Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - veljača 2007
srijeda, veljača 28, 2007

Jedna crtica o gradu Rovinju s početka 20. st.:
Domenica Sponza, Rovinjanka, za vrijeme života imala je dućan prehrambenim namirnicama. Živjela je u ulici Trevisol, jednoj od uličica starog grada. Manje više svi su je znali pod nadimkom gospođa Batalita.
Domenica je umrla u svojoj osamdesetoj godini i to poprilično daleke 1906. godine. Nakon njezine smrti pročitana je oporuka koja je i za današnje doba čudna (nazovimo to tako), a posebno je bila čudna za početak 20. stoljeća.
U oporuci je stajalo da na dan njezinog ukopa ulica Trevisol mora biti puna muzike i smjeha, a djeci se moraju dijeliti slatkiši.
Želja pokojnice se poštovala, na dan sahrane ulicom Trevisol odjekivala je glazba, feštalo se na veliko, djeca su se častila (a i ne samo djeca) te su svi pamtili veseli sprovod gospođe Batalita.

 Ulica Trevisol

swirl @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, veljača 27, 2007

Eto zadnjeg otočnog posta, nakon čega slijedi povratak na obalu.
Prvo treba reći da je 27. lipnja 1968. godine priobalno područje Rovinja zajedno s otocima proglašeno prirodnim rezervatom.
Definitivno najoriginalniji naziv jednog malog otočića blizu stare jezgre grada je "Otok sedam dlaka". Zapravo je riječ o otočiću Banjolu na kojem je bila 7 borova nakošenih vjetrom. Pijavica je prije par godina na žalost svela "Otok sedam dlaka" na "Otok jedne dlake" (ovo se ja zezam) jer je od 7 borova na Banjolu ostao jedan jedini. No eto, naziv "Otok sedam dlaka" pamtim od mog prvog odlaska u Rovinj.
Nešto sjevernije nalaze se otoci Figarola (na slici lijevo) i Figarolica. Sada je Figarola otočić obrasao šumom. Prije pedesetak godina kada šume nije bilo, u proljeće se cijeli otok žutio od narcisa.
Ako gledamo južnije od Rovinja, slijedi poluotok Ponte Corrente (Rt Kurent) (slika dolje). Od Rta Kurent slijedi niz otočića: Sveti Andrija, Maškin, Strug, Sveti Ivan i Sveti Ivan na Pučini. Njihov niz te plićine između daju naslutiti da je nekoć ovdje bio poluotok, a dizanjem površine mora  pojedini djelovi nekadašnjeg poluotoka našli su se pod morskom površinom.

O Svetom Andriji bilo je govora u prethodnom tekstu, samo što nisam spomenula da je uz njega i otočić Maškin te da su povezani stazicom. Cijelom je ovom nizu otoka pijavica 2002. godine nanijela veliku štetu. Srećom je barem poštedila Sveti Ivan. Otok Sveti Ivan prekriven je šumom pinija, a iz zelenila viri van samo zvonik crkvice, rađen po modelu zvonika Svete Eufemije (samo je manji). Crkvicu su održavali ribari i pomorci, ali je na koncu zapuštena i danas razrušena. Zadnji u nizu je otočić Sveti Ivan na Pučini.
Za razliku od do sada nabrojenih zelenih otoka, Sveti Ivan na pučini je bez zelenila. Poznat je po svjetioniku.


swirl @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 26, 2007

U 6. stoljeću na otoku Sveti Andrija izgrađen je samostan benediktinaca koji ga napuštaju nakon 200 godina. U 10. stoljeću u samostan dolaze franjevci, dok je u nešto bližoj prošlosti otok upropašten tvornicom cementa, uljarom i tvornicom vapna. 
Jučer sam spomenula ulogu grofa Milewskog u uređenju otoka Svete Katarine, dok je dio teksta posvećen samom Milewskom i  njegovom stilu života.

Potpuno drugačija osoba od Milewskog je Georg von Hutterott koji je imao veliku ulogu u uređenju drugog otoka Rovinjštine, otoka Sveti Andrija (Crveni otok).

Sam Hutterott bio je osoba poduzetničkog duha, bez  ljubavnih i inih skandala, s nizom poslovnih odgovornih funkcija. Posvećen poslu proputovao je niz zemalja sve dok u svojoj 38. godini života, a zbog zdravstvenih razloga, nije odlučio drastično promijeniti život. 
Godine 1890. kupuje devastiran otok Sveti Andrija i započinje njegovo uređenje. Obnavlja bivši samostan i pretvara ga u dvorac. Osim toga velika sredstva ulaže u hortikulturu te od ogoljenog otoka upropaštenog tvornicom cementa stvara zelenu oazu. 
I opet za razliku od Milewskog, koji je na susjednom otoku živio u osami i potpuno zabranio pristup Svetoj Katarini, Hutterott na Crvenom otoku ugošćuje niz svojih slavnih i manje slavnih, ali ipak dobrostojećih prijatelja i poznanika. Umire 1910. godine i otok ostavlja njegovim kćerkama.
I na kraju - još jedna usporedba Milewskog i Hutterotta. Dok je buran život Milewskog završio mirnom smrću, miran život Hutterotta izgleda da je završio samoubojstvom. Naime, nagađa se da se ubio nakon nekih propalih financijskih ulaganja (po mogućnosti ne izvlačite zaključke iz ovog jer bi vas mogli deprimirati).
U ljeto 2002. godine pijavica je uništila dosta stabala, kako na Svetom Andriji tako i na susjednim otocima te je dio otoka danas znatno ogoljeniji no što je bilo prije.






swirl @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 25, 2007


Svojedobno sam pisala o
ulozi Paul-a Kupelwiesera u razvoju turizma na Brijunima (LINK) i pečatu kojeg je tamo ostavio do danas. U međuvremenu sam pročitala i knjigu "Iz sjećanja starog Austrijanca" koju je napisao Kupelwieser, a na jedan zgodan način opisuje postepen napredak u ostvarenju njegovog sna - razvoju Brijuna kakve, na žalost, mi danas ne poznajemo jer je velik dio njegovog sna razrušen u bombardiranjima krajem II svjetskog rata. Samo za ilustraciju, danas kada dolazite na Brijune u luci vidite hotel Neptun i Karmen, dok je za vrijeme Kupelwiesera cijela luka bila omeđena niskim turističkim građevinama poput malog grada.
Ono što je bio Kupelwieser za Brijune, u Rovinju su: barun Georg von Hutterott za otok Sveti Andrija (Crveni otok) i grof Milewski za otok Sveta Katarina.
Grofa Milewskog sigurno ne bi mogli zvati simpatičnom osobom, kako bi to vjerojatno (barem je takav moj utisak) mogli napraviti s Kupelwieserom. Gdje god je bio Milewski, oko njega su bile afere, skandali sa ženama, puškaranja. I sve je to na neki način "kumovalo" njegovom odlasku u Rovinj.

Pred odlazak imao je aferu sa Ceciliom Wlodzimirskom. Pri tom se Cecilija pokazala nešto pohlepnijom od njegova očekivanja te je pred kraj veze, a ne bi li se domogla većih para, razglasila da je njezina majka svojedobno bila ljubavnica od Milewskog i da je ona zapravo njegova kći. U cijeli cirkus koji je oko toga nastao, uključila je i svog novog zaručnika Barbera. No izgleda da je u svojoj pohlepi zaboravila na to kakvog je protivnika izazvala. Cijeli cirkus završava na način da Milewski puca u Barbera i na koncu odlazi u Rovinj.

Otok Svetu Katarinu kupio je 1905. godine, taman nekoliko mjeseci pred burni rasplet s ljubavnicom. 
Izgleda da se istim žarom, kojeg je do tada ulagao u skandale i kriminalne obračune, ulovio uređenja Svete Katarine.
Ovaj kameni otok najprije je dobro zasipan zemljom nakon čega započinje njegovo pošumljavanje. Izgradio je nekoliko molova, mrežu puteljaka po otočiću te dvorac. Pri tom je na uređenje vjerojatno djelovalo i rivalstvo sa susjedom, Hutterottom na Svetom Andriji. No, za razliku od Hutterotta koji je na svom otoku imao bogat društven život, Milewski je onemogućio pristup Svetoj Katarini, za što su se između ostalog brinuli i psi i tjelesni čuvari.
Izgleda da se na svom otoku primirio (ili je to posljedica godina jer je na otok stigao sa 60 godina) jer u Rovinju nije radio nikakve skandale i cirkuse. Umro je 1926. godine, a otok je nasljedio njegov nećak.


swirl @ 16:16 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare


Crkva Svete Eufemije u Rovinju nastala je na najvišoj točki otoka na kojem se razvio stari Rovinj. Na istom mjestu bile su i prijašnje crkve koje su u nekoliko navrata mijenjane i proširivane.
Za grad u razvoju, znatnog porasta broja stanovnika, stara crkva pokazala se nedovoljno velikom te je 1720. godine Gradsko vijeće Rovinja donijelo odluku o izgradnji nove crkve. Prve projekte za izgradnju izradio je venecijanski arhitekt Giovanni Scalffarotti. Projekt nije prihvaćen jer nije poštovao osnovne želje investitora, a to su: trobrodna crkva poput stare, bazirana na nadogradnji tadašnje apside.
Novi projekt, koji je na koncu i prihvaćen, projekt je drugog arhitekta (Giovanni Pozzi), a u potpunosti respektira ove zahtjeve.
Prvo je, čak i prije ove odluke o gradnji nove crkve, izgrađen zvonik. Gradnja je trajala od 1654. do 1680., a građen je po uzoru na zvonik crkve Svetog Marka u Veneciji. Visok je 57 metara. Na njegovom je  vrhu kip svetice. Postolje kipa omogućuje okretanje u smjeru vjetra pa ima i meteorološku ulogu (kada je kip okrenut prema moru, odlazak na more je siguran).

Crkva je građena od 1725. do 1736. u baroknom stilu. Ima 3 oltara koja je projektirao mlečanin Girolamo Laureato, dok je kipove za njih izradio venecijanski rokoko kipar Alviso Tagliapietra. 
U crkvi se nalaze i predmeti iz prijašnjih crkvi, između ostalog i kameni sarkofag s relikvijom svete Eufemije (
više o tome u postu Legenda o svetoj Eufemiji LINK).
U crkvenoj riznici nalazi se i niz liturgijskih srebrnih predmeta od kojih neki datiraju čak iz 15. stoljeća.
S platoa ispred crkve (čini mi se da je tu bilo staro groblje) pruža se predivan oblik, kako na krovove starog Rovinja, tako na morsku pučinu.


swirl @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, veljača 24, 2007

Sveta Eufemija zaštitnica je Rovinja, a crkva svete Eufemije dominira starom gradskom jezgrom. 

Legenda o Eufemiji:
Eufemija se rodila 290. godine u Kalcedonu kraj Carigrada, za vrijeme rimskog cara Dioklecijana i najžešćeg progona kršćana. Kao kršćanka je i uhićena i u tamnici u ostalih zarobljenih kršćana potiče njihovu vjeru. Zbog toga prolazi kroz najnemilosrdnije metode mučenja i u 15. godini umire  (točnije 16. rujna 304. godine).
Pokopana je u Kalcedonu, a nakon što je car Konstantin dozvolio kršćanstvo, na ovom je mjestu izgrađena crkva. Osvajanjem Kalcedona od strane perzijanaca sarkofag je prebačen u Carigrad.
U Carigradu dolazi na vlast car Nicefor koji je protivnik svetih slika i moći te sarkofag tajanstveno nestaje u 800. godini. Isti taj kameni sarkofag 13. srpnja 800. godine doplovio je (???) do Rovinja. No bio je toliko težak da ga nitko nije uspjevao izvući iz mora van.
Na to dolazi dječak s parom mladih junica. Priznaje da mu se ukazala Eufemija te bez problema, uz pomoć junica, izvlači sarkofag iz mora. I ne samo to, nego taj teški sarkofag dovlači do vrha brda gdje je tada bila crkva svetog Jurja koja je od tada preimenovana u Svetu Eufemiju.
Sarkofag se otvara vjernicima i danas, na dan grada Rovinja, 16. rujna.


Taj isti dječarac koji je s dvije junice jedini uspio dovući sarkofag do vrha, pri vuči je stradao pod samim sarkofagom. Legenda kaže kako je njegova majka prizvala čudo i dječak je oživio.
Postoji još jedna legenda vezana uz Svetu Eufemiju i Rovinj.
Naime, prvo su u ratu s Genovom u 14.st. svete moći ukradene i odnešene u Chioggu. Neko su vrijeme moći u Veneciji, a 1401. moći Sv. Eufemije vraćaju se u Rovinj. Goveda i sva stoka koja je tada bila na lađama u rovinjskoj luci, kod dolaska moći u blizinu Rovinja, po legendi poskakala je u more kako bi dočekali ostatke svetice.
swirl @ 13:24 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, veljača 23, 2007

Prvi siguran znak o postojanju Rovinja datira iz 5 st.n.e., a postoje i pretpostavke da je na mjestu današnje jezgre grada postojalo i starije naselje.
U stanovništvu Rovinja postoji legenda o postojanju prvotnog grada na jednom od obližnjih otočića. Po toj legendi otočić je potonuo i njegovi su stanovnici preselili na Monte Rosso gdje je današnja jezgra grada (više o legendi na linku na post "Istarska Atlantida).
Za današnji izgled Rovinja presudna je njegova uloga u razdoblju od 16. - 19. stoljeća kada je bio izuzetno prosperitetan grad. Doseljavanje, standard njegovih stanovnika i stil života u ovom su mu razdoblju omogućili brzu modernizaciju, gradnju, usvajanje nekih novih građevnih stilova koji su uljepšavali grad, ali istodobno i uklanjali ostatke prethodnog izgleda. Ovo je razlog zašto današnji Rovinj nema puno ostataka iz prijašnjeg razdoblja
.
I Rovinj je bio utvrđen grad. Smješten na otoku, sa zapadne strane štitile su ga strme litice, sa sjevera i jugoistoka imao je zidine. Na istoku, a prema kopnu, naknadno je dodan zid s 3 kule, od kojih je kroz srednju bio ulaz u grad. S kopna, a do ulaza u grad vodio je drveni preklopni most koji je 1443. godine zamijenjen kamenim mostom.
Širenjem grada na kopno rađa se potreba za spajanjem otoka s obalom. Prolaz do kopna zatrpan je u 17. stoljeću čime Rovinjska stara jezgra postaje poluotok.



swirl @ 18:39 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 18, 2007


Mozaik iz Poreča (4 st.) s realističnim prikazom ribe sastavni je dio današnje Eufrazijane, mada pripada jednom od ranijih objekata na mjestu sadašnje crkve.
Po veličini kamenčića vidi se da je mozaik izrađen naknadno te jednostavno umetnut u stariji podni mozaik s geometrijskim uzorkom. Na osnovu ovakvog "naknadnog umetanja" ribe u stariji mozaik povjesničari zaključuju slijedeće: podni mozaik nalazio se u privatnoj kući (jednog od prvih kršćana u Poreču, Maura?). Datira iz razdoblja rimskog progona kršćana kada je jedini način sastajanja kršćana bio u tajnosti. Stoga se smatra da je ova privatna kuća imala ulogu tajnog okupljališta vjernika (domus ecclesia).
Prestankom progona kršćana u 4 st. na ovom se mjestu gradi i prva crkva (primitiva). Na istom mjestu u 5 stoljeću gradi se veća crkva (takozvana praeufrazijana). Pod praeufrazijane nalazi se oko 70 cm ispod poda današnje crkve.  U 6. stoljeću biskup Eufrazije, na mjestu praeufrazijane, gradi svoju katedralu samo manjim dijelom poštujući antiknu bazu crkve i uobičajene stilove gradnje tadašnjeg doba. Tako nastaje Eufrazijana, sa svojim graditeljskim karakteristikama koje iskaču iz tadašnjeg vremenskog okvira. No, o Eufrazijani više neki drugi put. 

Zašto riba?
Riba kao simbol kršćanstva datira iz razdoblja progona kršćana i predstavlja tajni simbol kršćanske vjere. U tadašnje je doba rimljanima križ kao simbol njihove vjere bio neprikladan jer im je simbolizirao smrtne kazne i počinjenje sramotnih djela zločinaca (na križ su pribijali na smrt osuđene robove i samo najgore zločince).
Tadašnji je "jezik kulture", ali i "jezik kršćanskog tajnog bogoslužja" bio grčki. Na grčkom jeziku riba je ICHTYS.
      Iesus - Isus
      Christos - Krist
      Theu - Božji
      Yios - Sin
      Soter - Spasitelj
 
Ostaci podnog mozaika iz starijeg objekta danas van Eufrazijane
Svojedobno se Sv. Mauro držao dijelom legende. No nalazom natpisa otkrivenog u Praeufrazijani 1846. godine dokazano je njegovo postojanje. Između ostalog napisano je: 
"..Ova sveta ležaljka sadrži snježnobijelo tijelo svetog ispovjednika Maura....."


swirl @ 14:08 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, veljača 17, 2007

Najveće turističko središte Istre, Poreč, star je 2.000 godina. Prvo naselje na mjestu današnjeg Poreča nastalo je doduše još u prapovijesno doba, ali razvoj grada započinje u doba rimskih osvajanja Istre.  Poreč tako postaje kastrum (vojni logor), pa dobiva status municipija oko 16. godine p.n.e. U prvoj polovici 1. stoljeća, u doba vladavine Tiberija, Poreč postaje rimska kolonija pod nazivom "Colonia Iulia Parentium".
Poreč je imao zidine već u 4. ili 5. stoljeću, a zidine su dodatno pojačane u srednjem vijeku. Mlečani su naknadno dodali obrambene kule i nazubljene bedeme. U grad se moglo ući na četvora vrata.
Raspored ulica je pravilan, ulice se sjeku pod pravim kutem i među sobom stvaraju kućne blokove (insulae). Takav izgled grada datira iz doba rimljana, a i karakteristika je općenito rimskih gradova gdje postoje dvije glavne ulice: decumanus i cardus koje su međusobno okomite. 
Kod Poreča Decumanus ima smjer istok - zapad i vodi do Marafora, najstarijeg dijela Poreča, dok je na njega okomit Cardo Maximus.  Paralelni s Decumanusom Maximusom nalaze se sporedni decumanusi, a isto vrijedi i za cardo. Kasnija, srednjevjekovna izgradnja poštovala je takav raspored, pa je on do danas gotovo savršeno sačuvan. Na primjer decumanus i cardo Novigrada danas se tek naziru zbog izmjena rasporeda ulica kroz povijest.
Poreč zaslužuje puno pisanja pa je ovo tek uvodni post (nastavak će biti  otprilike  kad ga vidite)

swirl @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 14, 2007

Eto na Valentinovo malo o istarskom običaju "darivanja maja". Mada se vremenski ne poklapaju i darivanje maja i Valentinovo trebali bi biti jedna lijepa, romantična i vedra gesta.
Maj, osim što je mjesec svibanj, značio je ukrase izrađene od proljetnog cvijeća. Poanta je bila maj ostaviti djevojci noću, pred vratima, na prozoru, pred ulazom u dvorište i to tako da ona ne vidi. Znalo bi potrajati danima dok se nije saznalo tko je kome ostavio maj.
Maj su znali nositi momci u grupi, ali i zaljubljeni pojedinci fatalnoj djevojci. Odgonetavanje donosioca "maja" kao i svojevrsno natjecanje čiji je maj ljepši znala je biti zanimacija koja je trajala cijeli svibanj.
Tridesetih godina 20. stoljeća maj je počeo gubiti na vrijednosti: sve je manje bilo pravog maja, sve više opljačkanog kada bi momak noću uzeo cvijeće pred jednom kućom i stavio isto cvijeće pred drugu kuću. Bilo je i zločestih poteza kojima se kažnjavala "neuzvraćena" ljubav, ili pak antipatične djevojke, kada se umjesto maja ujutro pred vratima znalo naći trnja, uginulih mački i štakora. 
I na kraju, a obzirom da spominjem maj, stavljam istarske nazive za mjesece:
siječanj - antonščak
veljača - sičan
ožujak - marač
travanj - avril
svibanj - maj
lipanj - pomajić
srpanj - žetvenjak
kolovoz - angušt
rujan - smokvenjak
listopad - miholjšćak
studeni - martinšćak
prosinac - prosunac


swirl @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 11, 2007

Na otočiću između Poreča i Umaga nastao je Novigrad. Otok je tek u 18. stoljeću spojen s kopnom čime je omogućeno širenje gradića prema kopnu.
Srednjovjekovne utvrde postoje i dan danas, a šetnica između njih i mora jedna je od ljepših šetnica u Istri.
 



Na posljednjoj se slici vidi i jedina loža u Istri uz samo more. I samo kratki uvod u Novigrad - već 1894. Novigrad ima uređeno kupalište, 1896. godine ima dva hotela, a Kandler je 1845. godine napisao turistički vodič kroz Novigrad koji je izlazio u nastavcima u jednom tršćanskom listu.

swirl @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 7, 2007


Čitajuć današnji post doline Neretve o željezničkoj stanici u Pločama sjetih se La Parenzane, uskotračne "vinske" pruge koja je postojala u Istri ukupno oko trideset godina. 
Smisao pruge bio je prijevoz poljoprivrednih proizvoda sjeverozapadne Istre (vino, voće, povrće, žito, ...). Prva dionica (Trst - Buje) svečano je otvorena 01. travnja 1902. godine, a nakon nekoliko mjeseci produžena je do Poreča.
Zaobilazeći brežuljke i vodene tokove trasa pruge iznosila je čak 122 km. Put brzom (putničkom) linijom trajao je skoro 6 sati, dok je teretnom trajao i po 7 sati. U planu je bilo čak i produljenje pruge do Kanfanara, ali su prvi svjetski rat i propast Austrougarske prekinuli planove
.
Dolaskom na vlast fašizma u Italiji, pruga gubi smisao. Posljednja vožnja bila je 31. kolovoza 1935. godine. Naknadno je pruga razmontirana i, za potrebe rata, 1940. godine ukrcana u Kopru na brod. Cilj je bio Abesinija. 
Buran i kratak život La Parenzane završio je definitivno - pod morem. Brod je na putu do Abesinije potopljen  tako da je i danas ova popularna pruga Istre na dnu Mediterana


Puno zanimljiviji i opširniji tekst o parencani napisao je Drago Orlić u "Franini i Jurini" za 2002. godinu. (LINK)

swirl @ 19:52 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, veljača 6, 2007


Nekoliko kilometara sjevernije od Novigrada, uz samo more, sjestilo se mjesto Dajla u kojem je najpoznatije upravo imanje na slici. Povijest ovog mjesta započinje u antičko doba, kada se ovdje nalazila rimska vila. U 5. i 6. st. grčki monasi su na istom mjestu izgradili samostan u kojeg se u 9. st. useljuju benediktinci, da bi u 13. stoljeću samostan prešao u vlasništvo novigradskih biskupa. 
 Crkva sv. Ivana Krstitelja (točno nasuprot crkvi je kapelanova kuća, potpuno identičnog izgleda kao i crkva na slici)
Veću obnovu imanje doživljava u vlasništvu obitelji Sabini, a zatim i obitelji Grisoni (od 1754.).  Grof Santo Grisoni 1775. imanju dodaje dvije barokne zgrade, crkvu sv. Ivana Krstitelja i kuću za kapelana. Gledajuć prema moru crkva je s lijeve strane od vile, a kapelanov stan s desne. Ono što je karakteristično za Dajlu i ovo imanje je da su obe zgrade identičnog baroknog pročelja. 
Obnovu nastavlja Francesko Grisoni koji angažira francuskog arhitekta (du Manetote, dezerter iz vojske Luja XVI), koji na mjestu prijašnje glavne zgrade gradi neoklasicističku dvokatnicu koju vidite. Dvorište imanja otvara se direktno na more i maleni mol. Do mora bio je čaroban vrt s fontanom kojega danas možemo samo zamisliti. Od tuge zbog smrti njegovog sina (umro je u dvoboju) Francesko Grisoni vraća cijelo imanje benediktincima.
Zadnji stanari ovog imanja bili su stanovnici staračkog doma. Danas je cijelo imanje, zajedno s vrtom, u potpunosti devastirano, što neplanskim pregradnjama u novije doba, što uslijed godina napuštenosti i propadanja (zadnjih nekoliko godina imanje je napušteno). Stari sjaj pokazuje samo crkva i njezino pročelje, no unatoč tome mjesto i dalje zrači ljepotom nekih davnih vremena. Ne znam postoji li kakav plan i, ako postoji, kakav je, ali se nadam da će se u skorije vrijeme netko spasiti nešto što je tako lijepo, a propada.


swirl @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, veljača 3, 2007

 Pogled na Učku
I Boljun je još jedan od istarskih gradića čija povijest počinje pretpovjesnom gradinom. Na malom brežuljku (254 m) s kojeg puca dobar pogled na dolinu, Učku, Boljunsko polje, ovaj je gradić oduvijek bio interesantan raznim osvajačima. Imati vlast nad Boljunom garantirala je kontrolu važnih puteva kojima je kolao život tadašnje Istre. Još su Rimljani ovdje napravili svoju utvrdu pod nazivom Ad Fines.
 Kaštel
Boljunski kaštel se prvi put spominje u 11. stoljeću. Njegovi debeli obrambeni zidovi i kule konstantno se obnavljaju sve do 17. stoljeća te je Boljun u nekoliko navrata dokazao svoju neosvojivost. Jedan od takvih primjera bio je pokušaj (samo jedan od mnogih) Venecije da ovlada Boljunom 1616. Uz pomoć 500 albanskih i korzikanskih plaćenika mletački providur Marco Loredan uspio je spaliti gradić, ubiti župnika, ali i opet NIJE osvojio Boljun (u jednim od svojih "izvještaja svoj poraz tumači neosvojivošću grada).
 Kula
Oko kaštela gradić se počeo razvijati u 13. stoljeću. Mislim da sam negdje vidjela da ima oko sedamdesetak stanovnika (podatak trebam provjeriti). Ono što ne trebam provjeriti je da ima dobru maneštru i kobasice (konoba odmah pokraj Kaštela).
     
Svakako prošećite Boljunom i njegovim uličicama. Obiđite sve uglove kaštela. Želite li ostati i nekoliko dana samo dajte. Odmah do Kaštela nalazi se lijep trg gdje su obnovljene kuće (slika dolje) i na njima je oznaka da se iznajmljuju. Izgledaju fenomenalno, kao i toliko starih kuća u Istri koje se zadnjih godina obnavljaju.


I na koncu, da ne zaboravim spomenuti glagoljicu u Boljunu. neki glagoljički natpisi nalaze se u crkvi sv. Jurja, a najpoznatiji glagoljaški zapis je onaj u HAZU. Predstavlja kroniku na glagoljici koju je uglavnom vodio domaći pop Vicenc Frlanić. Više o tome slijedi i biti će u "folderu" s tekstovima o Boljunu.

swirl @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare