sv. Antuna. Na starom Valvasorovom crtežu (slika lijevo) prikazana je kao jednobrodna, a uz crkvu se nalazila kapela s natpisom koji upućuje kako je građena 1676. godine.
Crkva je sada dvobrodna (što i nije tako često). Naknadnim širenjem dodan joj je još jedan brod, a dodatak se vjerojatno zbivao oko 1740. godine koja je uklesana u crkvi. Na platou ispred crkve nekada je bilo kršansko groblje. Najveći dio crkvenog inventara potječe iz 18.st. Vjeruje se da su dva oltara u desnoj lađi prenesena iz pavlinskog samostana na Ćepićkom jezeru. Zvonik je građen 1803. godine.
U lijevoj crkvenoj lađi nalazi se nadgrobna ploča iz 17.st. s grbom kršanskih gospodara.
Izvor: Iz istarske spomeničke baštine, Branko Fučić
swirl @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 5, 2008
preuzeto s www.nemo-hr.com
Istarski turizam pruža i mogućnost ronjenja na olupine brodova onima kojih privlače morske dubine. Oko obala Istre nalazi se niz potopljenih brodova, uglavnom iz prve polovice 20.st. 
Dok nisu bile zaštićene, olupine su bile nerijetko opljačkane, a ukradeni detalji s brodova i danas se nalaze u kolekcijama nepoznatih sakupljača. Danas je većina tih olupina pod zaštitom pa se za ronjenje na ovim lokacijama treba dobiti dozvola Ministarstva kulture.
Zapadnije od Novigrada potopljen je Coriolanus, minolovac koji je i sam stradao od mine.
Coriolanus je bio ratni brod britanske kraljevske mornarice, dug 45 m, širok oko 9 m. Porinut je u more 02. rujna 1940. godine, a svoj kraj doživio je nepunih 5 godina kasnije, 05. svibnja 1945. Izgleda da je minolovac povremeno imao i ulogu prisluškivanja pa se pretpostavlja (dokumentacija nije otvorena javnosti) kako se našao u blizini istarske obale sa zadaćom prisluškivanja radio veza nove jugoslavenske vlasti. U takvoj misiji sam je doplovio do plutajuće mine čija je eksplozija dovela do njegovog potonuća. Na desnom boku broda koji se nalazi na dubini od tridesetak metara vidi se i danas ovalna pukotina, posljedica eksplozije.
Izvor: Franina i Jurina 2003., «Coriolanus – minolovac potopljen minom» Goran Prodan
swirl @ 12:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, listopad 4, 2008
Preteču današnjih tahografa i taksimetra izumio je u drugoj polovici 19.st. Josip Belušić (Giuseppe Bellusich), rođen na Labinštini, u selu Županići blizu Labina. Poslije je živio u Italiji.
Velocimetar se ugrađivao u kočije gdje je registrirao brzinu kretanja kočije, dužinu stajanja na mjestu.... Za razliku od današnjih sprava koje su ugrađene u kamione, autobuse, taxi, Belušićev velocimetar imao je i neke dodatne mogućnosti kao što je npr. bilježenje broja osoba u prometnom sredstvu, a mogao je registrirati čak do 50 osoba.
Velocimetar je bio izložen na Svjetskoj izložbi u Parizu gdje je «zvijezda» izložbe bio novi Eiffelov toranj. No čak je i ovdje, u sjeni novog tornja, Belušić dobio nagradu za svoj izum. Uslijedilo je još niz drugih nagrada. Vrlo brzo nakon izložbe velocimetar je pobijedio na natječaju kojeg je raspisao Pariz s namjerom da uvede reda u tadašnji javni prijevoz. Za natječaj Belušić je dodao velocimetru i novo svojstvo - pokazivanje točnog iznosa kojeg je putnik trebao platiti za prijevoz. Prvi velocimetri Belušića ugrađeni su u pariške fijakere 1891.
Izvor: Franina i Jurina 2001., «Istranin izumio brzinomjer», Valter Černjul
swirl @ 00:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare