Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - prosinac 2008
ponedjeljak, prosinac 29, 2008

Prve prave gladijatorske igre održavaju se u Rimu 264.p.n.e. za vrijeme pogreba Junija Bruta Pera. Same igre usko su povezane uz običaj pokapanja moćnika s ciljem udobrovoljavanja duhova umrlih predaka. Običaj je postojao i prije Rima.
Za vrijeme Rima održavanje gladijatorskih igara morao je odobriti imperator ili senat. Na početku su se igre održavale u termama, kazalištima, na gradskim forumima, a tek u 1.st.p.n.e. započinju se graditi amfiteatri.
Cijela hijerarhija ljudi oko gladijatora bila je definirana gladijatorskim zakonima (Leges Gladiatoriae). Za vježbanje gladijatora bio je zadužen njihov vođa (doctores) ispod kojeg su bili njegovi suradnici. Najčešće su suradnici već imali bogat gladijatorski staž pa su i vlastitim iskustvom doprinosili obučavanju gladijatora. Obuka se održavala u posebnim školama (ludus gladiatorius). Svaka grupa gladijatora (familia) imala je određen broj članova, a odlikovala ju je vrhunska disciplina.
I gladijatori su se dalje dijelili već s obzirom na način borbe. Tako su postojali murmilliones (borci s galskim oružjem), essedarii (borci na bojnim kolima), retiarii (borci s mrežom i trozubom, nakon što bi neprijatelja zarobili u mrežu ubijali bi ga trozubom) te bestiarii (uglavnom zločinci ili barem proglašeni takvima koji su bili osuđeni na borbu sa zvijerima).
Način borbe, ali i opremu svakog tipa gladijatora, Rimljani su usvajali mnogobrojnim ratovima gdje su upoznavali ratne tehnike i opremljenost neprijateljskih vojnika. Tako je npr. borba s bojnim kolima uvedena nakon ratnog pohoda Rimljana na Britonce, u vrijeme Julija Cezara.
Prije izgradnje pulskog amfiteatra gladijatorske igre odvijale su se na pulskom forumu. Gladijatori su dolazili na forum kroz Decumanus, a uz rub foruma borbe su pratili mnogobrojni gledatelji.
Kako je sagrađen amfiteatar igre se sele u njega (više o amfiteatru u Puli ovdje). Tada je Pula imala između 4.000 i 5.000 stanovnika dok je amfiteatar mogao primiti više od 20.000 ljudi. Nelogično? Ne, nije uopće. Cijelo područje oko antičke Pule bilo je izuzetno gusto naseljeno te su spektakli u amfiteatru privlačili veliki broj ljudi iz okolice. No znalo se gdje je «VIP loža» i tko sjedi na kojem mjestu, a u samom amfiteatru nalazi se oko 80 natpisa koji su bili rezervacija mjesta za pojedinu moćnu obitelj.
Kod gladijatorskih igara pazilo se (doduše ne znam koliko je ova riječ ispravna) na odabir ravnopravnih protivnika. Naravno cilj je biosu neprijatelji podjednaki kako bi  smrtonosna predstava trajala što duže i bila što napetija. Pobijeđeni borac je ili umirao ili ga je posebnim znakom moglo spasiti gledalište. Teško ranjene ili umrle iznosili su kroz vrata (porta libitinaria). Mrtve bi oblačili potom u mrtvačku odoru, te su ga spalili o trošku vlasnika. Zatim su ih pokapali na nekropoli koja se nalazila uz cestu prema Nezakciju.
Izvor: Amfiteatar i igre u carsko doba Pule, Arheološki muzej Pule, katalog 53
swirl @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 28, 2008

Još i danas na području Rakotula živi priča o don Luki Kircu (link) i oružanom sukobu do kojeg je u Rakotulama došlo zbog njegove zaštite.
Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća fašisti su sakupili sve knjige i dokumente od Luke Kirca i počeli ih bacati u vatru koju su zapalili ispred crkve. Domaći ljudi su sakupili od oružja ono što su imali po kućama pa su, sakriveni iza zidića i kuća, počeli pucati na fašiste. U tom sukobu jedan fašist iz Motovuna je poginuo, drugi je umalo nastradao, a iznenađeni fašisti pobjegli su iz Rakotula zaprijetivši se povratkom i stradavanjem stanovnika. Nakon toga su ljudi iz Rakotula duže vrijeme sklanjali starce i djecu na sigurnije, a sami su organizirali cjelodnevne straže zajedno sa stanovnicima susjedne župe. Stražarska mjesta su bili zvonici Sv. Roka i Sv. Vitala. Za eventualno zamijećene pokrete neprijatelja razvijen je cijeli sistem dojave gdje je crkvena zvonjava imala ulogu prenošenja informacija.
Sama crkva Sv. Roka sagrađena je 1580. godine kada je i osnovana župa Rakotule, a promjene u vidu proširenja i produljenja doživjela je 1861. i 1934. Zvonik na kojem je bila gore spomenuta "osmatračnica" sagrađen je 1850. godine.
U sakristiji se nalazi zapis na kustodiji koji spominje godinu 1560. te bi mogao značiti da je crkva i starija no što se misli. U crkvi postoje i dvije grobnice iz 17.st.: jedna od obitelji Kramar, druga od svećenika Pavla Starića. U crkvi je, tijekom probijanja novih vrata sakristije, otkriven sloj žbuke s freskom Sv. Križa iz 16.st. Freska je skinuta zajedno sa slojem žbuke na kojoj je bila napravljena te je pohranjena u Poreču.
Posljednje je proširenje crkve (1934.) potaknuo mladi svećenik Kazimir Paić, inače rodom iz Sv. Ivana od Šterne. Nedugo nakon toga on se vratio u svoje rodno mjesto, a kao kapelana vojske domobrana ubili su ga partizani 29. travnja 1945.
Izvor: Rakotule – od Močitada do Krvara
swirl @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 27, 2008
Veliki istarski skladatelj Antonio Smareglia rodio se u Puli 5. svibnja 1854. godine u kući blizu Foruma. Tada se ulica zvala Via Nettuno, a danas je to Augustov prolaz 3. Godine 2004. u kući je otvorena spomen soba skladatelja.
Mada je proputovao niz zemalja Smareglia nije nikada zaboravio Istru te se uvijek vraćao na rodnu grudu, kako u Pulu, tako u Vodnjan od kuda je bio njegov otac ili pak u Fažanu u jednu vilu koje danas više nema. Vilu je nazvao Oceana po svojoj poznatoj operi.
Njegova djela izvodila su se u Milanu, Parizu, New York-u, Dresdenu, Trstu, Veneciji, Beču, Pragu, Novari, Torinu, Rimu, Ljubljani, Udinama.... i naravno u kazalištima u Hrvatskoj (Rijeka, Pula, Zagreb, Rovinj, Umag...).
Djela poredana po godinama praizvedbe jesu: Daleki lov (praizvedba 1875.), slijede Leonora, Preziosa, Bianca da cervia, Kralj Nala, Sigetski vazal, Cornill Schutt (opera koja je poslije mijenjala naziv i postala Flamanski slikari), Istarska svadba, Noćni leptir, Oceana i Bezdan (godina praizvedbe 1914.).
Istarska svadba nastala je za vrijeme njegovog boravka u Vodnjanu. Libreto za Istarsku svadbu bazirao se na jednoj od mnogobrojnih priča s područja Vodnjana, a Smareglia je napisao operu možda i ne shvačajući njezinu pravu vrijednost. Često ju je znao nazivati opericom.
Opera Oceana imala je praizvedbu 1903. u milanskoj Scali, pod ravnanjem Artura Toscaninia, a u gledalištu je bio i Gabrielle D'Annunzio. Reakcije publike bile su vrlo podvojene. Dok je dio publike bio nenaviknut na takav stil te je osporavao njezinu vrijednost, dio publike je bio jednostavno oduševljen novinom koju je Oceana unijela u svijet opere.
Najveći broj opera nastao je nakon što je Smareglia izgubio vid nakon neuspješne operacije katarakte te je taktove opere diktirao sinu Mariu Smareglia.
Antonio Smareglia umro je 1929. godine.
Izvor: Antonio Smareglia (1854 – 1929), Sveučilišna knjižnica u Puli, 2004.
Fotografija preuzeta s istrianet.org
swirl @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, prosinac 26, 2008

Prvi dokazi o postojanju pomorskog prometa u Istri datiraju iz razdoblja od nekoliko tisuća godina p.n.e. I Histri su bili vješti pomorci,a povod histarskim ratovima (link) bili su upravo njihovi gusarski napadi na rimske brodove. O antičkih pomorcima nije potrebno posebno govoriti. Iza njih ostale su mnogobrojne antičke luke i svjetionici. Brodovi s manje sreće završavali su na morskom dnu. Dok su im trupovi istrunuli, pod morem je ostao njihov teret (na slici amfore izložene u amfiteatru). Osim toga, veliki dio antičkih građevina građenih uz samo more danas je pod morskom površinom.
Sve su to razlozi razvoja suradnje arheologa i ronioca i formiranja posebnih grupa ronioca – arheologa koji se bave ispitivanjem bogatstva podmorja.
Prva saznanja o bogatstvu istarskog podmorja datiraju iz 16.st. kada Pietro Coppo spominje potopljene ostatke pristaništa kod Izole, Cissu i ostatke zgrada u moru kod Vrsara. Njegovo je djelo nastavio novigradski biskup Tommasini u 17.st. U 19.st. ostatke porečke antičke luke pod morem opisuje francuski novinar Charles Yriarte, a slijede istraživanja Pietra Kandlera, povjesničara i arheologa iz Trsta. Sva saznanja o podmorskim nalazištima istarske obale sakupio je Attilio Degrassi i objavio 1954.
Prva prava podmorska istraživanja započinju s arheologom Štefanom Mlakarom iz Arheološkog muzeja u Puli. Tako je 1963. ispitan brodolom manjeg rimskog broda koji je prenosio u 1.st.n.e. 200 amfora s vinom i doživio brodolom kraj Rta Savudrija. Istražuju se savudrijska luka, podmorje oko Pule, Rovinja, Limski kanal i dio obale prema Vrsaru, na istočjoj Istre gdje je u luci Vinjola nađena amfora iz 2.st., jedina takva otkrivena na našoj obali.
U suradnji s raznim muzejima i sveučilištima, kako iz Hrvatske tako iz Slovenije, Francuske, Njemačke i Italije provedeno je niz istraživanja.
Do sada je otkriveno niz brodoloma: u Raškom zaljevu, kraj Koromačnog, između Krnice i Budave, kraj Ližnjana, niz brodoloma na potezu od Rta Kamenjak do Pule i Fažane, nekoliko brodoloma kraj Barbarige i u Limskom kanalu.
Istražuju se potopljeni dio vile u Lorunu (link), maritimne vile u uvali Verige na Brijunima (link), antičke vile na Vižuli (link) koja je isto imala veće pristanište. Prije desetak godina otkrivena je i najveća antička luka na našoj obali, kod Stare Savudrije, a imala je lukobrane i svjetionik. Rimske luke i pristaništa otkriveni su kod Plomina, Labina, u zaljevu Raše, kod Krnice, u Budavi, kraj Ližnjana, Medulina, u Puli, Fažani, nekoliko pristaništa na Brijunima, kraj Barbarige, Vrsara, Poreča i u samom Poreču, kraj Novigrada, u Lovrečici, Katoru, Sipru... Kod Tara je otkriven potopljeni antički ribnjak. Kod Umaga je otkriven brodolom negdje iz 2.st.p.n.e. To je zasad jedina lokacija zaštićena željeznim kavezom jer je nezaštićenost niz nalazišta na žalost doprinjela popunjavanju zbirki privatnih kolekcionara. U uvali Kolone kod Bala također se rade istraživanja antičke luke i objekata.
Izvor: «Poluotok uronjen u more, podmorska arheologija južne Istre u antici», Arheološki muzej Istre, katalog 75
swirl @ 10:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 23, 2008

Ovo sam otkrila u Istarskoj danici 2009. Tekst pod naslovom «Moral i nemoral u Žbandaju i Vabrigi 17. i 18. stoljeća» napisala je Elena Uljančić Vekić. Ukratko vam prenosim onodobne tračeve koji se navode u tekstu, a koje je autorica teksta pronašla među izvještajima s vizitacija tog područja. Ukoliko vam nije jasan dio naslova «ne znam koji dio», koristite pretraživač na ovom blogu, upišite riječ «vizitacija»... i uživajte (stvarno vjerujem da ćete se zabaviti). Za razumijevanje samog pojma vizitacije koristite ovaj link.
S područja žbandajske župe izvještaji s vizitacija spominju slijedeće:
Godine 1639. spominju se dvije žene upitnog morala, obje s vanbračnom djecom. No u oba se slučaja navodi kako se više ne ponašaju nemoralno. U izvještajima je zastupljeno i praznovjerje lokalnog stanovništva. Godine 1645. izvještaj spominje  Luciu Bodetić koja čaranjem «liječi» grlobolju. Iste godine izvještaj spominje lihvare Filipina i Radmana koji posuđuju žito i vino s odgodom plaćanja od godine dana, ali se kod vraćanja morala vratiti veća količina od posuđene. Lihvarenje se spominje u nekoliko drugih izvještaja. Izvještaj iz 1649. spominje čaranje žene žbandajskog župana Zuana Pergaraze, no nije navedeno što je to ona «liječila».
Izvještaj iz 1781. zgraža se nad obredom «Prisegnute braće». Obred se često odvijao u crkvama cijele biskupije u 17. i 18.st., a pogotovo je bio čest u seoskim crkvama. Tijekom mise svećenik koji je vodio misu zamolio bi «braću» da se rukuju, oko vrata bi im stavio stolu dok bi «braća» držala u rukama svijeću. Na koncu bi izgovorio nešto na latinskom, a tada bi se «braća» poljubila i davala popu milodar.
Izvješća s područja Vabriške župe:
U izvještaju 1639. spominje se jedan par koji zajedno živi, ali nevjenčano. Godine 1645. župnik spominje kako postoje neki psovači, ali psuju samo kad su u pijanom stanju.
Godine 1668. vabriški župnik spominje suprugu pok. Micule Marinija koja čaranjem liječi probleme sa želucem, čak se spominje da se ljudi redovito nakon «seansi» osjećaju bolje. No, olakšavajuća okolnost je ta da je prestala čarati nakon što joj je to zabranjeno. Svojevrsna «zvijezda» izvještaja iz 1653. je Mattija Mušković, psovač koji nije prestao s psovanjem ni nakon niz opomena župnika. Već 1657. novi župnik spominje Muškovića, ali ne kao jedinog psovača. Izgleda da je ova godina bila posebno «plodna» za psovače. Navodi se da ih ima dosta i da redovito psuju.
Izvještaj iz 1781. bavi se i vjerskim procesijama. Zgraža se nad činjenicom da se kod susreta dviju procesija «ljube križevi» na čelu procesija. Osim toga kod sretanja procesija iz Tara, Vabrige i Frate često je dolazilo do sukoba i svađa. Istu problematiku spominje i žbandajski župnik. 
Fotografija je iz Tarske vale

I na koncu:
Čestit Božić i sretna 2009. svima
swirl @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 22, 2008
 
Uz luku Sv. Katarine (luka prema otoku Sv. Katarine) nalazi se veliki trg (Titov trg) koji se lijevkasto sužava prema Valdibori.
Trg je nastao u 17. i 18.st. Nekada se zvao Piazza della Riva, zatim Trg Vitorio Emanuele III.
Na trgu je toranj gradskog sata s mletačkim lavom. Nasuprot tornja nalazi se zgrada hotela Adriatico (ne znam zove li se i sada isto, slika lijevo) sagrađenog 1913. godine. Kod gradnje hotela u njega je jednostavno ugrađena obrambena kula koja je prije bila sastavni dio zidina starog Rovinja. Između kule i Balbijevog luka bila je municipijska palača. U prizemlju palače nekada se nalazila gradska loža. Loža je 1891. zatvorena i tako je nastala kavana «Al Municipio».
Inače sam trg je nekada imao tri stupa iz mletačkog razdoblja. Dok je jedan služio za stavljanje zastave, na druga dva stupa bili su kipovi Sv. Eufemije i mletačkog lava. Kasnije su (1904.) kipovi maknuti, te su stupovi postali plinske svjetiljke. Danas je trg prepun kafića. 
Izvor: Rovinj na starim razglednicama, Daniel Načinović, Marino Budicin
swirl @ 21:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 21, 2008
Eto, u doba stezanja remena, kada smo u banani i visimo o niti, a činjenica je samo ta da ne proizvodimo ništa ili gotovo ništa, interesantno je spomenuti kako je funkcionirao Rovinj u u 19. stoljeću.
Godine 1850. utemeljena je Trgovačko obrtnička komora za Istru. Na otoku Sv. Andrije sredinom četrdesetih godina 19.st. postoji hidraulička uljara, dok su blizu franjevačkog samostana počeli raditi mlin i tvornica za proizvodnju tjestenine.
Na otoku Sv. Andrije 1852. počinje raditi peć za proizvodnju cementa, zatim se u gradu otvara parni mlin (tvrtka Rismondo Davanzo). Slijede tvornica sapuna, tvornica platna (obitelj Ceccon), nekoliko preša te tiskara Prima tipografia istriana.
Mada nije riječ o velikim tvornicama, vrijedno je napomenuti da su neke dobivale prestižne nagrade.
Tvornica duhana osnovana je 1872. godine. Ona je prva koja je zapošljavala veliki dio tadašnjeg stanovništva Rovinja, od toga velik broj žena (vidi tekst tabakine).
Godine 1878. obitelj Artusi otvara voštarnicu Cereria istriana, koja je početkom 20.st. pretvorena u pecaru i tvornicu likera u vlasništvu obitelji Petrali.
U blizini tvornice duhana jedna francuska tvrtka 1882. godine otvara tvornicu za konzerviranje ribe u ulju. Tvornica nije funkcionirala dugo, ali je u svakom slučaju dala zamah konzerviranju riba. Broj rovinjskih ribara tada je u konstantnom usponu, kao što napreduje i sam ribolov. Krajem 19.st. otvara se i tvornica stakla, mlin Mullino istriano, staklara koja brzo mijenja vlasnike i postaje poznata pecara. Otvaraju se i tvornica octa, slastičarnica, tvornica gaziranih pića, banka, niz manjih privatnih pekara. Osnivaju se udruge i štedionice koje su znatno poboljšale život poljoprivrednika iz okolice Rovinja. 
Izvor: Rovinj na starim razglednicama, Daniel Načinović, Marino Budicin
swirl @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, prosinac 19, 2008

Rakotule je niz raštrkanih kuća u blizini Karojbe. Poznate su po don Luki Kircu i njegovom prisilnom boravku u Rakotulama (link), ali i po freskama crkvice Sv. Nikole (link). Sv. Nikola nalazi se na groblju Rakotula.
Crkvicu su u 14.st. sagradili tadašnji vlasnici posjeda na kojem su i Rakotule, obitelj Barbo, u čijem su vlasništvu bili i drugi veliki posjedi Istre. U 15. ili 16.st. crkvica je proširena.
Freske je otkrio upravo don Luka Kirac. Segmenti fresaka nađeni su u najstarijem dijelu crkve iz 14.st.
U apsidi je freska koja prikazuje Krista na prijestolju (prikaz Majestas Domini), a ispod su nacrtana 4 sveca , među njima i Sv. Nikola. Sjeverni i južni zid imaju freske koje prikazuje legende o Sv. Nikoli.
Tu su i prikazi Rođenje sveca, Sv. Nikola obara Artemidino drvo (po vjerovanju - u krošnji su živjeli demoni pa je obaranje drva jedan simboličan prikaz tjeranja zla).
I na koncu tu je i najpoznatija legenda o Sv. Nikoli koji daruje mirazom 3 siromašne djevojke, s uparanim zabavnim glagoljaškim grafitom (vidi link).
Freske su rad dva različita majstora koje je angažirala obitelj Barbo. Dok je jedan radio freske u apsidi, drugi je radio freske po zidovima. Freske su rađene pod utjecajem Giotta, te je vjerojatno riječ o umjetnicima iz Italije. Za razliku od drugih fresaka Istre, prikazi su dosta realniji, na neki način i kvalitetnijih riješenja kompozicija.
Izvor: Franina i Jurina 2001., «Rakotulska legenda», Josip Šiklić
Sv. Nikola poklanja miraz

Poznati glagoljaški grafit iz Sv. Nikole
I na kraju, hvala Jerolimu na slikama
swirl @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 18, 2008
Rijetko je koja bolnica u Hrvatskoj toliko poznata i zbog svoje bogate povijesti kao “Bolnica za ortopediju i rehabilitaciju prim.dr. M. Horvat“ u Rovinju.
Bolnica se nalazi sjevernije od samog Rovinja. Izgrađena je 1888. godine, a na otvaranju je bila i Marija Terezija koja je i sama podupirala njezinu gradnju. Naime, još je 1885. godine u Beču osnovano «Društvo za izgradnju lječilišta» kojem je upravljala Marija Terezija, a koje je upravo Rovinj ocijenilo idealnim mjestom za gradnju lječilišta. Kada je otvorena, bolnica se zvala „Maria Theresia Seehospitz“, a u nju su dolazila na liječenje djeca iz cijele tadašnje Austrije. Uz bolnicu se veže i početak razvoja rovinjskog turizma. Već 1911. godina bolnica je imala preko 500 pacijenata, a te je godine u njoj izvršeno više od 200 operativnih zahvata. Od 1949. do 1972. bolnicu je vodio prim.dr. Martin Horvat čije ime bolnica nosi i danas. Osim što je Austrija izgradila bolnicu, Austrijanci su je spašavali u vrijeme kada je hrvatsko Ministarstvo zdravstva (tadašnji ministar Andrija Hebrang) diglo od nje ruke (austrijska osiguravajuća kuća AUWA ima ugovor s bolnicom).
Bolnica se nalazi na izuzetno lijepoj lokaciji s lijepom šumom i parkovima, uz samo more, na površini od 20 hektara. Pred ulazom u bolnicu nalazi se crkvica Sv. Pelagija starog (na slici), podignuta negdje 1400. godine. Nakon II svjetskog rata čak je i ona koristila kao svojevrsna čekaonica bolnice.
U okviru bolnice nalazi se velika crkva Sv. Pelagija novog. Na žalost nisu me pustili u park kako nisam pacijent bolnice tako da nisam vidjela samu crkvu osim na slikama. Crkva je sagrađena 1908. godine, ima veliku kupolu i ono što je rijetkost u Istri – dva zvonika poput crkve u Medulinu.
Inače, u povijesti Rovinja još 1418. Rovinj je imao kirurga Pietra Reinera, dok se u 16.st. liječenjem pogotovo siromašnih stanovnika grada bavila gospođa Bartola.

Pogledati u komentarima komentar od studioworks
swirl @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 17, 2008

Vela vrata (na slici) datiraju iz 1547. godine. Imaju reljef Sv. Jurja, zaštitnika Buzeta. Podignuo ih je kapetan G. Contarini. 
Buzet ima i Mala vrata iz 1592. Njihovu rekonstrukciju možemo zahvaliti rašporskom kapetanu Nicolu Salamonu (kapetan u razdoblju od 1590.-1592.). Pokraj Malih vrata je fontik (link) iz 16.st., a u blizini je i Mala šterna. Malu šternu je dao urediti rašporski kapetan Nicolo Zorzi (kapetan u razdoblju od 1514.-1516.).


swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 16, 2008
Penjete li se oko 900 m uličicom Put Sv. Elizeja (započinje kod groblja u Fažani) stići ćete do crkvice Sv. Elizeja.
Crkvica je građena u 6.st. Na pročelju i apsidi nalaze se lezene, a u zidove su ugrađeni spoliji. Segmenti s ranokršćanskom simbolikom nađeni su čak u okolnim suhozidima. 
Crkvica je građena na mjestu gdje je postojao gospodarski objekt u antici. Objekt nije istražen nego se na ovo otkriće naišlo slučajno, tijekom manjih  radova oko crkve. Sredinom 20.st. ispred crkve otkriveno je 6 ranokršćanskih grobova uklesanih u stijenu te kasnije dodatno obrađenih tako da je riječ o svojevrsnim sarkofazima. Grobovi datiraju iz razdoblja od 6. do polovice 8.st. Po načinu ukopa može se zaključiti da je riječ o grobovima imućnijih ljudi. Pedesetak metara zapadnije otkrivena je i kosturnica. Naselje koje je postojalo oko crkvice kasnije je nestalo tako da je danas Sv. Elizej okružen maslinicima.
Izvor: Fažanski libar 2006. (tekst «Starokršćanska Fažana, Željko Ujčić)
swirl @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 14, 2008
Austro Ugarska je 1872. osnovala u Rovinju Tvornicu duhana. 
Već 1877. u tvornici su radile 722. radnice. Popularno nazvane tabakinama i one čine bogatu povijest grada Rovinja. U doba kada je ženski rad bio necijenjen i potplaćen, tabakine su se uspjele izboriti za plaću koja bi svaka dva tjedna popravljala kućni budget. Njihov rad cijenili su i muškarci. 
A tabakine su svojim veselim ponašanjem i vedrom modom, postale ne samo jedan od sinonima Rovinja. La Tabacchina je pjesma Carla Fabretta iz 1927. inspirirana tim vrijednim ženama kojima naporan rad nije narušio vedrinu.
Slika preuzeta sa stranica Duhanskog muzeja Adris grupe 
swirl @ 15:31 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 11, 2008
Predivna uvala između Štinjana i Fažane (slika uvale Valbandon s Google Earth) još je jedno mjesto gdje je postojala raskošna antička maritimna vila slična onoj na Brijunima (link). 
Vlasnik je bio Gaj Lekanije Bas, vlasnik radionice za proizvodnju amfora u Fažani, koji je vjerojatno bio i vlasnik spomenute maritimne vile na Brijunima. Sama uvala Valbandon danas se sastoji se lučice odijeljenje od otvorenog mora mostićem za pješake te ribnjakom koji je od lučice odijeljen nasipom na kojem je uska cesta kojom možete stići autom do same morske obale.
Vila se nalazila uz veći dio obale gdje je danas lučica s barkama. Uz more je postojao portik, natkriveni hodnik koji je olakšavao obilazak bez obzira na vremenske prilike. Na južnom dijelu obale (gledano s mora - desni dio obale) nalazio se stariji dio vile, negdje s početka 1.st. Sadržavao je nekoliko raskošnih prostorija ukrašenih različitim podnim mozaicima i portike. Jedan portik bio je vrlo velik, a u njegovoj sredini nalazio se bazen. Sjevernije od portika nalazile su se dvije cisterne za vodu.
Sa sjeverne strane zaljeva (gledano s mora - lijeva strana obale), na mjestu gdje danas prelazite autom na drugu stranu, nalazio se također stari dio vile s početka 1.st. Kako vozite dalje uz lučicu prema moru, dolazite do dijela gdje je postojao nešto noviji dio vile. Tu je bila biblioteka te ložnioca. Arhitektonski je ovaj dio poprilično atipičan za onodobnu antičku  arhitekturu. Tu je bio i polukružni vidikovac vile. Ovaj dio sagrađen je negdje u 2.st.
Danas gotovo da ne možete vidjeti ništa od vile, ali su i ovdje otkriveni mnogobrojni podni mozaici, danas uglavnom pohranjeni u Arheološkom muzeju u Puli. Početkom 20.st. povjesničar A. Gnirs vidio je još i ostatke zidnih mozaika, a za njihovo postojanje danas znamo zahvaljujući njegovim bilješkama.
Život u vili trajao je do pada Rimskog carstva. Osim mozaika, u uvali su otkriveni i razni predmeti iz antičkog života,
Izvor: Fažanski libar 2006. (tekst «Rimski kompleks maritimne vile u Valbandonu (Fažana), Vesna Girardi Jurkić)
swirl @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008
Kršanski kaštel
Posljednji je vlasnik kaštela u Kršanu bio Giovanni Tonetti, prozvan «Crveni barun». Plemenitaši roda Tonetti postaju vlasnici kaštela 1860. godine.
Bez obzira na stalešku pripadnost G. Tonetti je za vrijeme Labinske Republike pružao podršku rudarima (link na post o Labinskoj Republici blogera Labina), u 2. svjetskom ratu borio se na strani partizana. Godine 1937. odbio je poziv na svečanu inauguraciju gradića Raše kada je u Rašu došao i Mussolini. Njegove je poglede na svijet naslijedila i kćer Francesca Tonetti, autorica knjige «Il vento del Quarnero» iz koje se može saznati puno o životu njezinog oca i općenito životu tog doba u Istri. Nakon požara 1940. godine obitelj napušta Kršanski dvorac.
swirl @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 9, 2008

Niz današnjih gradića Istre započelo je s postojanjem kao prethistorijska gradina.
Gradine su počele nastajati u 2. tisućljeću prije naše ere. Dolaskom Histra gradine nisu doživjele veće promjene. Uglavnom su bile smještene na brežuljcima jer je tako bilo najlakše zamijetiti dolazak neprijatelja. Različiti izvori za Istru spominju od 350 pa i više od 400 gradina. Bez obzira koji je broj bliže istini definitivno je Istra bila vrlo gusto naseljena i prije dolaska Rimljana.
Većina gradina bila su naselja dok je samo manji dio njih imao isključivo obrambenu ulogu. U slučaju opasnosti stanovnici iz okoline bi odlazili u takve gradine gdje su im zaštitu pružali bedemi.
Nerijetko su gradine imale po 3 sloja bedema. Često su se gradili od kamena koji se uzimao s vrha brežuljka na kojem se gradila gradina pa se vrh tako ravnao i postojao je plato gdje su se obično izgradile najbogatije «kuće». Često su to bile nastambe okrugle površine, pa je kažun ostao gotovo neizmjenjen do današnjih dana.
Kameni bedemi najčešće su se gradili od većeg kamenja koje je činilo vanjske slojeve, dok je među njima bio ispun od sitnog kamenja. Bedemi su branili gradine sa svih strana gdje nije postojala neka prirodna barijera koja bi i sama činila dovoljnu zaštitu.
Slojevi bedema dijelili su gradinu na nekoliko djelova naselja. Dok je «elitni dio» bio na vrhu, u donjim slojevima naselja bile su siromašnije kućice, obrti, čuvala se stoka... Ulazak u naselje omogućavala su vrata kroz bedeme. Isprva su bila jednostavna, dok su se kasnijim razvitkom naselja često sužavala te vodila u naselje u «cik cak» liniji čime se  dodatno otežalo prodiranje neprijatelja u naselje.
Gradnja antičkih naselja, pa srednjevjekovne gradnje obično su koristile građu iz prijašnje faze tako da je danas vrlo teško naći više ostataka gradinskih naselja.
Na slici Monkodonja (link)
swirl @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 8, 2008
Povijesna literatura iz 19. i početka 20.st. vezala je Fažanu uz veliku antičku radionicu amfora u vlasništvu Gaja Lekanija Basa. Do mnogobrojnih ostataka amfora došlo se postavljanjem prvih vodovodnih cijevi u Fažani, kao i prilikom gradnje privatnih kuća u staroj jezgri.
Tek novije dotjerivanje Fažane u razdoblju od 2006.-2008. definitivno je potvrdilo mišljenja starijih povjesničara. Konačno su otkriveni djelovi velike peći za pečenje keramike, mnogobrojni žigovi Gaja Lekanija Basa koji su se utiskivali u amfore te ostaci samih amfora. Proizvodnja amfora započela je početkom 1.st. Zadnji vlasnik iz ove obitelji (Gaj Lekanije Bas, sin istoimenog oca) umro je bez nasljednika te je radionica prešla u carsko vlasništvo, a funkcionirala je sve do kraja 2.st.
U antičkoj Fažani pekle su se jajolike amfore, kasnije po obliku nazvane tip Dressel 6B ili «Istarska amfora» (po njemačkom arheologu Dresselu s kraja 19.st.).
Uređivanjem Župnog trga (na slici) nedavno je otkrivena i velika cisterna. Pretpostavlja se da je na istom mjestu bila i antička cisterna koja je vodom opskrbljivala radionicu amfora. Tijekom radova potvrđeno je kako Fažana leži na mnogobrojnim izvorima slatke vode, tako da smještanje antičke radionice na ovom mjestu samo dokazuje mudrost starih Rimljana.
U Ribarskoj ulici otkriven je bunar. Keramička peć otkrivena je u Ulici 8. marta. Otkriveni su njezini djelovi, mada cjelovito istraživanje nije moguće zbog stambenih objekata sagrađenih na mjestu gdje postoji još sastavnih djelovaove peći.
U Brionskoj ulici, na Župnom trgu, Ribarskoj ulici i još nekim djelovima stare jezgre Fažane otkriveni su djelovi antičkih stambenih objekata, kao i tijesak za masline. Na Župnom trgu br.1 na uglu kuće ugrađen je antički nadgrobni spomenik. Otkriveni su i mnogobrojni ostaci amfora, poklopaca za amfore, te kalup za izradu svjetiljki. Glina za proizvodnju amfora vjerojatno je većim dijelom dopremana iz uvale Valbandon, gdje je raskošnu vilu imao vlasnik radionice - Gaj Lekanije Bas, a vjerojatno je tek manji dio gline dopreman iz nizine rijeke Po. Inače pretpostavlja se da je upravo ova obitelj bila vlasnicima raskošne maritimne vile u uvali Verige na Velikom Brijunu (link).
Po mnogobrojnim nalazima krovne opeke u Puli i na Brijunima, s utisnutim inicijalima Gaja Lekanija Basa zna se da je radionica u Fažani proizvodila i krovne opeke.
Mada je bogatstvo otkriveno tijekom nedavnih radova dijelom odneseno u muzej, a ostalo je prekriveno, vrijedi znati po čemu hodate kada šećete pločnicima Fažane. Na mjestima otkrića u Fažani postavljene su ploče s kratkim tekstom i slikama (slikala sam s ploče, zato slike nisu kvalitetnije) čime Fažana postaje muzej na otvorenom. Vrlo dobra ideja.
Izvor: Fažana ispod pločnika, Arheološki muzej Istre, Katalog 74
swirl @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 7, 2008

I na području Štinjana i okolice nalazilo se nekoliko prethistorijskih gradina.
Jedna se nalazila na lokalitetu Turulu, na nadmorskoj visini od 28 m. Gravitirala je uvali Runci (uvala između Štinjana i Valbandona). Gradina nije istražena osim što je za vrijeme obilaska terena nađeno niz ulomaka keramike. Turulu je inače iznad hidrobaze.
Iduća gradina je Kaštelir, nešto južnije od ceste Veli Vrh – Fažana. Ostaci gradine uništeni su gradnjom austrijske vojne utvrde.
Između Štinjana i Brijuna nalaze se dva otočića. Onaj bliže Štinjanu je Kotež, a drugi je Sv. Jerolim (slikano iz Valbandona, lijevo je Kotež, desno Sv. Jerolim). Na Sv. Jerolimu nalazila se isto gradina. Kasnije su njezini ostaci uništeni zbog kamenoloma, a zatim zbog gradnje istoimenog samostana na otočiću.
Izvor: Fažanski libar 2006. (tekst «Prilog prapovijesnoj topografiji Fažane i okolice, Klara Buršić Matijašić)
swirl @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 3, 2008
Oko 10 km južnije od Labina nalazi se Sveta Marina, ranije s imenom Prkušnica. Naziv Sveta Marina mjesto je dobilo po istoimenoj crkvi uz samo more. Crkva je iz 16.st. Neki navode da je crkva sagrađena na mjestu antičke crkvice iz prvog ili drugog stoljeća, a postoje i predaje da je kasnije uz crkvicu postojao samostan časnih sestara te groblje.
Još negdje u 19.st. i početkom 20.st. Sveta Marina bila je poput Rapca, malo ribarsko mjesto čija je lučica bila puna jedrenjaka. No možda bi Sveta Marina bila puno veće mjesto da je uspio posao Domenica Kranjca koji se u 19.st. u lučici bavio proizvodnjom cementa. Nestali su jedrenjaci, malo je i ribara, kao što je malo stalnih stanovnika Svete Marine. No i tu je u ljetnim mjesecima gužva, a broj vikendica i objekata namijenjenih turizmu naglo je porasao. Postoji i kamp, ja se jedino čudim kako ljudi voze kamp-kućice po onoj strmoj, uskoj, zavojitoj cestici.
Izvor: Labinski album, Marijan Milevoj
swirl @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 1, 2008
Oko tristo metara prema sjeverozapadu od lokacije današnje crkvice nalazila se stara crkvica Sv. Roka, dok je ovo bila crkvica Sv. Ivana Krstitelja. Stara crkva Sv. Roka bila je zaplijenjena u vrijeme kratke francuske vlasti u Istri. Tridesetih godina 19.st. mogla se i opet koristiti kao crkva, ali je tada već bila jako dotrajala.
Kada je 1855. izbila epidemija kuge, došlo je do «zamjene» pa je stara, dotrajala crkvica Sv. Roka preseljena na novu, sadašnju lokaciju, bivšu crkvu Sv. Ivana Krstitelja. Kada je epidemija prošla stanovnici su u znak zahvalnosti Sv. Roku zasadili 66 stabala duda kraj Karbonere. No većina stabala je ubrzo propala.
I danas, na dan Svetog Roka, postoji procesija i kip ovog sveca nosi se od ove crkve do župne crkve u Brtonigli (link).
Posebnost Brtonigle je i velika «Fešta Sv. Roka» koja se održava sredinom kolovoza svake godine, a gdje se mogu degustirati i vina iz ovoga kraja. Nije zalud Brtonigla prozvana gradom vina.
Osim «Fešte istarske malvazije» sve je poznatija i gljivarijada.
Izvor: Brtonigla i okolica, Niki Fachin
swirl @ 18:31 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare