Moja Istra
Cvergla blog
Moja e-mail adresa:
Blog - prosinac 2011
petak, prosinac 30, 2011

Nekadašnji hotel Almis na samoj je rivi. Isprva je služio kao skladište za žito. Kasnije je ovo bila kuća trgovca i brodara Polića i njegovih sinova pa se često zvao „kuća Polić“. Izuzetno bogata i školovana obitelj često je ugošćavala vrlo poznate goste pa su u posjetama bili Jan Neruda (vidi link), August Šenoa i mnogi drugi. Ne znam točno kada je zgrada postala hotel, ali na žalost znam da je na samom kraju 20.st. zgrada zatvorena, napuštena i propada. Sa sjetom se sjećam terase ispred hotela Almis, povremeno i žive muzike i ljudi koji su ovdje provodili ljetne večeri.

Uz samu rivu postojao je vrlo zgodan hotel „Zagreb“ (pod Velim zidom). Stradao je u bombardiranju u II svjetskom ratu i na žalost više nikada nije obnovljen. Prije no što je postao hotel, ovdje je bilo skladište u vlasništvu obitelji Tomac. Vatroslav Arćanin, zajedno s obitelji Blažević, kupuje magazin zajedno s nekoliko okolnih zgrada i uređuje ovaj popularan hotelčić sa 16 soba. U njemu će biti i prvo kino u Kraljevici.

Posebnost Kraljevice bio je i izuzetno velik i raskošan hotel „Liburnija“. Vlasnik i investitor bio mu je pl. Filip Olschbauer. Hotel je izgrađen 1904. godine. U potrazi za starim razglednicama Kraljevice naići ćete na mnogobrojne razglednice upravo s hotelom „Liburnija“ u prvom planu. Građen je u secesijskom stilu. Poslije je u njemu bila bolnica i mjesto za oporavak mnogih invalida. Bolnica je zatvorena (ideja Andrije Hebranga, člana HDZ-a i još jednog u nizu „uspješnih reformatora“ zdravstva). Zjapila je prazna, na koncu je otkupljena, napola srušena (postojali su planovi izgradnje doma za starije ili ne znam kakvi planovi koji se ne ostvaruju dok se ne riješi pitanje sudbine brodogradilišta).

Da ne izostavim vilu Nirvana na Fortici. Nekada je bila Napoleonova utvrda, zatim je postala villa Nirvana. Kasnije je znatno proširena i svakim proširenjem gubila je svoj nekadašnji štih no i danas predstavlja lijepo zdanje na samom moru. Doslovno kroz prozor možete pljuckat u more.

Još dok sam ja bila dijete u Kraljevici su postojali i hotelčić „Carovo“ u uvali Carovo. Kraj hotela je bio maleni kamp.

Na Oštru je bio popularan hotel „Praha“, a osim za goste bio je popularan i za mlade kraljevičane koji su na njegovoj terasi provodili u plesu ljetne večeri. Hotel „Praha“ sagradili su tridesetih godina 20.st. braća Barak iz Češke. Tada se na Oštru gradi niz vrlo lijepih kuća, a i cesta uz more. I ovaj hotel je danas prazan, zatvoren i propada.

Veseli me da je do današnjih dana preživio barem kamp na Oštru. Štoviše, ne samo da je preživio nego se zadnjih nekoliko godina obnavlja. Nekada je bio znatno veći pa su, u vrijeme najvećeg broja gostiju, maleni šatori bili i na ogoljenoj obali prema Kraljevici.

Na koncu gost Kraljevice bio je i Menci Klement Crnčić (1865-1930). Za slike „Bonaca“ i „Školj sv. Marka“ ključnu ulogu „odigrala“ je upravo Kraljevica.

Izvor: Slijedom gospodarske prošlosti Kraljevice (Želimir Mandekić), Iz prošlosti Kraljevice 1790 - 1990

Slika na vrhu - hotel "Liburnija" nekada, slika u sredini - hotel "Zagreb" pod Velim zidom, slika dolje - vila Nirvana

swirl @ 21:42 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 23, 2011

Sigurna uvala koja je omogućila nastanak Kraljevice omogućila je i razvoj brodogradnje. Nekada je dio obale gdje je danas brodogradilište izgledao posve drugačije. Do većih promjena dolazi 1729. kada se gradi arsenal. Tada se oko pedeset metara dvaju uvalica (jedna na mjestu nekadašnjeg hotela Zagreb, druga na području samog brodogradilišta) nasipava. Važno je spomenuti da je šetnica uz more nekada bila znatno duža. Tamo gdje se danas nalazi ulaz u brodogradilište nastavljala se lijepo napravljena obala. Zbog drvoreda šetalište se zvalo „Pod oriščići“. Postojala je i „Donja riva“ na poluotoku Oštro, koja je danas također u sastavu brodogradilišta.

Uglavnom u Kraljevici nije bilo kuća uz samu rivu. Iznimka je kuća koja je nekada postojala na najisturenijem dijelu rive (molo ili mul) kod nekadašnjeg hotela Almis. Ne znam kada je kuća izgrađena, no u dijelu ove kuće živjela je neko vrijeme obitelj moga nonića. Mislim da im je život na ovom dijelu nosio mnoga uzbuđenja. Tada su dolazak i odlazak u Kraljevicu bili najčešće vezani uz more i uplovljavanja parobroda, jedrenjaka, kasnije brodova, pa su znali što ili tko dolazi i obratno. Dolazak svakog plovila bio je događaj na kojem se okupilo puno ljudi. Kasnije je, preuređenjem rive, kuća srušena. Još negdje u prvom desetljeću 20.st. obitelj se seli na drugi dio Kraljevice, a moj pradjed gradi jednu od prvih modernijih kupaonica u Kraljevici (kažem s ponosom). Na dnu današnjih skalina koje vode na rivu postojala je mala kućica koja je imala ulogu financijske stražarnice.

Posebnu priču ima nekadašnji hotel „Almis“. Kako je Kraljevica nekada bila velika izvozna luka za žito,  u luci je postojalo nekoliko skladišta. Jedno od njih bio je i Almis. Žito je u Almis dovažano s njegove stražnje strane (danas Frankopanska ulica) i preko mostića koji je tada postojao direktno se dopremalo na tavan gdje se skladištilo.

Današnja upravna zgrada brodogradilišta bila je realka, u čijem je nastajanju veliku ulogu odigrao Izidor Kršnjavi. Tek poslije II svjetskog rata zgrada dobiva današnju ulogu.

Uz samu rivu postojao je vrlo zgodan hotel „Zagreb“ (pod Velim zidom) neposredno pred današnji ulaz u brodogradilište.

S druge strane mula, šetnjom uz more, dolazite do ogromnog kompleksa koji je danas u jadnom stanju. Početkom 20.st. to je bio vrlo raskošan i popularan hotel „Liburnija“. Na samoj Fortici nalazila se villa Nirvana, nekada Napoleonova utvrda.

Nekada je kraljevička riva bila najljepše šetalište uz more na Jadranu, sa rivom dugačkom 2 km izrađenom od kamena vapnenca.

No više o hotelima i vilama neki drugi put.

Izvor: Slijedom gospodarske prošlosti Kraljevice, Želimir Mandekić

Na slici: nekadašnje šetalište „Pod oriščići“ (danas u sklopu škvera)

swirl @ 20:46 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 20, 2011

Vozlite li od Rijeke prema Crikvenici, magistrala će vas „provesti“ kroz gornji dio Kraljevice.

O nastanku njezinog naziva, kako to obično biva, postoji nekoliko mišljenja. Po jednoj verziji, negdje krajem 5. ili početkom 6.st. u zaštićenu luku Kraljevice sklonila se flota longobardskog kralja Albuina. Zbog silnog nevremena sigurna je luka značila spas pa je Albuin zaljev proglasio blagoslovljenim (almus) zbog čega se vjerojatno uvriježio naziv Almis za dio starog grada Kraljevice. Albuin je zaljev nazvao Portus Regius (kraljevska luka).Druga verzija nije vezana uz Albuina nego uz Belu IV. Tako se misli da je spas u luci pronašao ugarski kralj Bela IV bježeći pred Tatarima 1242. te je tako nastao naziv Kraljevica. Kako god ... naziv Portumre prvi put se nalazi u dokumentima 1443. godine.

Postoje i verzije nastanka naziva nevezane za ikakvog kralja. Baziraju se na postojanju carinarnice kod Bakarca (još iz doba Rima, Gota i Bizanta), dok je riječ portorium značila uvozninu.

Naziv Almis kojeg sam već spomenula svojedobno je bio naziv i za otočić Svetog Marka (između Uvale Scott i Krka). Otočić je došao pod vlast Venecije 1480., a na njemu je Venecija izgradila utvrdu čije su ruševine i danas vidljive.  

Poznata je činjenica da je godine 1225. cijelo ovo područje došlo pod vlast krčkih knezova Frankopana. Misli se da su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan upravo u svom dvorcu u Kraljevici kovali urotu za oslobođenje od Habsburgovaca. Godine 1670., saznavši za urotu, Leopold I proglašava urotnike neprijateljima i nalaže konfiskaciju njihove imovine. Prije no što je komisija stigla popisati vrijednosti - posjedi su opljačkani. Zrinski i Frankopan su ubijeni, a slijedi razdoblje neprestane promjene vlasnika nad ovim dobrima.

Razvoj Kraljevice omogućuje cestovna povezanost. U vrijeme Karla III gradi se cesta od Karlovca do Rijeke (gradnja traje od 1725. do 1736., a cesta se po njemu zove karolinskom cestom ili karolinom). Godine 1785. Kraljevica se spojila s karolinskom cestom. Cesta je od Kraljevice vodila do Plasa, a njezini se ostaci mogu mjestimično vidjeti i danas. Izgradio ju je na svoj trošak Marko Susanni, koji je u Kraljevici imao svoja skladišta, a kasnije su mu vraćeni uloženi novci iz državne blagajne.

Početak razvoja škvera Kraljevica je doživjela još 1728. godine kada je odlučeno da se ovdje napravi austrijska ratna luka. Godine 1729. započela je gradnja luke, a u luci velikog brodogradilišta. Riječ je o prvom austrijskom ratnom brodogradilištu kao i najstarijem hrvatskom modernom brodogradilištu kojim započinje bogata povijest kraljevičkog škvera.

Kraljevica je u razdoblju od 1809. do 1813. pod Napoleonom, zatim opet pod Austrijom dok 1848. ban Josip Jelačić nije postao guvernerom Rijeke pa tako i Kraljevica dolazi pod upravu hrvatskog bana.

Izvor: Slijedom gospodarske prošlosti Kraljevice, Želimir Mandekić

Slika: stara razglednica Kraljevice

swirl @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, prosinac 17, 2011



18. listopada 1834. godine „Sveti Nikola“ je krenuo iz Rijeke prema Kraljevici. Brod je bio u vlasništvu Spiridona Vučića i braće Polić. Na brodu je osim posade bilo 22 putnika te različita roba. Nakon što je brod prošao Kostrenu, kod Urinja, zahvatilo ga je jako nevrijeme. Jaki vjetar i veliki valovi razbili su brod o stijenje, a čak 11 osoba našlo je smrt u morskim dubinama.

Još par dana nakon nesreće tragalo se za tijelima poginulih. Svi su dopremljeni brodom u Kraljevicu, a 21. listopada bila je sahrana. U Kraljevici je pokopano devetero stradalih, u Bakru dvoje.

Još se i danas na kraljevičkom groblju (iznad magistrale) mogu naći nadgrobni spomenici žrtava ove pomorske nesreće.

Vrlo bogat čovjek, Matija Polić, u nesreći je izgubio sina Antona te unuku Mariju koja je imala 18. godina. Oboje su pokopani na kraljevičkom groblju. Marija je pokopana u kripti kapelice Svete Katarine.

Matija Polić naknadno je dobio dozvolu biskupa te je 1835. na mjestu udesa na Urinju podignuo malenu kapelicu. Godinama nakon toga se na godišnjicu nesreće u kapelici održavala misa za pokoj stradalih.

Izvor:Iz prošlosti Kraljevice 1790 – 1990

Slika: stara razglednica Kraljevice (placa)

swirl @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 14, 2011



Za početak zgodno je znati da je zgrada u kojoj je izložbeni prostor nekada bila praonica rublja za mnogobrojne hotelske goste, ali i kupalište za one goste koji su bili smješteni u sobe bez kupaonice. Zgrada je sagrađena 1912. godine.

Prva izložba je foto izložba „Tito na Brijunima". Tito je prvi put došao na Brijune 20. lipnja 1947., a posljednji put 29. kolovoza 1979. U ovih tridesetak godina Brijune je posjetilo niz poznatih osoba; političara, glumaca, kraljeva... Na žalost, u to doba noga običnog smrtnika nije smjela kročiti na Brijune, s izuzetkom zaposlenih. Tito, Nasser i Nehru potpisivanjem deklaracije u Bijeloj vili na Brijunima (19. srpnja 1956.) postavili su temelj osnivanju Pokreta nesvrstanih.

Izložene fotografije snimane su u razdoblju od ovih tridesetak godina. Na njima se mogu vidjeti plejade poznatih koje su bile na otoku, kao i izgled otoka u ova vremena. Postojala je zamisao da se izložba zatvori, srećom prevladala je druga opcija pa se ovaj sadržaj interesantan nizu posjetioca Brijuna i dalje može razgledati.

Druga je izložba meni čak i interesantnija. To je izložba „Iz sjećanja starog Austrijanca", postavljena 1993. godine. Izložba sadrži rukopise Paula Kupelwiesera na osnovu kojih je tiskana istoimena knjiga, ali i fotografije iz ovog slavnog razdoblja. Na fotografijama su ovjekovječene slavne soobe koje su posjećivale Brijune (samo djelić slavnih pogledajte ovdje – link). Osim toga interesantno je vidjeti na starim fotografijama i razglednicama kako su tada Brijuni izgledali.

U istoj se zgradi nalazi i prirodoslovni muzej, a izložba je postavljena osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sadrži niz prepariranih životinja koje je na poklon dobivao Tito. Tito je na poklon dobivao i niz živih životinja (ovaj mi je poklon, moram priznati, puno draži) koje su smještene u ZOO na Brijunima, brijunski safari park ili su pak slobodne živjele na otočju. Po uginuću niz njih je preparirano i izloženo.

Na slici: hotelski kompleks na Brijunima nekad (početkom 20.st.)

swirl @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 10, 2011

Bogato more tunama odavno je, pogotovo na sjevernom Jadranu, dovelo do gradnji tunera. Najčešće danas pod pojmom „tunera“ mislimo na drvene straže na samoj obali, nagnute nad morem, do čije najviše točke vode mnogobrojne drvene stepenice, a sa samog vrha nadgleda se kretanje jata riba.No „tunera“ znalcima znači sve potrebno za tunolov; osim stražarnica tu su i ribarska kućica za stražara, ribarske mreže koje su se koristile kada se ugledalo jato tuna, malena lučica za vez barke....

Tunere, s većim ili manjim izmjenama, radile su se odavno, još od starih Feničana. Kod nas ih je bilo puno na području Bakarskog zaljeva, pogotovo kod Bakarca, te kod Kraljevice. Sam zaljev je predstavljao „zamku“ jer su jata teže nalazila put za izlazak iz zaljeva. Tuna je u ovim krajevima bila toliko važna da se često označavala riječju „riba“ pa je „ulov ribe“ zapravo značio ulov tune. Tunolov je omogućio preživljavanje i u najtežim razdobljima poput Prvog ili Drugog svjetskog rata, u doba ekonomske krize tridesetih godina prošlog stoljeća..... Dokumenti iz 1382. spominju tunolov u Puli i misli se da je i pulska luka imala jednu tuneru. Neke od tunera u Bakaračkom zaljevu spominju dokumenti iz razdoblja Zrinskih i Frankopana.

Nadgledanje kretanja tuna radilo se i s povišenja na obali. Pogotovo je učinkovito bilo nadgledanje na samom ulazu u Bakarski zaljev. Nadgledali su i mladi i stari i muškarci i žene, a bogati ulov slavio se velikim feštama. Onaj tko bi stražario zvao se stranar. Tune najčešće plivaju blizu površine mora, pa se njihovo kretanje moglo zamijetiti. Budno oko stranara obavještavalo je o pojavi jata, smjeru kretanja, kako bi se znala prilagoditi taktika lova na tune. Dobri stranari znali su procjeniti i kada će tuna, ukoliko je nešto ne skrene s uobičajene rute, doći do mjesta ulova. Jedna od najboljih godina za ulov tune bila je 1928. godina. Mada je te godine sezona počela kasno, tek 01. rujna, ulov je bio za pamćenje. Pred kraj te sezone ulovljena je u Bakarcu i najveća tuna. Težila je 306 kg.

Lov na tune bio je toliko važan da su se održavale i posebne vjerske procesije. Kada su zamrle, još je u prvoj polovici 20.st. plovan na barci jednom godišnje morao obići i blagosloviti svaku tuneru. I sami ribari bi, prije nego krenu na ribarenje, okrenuli barku prema crkvi pa su se pomolili i oni i „barka“.

Nekada se na sjevernom Jadranu nalazilo četrdesetak tunera, od toga četvrtina u Bakarskom zaljevu. Broj tunera opada nakon pedesetih godina prošlog stoljeća, paralelno sa smanjenjem broja tuna koje dolaze u ovaj kraj. Danas su rijetkost, no veseli da su neke obnovljene kako se ne bi zaboravio stari običaj.

Ukoliko želite saznati puno više o tunolovu, tunama i tunerama nabavite knjigu Antuna Ružića Barbića „Bakaračke tunere“ iz koje sam povadila samo osnovne podatke dok sam pisala ovaj tekst.

Fotografija: tunera u Bakarskom zaljevu, prva polovica 20.st.

swirl @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 6, 2011



Možete li zamisliti Bakarski zaljev pun prezida, malenih terasa ograđenih kamenim suhozidima na kojima uspjeva vinova loza? Tako je naime nekada izgledao cijeli Bakarski zaljev sve od mora do vrhova brda koji se nalaze oko zaljeva.

Težak je bio život primoraca. Škrta zemlja, puno kamenja... I svaku malu površinu zemlje trebalo je dobro očistiti od kamenja. Izvađeni kamen potom se slagao kao suhozid oko tako dobivene malene zemljane čestice. Tako nastali zid branio je od bure lozu, ali i onemogućavo buri da otpuše zemlju. Zemlju su Primorci čak znali izdaleka nositi u košarama na leđima, sve kako bi uopće uspio uzgoj loze.

Ovake „krpice“ zemlje koristile su se, osim za vinovu lozu, i za uzgoj maslina, smokve, bilo čega što bi uspjevalo i pomagalo prehraniti gladna usta familije.

Bakarska vodica je pjenušac koji se radio od sorti bijelog grožđa. Uglavnom je prevladavala belina, mada je znalo biti i malo žlahtine, muškata bijelog, žlahtine.... Proizvodila se odavno, na području Bakra pa do Praputnjaka. O Bakarskoj vodici ima govora i u starim dokumentima. Carica Marija Terezija poticala je sadnju vinograda te su svi koji su zasadili novi vinograd bili pošteđeni plaćanja daća prvih 5 godina. Vjerojatno je recept proizvodnje pjenušca dobiven od Napoleonovih vojnika ili ga je netko donio direktno iz Francuske.

Ovako malim vinogradima često su se bavili svi članovi familije. I prezide se često moralo obnavljati.

Uzgoj loze i proizvodnja Bakarske vodice trajali su do početka II svjetskog rata. Tada  su novi propisi onemogućili daljnji opstanak bakarskih prezida;  maleni vinogradi se zapuštaju, propadaju prezidi, a narasli drač sakriva plodove borbe čovjeka s prirodom koja je trajala par stoljeća.

Odete li iz Bakra magistralom prema Rijeci, zastanite na parkiralištu restorana „Vidikovac“. Tu ćete imati predivan pogled na Bakar, na Bakarski zaljev, ali i na ostatke prezida koji se još vide.

Pogledate li prema Bakarcu, vidjeti ćete i plod truda Udruge Dolčina koja želi revitalizirati bakarske prezide. Teren onemogućuje uporabu bilo kakve mehanizacije pa se prezidi obnavljaju ručno. Projekt obnove započeo je 2001. godine,a prve sadnice posađene su 2002. Godine 2007. bila je prva degustacija prave Bakarske vodice. Na žalost količine su vrlo male. No veseli. Danas je zasađeno nekoliko tisuća loza. Kakav je nekada bio Bakarski zaljev? Zamislite, jer tada je na padinama oko zaljeva raslo 100.000 loza.

Fotografija: pogled na Bakar i Bakarski zaljev u prvoj polovici 20.st. (stara razglednica)

swirl @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 4, 2011

Krajem 19.st. postojala je savršena ideja o povezivanju vrha Učke s obalom. Postojalo je nekoliko planova, no na žalost ostali su nerealirani. Jedan plan bazirao se na izgradnji zupčaste željeznice koja je trebala povezivati Opatiju (Slatinu) s nadmorskom visinom od 1.340 m. Dužina trase bila bi 11,1 km. Po drugom planu ovakva željeznica kretala bi iz Lovrana, a pretkoncesija za izgradnju dodijeljena je ing. Conradu iz Beča. Čak su se planirale i uspinjače.

Zbog sve većeg broja posjetitelja i rastućeg interesa tadašnje elite, na prijevoju Poklon izgrađena je planinarska kuća 1887. godine. Zvala se „Štefanijina kuća“ po nadvojvotkinji Štefaniji, supruzi prijestolonasljednika Rudolfa. Dana 10. listopada 1890. sama Štefanija, tada već udovica, posjetila je „Štefanijinu kuću“ (godinu dana ranije u dvorcu Majerling Rudolf, sin posnate Sissi, napravio je samoubojstvo nakon što je ubio svoju ljubavnicu Mariju Večeru, mada su detalji nerazjašnjeni ova smrt inspirirala je mnoge i tema je niza filmova, knjiga).

Početkom 20.st. godišnje bi kuću posjetilo oko 2.000 posjetilaca. Za razliku od nekih jeftinijih varijanti smještaja koje je bilo moguće naći na Učki, smještaj u „Štefanijinoj kući“ bio je raskošniji, pa i skuplji. Do „Štefanijine kuće“ vozila je konjska zaprega. Osim vozača zaprega bilo je moguće među stanovništvom Učke naći i plaćene vodiče koji bi zbigecane turiste vodili po stazama i stazicama Učke.

Čak pedeset godina u kući je domar bio Antonio Adriani iz Tirola. Na svojem radnom mjestu Adriani je upoznao niz pripadnika austrijske elite. Kada je ovim krajem zavladala Italija kuća je dobila nove goste i novo ime - „Rifugio Duchessa d'Aosta“. U II svjetskom ratu kuća je spaljena, a Adriana su ubili nacisti.

Početkom 20.st. na Učki je nastala još jedna vrsta zabave – automobilske trke. Opasnost brze vožnje dokazala je i jedna od njih. Godine 1912., u jednoj takvoj trci, negdje na relaciji između Veprinca i Poklona, automobil berlinskog tvorničara Fishera sletio je s ceste, pri čemu su supružnici Fisher poginuli.

Izvor: „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“ - Javna ustanova Park prirode Učka

Fotografija: Mala Učka

swirl @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 0