Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - studeni 2008
subota, studeni 29, 2008

Nakon niza zračnih uzbuna koje su završavale bez posljedica, prvo stradavanje Pule desilo se 9. siječnja 1944. godine. Između 11.20 i 11.45 h u tri su navrata saveznici bombardirali Pulu i nanijeli veliku štetu. U napadu je učestvovalo stotinjak bombardera čiji je primarni cilj bila Rijeka. No taj dan su Rijeku «štitili oblaci» pa su umjesto nad Rijekom svoj opasan teret ispustili nad Pulom.
Tada su posebno stradali Giardini s okolicom, djelovi Arsenala, Stoja... Osim nanesene štete gradu, ovaj napad, jedan od najžeščih u Puli, svojim životom platilo je stotinjak stanovnika Pule.
Idući napad bio je krajem veljače 1944. godine. Cilj napada bila je luka. Veliki broj  bombi završio je u moru, a najveću štetu pretpjeli su brodogradilište i zgrade u blizini mora. Tada je pogođena Općinska zgrada kraj Augustovog hrama. Zbog jakih oštećenja zgrada je kasnije potpuno srušena i na njezinom je mjestu danas park.
U bombardiranjima u lipnju kojih je bilo više znatno je stradala stara jezgra grada. Velika šteta nanesena je katedrali. Samo u bombardiranju 8. lipnja živote je izgubilo skoro petstotinjak ljudi. I do kraja 1944. bilo je nekoliko zračnih napada no uglavnom su bili manjeg inzenziteta.
Stradavanja traju i 1945. godine. Samo u veljači Pula je doživjela čak 9 napada. Zadnji napad bio je 06. svibnja 1945. godine.
Ukupno je krajem rata Pula preživjela 23 što veća što manja zračna napada saveznika, prvenstveno usmjerenih na njemačku vojsku koja je bila smještena na Muzilu.
Posljedice napada Pula je liječila godinama: od ukupno 3.225 kuća tadašnje Pule, 2.170 bilo je oštećeno, dok je potpuno srušeno bilo 235 kuća. Veliku štetu pretpili su mnogobrojni spomenici. Stradao je i Augustov hram (slika lijevo: zaštita hrama za vrijeme rata, slika desno: oštećenja Augustovog hrama nastala uslijed savezničkih bombardiranja Pule). 
Osim ljudskih života stradalo je niz zgrada, kulturnih spomenika. O iseljavanjima ljudi, optantima, esulima - ne vjerujem da ću ikada pisati... jer ljudskoj gluposti nikada nema kraja, kako u prošlosti, tako i danas, kada se eto čuju i prijetnje rušenjem arene. Stari latini su govorili "Historia est magistra vitae" (povijest je učiteljica života). No pogriješili su, nismo naučili ništa.
Izvor: Pula tri tisućljeća mita i stvarnosti (Raul Marsetič)
swirl @ 19:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, studeni 28, 2008

Crkva je na buzetskom groblju koje se nalazi uz uspon u stari grad Buzet. Na crkvi je reljef Sv. Vida s upisanom 1411. godinom, mada nije sigurno da je već tada sagrađena. Vjerojatnije je riječ o gradnji iz 17.st. Inicijativu za gradnju ove crkve dao je rašporski kapetan Marco Antonie Erizzo, dok prvu obnovu radi rašporski kapetan Marcantonie Grimani oko 1653. godine. Zvonik visok 15 metara sagrađen je u 15.-16.st. Osim reljefa Sv. Vida na fasadi crkve nalazi se ugrađeno niz spolija. 
 
Hvala Kljujuću na slikama
swirl @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 27, 2008
Feštu je započela udruga Histriart iz Pule s osnivačem Brunom Krajcarom. 
Ljubitelji «Ubojstva u Midsomeru» (ta sam) u nekoliko su epizoda serije mogli pratiti natjecanja u kampelanju na crkvenom zvoniku. No i istarski zvonari za vrijeme fešte pres štrumenti kampelaju na zvoniku lindarske župne crkve.
Na fešti se izvode istarske melodije, ali s, možemo ih tako nazvati, "neinstrumentima", jer se samo tako mogu nazvati «glazbala» čiji zvuci taj dan odjekuju Lindarom. Ima tu «instrumenata» učinjenih od trske, drva, nekih varijacija na temu sopila, ali i predmeta koji se koriste u poljoprivredi ili kućanstvu, a uz minimalne izmjene proizvode originalne zvukove koji nekad više nekad manje nalikuju istarskoj tradicionalnoj glazbi. 
Vrijedi posjetiti, kao i probati domaće delicije kojima lindarci časte posjetioce ove vesele fešte.



Slike mi naknadno poslao Kljujuć
swirl @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 26, 2008
Penjete li se prema Sv. Eufemiji uz more sa južne strane poluotoka gdje je stara jezgra Rovinja, nalazite se u ulici Sv. Križa, a proći ćete i kraj istoimene crkvice. Crkvica je sagrađena na samoj stijeni, odmah uz more, i to negdje u 14.st. dok je proširena u 16.st. Tada je (1592.) dograđena ispred crkve lopica (trijem).
Ispod nje, dakle odmah do mora, napravljen je stup u spomen Sv. Eufemije jer je, po legendi, upravo ovo mjesto do kuda je sarkofag s tijelom svetice doplutao do Rovinja (link na legendu). U blizini su i vrata Sv. Križa.
Danas je u Sv. Križu galerija.
swirl @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 24, 2008
Legendu je u stihovima opisao Vladimir Nazor (Propast černograda).
Legenda govori o kraju sukoba koji su se vodili između Kastva i Črnog Grada (više o Črnom Gradu ovdje) čiji je gospodar bio Ossalchus olim Conradi de Cernogrado.
Po legendi Osalko je pozvan u Kastav. Krenuo je na put prema Kastvu uvjeren da će doći do pregovora i pokušaja mirenja.
«Mi smo dosad krivcu lili na potoke,
Klali smo se ljuto sred gnjeva i groze
A gle! Sada piješ sok kastavske loze
I debelo meso jedeš moje stoke.

No poziv je bio lukav potez vlasnika Kastva. Jer dok je Osalko jeo i pio u Kastvu, vojska iz Kastva poslana je u Črnograd kojeg je potpuno zapalila. Po legendi Osalku je za vrijeme večere rečeno kako upravo vojska pustoši njegovim Černogradom te je tako i Nazor napisao.
Pozvah te, da kavge izmirimo hude.
Pobratimstva vino pij na stolu momu.
A povratak noću da ti lakši bude,
Vjernu vojsku poslah k Černogradu tvomu;

Nakon toga Osalko hitno jaše konjem prema Črnogradu. No još iz daleka vidi plamene jezike koji su uništili zamak.
Izvor: Franina i Jurina 2008., Legende, priče i predaje s istarskog sjevera, Božo Jakovljević
swirl @ 21:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 23, 2008
U Labinu i danas postoji nekoliko mletačkih lavova (link). Jedan je na bedemu, drugi je bio nad gradskim vratima, a kasnije je preseljen na pročelje župne crkve (na slici). Treći je na podestatovoj palači. Postojao je i četvrti. Bio je nacrtan, kao freska, u gradskoj loži, no njega danas ga više nema. Godine su učinile svoje, freska je nestala sa zida. No upravo je taj lav bio uzrokom sudskog procesa u Labinu.
U ljeti 1633. ovom su lavu iskopane oči. Započela je iscrpna istraga te se razgovaralo s velikim brojem ljudi kako bi se našao «zločinac koji je ovom gestom napao ne samo lava nego i Veneciju čiji je bio simbol. U dane kada se to desilo, u Labinu se održavao sajam. Istraga je pokazala da su u loži svoje tezge imali Juraj Stemberger, Matija Majcan i Petar Pinelli, koji su, kako su na sajam došli iz Rijeke, čak i noćili u loži.
Ubrzo je postalo jasno da su oni i glavni osumljičeni za ovaj «gnjusan čin». No, u toj fazi istrage njih više nije bilo u Labinu.
Prvi je dao svoj iskaz Petar Pinelli, pobojavši se da nikad neće, u slučaju da ne skine sumnju sa sebe, moći prodavati svoja platna u labinu. Tako se on sam odazvao i ispričao kako je tek za vrijeme povratka u Rijeku od Stembergera i Majcana čuo što se desilo. Uglavnom, jedne noći, a dobrano pod utjecajem alkohola, Majcan je malo postrugao fresku i svoju «insipraciju» usmjerio na lavlje oči koje je potpuno izdubio pa je lav ostao «slijep».
Kako je Rijeka tada bila preko granice bilo je gotovo pa čudo da je svoj iskaz odlučio dati i Stemberger te se vratio u Labin. Sa sobom je donio i dokumente koji su bili neosporan dokaz kako je i on nevin. U dokumentima se nalazila i izjava od Majcana gdje je on rastumačio kako je došlo do zbrke. Po Majcanovim riječima, lav je već bio u lošem stanju. Na nekom računu kojeg je pisao nastala je mrlja pa je sastrugao malo freske kako bi ona upila mrlju. A onda je još zagrijan alkoholom jednostavno sastrugao oči.
Presuda je donesena po onom «oko za oko» odnosno bude li Majcan ikada uhvaćen u Labinu ostati će bez oba oka.
No Majcan se više nikada iz Rijeke nije uputio u Labin. Čuvao je on svoje oči pa više nije dolazio na labinski sajam.
Izvor: Fraške, Branko Fučić
swirl @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, studeni 22, 2008
Rajmund Jelušić, zvan Mondić, rodom iz mjesta Kastav kraj Rijeke, bio je župnik u Brseču od 1884.-1914. godine. U tom je razdoblju bio narodni preporoditelj, učinio mnoga dobra djela te je i dan danas osoba koje se u Brseču rado sjećaju.
No Mondić je imao i svoju priču. Na vrlo teškom porodu gdje je i život tek rođene bebe ovisio o koncu, njegova se majka zavjetovala da će, ukoliko preživi, dijete dati za crkvu. Dijete, Mondića, odgajala je sama jer je suprug vrlo rano umro. I cijelog života uporno je radila kako bi Mondiću omogućila obrazovanje, ali i kako bi postao svećenik.
No Mondić je imao druge planove. Još prije mature Mondić se zaljubio u Franciku. Zaljubljeni, šetali bi se Mondić i Francika po Kastvu, a majka bi kukala plovanu da on razgovara s Mondićem i «odvede ga na pravi put». Pametan, plovan bi rekao Mondiću «Ajde, odi u školu još jednu godinu, postao svećenik ili ne ta će ti se godina priznavati i kasnije u životu, pa vidi onda što ćeš dalje». I tako se par puta dešavalo, krajem ljeta bi plovan molio Mondića da «odguli» još godinu dana, Mondić bi odlazio na dalje školovanje, bio hvaljen i poslušan đak, vraćao se ljeti doma, odmah otišao do Francike i sve se ponavljalo i opet, na opće nezadovoljstvo Mondićeve mame.
Dok nije jedno ljeto došao Mondić doma i čuo da se Francika udala za jednog bogatuna. Tada je Mondić cijelo ljeto, umjesto u šetnjama s voljenom Francikom, provađao vrijeme u crkvi, a nakon ljeta se vratio u školu i bez razgovora s plovanom.
Kao stari čovjek, Mondić je održao jednu misu u rodnom Kastvu. Prišla mu je jedna starica, sitna, krezuba, sijeda i zazvala ga «Mondić, Mondić». Kada je on začuđen pitao staricu tko je, ona mu se predstavila; «Ja sam Francika».
I tada se Mondić sjetio tuge iz njegovih mladih dana, teškog razočaranja u svoju ljubljenu Franciku, boli koju je godinama liječio. I vjerojatno iz potrebe da nanese barem malo boli uzroku svoje mladenačke patnje, Mondić je odbrusio «Ma si grda. Tebe Boga hvalimo da te nisam oženil».
Mondić je pokopan na groblju u Brseču, kojem je poklonio svoju svu ljubav, kada je već nije dao Franciki.
Izvor: Fraške, Branko Fučić
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, studeni 21, 2008

Čitanjem starih statuta gradova, osim pravničkih regula steče se uvid i u načine kako su se s nekim stvarima obračunavali stanovnici srednjeg vijeka, koje su probleme imali i kako su ih riješavali.
U Statutu Pule tako piše kakva se riba mora prodavati u ribarnici. Riba je morala biti svježa, trebalo ju je vagati, nerijetko i izmjeriti njezinu dužinu, a od oka se mogla procjenjivati samo cijena sipa i lignji.
Prostitutke su u gradu bile zabranjene pa je tako svaka kuća koja bi pružila utočište prostitutki također mogla biti kažnjena. Prostitutke su se trebale istjerati iz grada, a naravno ukoliko su bile otkrivene u gradu Statut je određivao i njima kazne.
Interesantnu kaznu je statut propisivao kod psovanja, pogotovo psovanja svetaca. Kazne su bile novčane i to pozamašnih iznosa, a u slučaju da se kazna nije podmirila «psovača» je trebalo utopiti u luci. No kako nema zapisa da je itko utopljen, a kako čisto sumnjam da psovača nije bilo, izgleda da su i tada neki zakoni služili tek svog postojanja radi, a da se nisu provađali.
I konačno, čest običaj u Istri, a tako i u Puli bilo je urlanje, lupanje raznim instrumentima i stvaranje strahovite galame u ranu zoru pod prozorima novopečenih supružnika koji su prije vjenčanja bili udovci i udovice. Tako je u nekoliko navrata Statut zabranjivao tu vrstu galame ili barem ublažavao stavove propisujući kako proizvodnja galame mora biti na pristojnim instrumentima.
Izvor: Pula tri tisućljeća mita i stvarnosti (Miroslav Bertoša), slika: Louis Francois Cassas (Slavoluk Sergijevaca krajem 18.st.)
swirl @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 20, 2008
Godine 1883. u mjestu Beram otkriveni su ostaci prethistorijskih stanovnika koji su živjeli u ovom kraju; 172 pogrebne urne, ostaci zaštitnih zidova gradine (u dva koncentrična kruga). Dio nalaza smješten je u Beču i Trstu, a dio u Puli u Arheološkom muzeju. Pretpostavlja se da je na ovom mjestu postojalo naselje već u neolitiku.
Pisani trag o postojanju Berma datira iz 911. u darovnici kralja Berengara I tršćanskom biskupu.  
Srednjevjekovni Beram imao je gradske zidine i dvoje vrata. Glavna gradska vrata nalazila su se na mjestu gdje danas u stari Beram ulazi cesta kojom dolazite. Ulaz u grad branila je i jaka okrugla kula. Druga kula nalazila se usred Berma, bila je visoka, četverostrana, a na svojim slikama njezine je ostake zabilježio i Valvasor. Na njegovim slikama Berma vidi se stara župna crkva, znatno manja od sadašnje, bez zvonika, sa preslicom za zvono.
Poput ostalih srednjevjekovnih gradova i gradske su se zidine Berma gradile pa rušile. Tako je u ratu između pazinskog grofa Adalberta IV i Mlečana, poražen Adalbert preuzeo obavezu i srušio zidine grada. Nekoliko desetljeća nakon toga zidine su se ipak obnovile.
Kroz povijest se spominje kao Vermum, Verm, Berm...
swirl @ 18:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 16, 2008

Ovo je nezaobilazna crkvica u literaturi o Istri, bilo stručnoj bilo pisanoj poput turističkih vodiča. Nalazi se ispod Berma na mjesnom groblju, ponešto udaljena od samog mjesta. I ona je imala vrlo jaku bratovštinu koja se brinula kako o crkvici tako i članovima bratovštine.
O odabiru ove lokacije za gradnju crkvice postoje legende koje presudnim navode ukazanja na ovom mjestu. Postoje i legende o Grcima koji su u crkvici našli blago.
Današnji oblik poprimila je u 15.st. Uvijek je bila meta hodočasnika koji su je pohodili i iz daljih krajeva Istre, u vrijeme kada je do crkve trebalo hodati satima, a neki možda i duže.
Imena graditelja ostala su do danas tajnom, ali su u kamenim okvirima njezinih najstarijih prozora uklesani njihovi znakovi koji bi možda jednom o njima mogli otkriti i više.
Crkva je obnovljena početkom 18.st. kada je stari svod zamijenjen novim, ravnim, a na bočnim zidovima napravljena su dva nova prozora. Za vrijeme te obnove crkva je dobila novi oltar, a sagrađena je i lopica (trijem). Tako su mnogobrojni hodočasnici koji nisu stali u njezinu unutrašnjost ipak u zaklonu mogli slušati misu.
1912. godine crkvica je opet obnovljena uz veliku brigu i zalaganje Gnirsa, austrijskog konzervatora, a tada je sa stražnje strane dodana i sakristija.
Već sam puno pisala o njezinim freskama, kao što ću vjerojatno još koji put. Dok su većinu istarskih fresaka radili umjetnici freskoslikarstva iz Pule, Vodnjana, Kopra, Beram je za većinu fresaka u Sv. Mariji na Škrilinah angažirao Vincenta iz Kastva. Odabir Vincenta tumači se glagoljaškim vezama, a i niz plovana u Bermu dolazili su s onu stranu Učke.
Godine 1912. otkriven je natpis:
«U čast Gospodina našega, Isusa krista, amen, i slavne Djevice majke Marije i u ime sviju svetih dao je ovo djelo oslikati komun Beram o trošku bratovštine blažene Marije djevice. Ovo je slikao majstor Vincent iz Kastva i završio mjeseca Novembra, osmog dana po Martinji, godine Gospodnje 1474.»

Natpis je otkrio tada vrlo mlad slovenski povjesničar umjetnosti, F. Stele. Bio je ispisan kistom na latinici na žbuci iznad sporednih vrata u crkvu.
Osim Vincenta iz Kastva još su dva majstora radila na freskama, jedan je autor Plesa mrtvaca (link), drugi koji je nacrtao Pasiju. Ukupno je freskama pokrivena površina od 200 kvadratnih metara.
Izvor: Vincent iz Kastva, Branko Fučić
swirl @ 16:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, studeni 15, 2008
I ovo sam našla u knjizi „Labinska povijesna kronika“ Hermana Stembergera, a tiče se područja Labinštine.
Kako bi smanjili opasnost od kuge podestati su bili nadležni za kontrolu ulaska brodova u luke. U slučaju pojave epidemije mogli su potpuno zabraniti pristajanje ili su mornare stavljali u karantenu dok se ne bi utvrdilo postoji li zaraza. 
Mnogi bi liječnici na samu pojavu kuge bježali iz grada, a nekima je čak u ugovoru pisalo da mogu prekinuti ugovor o pružanju svojih usluga u slučaju pojave kuge.
U opasnim razdobljima, kada bi vladala epidemija kuge, za ulazak u Labin trebalo je pokazati liječničko uvjerenje koje bi potvrdilo da je čovjek zdrav. Bez njega stražar na gradskim vratima nije dopuštao ulazak u grad. 
Tako su 1637. godine pet sati trajali pregovori između podestata i obitelji Scampicchio jer je obiteljski svećenik obitelji Scampicchio na povratku iz Fažane u Labin izgubio svoje liječničko uvjerenje te ga nisu puštali u Labin.
Liječenje sifilisa provodilo se na vrlo osebujan način što je kao «metoda liječenja» postojalo godinama unatoč potpunom nedostatku bilo kakvog učinka. Oboljeli bi se tjednima u ljetnim mjesecima morali namakati u bačvama s vodom u kojoj je bilo glinasto blato. Postupak s „blatnim kupkama“ ponavljao se i ponavljao. Onaj način „liječenja“ zabranila je Austrija 1840. godine, te su od tada oboljeli odlazili u bolnicu u Kraljevici (bolnica za liječenje sifilisa otvorena je u Kraljevici 1818.).
swirl @ 15:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, studeni 14, 2008
Zavojita cesta od Labina prema Opatiji vodi do niza predivnih gradića koje valja posjetiti. Tu je Plomin, pa Brseč, pa niz mjesta koje se gotovo pa stapaju u jedno i čine okolicu Opatije.
Brseč, mada odmah do mora, nalazi se na visini od 157 metara jer se ispod njegovih kuća obala strmo ruši u more. Iznad Brseča je brdo Sisol. 
Rođen u Brseču književnik Eugen Kumičić (1850.-1904.) znao je pisati i pod pseudonimom Jenio Sisolski. I danas se u Brseču može vidjeti njegova rodna kuća (na slici). 
Područje Brseča naseljeno je u prethistoriji, a u srednjem vijeku postaje tipičan srednjevjekovni gradić okružen bedemima. Danas su ostaci bedema ugrađeni u njegove kuće kao što su u kuće ugrađeni i ostaci kaštela oko kojeg se razvio srednjevjekovni Brseč.
Župna crkva Sv. Jurja poznata je po mjestimično sačuvanim fragmentima fresaka koje je napravio majstor Albert u 15.st.
Uske uličice grada krivudaju između sabijenih redova kuća, prepune su volti, a s nekoliko mjesta u samom Brseču ili iznad njega nalaze se vidikovci s predivnim pogledom na Kvarner.
swirl @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 13, 2008

Mali Mlun je svojedobno bio u vlasništvu gospodara Kosmatog kaštela. Legenda kaže kako su gospodari kaštela obećali seljacima Malog Mluna onoliko zemlje koliko može u jednom danu izorati par volova.
No legenda kaže dalje: mudri stanovnici Malog Mluna napravili su dobar međusobni dogovor. Dok je jedan par volova orao, ostali volovi odmarali su se sa strane. Čim bi aktivni par počeo pokazivati znakove umora, odmah bi upregnuli nove, odmorene volove i tako redom, cijelog dana. Naravno da su vlasnici kaštela morali dati na uporabu Malom Mlunu puno više no što su očekivali. Tako barem legenda kaže.
Izvor: Franina i Jurina 2008., Legende, priče i predaje s istarskog sjevera, Božo Jakovljević
swirl @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 12, 2008
U Istarskom razvodu (link) spominje se među mjestima Labinštine i Kočur. Na novijim kartama mjesta toga imena nema, no potragu za Kočurom započeo je prof. Branko Fučić. Cijela potraga bila je bazirana upravo na tekstu Istarskog razvoda. Po granicama koje je spominjao razvod, B. Fučić je otprilike smjestio Kočur, južnije od Šumbera, a zapadno od Kožalj-brijega tj. između Labina i Šumbera. Nitko od stanovnika tog područja nije znao B. Fučiću reći ništa o postojanju Kočura i tako mu olakšati potragu.
Na koncu je prof. Fučić slučajno naišao na ženu na jednoj lokvi gdje je punila kante i na magarcu nosila kući vodu. Žena mu je rekla da se lokva zove «Kacur» i to je bio prvi znak da se potraga za Kočurom ipak bliži kraju. Upravo pomoću toga, daljnjim istraživanjem okolice otkriveni su ostaci Kočura upravo na uzvisini povrh lokve. Riječ je o lokalitetu zapadno od naselja Čamparovica.
Po nađenim ostacima ustanovljeno je da je i Kočur svoje korijene vukao iz prethistorije. Naselje je postojalo i u antici, a za vrijeme srednjeg vijeka ovdje je bio posjed akvilejskog patrijarha. Na lokalitetu Kočur otkrivene su i ruševine kapele Sv. Križa, jednobrodne kapele bez apside, čije zidove su krasile barokne freske. Danas su freske samo u tragovima.
swirl @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 11, 2008
Jedna od poznatijih ulica Rovinja je i Carera. 
Vodi od stare jezgre prema Trgu na lokvi i autobusnom kolodvoru, puna je dućana, dućančića, ljudi… Trg na lokvi dobio je naziv po lokvi gdje su stari rovinjani napajali svoju stoku. Nekada su na trgu bili mlin i uljara.
Ulica Carera nastala je u razdoblju od 1670. do 1776. godine, širenjem grada s nekadašnjeg otoka, a kasnije poluotoka tako da i ona spada u stariju jezgru Rovinja. Donedavno je bila asfaltirana čime je umanjena ljezina ljepota. Sada je i opet popločena kamenim pločama pazinskog kamena čime joj je vraćen onaj duh starih vremena.
Tu se nalazi crkvica Svetog Karla (na slici). Izgrađena je između 1650. i 1660. godine tako da je u trenutku gradnje i ona bila izvan grada. Danas je u njoj atelje.
U blizini se nalazila i crkvica Majke Božje Snježne, sedmerokutna crkva građena u 17.st. Crkvica je srušena za vrijeme Napoleona, 1810. godine, kada je njezin oltar premješten u Sv. Karla. Godinama se u njoj održavalo posebno bogoslužje za blagoslov polja. Pa čak su se i nakon njezinog rušenja ljudi niz godina  okupljali na ovom mjestu zbog blagoslova polja. Treća crkvica bila je crkvica Sv. Jakova koja je kasnije preseljena u ulicu koja je dobila isti naziv.
swirl @ 19:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 10, 2008
U Krapan možete doći iz mjesta Raša ili pak skrenete li na desno s ceste Raša – Labin. 
Počeci rudarenja u Krapnu započinju već u 17.st. Još daleke 1626. godine od Vijeća desetorice u Veneciji dozvolu za vađenje crne smole dobio je Filippo Veranzi. Nakon njega dozvolu za vađenje ugljena dobiva Ludovico Dragogna, ali svi ti pokušaji vrlo brzo završavaju bez naročitog uspjeha. 
U drugoj polovici 18.st. tek malen broj stanovnika tog kraja živi od rudarenja. Prvo kontinuirano vađenje ugljena započinje 1785. godine. Količine iskopanog ugljena nisu velike, a uglavnom se odvoze u Rijeku za potrebe riječke šećerane.
Godine 1835. rudarenje preuzima tvrtka «Jadranski rudnici kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri». Najveći dioničar tog društva je Bečka banka u vlasništvu Rotschilda. Time započinje prvo ozbiljno ulaganje u rudnike, te naravno i veće zapošljavanje. Već pedesetih godina istog stoljeća u rudniku Krapan radi 200 ljudi, većinom tek doseljenih ljudi koji su ovdje stigli «trbuhom za kruhom».
Godine 1871. postavljena je pruga koja je Krapan spajala sa Štalijama, lukom u zaljevu Raše. Na početku male vagone vuku konji, a tek kasnije njihovu ulogu preuzima parna lokomotiva. Krajem 19.st. u Krapnu i okolnim rudnicima radi oko 1.500 ljudi, a dnevno se vadi 500 tona ugljena.
Na slici – Krapan, crkvica svete Barbare izgrađena prilozima rudara 1905. godine
Izvor: Raša moje mladosti, Marijan Milevoj
swirl @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 9, 2008
U antici je Vrsar bio smješten tik uz morsku obalu pa su tako uz more postojale antičke zgrade i vile. U vrsarskoj luci, na ostacima jedne najvjerojatnije vile rustike sagrađena je crkva Sv. Marija od Mora.
Crkva je sagrađena u 8. stoljeću, a današnji je izgled uglavnom nastao u 12.st., nakon nekoliko pregradnji.
Crkva je trobrodna, danas uglavnom vrlo siromašnog interijera. I njezine su zidove krasile freske. Najstariji sloj fresaka nastao je negdje u 9. ili 10.st., a noviji sloj čine freske iz 16.st. Na žalost, samo su fragmentarno sačuvane i to uglavnom u apsidi crkve.
Nekada se uz crkvu nalazilo groblje, a dio grobova, naravno važnijih stanovnika Vrsara, bio je i u samoj crkvi čiji je pod sadržavao mnoge nadgrobne spomenike s latinskim tekstom. Uz crkvu se nalaze ostaci starog samostana karmelićana, nastalog negdje u 12. ili 13.st. Kasnije su karmelićane zamijenili franjevci.
U blizini se nalaze ostaci jedne od najstarijih ranokršćanskih bazilika na tlu Istre. Bazilika je otkrivena u prvoj polovici 20.st., a nastala je negdje u 4. ili 5.st. dok joj je u 6.st. dozidana apsida. Danas su ostaci bazilike pod zemljom (pretpostavljam da u međuvremenu nije došlo do nekih promjena po tom pitanju). Kada je otkrivena, istraženi su njezini mozaici koji su krasili crkveni pod, a sadrže motive iz životinjskog (ribe, ptice) i biljnog svijeta (lišće, grožđe,….).
swirl @ 16:41 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, studeni 8, 2008
Crć
24. lipnja 1768. don Zuanne Manzoni, župnik iz Labina, upoznao je gradonačelnika Labina s detaljima krađe. Dva dana prije iz crkve je nestala torba koju je župnik prije mise odložio, a u kojoj je bila hostija.
Neporedno pred krađu pred crkvom je viđena Gasparina, žena Domenika Kolarića iz Labina što je odmah pobudilo sumnju u njezinu krivicu. Činjenica što je nepoznati kradljivac nakon otkrivene krađe u crkvu vratio i torbu i njezin sadržaj nije omela daljnju iscrpnu istragu.
Gradonačelnik je nastavio s ispitivanjem svjedoka, te je na koncu proslijedio dokaze Kopru. Krajem godine službenik gradonačelnika Kopra dolazi u Labin i prikuplja dokaze pod zakletvom. U međuvremenu je Gasparina nestala.
Prikupljanje dokaza pokazalo je i nešto drugo. Uvijek su, kod svih krađa, u Labinu okrivljavali Gasparinu. Naširoko su među tadašnjim stanovnicima Labina kolale i druge priče o Gasparini. Tako se vjerovalo da je Gasparina navodila mnoge mlade žene na nemoral, poslije rješavala problematike neželjenih začeća ili tek rođene neželjene djece...
No vratimo se mi na slučaj krađe torbe iz crkve: sam župnik Manzoni dodatno je «začinio» optužbu njegovim sumnjama kako je Gasparina možda ukrala hostije zbog «vještičjeg posla». Bilo je tu još koječega, ali definitivno nije bilo svjedoka koji su mogli potvrditi kako su vidjeli Gasparinu na samom djelu (nedjelu). No sve to nije spriječilo tadašnje stanovnike Labina, svjedoke u slučaju, kao i župnika, da smatraju kako cijeli slučaj može/mora završiti njezinom smrtnom kaznom.
Službenik odlazi u siječnju 1769. iz Labina u Kopar sa svim prikupljenim svjedočenjima. U studenom 1771. donesena je presuda. Gasparina je osuđena na progon iz svih krajeva pod vladavinom Venecije, a praktični je osuđena za sve nabrojano u raznim iskazima, bez obzira na potpun nedostatak dokaza koji bi potvrdili njezinu krivicu u svim tim nedjelima.
U travnju 1772. Gasparina je otkrivena u Fontani kraj Poreča i dovedena u Veneciju. Nekoliko dana poslije Vijeće desetorice primilo je njezinu žalbu zbog osude te je cijeli slučaj proslijedilo advokatu kako bi on proučio dokaze i izrekao svoje mišljenje. Advokatov zaključak upućen je Vijeću desetorice, a navodi kako je cijeli slučaj na klimavim nogama, nema motiva, hostija je vraćena, a svi iskazi temelje se na rekla/kazala. Vijeće desetorice poziva konačno i samu Gasparinu na davanje iskaza (05. svibnja 1772.). I tu je Gasparina otežala svoj položaj priznavši krađu hostija. Doduše Gasparina je tvrdila kako je ukrala torbu mislivši kako je riječ o torbi nekog vjernika te se nadala da će dobiti nagradu kada vlasniku vrati torbu. No prepala se kada je stigla kući i otkrila što je u torbi. U međuvremenu je krađa kostija već bila otkrivena te je bilo otežano vraćanje torbe u crkvu.
Gasparina je provela još jednu godinu u zatvoru da bi 30. srpnja 1773. donesena konačna osuda: Gasparina je trebala provesti u zatvoru 2 godine i platiti novčanu kaznu zbog - obične krađe. Velika pobjeda Gasparine je njezino oslobađanje od svih ostalih optužbi.
Na koncu je Gasparina, kakva je da je, ovdje moralni pobjednik. Gubitnici su svi iz Labina koji su je bez dokaza teretili baziravši svoje tvrdnje na općem mišljenju o Gasparini, a kojeg su stjecali širenjem neprovjerenih tračeva, slutnji, mišljenja. Konstrukcije priča koje su se raspredale oko Gasparine možda imaju jednu potpuno drugačiju pozadinu. Na primjer, moguće je da je Gasparina stvarno pomagala mladim ženama «u nevolji» čime bi se obrazložio broj mladih žena koje su prodefilirale kroz njezinu kuću. U jednom od iskaza neke susjede izašlo je na svjetlo dana kako su Gasparinin dom posjećivali i razna gospoda i svećenici. Dakle, ukoliko se Gasaprina bavila prostitucijom, otvara se novo pitanje, što su vrli članovi tadašnjeg labinskog društva, oni isti koji su je naknadno optuživale za sve i svašta, radili u njezinoj kući? Dakle, cijelim je slučajem samo isplivala na površinu uobičajena društvena dvoličnost gdje često oni koji imaju putra na glavi optužuju druge ne bi li pred javnošću ispali nedužnima.
Izvor: Acta Histriae 4/96, Una donna «di cattivo concetto». Processo a Gasparina Collarich (1768 – 1773), Mauro Vigato
swirl @ 15:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, studeni 7, 2008
Cesta koja prolazi kroz Pićan danas dijeli gradić na stari dio i novi koji se penje prema groblju.
Kraj groblja je crkvica Sv. Mihovila. Unutrašnjost je oslikana freskama iz prve polovice 15.st, a tijekom 15. i 16.st. u freske su uparani glagoljaški grafiti. Cijeli Pićan ima predivan pogled na okolicu, a najljepši pogled puca upravo kraj crkvice Sv. Mihovila. Na plato pokraj crkve smještena je moderna skulptura «Obitelj» Nana Zavagne, nastala na Mediteranskom kiparskom simpoziju.
S druge strane ceste, blizu gradskih vrata kojima se ulazilo u grad, stoji crkvica Sv. Roka, zaštitnika od kuge. Crkva se počela graditi 1632., a dovršena je 1638. 
swirl @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 5, 2008
Prvi istarski grad koji je priznao vlast Mletačke Republike bio je Poreč i to 1267. godine. U porečkoj luci postojala je zgrada koja je služila smještaju peljara, iskusnih osoba koje su u Poreču čekale brodove koji su išli prema Veneciji, ukrcavali se na njih i vodili ih dalje po lagunama Venecije. Zbog sigurnosti plovidbe na otočiću kraj Poreča (otočić Sv. Nikole) Mlečani su izgradili svjetionik 1403. godine.
Sa svojih 15 metara svjetionik je u ta vremena bio najviši na hrvatskoj obali Jadrana. Na njegovom vrhu u večernjim se satima palila vatra. Upravo je vatra bila razlogom poprilične ogoljenosti otoka. Desetljećima i stoljećima ta je vatra lagano «gutala» stabla na otoku. U 17.st. vatru je zamijenilo svjetlo većeg fenjera. Danas je svjetionik obrasao bršljanom i u poprilično lošem stanju.
Inače, prvi stanovnici otoka Sv. Nikola najvjerojatnije su bili svećenici koji su u 9 st. izgradili crkvu Sv. Anastazija. U 12.st. na otok dolaze benediktinci iz samostana Sv. Nikola u Veneciji po kojem otočić poslije i dobiva ime. Simboličnu naknadu porečkom biskupu benediktinci su plaćali svake godine, na dan Sv. Maura, zaštitnika Poreča (21. studeni). Kako je Sv. Nikola, zaštitnik mornara otočić su u velikom broju posjećivali mornari, vlasnici barki i brodova, koji su se ovdje molili za dobro more i sretnu plovidbu. Benediktinci su im dijelili (točnije prodavali) «Čudotvornu medalju» koja je na jednoj strani prikazivala Sv. Nikolu i Poreč. Krajem 18.st. nakon pada Venecije otok kupuje obitelj Polesini. Crkva pomalo propada, a 1887. se ruši i na njezinom mjestu Benedetto Polesini gradi raskošni ljetnikovac (obnovljen prije tridesetak godina).
Na otoku je i napušteni kamenolom. Priča kaže da je upravo od tuda uzeta stijena od koje je napravljena kupola Teodorikovog mauzoleja u Raveni (primjećujem da par istarskih mjesta ima istu legendu). Kupola je napravljena od jedne jedine stijene.
Izvor: Franina i Jurina 2003., Prigoda za ispravljanje nemara, Drago Orlić
swirl @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, studeni 4, 2008

Kada se popnete na stari grad Buzet možete od tamo vidjeti crkvicu Sv. Ivana (na slici). Nalazi se u nizini, u naselju Sv. Ivan. Sagrađena je 1634., a obnovljena u 19.st. Vjerojatno je dobila naziv po izvoru Sv. Ivan, jednom od izvora koji čine rijeku Mirnu. Danas ne možete doći do crkvice jer je na ograđenom prostoru Istarskog vodovoda Buzet (slikala sam kroz ogradu). No kada se približite ogradi kraj crkve vidjet ćete mali brežuljak, ispod kojeg je izvor Sv. Ivan. Vodovod je izgrađen 1935. godine.
Jedna legenda o zakopanom blagu tiče se upravo područja između crkvica Sv. Ivan i Sv. Jelene. Legenda kaže kako se blago nalazi na mjestu s kojeg se vide križevi i zvona obe crkve. Naravno da nije nađeno.
No nije tu kraj legendama ovog kraja. U Marčenigli kraj Vrha postoji još jedna od mnogobrojnih legendi Istre o zakopanom blagu. Na groblju Marčenigle nalazi se crkva Sv. Petra, a područje crkve i groblja zove se Opatija (nekada se tu nalazio samostan). Legenda kaže kako je između Opatije i Marčeneškog polja postojao podzemni tunel. Za vrijeme jednog od bjegova pred opasnošću, legenda kaže da je u podzemnom tunelu sakriven i veliki zlatni križ ogromne vrijednosti.
I Sovinjština ima svoje legende o blagu. Legende kažu kako je blago zakopano iznad Mirne, negdje blizu sela Pračane i Beneži, ali kako su stari stanovnici Rušnjaka tvrdili da blago pripada njima i nikom drugom.
Izvor: Franina i Jurina 2008., Legende, priče i predaje s istarskog sjevera, Božo Jakovljević
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 3, 2008
Cestom iz Pićna prema Kršanu dolazi se i do skretanja za Šumber. Nakon velikog kamenoloma započinje niz raštrkanih naselja koja čine Šumber.
U zaseoku Stari Grad nalaze se ostaci srednjevjekovnog kaštela izgrađenog u 13.st., na granici između mletačkog i austrijskog dijela Istre. Sam naziv Šumber je dobio po vlasnicima kaštela, obitelji Schomberg ili Schemperger. Malo ispod kaštela nalazi se i crkva Sv. Ivana i Pavla iz 17.st. (građena na mjestu starije crkve). Između nje i kaštela bilo je malo srednjevjekovno podgrađe.
Po nekima kaštel kao feud dao im je oglejski patrijarh, negdje u 14.st. dok neki tumače kako je obitelj kupila dvorac i imanje od Mainharda od Račica. Bili su vlasnici imanja do kraja 14.st. kada je cijeli posjed prešao u vlasništvo vlasnika Kožljaka (link).
Ima i Šumber svoju legendu. Po pričama nekoj se pastirici 1430. godine ukazala Majka Božja i to među granama drena. Nedaleko stabla je par godina kasnije sagrađena crkva Majka Božja od Drena.
Jedna druga legenda kaže kako su pićanci nakon 200 godina ukrali kip svetice iz crkve u Šumeru, ukrcali ga na kola i pokušali odvesti do Pićna. No volovi su do mosta preko Raše nekako i stigli, a onda su stali i ... ni koraka dalje. Na koncu su pićanci vratili kip, a i dan danas neki iz Pićna dolaze u Šumber na misu 05. kolovoza (blagdan Gospe Snježne). Ta je crkva nekako po sredini Šumbera. Treća crkva je crkva Sv. Kvirina. Sagrađena je na groblju, a ima glagoljički natpis iz 16.st.
swirl @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 2, 2008
 
Pićan je još jedan prastari istarski gradić. Na uzvisini u blizini bilo je prvo pretpovijesno naselje, gradina s nazivom Oriz. Za vrijeme Rima tu je bila rimska utvrda Petena, koja je prvenstveno branila unutrašnjost Istre od prodora gusara koji su se iskrcavali u plominskoj luci i od tuda napredovali prema unutrašnjosti Istre u svoje pljačkaške pohode.
U srednjem vijeku i Pićan je stradavao u raznim ratovima i sukobima kojima je područje Istre obilovalo. Grad je bio okružen zidinama. Od njih su danas sačuvana gradska vrata visine oko 4 m negdje iz 15.st. (slika lijevo). Kroz njih se ulazilo u Pićan, a ispred njih je bio pokretni most. Dizanjem mosta znatno se otežao neprijatelju prodor u Pićan.
Iznad gradskih vrata nalazi se plato, osmatračnica s koje su čuvari grada motrili tko se približava gradu. U slučaju napada kroz otvore su na neprijatelje pred vratima bacali vrelo ulje i druge predmete kako bi im otežali prodor u grad.
U staroj jezgri, odmah kraj župne crkve (vidi link) nalazi se rodna kuća Matka Brajše Rašana (1859. – 1934.) (slika desno), autora istarske popularne pjesme «Krasna zemljo, Istro mila».
swirl @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, studeni 1, 2008
Iznad Mošćeničke Drage, na visini od 173 m nalaze se Mošćenice. Do njih se dolazi strmom zavojitom cestom, a može se i pješice, ukoliko imate želju proći stepenište od 760 stepenica koliko ih ima od Mošćeničke Drage do Mošćenica.
Mošćenice su bile prethistorijsko naselje, gradina, koje je vjerojatno kasnije nastanjeno Liburnima. U srednjem vijeku naselje je izgledalo poprilično slično današnjem. Zidine oko grada činile su kuće sabijene uz njegov vanjski rub. Unutar naselja su uske uličice za koje nikada nećete znati vode li vas dalje ili vas vode na nečiju privatnu terasu. Na ulazu u grad su gradska vrata iz 1642., a s desne strane vrata nalazi se gradska loža, obnovljena 1654.
Poput drugih loža tako su i ovdje vijećali i sastančili gradski suci i župani, objavljivali svoje odluke i rješavali probleme Mošćenica. Birani su početkom veljače postupkom sličnim biranju župana u Humu (urezivanjem glasova na štap).
U staroj jezgri je župna crkva Sv. Andrije koja je proširenjem postala trobrodna u 18.st. Pokraj nje je znatno stariji zvonik (13.st.). Nasuprot gradskih vrata nalazi se crkvica Sv. Bartola iz 17.st. Slijedeća je crkvica Sv. Sebastijana sa samog početka 16.st. U gradu je niz kuća nekadašnjih dobrostojećih stanovnika Mošćenica.
Mošćenička Draga, ispod Mošćenica, nekada je bila ribarsko naselje. U 19.st. je putopisac Dragutin Hirc zapisao kako postoji spilja koja se proteže od Mošćeničke Drage sve do Kožljaka s druge strane učke. Ukoliko uopće postoji, spilja nije nikad otkrivena.
swirl @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare