Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - studeni 2006
četvrtak, studeni 30, 2006

Pred Rovinjem nalazi se niz manjih otoka: Sveti Andrija (Crveni otok), Sveta Katarina, Pirusi, Dvije sestrice, otočić Sedam dlaka, Sveti Ivan...
Legenda kaže da je točno na dan smrti Svete Eufemije, zaštitnice Rovinja, negdje u 6. ili 7. stoljeću, a možda i ranije, uslijed jakog potresa nestao cijeli jedan poluotok na kojem je bio grad Cissa. Pretpostavlja se da se potonuće grada uslijed siline potresa desilo naglo, a ne postepeno. I dok su pojedini djelovi poluotoka danas negdje pod morem, dio kopna ostao je vidljiv i danas, a to su upravo ovi mali otoci kod Rovinja. 

Cissu spominje još Plinije Stariji (1. st. n.e.), spominju ju i sinodski spisi koji datiraju iz 6.i 9. st.n.e. Zna se da je u neko doba grad bio poznat po proizvodnji boja.
Pretpostavlja se da je danas grad u morskim dubinama u blizini otočića Sveti Ivan. Za vrijeme Franje Josipa 1890. godine na ovu je lokaciju poslan brod Laudon s ciljem ispitivanja vjerodostojnosti priča. "Ronilačku opremu" ovog doba možemo samo zamisliti, ali je u zapisniku i slijedeće:
Rubni dio Cisse ronioc je pratio u dužini od 30 metara, koliko je uostalom najduže i mogao zbog tadašnje opreme. 

" Tek što sam se spustio u dubinu mora, stigao sam do mjesta prekrivena ostacima zidova što su me, pošto sam ih proučio, uvjerili da se radi o zanatskoj konstrukciji. Ja, jer sam zidar, mogao sam utvrditi i tragove žbuke. Nastavljajući uviđaj okolnog podmorja, zapazio sam u produžetku red zidova i prostore kojim su prolazile ceste."

O postojanju Cisse pričaju mnoge legende, iako  njezino postojanje nije nikada dokazano. Ono što je definitivno istina je da se u morskim mrežama ribara koji su ribarili na ovom području znalo naći ostataka amfora, cigli, četvrtastog kamenja...

swirl @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, studeni 28, 2006

Nakon pretraživanja o Perojskom popu možda je najbolje ovdje navesti jedan mali dio knjige Drage Orlića "Štorice o štrig i štriguni".  Samu knjigu čini niz kratkih priča i anegdota na temu štriga, mora, krsnika, štriguna koje je pisac prikupio u narodu Istre, a koje čine istodobno i simpatičan, i vrijedan zapis narodskog vjerovanja. 

U svakom slučaju, za razliku od katoličkih svećenika, izgleda da je pravoslavni perojski pop imao više razumijevanja za probleme praznovjernih ljudi. U Peroj po "pomoć" dolazili su mu svojedobno ljudi s područja cijele Istre. Znao je lijek za mnoge probleme koje su prouzročile štrige. Orlić je zabilježio kako mu je najčešća "plaća" za uslugu bila - crna kokoš.

Iz Orlićeve knjige: KORDELA OD FAŠE
Ti pop u Peroju je bija jako moćan bilfo. On je moga načiniti, i zlo raskinuti, a da bolesnika ni ne vidi, ni ne takne. Ja nebin virova da me to ni tukalo. To je bilo tamo nidri 1933. lito. Mala Ondina je plakala i plakala. Dan i noć, noć i dan. Niš ni mogla u usta vrći. Pomoći ni bilo.
Uzeta je bila od zla.
Uputili su me h ten popu u Peroj, ki ni naše vire, i rekli da malu ne rabin nosit sobon, da je dosta ponesti kušćić ditetove robe. Žena je dala kušćić kordele od faše ča je malu ufašivala i to smo dali mojen najmlažen bratu, neka, zajno zjutra rano, nosi u Peroj.
Nike dobe dana, moglo je bit jedno pet ur, mala je frmala plakati i blaženo zaspala. Kad se je brat vrnuja, je reka da je jušto u tu uru kordelu od faše da popu.
 

Drago Orlić rođen je 1948. godine u selu Mandelići, općina Savičenta (Svetvinčenat), južna Istra. Živi u Poreču. Objavio je devet zbirki čakavskih pjesama: "Će daž" 1983., "Hip i vik" 1987., "Groti duša zrije" 1993., "Daž daždi, miš prdi" 1998., "Med i teran" 1999., "Mediteranski & i @" 2002., "Kanat vrhu svih kanti" (prepjev biblijske Pjesme nad pjesmama na istro-čakavski, zajedno s Danielom Načinovićern) 2003., "Filmski versi" 2005., te "Is*tri*janci" 2005. Objavio je i pet knjiga satira "Lipi moji". Sakupio zbirku praznovjernih pučkih priča "Storice od štrig i štriguni" 1986., "Istarski bordel muza" 2003. te "Istarske narodne poslovice" 2005. Uredio je monografiju "Srdačno vaš Poreč" 1990.

swirl @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, studeni 25, 2006

Eto Labin mi održao lekciju da sam preskočila neke bitne stvari pa naknadno pišem o Peroju. 

Pod nazivom Praetorium Peroj se spominje kao ljetovalište još u doba Rima (dokumentirano u Rižanskoj skupštini iz 804. godine). U 15.st. Peroj je napušten zbog kuge (nešto o kugi u to doba već se nalazi pod zapisom o Dvigradu jer su i stanovnici Dvigrada napustili svoje naselje zbog kuge i osnovali novo - Kanfanar). Sredinom 17. stoljeća u pust Peroj dolazi sedamdesetak crnogoraca (negdje petnaestak obitelji) i sadašnji su stanovnici Peroja uglavnom njihovi potomci (jedini pisani dokaz o tome nalazi se u Perojskoj povelji).

Iz početka na nove stanovnike vrši se pritisak da prihvate katoličku vjeru. Crnogorci odolijevaju jer je s njima došao i njihov svećenik, ali i zato jer već u 16. stoljeću u Puli postoji jaka zajednica pravoslavnih grka kojoj je i službeno dozvoljen njihov vjerski obred. Nakon niza problema u Peroju je odobreno osnivanje parohije (negdje u 18. stoljeću) i tako je nastao Sveti Spiridon.
 Sveti Spiridon u kojem se čuva poznati ikonostas iz 16. stoljeća
Blizu Sv. Spiridona nalazi se i stara crkva Svetog Stjepana (zatvorena 1826. godine) koja je donedavno služila kao - štala.

U blizini Peroja nalazi se i Sveta Foška (Sveta Foška - zaštitnica od glavobolje, reumatizma i artritisa). Crkvica je smještena na livadi van mjesta. Tumačenje odabira lokacije je u izrazito jakom energetskom zračenju. Crkva je građena oko 600. godine, a u 8. je stoljeću, zbog velikog broja hodočasnika, dodan trijem. Tijem se urušio 1956. i tada se razvila polemika da li krov vratiti ili ne. Pobijedio je ovo drugo rješenje. I za ovo mjesto vezane su priče o mnogobrojnim čudesnim izlječenjima. Čak su i nađene mnogobrojne štake koje su ozdravljeni ostavljali na trijemu (!).
 Sveta Foška
Tko je Sveta Foška (Foška = crnka)? Djevojčica rođena u Ravenni 235. godine u doba kada je kršćanstvo strogo zabranjeno, kršćani proganjani, zatvarani, ubijani. Izgleda da se u 12. godini krstila. Kada joj je saznao za to otac, nakon neuspjelog pokušaja da se odrekne kršćanstva, prijavljuje ju vlasti.  Zbog toga joj je, 15.02. 250 godine, u njezinoj petnaestoj godini, odrubljena glava.

swirl @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 23, 2006

U srednjem vijeku po cijeloj Europi spaljuju se vještice, nešto rjeđe vješci. Tko bi ga znao što se sve krije u pozadini groznih optužbi i još gorih patnji i smrti tih jadnih ljudi koji su očito nekom smetali.  Ili ćemo vjerovati da su stvarno bili krivci za: sušu, požare, potrese, glad, nevrijeme, pomrčine, smrt djece, neplodnost žena, smrt krave u nečijoj štali, umorstva ...
Dakle - pozadina

a) slučaj Kastav - godina 1716.
Sedam kastavaca i sedam kastavki osuđeno je na smrt i to tako da su prvo zatučeni sabljom, a potom spaljeni. U optužbi se navode, među inim, sodoma, obožavanje đavla, trovanja, iskapanje mrtvaca i njihovo sakaćenje, i sve već prethodno nabrojeno. Za dekoraciju optužbi je dodano i štovanje đavla koji im se prikazivao čas kao jarac, čas kao crni pas.
Najvjerojatnija pozadina: Kastavci su dobili nove gospodare, jezuite. U tim godinama kastavci se bore protiv povećanja nameta što pokušavaju provesti jezuiti, kao i promjene jezika bogoslužja iz hrvatskog u latinski. Jezuiti su bili jako dobro upoznati sa svojevrsnim priručnikom Malleus maleficarum koji je obilovao "receptima" kako detektirati vješticu i kako ju kazniti (na žalost, doživio je oko 14 izdanja u 15. i 16 stoljeću što dovoljno jasno govori o ljudskoj izopačenosti). I vrlo vjerojatno je upravo ovaj slučaj poslužio utjerivanju straha u kosti kastavcima.

b) Već sam spomenula slučaj spaljivanja vještice u Svetvinčenatu 1632. godine.
Najvjerojatnije je pozadina ovog slučaja ljubavna veza te žene iz naroda s plemenitašem iz familije Grimani.

Fazu vještica slijedi kult vampira. Spomenula sam već na blogu vampira iz Kringe (Jure grando). Ali ima toga još. 

c) slučaj Peroj: Taj slučaj datira iz negdje 18. stoljeća, a navodi kako je u tijelo umrle djevojčice ušao zloduh što je potvrđeno prolaskom crnog mačka pored leša (dobro ste pročitali, ne zezam se). Pa još kad se nakon toga u Peroju desilo veliko nevrijeme i poginulo dosta ljudi i...  dijagnoza je postavljena (vampir u Peroju). Otkopan je grob djevojčice (u literaturi se navodi da je nađena kako sjedi i češlja se) i tijelo je probodeno glogovim kolcem. I nakon toga se vrijeme u Peroju smirilo.


d) slučaj Opatija: Član Opatijskog poglavarstva P. Jačić godine 1881. (zamjećujem da je to gotovo nedavno) potplaćuje dvojicu te 17. lipnja iskapaju grob Ivana Varljena koji je optužen da noću ustaje iz groba i maltretira žene i djecu. Slijedi probadanje kolcima i još neki detalji kojih ću vas poštediti. Stvar izlazi na vidjelo te su osuđeni na kaznu od 2-3 mjeseca zatvora.

I, kako sam već napisala, postoje i štrige i štrolige. Pa bih jednom mogla dodati i koju o Perojskom popu.



swirl @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 20, 2006

 Kažuni kružnog tlocrta

Na Vodnjanštini ima najviše kažuna i, isto tako na Vodnjanštini, najlakše je naći i malo drugačije kažune od onih "uobičajenih". Na potezu od Vodnjanske ceste prema Fažani nalazi se tako i četverokutni kažun, građen vjerojatno 1882. godine. 

 Četverokutni kažun
Prednjom stranom uklopljen je u suhozid kojim je parcela ograđena, dok su mu stražnje tri strane van parcele. Samo nešto malo dalje nalazi se još jedan kažun, na žalost zapušten. Ima tri prava kuta dok je umjesto četvrtog kuta zid zaobljen. 
U blizini je i Galižana (s druge strane Vodnjanske ceste) gdje se nalazi i najveći kažun u Istri, visok 7 metara.


swirl @ 20:04 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, studeni 17, 2006

U zaleđu Poreča nalazi se desetak gotovo jednakih brežuljaka ne viših od 100 metara. Vrh svakog je ravan što upućuje na prijašnje postojanje naselja na zaravni (a što je po mnogobrojnim ostacima i dokazano, kao što se zna i da je riječ o ostacima predantičkih civilizacija).
Najvažnija su dva niza ovih brežuljaka:
Mordele i Picugi.

Mordele
Niz Modrele sastoji se od tri brežujlka: Mordela, Mali Sveti Anđeo i Veliki Sveti Anđeo. Najstariji nalazi stari su 4.000 godina i tako definitivno potvrđuju da je riječ o civilizaciji PRIJE histra. Koji je to narod? Pojma nemamo. Tamo gdje je sad Poreč, bila im je luka, ali su naselja bila, iz sigurnosnih razloga, udaljenija, na povišenom tako da je preglednost dobra (s vrha Velikog Svetog Anđela vidi se svaka barka koja plovi od Savudrije do Lima). Veliki kameni blokovi (ostaci ruševina?) otkotrljani su u podnožja sva tri brežuljka, ali ih je dio ostao i na vrhu. Na Velikom Svetom Anđelu nalazi se nedovršen sarkofag (vjerojatno neuspjelo djelo koje je iz istog razloga tamo i ostavljeno).  Mali Sveti Anđeo na zaravni ima poslagane kamene blokove u krug, svaki kamen težak je od 2-3 tone. Taj "istarski stonehenge" potpuno je nalik kamenim krugovima u Engleskoj, Irskoj, Škotskoj... Jeli riječ o sunčanom kalendaru, zvjezdanom opservatoriju, ili je pak riječ o mjestu gdje su se prinosile žrtve (ima indicija da je riječ upravo o ovom posljednjem). Za sad se zna malo, ili, bolje reći, zna se gotovo ništa. Iskapanja nema jer... Hrvatska nema niti para niti snage da uđe u ovako veliki projekt. 
 Mali Sveti Anđeo

Picugi
I opet niz od tri, ali u ovom slučaju bezimenih, brežuljaka. Nešto malo više zna se o ovom nizu jer su neka ispitivanja rađena za vrijeme Austro-Ugarske. Nađeno je oko 700 grobova, keramike, privjesaka, oruđa, oružja, grobne opreme. Picugi su ostavština Histra (najstariji ostaci imaju 3.000 godina), a svoj procvat doživjeli su između 8. i 6. stoljeća p.n.e. Osim nalaza koji se vežu uz Histre, neki od nađenih predmeta pripadaju Keltima, Grcima i Etruščanima.
 Pogled s Mordela prema Picugima

Teorije:
1. Histri su najzapadnija plemena Ilira
2. Histri uopće ne spadaju u ilirska plemena nego u grupu predantičkih naroda kao i Etruščani
3. Alternativna teorija Marka Pogačnika o "zmajevim brazdama" u Istri
4. Brežuljci koji spadaju u Picuge mogli bi biti i piramide (eto konkurencije bosanskim piramidama, raspored im odgovara onom u pojasu zviježđa Orion, a koji prate i egipatske i južnoameričke piramide).
Od svega nekoliko šturih natuknica po mojim vodičima i putopisima doma, a čija se hrpa iz dana u dan povećava, nadam se da mi neće zamjeriti autor članka u kojem sam najviše pronašla o ovoj temi, a na osnovu kojeg je nastao i ovaj moj post. LINK


swirl @ 16:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 16, 2006
 

Šezdesetih godina 20. st. u Istri bilo više od 60.000 boškarina. Sve većom primjenom poljoprivredne mehanizacije, a dijelom i "umiranjem" istarskog sela, njihov je broj drastično smanjen i prije desetak godina boškarin se smatrao nestalom vrstom. Godine 1991. u Istri je nađeno (jedva) 6 boškarina, tri krave i tri bika. I tada je osnovan Savez uzgajivača istarskog goveda sa sjedištem u Višnjanu  s jednim, jedinim ciljem - očuvanje i obnova ove vrste. 
Rezultat: 
- 1994. godine: 104 krave, 8 bikova,
- 2005. godine: 350 krava i 18 bikova i 113 ženskih telčića.

Boškarin je cijenjen zbog svoje otpornosti, skromnosti i prilagodljivosti uvjetima istarskog podneblja.
Smotra boškarina održava se u Kanfanaru. Nisam našla podatke za 2006., ali je 2005. najteži bio "lagan" 1.172 kg.


swirl @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 15, 2006

Svetvinčenat (Savičenta) dobio je naziv po crkvi Sv. Vincenta koja potječe iz 12. stoljeća. Po mišljenju mnogih najljepši je primjer planiranog urbanizma u Hrvatskoj (Pietro Morosini, kasniji dužd mletački, stječe posjed na ovom području i započinje plansku izgradnju naselja, pretpostavlja se da su oko 1490. godine na projektu radili najpoznatiji arhitekti rane renesanse iz Venecije, krug arhitekata oko Maura Cordusia, a možda čak i on sam).
Geometrijsko planiranje i kasnija izvedba najbolje se mogu zamijetiti na glavnom gradskom trgu (Placa) gdje se uz pravokutni prostran trg nalaze i svjetovna i crkvena i komunalna vlast.
 
Uz sjeverni dio Place proteže se Kaštel Grimani, najsačuvaniji kaštel Istre i najveća građevina u Svetvinčentu (prva tvrđava datira iz davnog 13. stoljeća). Vlasništvo nad kaštelom mijenja se od biskupa, familije Castropola, Morosini, Grimani).
Na južnom dijelu Place nalazi se loža, dok je na istočnom Crkva Navještenja Marijina. U sporednim uličicama ima par obnovljenih starih kuća, jedna ljepša od druge. 
Na stranicama Turističke zajednice Svetvinčenat nađoh i slijedeći podatak:
Usred kaštela 1632. godine spaljena je "vještica" Marija Radoslović. "Trač rubrika" kaže da je jedina njezina krivica bila - ljubavna veza s jednim od Grimanija.

Link na Turističku zajednicu Svetvinčenat


swirl @ 18:16 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 13, 2006

Ima i Istra svoju alku. Zove se "Trka na prstenac", te se i dan danas ovaj običaj njeguje u Barbanu. Pomalo u zaborav pada alka u mjestu Svetvinčenat  (Savičente). 

I jedan "tajanstveni dodatak" (jer ja takve volim) kojeg sam našla na službenim stranicama Savičenta: godine 1713. u Savičentu bio je na alci 21 natjecatelj. Pobjednik je bio nepoznati konjanik s oklopom i nitko nije znao tko se krije ispod tog oklopa. Svi su jedva čekali službeno proglašenje pobjednika i uručenje nagrade jer je tada, a po pravilima alke, pobjednik trebao dignuti vizir i pokazati svoj identitet. No, on je odbio primiti nagradu i žurno odjahao... direktno u tajanstvenu priču koju se pokoljenjima stari istrijani prepričavali i tvrdili još i stotinjak godina nakon ove alke kako su ga vidjeli u šumama oko Savičenta.



swirl @ 18:31 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, studeni 11, 2006

Jednom sam, u razgovoru s Gorkim koji živi u Istri, raspravljala o istarskom selu i kamo to selo ide. Pa sam rekla da ću, barem djelić mojeg sjećanja, staviti na blog, nakon čega očekujem repliku od Gorkog.

Kada vam je tata rodom iz Ćićarije, a njegova sva uža familija na Ćićariji, onda je to nekako značilo da Cvergla djelić svojih školskih praznika provodi u Istri. Barem je tako bilo u mojoj kući. I tako sam, kroz moje djetinjstvo, pratila "razvoj" istarskog sela. Mada je riječ o jednom selu, gotovo istu sudbinu dijeli toliko sela po Istri (i Hrvatskoj). Zanemarimo li "beba-razdoblje" od kada baš i ne mogu reći neku suvislu, sjećanja mi sežu negdje do 1971., 1972. pa na dalje. Sjećam se obrađenih polja oko sela, štale s 2 konja, tri do četiri krave, magarca, možda i kojeg telčića (tada je selo imalo i "miris po selu"). Sjećam se kako se "kuhalo prascen" jer su prasci jeli kuhanu hranu (nešto više o tome je na Istarskom pršutu na mom blogu). Krave su se vodile van na pašu, pa na vodu na drugi kraj sela, a tijekom dana bi stariji ljudi sa zdjelicama dolazili kod nas po mlijeko. Sjećam se da sam, kao gradski vunderkind, nastojala izbjeći kokošja govanca kojih je bilo na tone (jer bilo je kokoša, i pjetlova, i pilića, i svega, i sve je to trčkaralo po svud). A u selu je bila masa djece, što stanovnika, što poput mene - u posjeti rodbini. Nekoć, pričao mi je to tata, u tom je selu bila škola puna đaka. Već u doba mog djetinjstva zgrada škole bila je prazna, ali su djeca "korijerom" išla u školu i nazad u susjedno mjesto. Koliko sam se puta vozila kolima, grabljala, nosila marendu barbi koji je kosio....
Danas - u štali su dvije krave, nema više ni konja ni magarca. Čini mi se da je u selu još 1 (slovima: JEDNA) krava. Ne kuha se više prascen jer - prasaca nema. Sad dolazi s kamiončićem mesar par puta tjedno. Tu i tamo koja kokoš zatvorena (ptićja gripa!). Kod ulaska u selo polja - uglavnom neobrađena, tu i tamo je neko samo pokošeno. Uglavnom je većina već zarasla. Jugoistočno od sela - polja zapuštena. S treće strane sela - isto tako. Nema korijere koja vozi djecu u školu jer ... nema djece. Kada god dođem u razgovoru saznam da je umro taj i taj (ali su mu djeca van sela i ne kane se vratiti, pa je kuća prazna). Nekako mi teško dolaziti, uvijek odem rastužena.
Bože, koliko sam se tamo naigrala skrivača, pogotovo dok je sedamdestih bilo puno djece. Trešnje - definitivno su bile najbolje trešnje koje sam ikada jela, slatke, tvrde, krupne. Pol ljeta sam provela na trešnjinom stablu. Nakon kiše hodati bos po potoku - koji gušt. Imala sam male grablje (za velike radne pobjede). Imam i drugačijih sjećanja, škorpiona na zahodu, skakavca koji me štipnuo za prst, stonoga koje tu tako teške da idu po plafonu i padnu (po Murphy-evom zakonu, padaju isključivo kad se nađu iznad kreveta gdje taman kanite leći). Sjećanje kad dolazimo doma ja (magarac na prvom mjestu), čavao i daska (to je ono kad vam čavao uđe kroz japanku i to tako duboko da ga ni ne osjetite pa vučete i dasku za sobom). Sjećam se kad me bratić posjeo u štali na magarca (bit će da smo se bavili nečim korisnim - garant), pa je namjerno napravio neku pizdariju (ni dan danas ne znam što) nakon čega je uslijedio moj direktni ulet u kravlje govno. Sjećam se kola punih sjena, mene na njima, i konja kojeg je nešto prestrašilo, pa je pol sela trčalo po polju za pobješnjelim konjima koji su vukli kola sa sijenom i Cverglom. Mojeg uleta u rupetinu punu kopriva. Pari i pari cipela koje sam potrošila u 2 tjedna spuštajuć se u čučnju s jednog od onih sivkastih brdašaca od lapora, kad za vama ostaju svjetli tragovi. Platnenih cipelica iz Trsta koje su doživjele punih pol sata jer sam uspjela u selu naći jednu jedinu lokvu, ali dubine dvadesetak centimetara pa je cipela ostala unutra. 

I štošta nešto se ja sjećam, a sve me nekako rastužuje. Starim i ja, a selo nestaje. I neki budući klinci neće doživjeti ovakvo istarsko selo kakvog ja pamtim. Dođavola, sad sam se rastužila.


swirl @ 19:23 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 9, 2006

Danas su nam, čast iznimkama, katastarske knjige uglavnom u stanju bože-me-sačuvaj.

Istarski je razvod pravni dokument o razgraničenju teritorija između susjednih komuna u Istri (točnije između posjeda akvilejskog patrijarha, goričko-pazinskog kneza i predstavnika Mletačke Republike). Osim granica koje su se na ovaj način utvrđivale isključivo na spornim djelovima Istre, Istarskim se razvodom utvrđivalo plaćanje naknada za korištenje šuma, vinograda, pašnjaka, reguliralo se čišćenje lokvi. Vjerojatno je riječ o rezultatu dugotrajnog "terenskog rada", dokumentima koji su se dalje nadopunjavali, ispravljali, dok su izgleda razne verzije objedinjene 1325. godine u "Istarski razvod". U nekim se izvorima spominje i pohod spornih područja u trajanju od 21 dana kada su učesnici prešli oko 150 kilometara.
Na razgraničenju među "područjima koji pripadaju susjednim mjestima"  radila je komisija. U komisiji (kako piše i u samom dokumentu) uvijek su radila tri pisara: jedan koji je vodio zapisnik na latinskom, drugi na njemačkom, a treći na hrvatskom jeziku. Podaci kojima se komisija služila jesu ili stare isprave pojedinih općina ili oznake nađene na stablima, stijenama koje su služile upravo u te svrhe. Osim toga, često se prakticiralo ispitivanje svjedoka pod zakletvom.
Danas nam nisu na raspolaganju originali iz 14. stoljeća, ali su sačuvana dva prijepisa originala, oba na hrvatskom jeziku (jedan je nađen u Momjanu, drugi u Kršanu). Zna se da je original na hrvatskom jeziku glagoljicom pisao pop Mikula iz Gologorice. Prijepis iz Krašana pisan je 1502. godine, čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a napisao ga je Levac Križanić (spominje se u postu o Glagoljaškim grafitima, evo linka). Momjanski je prijepis po jednoj teoriji pisao isto Levac, ali kao mlađi i neiskusniji notar. 
U samo nekoliko navedenih primjera koje sam našla u knjizi "Terra incognita" Branka Fučića navedena su vrlo praktična rješenja eventualnih spornih točaka (jedan primjer kojeg knjiga navodi je primjer razgraničenja Buzeta, Sovinjaka i Huma).


Buzećanima je nedostajalo drva, dok Sovinjci i Vrhovci nisu imali dovoljno pašnjaka. Nakon što je određena granica između njihovog teritorija u dokumentu je zapisano i slijedeće: Sovinjci i Vrhovci mogu, ali samo za dana, napasati stoku na Buzetskom tlu, a za uzvrat Buzećani mogu, u točno definiranu svrhu, sjeći drva na određenim djelovima teritorija koji pripada Vrhu i Sovinjaku.

swirl @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 8, 2006

I dok su veći gradovi imali vijećnice (npr. Pula), manje sredine teško da su mogle imati cijelu zgradu za sastančenje. Nešto veća mjesta imala su lože (Boljun, Hum, Oprtalj (ima predivnu  renoviranu ložu), Svetvinčenat,...) u selima se zasjedalo pod ladonjama (negdje ga zovu i koprivić, stablo lijepe, široke krošnje). Tinjan ima pod ladonjom kameni stol sa stolicama na kojima su sjedili vijećnici i rješavali probleme Tinjana. 
(moji mali komentar - Zašto je Vlada jučer sastančila u Poreču, mogla je pod kojom ladonjom?)



swirl @ 20:25 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
 
Svjetionik na krajnjem jugu Istre, na otočiću Porer koji je na samom vrhu Rta Kamenjak. Izgrađen je 1833. godine. Iznajmljuje se turistima.
Svetionik je imao visinu nad morem od 35 m, domet svjetla 17 milja i signale za maglu. Privremena kuća za svjetioničara drvene građe izgorila je u požaru pa je 1846. godine izgrađena nova od kamena.
swirl @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, studeni 7, 2006
Najveći stup srama u Istri nalazi se kraj crkve u selu Salež (u blizini Buzeta). Visok je 2 metra, oko njega bili su lanci kojima bi "okrivljenika" vezali za stup. Daljnje detalje nisam našla, ali ih dodam naknadno (ako isčeprkam štogod). Datira iz 1769. godine. 

 (slikao Gorki)

05.12.2006.
Tamošnji stanovnici stup srama nazvivali su "berlin" po berlini, kočiji s četiri sjedišta. Prema predaji na takvoj su se kočiji kažnjenici izrugivali ruglu.
Pretpostavlja se da je stup srama dopremljen iz kaštela "Pietrapelosa" (Kosmati kostel). Za stup su najčešće vezivali lopove, ali i prostitutke.


swirl @ 20:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, studeni 4, 2006

Kad se brodom uđe u luku Velog Brijuna, ispred hotela Neptun nalazi se meni najoriginalnija zgrada na Brijunima. Dio za čamce izgrađen je i prije 1900. godine, u Kupelwieserevo doba. Godine 1901. Kupelwieser angažira arhitekta Eduarda Kramera (koji nakon toga postaje projektant većine zgrada na Brijunima). Po njegovom je projektu zgrada dovršena 1902. godine. Na prizemni dio za čamce dodan je prvi kat (stubište, četiri manje i 5 većih prostorija). U ovoj je kući živio s obitelji otočki liječnik Otto  Lenz od 1903. do 1938. U memoarima njegove žene Marije napisano je kako su svi njihovi gosti hvalili originalnost i ljepotu stana i da je za ljetnih mjeseci bio užitak živjeti u čamčarnici. Ali piše i da je nakon Trsta i poznate Tršćanske bure naučila što je prava bura (da ne kažem buretina) tek u zimskim mjesecima u čamčarnici gdje su se svi smrzavali.


swirl @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 1, 2006

Brijuni nekad davno....

Najstariji ostaci govore o neolitičkom naselju na Brijunima u razdoblju od 3 tisuće godina pr.n.e., dok prve gradine nastaju u 17. st.pr.n.e. Do danas nađeni su ostaci 5 takvih naselja.

U doba starog Rima, rimski trgovci žale se Senatu na mnogobrojne napade gusara na njihove brodove, pljačke i ubojstva spominjući Histre sjevernog Jadrana.

Samostalnost histra prestaje smrću kralja Epula u Nezakciju, čime počinje „vladavina Rima“. Rimljani u većem broju naseljavaju Veli Brijun, provode parcelaciju, grade naselja, terme...


Opadanjem političke moći Rimskog carstva u  4. i 5. st započinje razdoblje prevlasti niza barbarskih vođa, a Brijuni postaju idealni za bijeg niza dobrostojećih obitelji iz oslabljenog Rimskog carstva. Uglavnom naseljuju uvalu Dobrika , nastaje mali grad koji se utvrđuje jakim obrambenim zidinama. Tako je nastao Kastrum, čiji se ostaci obavezno moraju posjetiti prilikom obilaska Velog brijuna (još prošle godine obilazak Brijuna  s vodičem uključivao je i obilazak Kastruma, na žalost ove godine sastavni dio obilaska postao je Safari park, kažem na žalost jer je netko došao na bajnu ideju da iz obilaska izbaci Kastrum).



U bizantskom razdoblju Brijuni djelomično propadaju. Dolaskom benediktinaca na Brijune započinje ponovno faza obnove (brojne gospodarske, kulturne, etničke i socijalne promjene) i blagostanja (ponajviše zbog solane u uvali Soline, te niza kamenoloma). Godine 1312. zamire život na Brijunima zbog kuge. Godine 1331. gospodari Brijuna (i Pule) postaju Mlečani i to ostaju do pada Mletačke Republike (1797.). Tijekom 2000 godina (od 177. pr.n.e. pa do 1807.) Brijuni su se tako nekoliko puta doživjeli i uspone i padove.

Devetnaesto stoljeće


Već zadnjih nekoliko godina traje natezanje oko projekta „Brijuni rivijera“. Da stvar bude gora, izgleda da je natezanje počelo i puno ranije, za vrijeme Napoleona. 1807. godine Napoleon daje zadatak Marmontu da izradi kartu Brijuna, a cijeli je „projekt“ sadržavao prijedloge kako obnoviti zapuštene djelove Brijuna, pogotovo unutrašnjost otoka. Naravno da propašću Napoleonovog carstva propada i zamisao o obnovi te Brijuni čekaju bolje dane, zapušteni i malarični. Godine 1893. obitelj Franghini (tadašnji vlasnici otočja) seli u Lisabon, a Brijune za 48.000 forinti prodaje trščanskom industrijalcu Vildiju. Iste godine Vildi prodaje Brijune Paulu Kupelwieseru za 75.000 forinti (eto tko zna, zna). I sad mi postaje najinteresantnije, ali nastavljam sutra ili ovih dana

 
Paul Kupelwieser

Kupelwieser na Brijunima
Prije kupnje Kupelwieser posjećuje otoke s barkom s fažanskim veslačima. Dočekuju ga malarični pusti otoci gotovo bez stanovnika. Nakon kupnje prvi korak bio je - zapošljavanje Alojza Čufara, šumarskog stručnjaka iz Labina koji se ubrzo seli na Brijune s familijom i započinje s radovima: krči se zemljište, podižu se vinogradi, pašnjaci, radi se novo pristanište, grade se staje i podrumi. Počinje proizvodnja kasnije poznatog "carskog sira", a i brijunska vina postaju poznata u Europi. Prvi gosti na Brijune stižu 1896. godine. Započinje se s arheološkim istraživanjima (među njima i uvala Verige). Za daljnji razvoj turizma i ostvarenje vizije Kupelwiesera postoji jedna prepreka - malarija (od malarije su obolili i sam Kupelwieser i Čufar). Koch taman planira započeti studijsko suzbijanje malarije u Toscani, ali na poziv Kupelwiesera nekoliko istraživača iz njegove ekipe dolaze na Brijune. U Muzeju na Brijunima piše da su večer na Brijunima proveli ubijajući komarce, stavljajući ih odmah na predmetno stakalce i gdje se velika većina komaraca pokazala uzročnicima malarije. Tim ljudi ostaje nekoliko godina na Brijunima, iskorijenjuje opasnost, pomažući ljudima na Brijunima kao i u okolici (do Barbarige) da ozdrave. 

Maslina stara 1.700 godina na Velom Brijunu
I tada započinje izgradnja. Godine 1903. započinje gradnja vodovoda i 4 nova hotela (do tada je postojao samo hotel Brioni sa 14 soba). Napravljeno je i kupalište Saluga,a izgrađen je i prvi bazen s toplom morskom vodom (prvi takav bazen na Jadranu, na žalost danas nije u funkciji). Današnja luka na Brijunima uopće ne liči na luku koja je ovdje bila početkom 20. stoljeća. Tada je oko luke bio cijeli mali grad hotela i kuća, većina toga je srušena u bombardiranju krajem drugog svjetskog rata. Nove vlasti su pak srušile još jedan dio zgrada i na koncu današnje zgrade gotovo da i ne liče na istu uvalu na starim razglednicama.
Osim hotela radilo se na sadržaju kojeg je otočje nudilo eliti koja ga je počela posjećivati (sport - polo, golf, tenis, jahanje, bicikli, osim toga muzika, kavana, ples...). Cijeli marketinški aparat uključen je u projekt Brijuni. Sin vlasnika u Beču radi na promociji Brijuna i prodaji brijunskih proizvoda, dok drugi sin Karl ostaje s ocem na Brijunima. Brijuni postaju povezani s ostatkom svijeta svim mogućim prijevoznim sredstvima (putnički brodovi, vlakovi koji voze goste do Fažane, spavaća kola iz Beča, ...).
Desetak godina nakon kupnje imanje kupljeno za 75.000 forinti procijenjeno je na 70 milijuna forinti. Koliko u detalje ide Kupelwieser - dovodi stručnjaka i započinje sa ZOO vrtom na Brijunima, ugrađuje prvi u svijetu dizel motor u brod Brioni III koji povezuje Fažanu s Brijunima... U 76. godini Kupelwieser umire (1919. godine), a njegov rad  nastavlja sin Karl. Na žalost, nove političke struje, fašistička talijanska vlast i niz drugi razloga dovode Karla u tešku financijsku situaciju. Agoniju završava samoubojstvom 1930. godine, te je pokopan na Brijunima uz grob svoje majke. 


swirl @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare