Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - veljača 2008
petak, veljača 29, 2008

Srednjevjekovna nepismenost onemogućavala je ljudima čitanje knjiga. No pronašao se vrlo učinkovit način kako da se vjernicima prenesu glavne poruke. U tom su smislu upravo freske odigrale ključnu ulogu. Unutrašnjost crkvi i crkvica ukrašavala se prizorima koji su svojim bojama mamili pogled, a upečatljivim prikazima prenosili jasnu poruku nepismenim vjernicima. 
Stil fresko-majstora, kao i motivi, različiti su od crkve do crkve i od majstora do majstora. Motivi su vjerski, a „sloboda“ prikaza katkad je bila nešto manja (kada su se koristili predlošci npr. Biblia pauperum) ili veća, kada je umjetnik samostalno slikao pojedini vjerski motiv bez uporabe predloška.
Do sada je, na području cijelog istarskog poluotoka (zajedno sa slovenskim dijelom Istre), otkriveno oko sto pedeset lokacija na kojima su otkrivene freske, neke u dobrom stanju, neke tek u tragovima. Vječiti tragač za freskama bio je prof. Branko Fučić iza kojeg su ostale mnoge knjige o freskama, ali i o glagoljaškim grafitima koji su se najčešće upravo uparali u šarene pozadine freski.
Crkveni zidovi kao „medij“ počeli su se koristiti negdje u 9. stoljeću dok je kulminacija fresko-slikarstva uslijedila u razdoblju od 11.-16.st. Osim niza umjetnika čija su imena ostala nepoznata, nekolicini se poznaje ime ili im je ime jednostavno dano uslijed njihove osobite tehnike (npr. takozvani „Šareni majstor“). Od ostalih tu su majstor Vincent iz Kastva, majstor Antun iz Padove (Kašćerge), majstor Albert iz Konstanza, Cleriginus iz Kopra (tri koparska slikara koji su bili u rodu, a koristili su taj naziv Cleriginus)… Samo neke od poznatijih fresaka jesu: Mrtvački ples, Kolo sreće, Živi križ… 
Mjesta čije sam freske već spominjala (a kojih se sada sjećam) jesu: Beram, Barban, Oprtalj, Pazin, Lindar, Rakotule, Hum, Draguć, Dvigrad, Žminj, Poreč, Fažana… (ukoliko vas zanima više o tome molim koristiti pretraživač na desnoj strani bloga).
Na slici je kopija poznate freske "Mrtvački ples" iz mjesta Beram (crkvica Sv. Marija od Škrilinah), kopija se nalazi u crkvici Sv. Germana na Brijunima
swirl @ 18:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 26, 2008

… jer ne znam kako bih nazvala to moje vječito vraćanje na ruševine Dvigrada (što na blogu, a što odlascima u Dvigrad).
Područje Limske drage, gdje se nalazi Dvigrad, bilo je gusto naseljeno i u pretpovijesno doba. Razlozi - plodna zemlja i mnogobrojni izvori pitke vode. Kada se gradila cesta Kanfanar – Mrgani (gradila se 1906. i njome dolazite do Dvigrada) nađeni su mnogobrojni predmeti iz toga razdoblja.
Dolaskom rimljana na ovom je području zavladao mir (koji je poprilično dugo potrajao) pa su zbijene prethistorijske gradine uglavnom napuštane, a stanovnici su se naseljavali u neograđenim područjima. Pretpostavlja se da je jedno takvo naselje bilo i kraj crkvice Marije od Lakuća (link) ispod ruševina Dvigrada. Izgleda da je iznimka bio upravo Dvigrad koji je i dalje živio svojim životom, unutar gradskih zidina.
Razdoblje relativnog mira prestaje prodorima barbarskih plemena kada se život ponovno počinje organizirati unutar naselja s obrambenim zidovima, a postojeći se bedemi (pa tako i u Dvigradu) obnavljaju ili pojačavaju. Iskapanja i istraživanja Dvigrada daleko su od kraja. No čak su i ona dokazala da, osim postojećih srednjevjekovnih zidina koje vidite i danas, postoje tragovi još nekoliko starijih slojeva gradskih bedema, iz ranog srednjeg vijeka, a možda i iz antike. Vjerojatno će puno više podataka o tome dati istraživanja koja na Dvigradu neprestance traju. Podsjećam, na karti Dvigrada (ponovno je stavljam) cijeli dio naselja lijevo od crkve Sv. Sofije ne možete posjetiti (ostatak naselja možete) i samo je ugrubo ispitan. 
Tajna važnosti Dvigrada bio je njegov položaj s kojeg puca vidik na poprilično velik dio okoline pa je tako omogućavao kontrolu prometa. No tajna je bila i u plovnost kroz Limsku dragu. Sve negdje do 13.st. u Limsku se dragu poprilično duboko moglo ući barkama i brodićima. Povlačenjem vode nastale su močvare koje su potom i presudile Dvigradu izazivajući brojne epidemije i tjerajući njegove stanovnike na napuštanje grada.
Dok se ono što danas nazivamo Dvigradom zvalo Moncastel ili Monkaštel, „grad blizanac“ na susjednom, nešto nižem brežuljku nazivao se Parentin.
Popnite se na Dvigrad, gledajte prema cesti kojom ste se dovezli iz Kanfanara. Parentin je na brežuljku s vaše desne strane, negdje u zelenilu. Parentin je vjerojatno nastao u bizantsko doba i najvjerojatnije je mlađi od Monkaštela. Doduše o Parentinu se zna vrlo malo, nedovoljno da se sa apsolutnom sigurnošću tvrdi da je mlađi. Napušten je negdje u srednjem vijeku, nije nikada arheološki istražen, a niz njegovih ostataka, po napuštanju, korišten je u Dvigradu (Monkaštelu) kao građevinski materijal. 
Pojam „grada blizanaca“ postoji i kraj Roča (Črni grad i Beli grad), a, doduše samo legenda o „gradu blizancu“, spominje se i kod Žminja
 
swirl @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 25, 2008

U crkvici Sv. Antona opata u Barbanu (na slici) nalazi se niz glagoljaških zapisa.
U 15.st. se ovdje u nekoliko navrata potpisao Bratonja, barbanski seljak, jedan od rijetkih tadašnjih stanovnika Istre koji je znao glagoljicu, a nije bio pop. Jedan je potpis napisan 15. svibnja 1491. (Baldasar Polderštan, tadašnji vicekapetan iz Pazina - više o njemu pogledati u komentaru Jerolima od 13. kolovoza). Negdje iz 15. ili 16.st. datira i crtež barbanskog kaštela, također uparan na zidove s freskama.  
U Barbanu je i crkvica Svetog Jakova podignuta u 14.st. Ima freske iz 15.st., ai ovdje su u freske uparani mnogobrojni glagoljaški grafiti.
Najpoznatiji je onaj «Ako srce ne moli, zalud jezik flafoli» (značenje: ako vjera nije iz srca, zalud ponavljamo molitve). Grafit je napisao Ivan, koji je nakon prvog grafita sam dopisao: «To pisa Ivan, Žilin sin, kada biše sit smokav suhih».
swirl @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 24, 2008

Oko 5 km od Rovinja u smjeru Bala, na brežuljku, smjestila se gradina Monkodonja. Monkodonja je samo jedna od 350 gradina koliko se procjenjuje da ih je bilo na području cijele Istre, dok je u samoj Rovinjštini bilo pedesetak gradina. U Monkodonji je živjelo oko 1000 ljudi u razdoblju od 18.-12- st.p.n.e.
Naziv Monkodonja na lokalnom talijanskom dijalektu znači «brdo dunja». Prva iskapanja započeta su 1953, a zatim u razdoblju od 1997. do 2007. godine kada je osim iskapanja dio zidova i rekonstruiran. Površina naselja bila je 50.000 m2. 
Naselje je bedemima bilo podijeljeno u tri dijela. Najviši dio je akropola. Sam plato gdje je nastala akropola nastao je vađenjem kamenja kojim su se gradili bedemi, a zatim i prve nastambe (takav postupak je uobičajen za gradnju gradina). Na akropoli su živjeli bolje stojeći stanovnici, pa su i kuće bile nešto veće. 
Ispod akropole bio je gornji grad gdje su uglavnom živjeli i radili obrtici. Zato je ovdje nađeno niz alatki kojim su radili svoje proizvode. I njihove su nastambe uglavnom bile prislonjene uz bedeme između Gornjeg grada i Akropole. Kroz taj sloj vodila su vrata na Akropolu. 
Najniži dio naselja uz vanjski bedem bio je Donji grad gdje je živjela većina stanovnika, uglavnom siromašniji sloj. 
Glavna vrata za Monkodonju jesu zapadna vrata. Vrlo su komplicirana što je uglavnom napravljeno namjerno kako bi se eventualnom neprijatelju otežao ulazak u naselje. Kompliciranost je nastala nizom dogradnji tako da su u početku vjerojatno i ova vrata bila relativno jednostavna. Uz zapadna vrata nađena su dva groba, pretpostavlja se od vrlo važnih stanovnika naselja. Osim njih postojala su i sjeverna vrata. Ona su znatno jednostavnija, a vodila su do kultne jame koja je van naselja. Uz njih je nađena masovna grobnica, ali nešto novijeg datuma (razdoblje prodora Avara i Slavena). 
Kultna jama je dubine 50 m, što se baš i ne vidi jer je otvor poprilično zarasao. Plato uz otvor je namjerno zaravnat, kao što su prema naselju postavljena «postolja» na kojima su vjerojatno sjedili članovi «elite» za vrijeme kultnih rituala. 
Po Monkodonji su postavljene ploče s tekstom, rekonstrukcijama (dio rekonstrukcija stavila sam u slide show) tako da se vrlo lako snaći.
Apsolutno vrijedi posjetiti Monkodonju.


swirl @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, veljača 23, 2008
 
Usred starog dijela Pule nalazi se mletački kaštel (link na tekst o kaštelu, slika gore lijevo - unutrašnje dvorište kaštela, gore desno - vanjski zid utvrde)). 
Inžinjer koji je gradio kaštel bio je Antoine de Ville, rođen u Touloseu 1596. godine. Plemićku titulu (čime je prezime Ville postalo De Ville) dobio je od kardinala Richelieua. U trezoru Sveučilišne knjižnice u Puli nalaze se dva izdanja njegovih djela o utvrdama. Bio je inžinjer – graditelj, matematičar, stručnjak za gradnju fortifikacija, ali i vojni strateg. Okolnosti i mjesto njegove smrti nisu poznati, mada se pretpostavlja da je umro 1674.
Odluka Venecije o gradnji mletačkog kaštela u Puli donesena je 1630. Kamen temeljac postavljen je 01. svibnja 1630. Kaštel je građen na mjestu utvrde stare pulske obitelji Castropola, koja je time potpuno srušena. Na gradnji su radili galijoti, niz majstora iz Venecije, ali i niz istarskih majstrora, najvećim dijelom iz Rovinja, što klesara što zidara. Dijelom se koristio kamen rimskog «Velikog kazališta» (link) koji je bio u ruševnom stanju, već odavna razoren požarom i potpuno napušten. Kaštel je građen u vrlo tužnom razdoblju za Pulu. Naime ove godine bile su u znaku kuge, gladi i sveopćeg jada.
Ne zna se kada je De Ville prvi put došao u Pulu, u koliko je navrata još dolazio i gdje je točno boravio. No njegov je boravak u Puli vezan i uz Mutvoran i jednu Mutvoranku imenom Fumija. 
U knjizi krštenih nađen je zapis: 
«Dana 05. studenog 1632. ja, svećenik Alberto del Becho, krstio sam Lorenza, sinčića mnogoštovanog gospodina kavaljera Antoinea De Villa i gospe Fumije iz Mutvorana, rođena u preljubništvu...».
No, maleni Lorenzo na žalost nije poživio. Već tjedan dana kasnije (12. studenog 1632.) spominje se njegovo ime, ali u knjizi umrlih.
Podatke sam našla u knjizi «Pula tri tisućljeća mita i stvarnosti», «Usponi i sutoni» Miroslav Bertoša
swirl @ 17:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 22, 2008
Već oko 1000. godine u Lupoglavu je postojao veliki kaštel. Na slici od Valvasora (slika lijevo), riječ je o trokatnom kaštelu u čijem se podnožju nalazila crkvica Sv. Stjepana (crkvica Sv. Stjepana nalazila se cca 50 metara iznad današnje crkve Sv. Marije iznad Gorenje Vasi). U njemu se nalazio njemački vazal, a glavna funkcija bila je obrana ovog važnog prometnog čvorišta. Ovog kaštela više nema, a ne zna se točno ni kada je napušten. Po slikama Valvasora zna se da je imao obrambene kule i zidine, a u kaštel se ulazilo kroz dvoje vrata. Tadašnji naziv za Lupoglav bio je Mahrenfels. Negdje u 12.st. na ovo područje dolaze Hrvati te se po prvi put spominje i naziv Lupoglav (od «lepo glav» što bi značilo «lijepo brdo»).
Današnji kaštel (koji je isto tako ruševan- link) izgradio je 1646. godine Pompeo Brigido. I on je imao 4 manje kule i zid oko kaštela, ali nikad nije imao tako jaku obrambenu ulogu kao stari kaštel. Kako je djelomično građen od kamenja starog kaštela povrh Lupoglava, ova je gradnja ubrzala nestanak starog.
Godine 1527. austrijski nadvojvoda Ferdinand ustupio je Lupoglav Petru Kružiću, poznatom po uspjesima u ratovanju s Turcima. U kaštelu je živjela njegova sestra Jelena te sin Ivan, a i sam Kružić je često dolazio. Nakon smrti Petra Kružića Lupoglav mijenja niz gospodara i konačno još jednom dolazi u ruke obitelji Kružić. Godine 1555. sin Petra Kružića, već spomenuti Ivan, opet postaje vlasnikom i djelomično obnavlja kaštel.
swirl @ 18:48 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 21, 2008
Dante Alighieri početkom 14.st. posjećuje Pulu. Veliko južno groblje na Campus Martius toliko ga se dojmilo da je u «Božanstvenoj komediji» nekoliko stihova «Pakla» posvetio upravo ovom groblju.
Campus Martius sam već spomenula u postu «Pulske nekropole» (LINK). 
Iz 15.st. postoji nekoliko zapisa koji spominju nekoliko tisuća sarkofaga nađenih na ovom području. Na granici groblja nalazile su se crkvice Sv. Ivan od Trstike i Sv. Felicita.
Drugo veliko groblje iz antičkih vremena nalazilo se između antičke Pule i amfiteatra. Uz groblje tu su bile i crkve Sv. Ivana od Nimfeja i Sv. Martina.
Dolaskom istočnih Gota u Pulu (Pula dolazi u ruke Istočno Gotske države 493.) u Puli je napravljeno i nekoliko gotskih groblja, jedno i unutar gradskih zidina.
swirl @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 20, 2008
Intenzivnije kopanje ugljena na Labinštini započinje krajem 18.st. mada se prvo vađenje ugljena spominje još 1626. godine kada je Filippo Veranzi od Mletačkog vijeća dobio suglasnost za vađenje ugljena pokraj Labina.
U rudniku Raša oko 1920. radilo je 1500 ljudi a dvadesetak godina kasnije broj rudara je oko 6500. 
Prva nesreća u rudniku desila se 1937. U rano ujutro od trovanja monoksidom umrla su četiri rudara. Noć kasnije, istražujući smrt rudara, umrlo je još četvero rudara, također zbog trovanja monoksidom.
No najveća se nesreća dogodila 1940. godine. 28. veljače, pred kraj noćne smjene, oko 4.30 na 200 metara ispod zemlje došlo je do jake eksplozije. Prva eksplozija zapalila je ugljenu prašinu pa nastaju požari koji se šire velikom brzinom i izazivaju niz drugih eksplozija. Još i danas se ne zna točan uzrok nesreće jer ima nekoliko teorija, a sumnja se i da nije velika pažnja posvećivana sigurnosti rada u rudniku. Još i danas neki izvori navode 86. žrtava nesreće, ali je njihov broj znatno veći - oko 200 ljudi. Drugi popisi žrtvava navode 186 imena i prezimena rudara čiji je život završio tog ranog jutra u Raši. Postoji mogućnost da je broj žrtava i nešto veći od 186. rudara.
Godine 1948. slična se nesreća desila u Labinu, kada je poginulo 92 rudara, većim dijelom njemačkih zarobljenika.
swirl @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, veljača 19, 2008
Od mnogobrojinih istarskih prethistorijskih gradina jedna se nalazila i na mjestu današnje Brtonigle. 
Naselje se pod nazivom Ortonegro spominje u 13.stoljeću. Naziv potječe od rimskog naziva Hortus niger (Crni vrt), a vjerojatno je nastao zbog tla u okolici Brtonigle.
Naseljem dominira župna crkva Sv. Zenona građena od 1859.-1861. Na istom je mjestu prije postojala manja crkva građena u 15.st. Današnji zvonik potječe iz 1491. i bio je zvonik te starije crkve. Najstariji pisani trag o crkvi datira iz 1337. i spominje svećenika Lastigna. Jedna od oltara napravljen je od rakljanskog kamena.
Ispred crkve je lijep trg, čest motiv fotografija Brtonigle. 
No Brtoniglu vrijedi posjetiti i zbog kvalitetnih vina, meda, maslinovog ulja i lavande. I naravno, mnogobrojnih fešti u samom mjestu i okolici. 
Stavljam vam link na strane Turističke zajednice Brtonigla
. Moć interneta u promociji mjesta valjda će shvatiti i niz drugih mjesta, možda i poznatijih od Brtonigle .... valjda... jednog dana.....
swirl @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2008
U novijem naselju blizu Poreča 1976. godine započela su iskapanja na području rimske vile rustike. 
Vila se nalazila uz samu obalu, dakle odmah pokraj današnje marine u Červaru. Njezini nastariji djelovi potječu negdje iz 46. godine p.n.e. dok se u kasnijim stoljećima vila proširila. 
Zna se da je u 1. st. njezin vlasnik bio Sisenna Statilie Tauro. Uz rezidencijalni dio vila je imala pozamašan gospodarski dio. Iz početka to je bila proizvodnja keramičih posuda koja se poslije prekinula, ali je keramička peć jedna od najistraženijih peći na području Jadrana. U vili se proizvodilo vino i maslinovo ulje. Uljara je vjerojatno fukncionirala sve do provale Slavena.

swirl @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, veljača 16, 2008
Govoreći o srednjevjekovnom Lindaru, ostacima njegovih zidina, glagoljaškim natpisima i freskama potrebno je spomenuti još nešto.... glagoljaša Petra Fraščića.
Upravo u Lindaru nastao je jedini glagoljski komentirani psaltir (psaltir = zbirka pjesama) kojega je 1463. godine napisao pop Petar Fraščić. I godinu i njegovo ime možemo zahvaliti upravo tim njegovim komentarima. Psaltir je pisan za kubedskog plovana Matiju.
«To pisa pop Petar s grešnim pridjevkom Fraščić komu je zemlja mat, a otačatstvo grob, a bogatstvo grijesi...»
«... Pisah ja v Lindare sedešći, i v to isto ljeto biše po Istre malo žita i gladno biše i ja dovole krat lačan bih...».
Danas se ovaj glagoljski rukopis čuva u Beču u nacionalnoj biblioteci.
Uz glagoljicu te vrijedne komentare koji svjedoče o nekom drugom vremenu, spomenula bih i zabilješke koje je vodio u Lindaru župnik Josip Vanik. Ne, ovdje nije riječ o glagoljici, «datumi» zapisa znatno su noviji (Josip Vanik bio je u Lindaru od 1905.-1931.), ali i ovi zapisi kriju niz crtica iz lindarskog života. Zabilješke su uklopljene u Lindarske kronike, a kriju niz podataka o domaćim ljudima, njihovom životu, nesrećama i bolestima, igranju prirode s lindarcima (jaka zima, suša,...). Detaljnije su pokrivene ratne godine pa tako možemo pratiti tko je od lindaraca išao u Prvi svjetski rat, tko se od njih vratio. Vrijednost zapisa Petra Fraščića i Josipa Vanika ne može se uspoređivati, ali vjerujem da će se emotivno većina lindaraca prikloniti Vaniki... jer tu će naći zapise o svojim precima, kojih se možda sjećaju iz priča nona i nonića.

swirl @ 15:39 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, veljača 15, 2008
Blizu Poreča, kraj Nove Vasi, nalazi se jama Beredine. Jama ima pet dvorana, a ispod četvrte nalaze se podzemna jezera čija dubina ide i do 33 m. Ljudi iz okolice vjekovima su kamenje s polja bacali u jamu pa je ulazak u drugu dvoranu, prije «sređivanja» jame, bio gotovo zatvoren.
Bogatstvom oblika stalaktita i stalagmita priroda se poigrala tvoreći prirodne «eksponate» nalik na toranj u Pizi, snješka, hobotnicu, mljekaricu Milku (o njoj i nesretnoj ljubavi postoji legenda o kojoj više drugi put), Gospe... U četvrtoj dvorani su i «viseći zastori». U petoj je malo jezerce u kojoj je čovječja ribica i skoro prozirni mali račići.
Jamu su 1973. ispitali porečki speleolozi. Za posjetitelje je otvorena od 1995., a posjeta s posebnim vodičem traje četrdesetak minuta. Temperatura jame se svih 12. mjeseci ne mijenja, uvijek iznosi 14 stupnjeva.
swirl @ 19:52 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 14, 2008
Uz rub nekadašnjih zidina nalazi se lindarska župna crkva Sv. Mohora i Sv. Fortunata. 
Izgrađena je 1600. godine kao jednobrodna, ali je naknadnim obnovama proširena u trobrodnu. Dozidana je kamenom s ruševina dviju starih crkvica koje danas više ne postoje: Sv. Antona Pustinjaka i Sv. Ivana Krstitelja. Zvonik crkve je početkom 20.st. srušen, a novi, samostojeći, dovršen je 1906. godine.
Poput niza istarskih zvona i zvona Sv. Mohora i Fortunata nestajala su u ratu i služila proizvodnji oružja. Tako je bilo i za vrijeme Prvog i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon potonjeg kao «privremeno» riješenje na zvonik su stavljena zvona iz crkve Sv. Martina (na groblju) i Sv. Katarine (link). Ova «privremena» zamjena traje i dan danas.
Kada je proslavljen dovršetak zvonika, u veselom lindarskom feštanju «platio je glavom» francuski top (vidi link).
 
swirl @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 13, 2008

Sveti Vid je ta mala grobljanska crkvica u Pazu. Na jednom brežuljku ona, okružena grobljem, na drugom udaljenim oko 150 metara Paz. S groblja – pogled na sve strane, Ćićariju, Učku, Paz...
U crkvici su freske majstora Alberta iz 15.st., renesansni sarkofag, ali i glagoljaški grafiti.
Majstor Albert iz Konstanza radio je u Istri niz fresaka između 1461. i 1475. (Konstanza na granici između Njemačke i Švicarske). Osim freski u crkvici je otkriven i natpis na glagoljici koji potvrđuje da je freske radio majstor Albert 1461. godine, za vrijeme vladara Paza Jurija Pazara (vladar Paza dobivao je automatski «Pazar») i u vrijeme plovana Andrije Bužana (Bužan u Lici), dok je mjesni župan Paza bio Vitko.
swirl @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, veljača 12, 2008
Kako je nekada pogled s Kožljaka (link), Boljuna (link) i ostalih mjesta oko Čepićkog polja bio potpuno drugačiji (na slici je pogled s ruševina Kožljaka na nekad Čepićko jezero, a sada Čepićko polje). 
U dolini se nalazilo Čepićko jezero, veliko oko 860 hektara, a dubine i do 4 metra. Na obali jezera nalazio se i pavlinski samostan Gospe od jezera, u kojem je živjelo po tridesetak redovnika. Samostan je ukinut krajem 18.st. (više o ukidanju vidi kod pavlinskog samostana u Sv. Petru u Šumi).
Jezero je isušeno 1933., a faze isušivanja zabilježio je Marijan Milevoj. Pripremni radovi trajali su nekoliko godina. Prvo se napravila brana, a iza brane započelo se s prokopom kanala. Istodobno se kanal počeo kopati i s druge strane, u Plominskom zaljevu. Kanali su spojeni 20. kolovoza 1932. Dužina kanala je 4,5 km, a nagib prema moru iznosio 3,345 m/km.
U prosincu 1932. otvoren je kanal, a prva je voda stigla do mora u Plominskom zaljevu za 26 minuta. Dva dana je kanal bio krcat vode, da bi već treći dan vodostaj u kanalu počeo padati. U siječnju 1933. voda se povukla i već nekoliko mjeseci poslije izgrađeni su prvi putevi kroz nastalu dolinu.
swirl @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 11, 2008

Svjetionik Savudrija izgrađen je 1818.godine, a bio je prvi svjetionik u Europi osvjetljen plinom. Krov svjetionika pokriven je teškim crjepovima (70 kg) koje ne smeta ni jaka bura. Svjetionik su minirali 1945. Njemci, ali je zadnji čas spašen od dizanja u zrak.
Svjetionik je visok 36 metara, a prvi je svjetionik u svijetu koji je za rasvjetu koristio plin dobiven destilacijom ugljena. Ugljen se dopremao iz Labinštine.
Uz gradnju svjetionika veže se legenda o ljubavi Metternicha, austrijskog državnika, i neke domaće djevojke. Legenda kaže kako je pokraj svjetionika Metternich dao sagraditi kuću, zaštićenu zidovima, upravo za svoju dragu. No vrlo kratko vrijeme pred otvaranje svjetionika djevojka je umrla pa iz te nove kuće nikad nije ugledala njegova svjetla. I sad normalno, legenda kao legenda nastavlja dalje... što bi značilo da se kroz prazne prostore ove kuće i dan danas mogu čuti koraci Metternichove ljubavi.

Posljednje dvije slike su iz neposredne blizine svjetionika.



swirl @ 20:13 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 10, 2008
 
U 14.st. obitelj Bratti iz Kopra postaje vlasnikom kaštela Sipar (danas pod morem). Na obali su sagradili nekoliko objekata, za smještaj seljaka koji su radili na gospodarstvu i za kaštalda koji je gospodarstvo nadgledao. Između ostalog sagradili su i crkvicu Sv. Magdalene (danas na cesti koja vodi od Umaga prema Savudriji). 
Šesdesetih godina 20.st. crkvica je obnovljena. Vrata koja su bila na pročelju i tako se našla na samoj cesti su zatvorena, a probijena su nova s desne strane. 
Godine 1986. pokraj ovih novih vrata ugrađen je nadgrobni spomenik iz 3. ili 4.st. nađen istraživanjem starog grada Sipara (slika dolje).
I na kraju stavljam sliku po mom guštu. Pozirali mi jučer u Zambratiji pa nisam odolila.


swirl @ 17:25 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2008
Na današnjem poluotoku, a nekada otoku, dominiraju crkva i zvonik. Stara crkva na istom mjestu spominje se već u 14.st., a bila je manja od današnje. Jako nevrijeme koje je 1651. pogodilo Umag nanijelo je crkvi velika oštećenja pa se nakon niza popravaka na koncu odlučilo da se stara crkva sruši, a na njezinom mjestu izgradi nova (današnja). Zvonik je iz 15.st., a današnja crkva izgrađena je 1757. godine.
I današnje pročelje je malo «čudnovato». Dok je donji dio pažljivo izrađen, gornji dio je očito nedovršen. Još 1930. u Umagu je sastančio Odbor za dovršetak pročelja crkve. No odluka o dovršetku pročelja očito nije donesena, a nakon ovog sastančenja izgubljeni su i nacrti. Ovaj odbor ipak je donio poneku odluku. Između ostaloga odlučeno je da se sruši gradska palača stradala u požaru nekoliko godina ranije. Time je pred župnom crkvom nastao lijep i velik prostor. Mletačkog lava s gradske palače spasili su i naknadno ugradili u zvonik kraj crkve. Crkva je jednobrodna, sa šest kapela, vrlo vrijednog inventara, slika, oltara, kipova. U jednom od oltara čuvaju se moći Sv. Nicefora, suzaštitnika Umaga (link na legende o Niceforu, pićanskom biskupu). Zaštitnik Umaga je Sv. Pelegrin. Njegov se kip prvo nalazio na zidinama Umaga. Zatim je preseljen na pročelje crkve, a 1987. je maknut s pročelja u unutrašnjost crkve kako bi se ipak bolje čuvao.
Iza crkve nalazi se jedna stara topovska kugla. Legenda kaže da je kugla ostala od napada Genovežana 1810. godine.

swirl @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 6, 2008
Paz
U maloj kapelici unutar kaštela Belaj (link) među raznim nadgrobnim pločama nalazi se kamena ploča s imenom Mesaldo Barbo. Najvjerojatnije nije riječ o nadgrobnoj ploči. 
Tko je bio Mesaldo Barbo?
Mesaldo Barbo obnovio je kaštel u Pazu (link) 1570. godine. Možda je ova ploča upravo ploča koju je stavio na kaštel nakon završene obnove. No isti taj Mesaldo Barbo inspirirao je Vladimira Nazora pa je nastalo djelo «Monstrum iz Paza». Naime, Mesaldo je ubio vlastitog sina, Kastelana. Zbog tog zločina optužen je te smaknut u Ljubljani 1589.
swirl @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, veljača 5, 2008

Ovo je zapravo nastavak priče o vješalima kod Lindara (vidi post Sohe). U blizini raskršća za Potpićan i Pulu kod Lindara nalazi se dio koji se zove Križ. U blizini, na strmom brežuljku osuđenici pazinske grofovije bili su kažnjavani vješanjem. Kako je brežuljak poprilično gol možemo samo zamisliti pogled na njega »načičkanog« ljudima koji se njišu na vjetru. Vrlo efektno, pogotovo imajući u vidu da se, po nalogu, još dugo vremena po vješanju jadnici nisu smjeli skinuti s vješala. Po nalogu iz Beča, a prije samog čina vješanja, osuđenicima su davali čašu vode i komad kruha. Tako se barem još i danas priča među ljudima ovog kraja.
Nedaleko od Križa nalazi se izvor vode. Zovu ga Bojski puč (tj. krvnikov izvor). Priče kažu da su krvnici, nakon vješanja, na tom izvoru uvijek prali ruke.
Izgleda da se nitko od domaćih ljudi nije javljao za posao krvnika bez obzira što je to bio dobro plaćen posao u to vrijeme. To su obično radili stranci. Priča kaže kako se  jednom nekakav »nestašan« domaći tip htio javiti za krvnika, ali je odustao zbog straha da će na njega baciti uroke.
Nisam uspjela nabaviti knjigu u kojoj se spominje Bojski puč (»Istarskim raskrižjima«, Rudan Ive, Istarska naklada, Pula 1983) pa zahvaljujem Branku Luciću na pomoći.
swirl @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 4, 2008
Prije dolaska rimljana u okolici današnjeg Umaga nalazile su se gradine; Romanija kod Zambratije, tri gradine pokraj Ungarije, gradina u Savudriji. Legende spominju kako je Umag izgradilo neko pleme iz Male Azije. No sam naziv Umag je keltskog porijekla. 
Našla sam podatak da je Umag bio izgrađen na dva otočića. Kako se negdje spominju dva otočića, a negdje jedan postojanje drugog otočića uzmite s rezervom. Ako je njegovo postojanje točno onda je taj otočić potopljen (već sam niz puta spomenula da je površina mora viša za cca 2 metra od razdoblja rimljana). Današnja stara jezgra Umaga definitivno je bio otočić, a podizanjem površine mora i neki njegovi djelovi su potopljeni pa more uz otočić skriva mnoge ostatke rimskih vila. Zna se da je u 10.st. Umag imao zidine i pokretna vrata kojima se ulazilo u grad. Propadanjem obližnjeg Sipara stanovništvo Sipara odlazi u Umag i dodatno raste broj stanovnika Umaga te se i on širi na kopneni dio. Postoje dokumenti iz 14.st. koji govore o kopnenom dijelu Umaga, a taj dio spominju pod nazivom Borgo.
U svakom slučaju o prošlosti i nastanku Umaga zna se puno manje no što se zna o prošlosti nekih drugih istarskig gradova. Ova tajanstvenost je posljedica malog broja starih dokumenata koji govore o prošlosti grada. Jedan od razloga su i požari koji su bijesnili Umagom nekoliko puta. I ono malo spašenog arhiva stradalo je 1810. kada su Englezi spalili sve nađene dokumente.
swirl @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 3, 2008
Malo selo Račice u Buzeštini još je jedan dokaz (trebamo li dokaza uopće?) o tome kako svako selo Istre priča svoju priču. U Račicama je kaštel, danas u privatnom vlasništvu i u njega ne možete ući. Nakon nacionalizacije grad Buzet je 1999. objavio natječaj i prodao zgradu. Pročitala sam da je u planu obnova kaštela. Ne znam radi li se sada što po tom pitanju jer kada sam bila u Račicama prije otprilike godinu dana ja nisam vidjela da se radi nešto. 
Kaštel je izgrađen negdje u 12. ili 13. stoljeću, a naknadno je proširen (15.st.) dok  današnji oblik dobiva kroz 16. i 18.st. Za razliku od većine istarskih kaštela, ovaj u Račicama nije smješten na prometnom putu, niti je njegova uloga bila prvenstveno obrambena. Jednostavno, kaštel je na lijepom mjestu, plodnom, a njegovi su vlasnici uglavnom i živjeli od poljoprivrede.
Kaštel se prvi put spominje u dokumentu iz 1312. kada ga gorički grof Henrik daje u miraz svojoj nezakonitoj kćeri (danas bi vjerojatno Henrih prvo tražio utvrđivanje očinstva DNK analizom).
Tijekom niz stoljeća vlasnici kaštela bili su iz obitelji Walderstein koji su bili vlasnici i kaštela u Pazu. U nekoliko navrata i Račice su bile uključene u ratne sukobe, ali se u 17.st. situacija smirila i Račice su postale upravo ono za što je kaštel bio namijenjen – raskošno mjesto za ladanje.
Zadnji grof u kaštelu u Račicama bio je Pietro Waldestein (umro 1909.).
No veliki dio povijesti Račica danas je u magli. Iznad Račica, na brdu Sv. Marija, otkriveni su ostaci prapovijesnog naselja, a na području Račica otkriveni su i ostaci rimnjana.
 
swirl @ 13:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, veljača 2, 2008

Od 1374. do 1818. područje središnje Istre pod dominacijom je Austrije, ispočetka kao privatni posjed obitelji Habsburg, a kasnije kao sastavni dio carstva.
Iz tog doba točnije negdje iz 17.st. datira i grb na pazinskom kaštelu koji je i najsloženiji kameni grb na području cijele Istre. Nekada je oko kaštela bio prokopan obrambeni jarak, pa je i grb bio na znatno «višem» položaju. Nakon popunjavanja jarka i grb se čini da je smješten nekako prenisko.
Grb spada u «dvojne» jer je nastao sjedinjavanjem grbova dvije obitelji.
Obitelj Auersperg, točnije Johann Weikard von Auersperg, postaje vlasnikom kaštela 25. svibnja 1665. Po njegovoj smrti njegov nasljednik, sin Ferdinand postaje novim vlasnikom, a 1678. godine Ferdinand se ženi za Mariu Annu von Herberstain. Nakon njihovog vjenčanja grbu obitelji Auersperg pridodan je i grb Herberstaina. Oba su grba podijeljena na niz manjih «polja», a svako ovo polje predstavlja grb zemlje koja je bila u vlasništvu svake od ovih obitelji.
Za tumačenje pojedinih polja potražite podatke na stranama Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva.
swirl @ 14:38 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare