Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - veljača 2012
nedjelja, veljača 26, 2012

Funtanu je osnovao Bernardo Borisi, plemić koji je krajem 16.st. pobjegao pred turcima iz Bara. S njima je na područje Funtane došlo dosta njihovih kolona. Obitelj Borisi u osnivanje Funtane uložila je dosta novaca, trebalo je mjesto sagraditi, izvršiti melioraciju i organizirati funkcioniranje zajednice. No broj stanovnika Funtane uvećao se i raznim pridošlicama koji su također bježali od nevolje i naseljavali područje Istre, bilo da su bježali od ratova, bolesti, neimaštine, bilo da su namjerno naseljavani u Istru kako bi se povećao broj stanovnika u opustošenom mletačkom dijelu Istre bolestima i sukobima.

Funtana je tada funkcionirala kao privatni posjed, a obitelj Borisi krojila je pravila, određivala razne namete koje su morali isplaćivati mali ljudi čiji je život i bez toga bio težak. U Funtani je „zakuhalo“ 1657. kada je vlasnik posjeda bio grof Piero Borisi. Seljaci su se pobunili zahtijevajući veća prava i manje namete ne bi li ipak i oni živjeli malo bolje. U sačuvanoj dokumentaciji kojom se Borisi žali Veneciji na sukob i traži pomoć, Borisi spominje imena glavnih „pobunjenika“; Juru Senjića, Vulaša Mikulića, Matu Milanovića i Matu Kožljana. Pisane jadikovke Veneciji sadržavale su interpretaciju jedne strane, Borisijeve. Tako je Borisi slao dopise u kojima piše da su za cijeli nered krivi njih četvero, kako huškaju ljude koji ne misle poput njih, prijete im i tako prisiljavaju ljude da ih podrže. Naravno, interpretacija „pobunjenika“ nije zapisana, no ne treba puno mašte da se zamisli što bi oni pisali Veneciji, da su znali pisati i da su imali tu mogućnost. Na koncu je doista došlo do podjele na posjedu Borisijevih. Neki su stali na stranu obitelji, župan, požup, neki posjednici i neki koloni. No ostali su bili na strani Jure Senjića i ostalih. Detaljan kraj ovog spora nije nam poznat, no to ne znači kada šećemo danas Funtanom da se ne sjetimo ove epizode njezine prošlosti i hrabrih ljudi koji su tko zna kako skončali u sukobu.

Izvor: Zlikovci i prognanici (Miroslav Bertoša)

swirl @ 12:55 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 23, 2012

Svako mjesto ima svoje legende. Neke od njih vezane su uz velike događaje i ljude od značaja, dok su neke vezane za male ljude i događaje koji nisu obilježili povijest, ali su obilježili život nekog drugog doba.

Tako je na području Motovuna u legendu ušao i Rade. Rade je bio rodom iz Tinjana, a bio je štracer negdje tridesetih godina 20.st. Štraceri su kupovali stare štrace, krpe od pamuka ili vune koje se više nisu koristile, a prodavali bi ih najviše na području Trsta ili Pule za daljnju preradu u tekstilnoj industriji.

Rade je bio izrazito visok čovjek, imao je crnu bradu, a u uhu naušnicu u obliku žira. Kada je ulazio u selo vikao bi „Mali Rade štrace bere“. Je li taj „mali“ značio da se tim poslom bavio još kao dijete ili je pak riječ o šali s obzirom na njegovu visinu – nitko nije znao. No uz Radu su bile vezane priče koje su prepričavali mnogi. Tako se pričalo da je Rade još 1929. dobio veliki novac na lutriji, ali ga je spiskao na razne načine, među kojima je bilo i putovanje vlakom od Pazina do Pule kada je za sebe iznajmio cijeli putnički vagon. Pričalo se za Radu da je i bez toga „ležao na lovi“ jer da je bio vrlo iskusan štracer.

Nije Rade jedini. Sjećam se da je u selo na Ćićariji gdje je živjela obitelj moga tate dolazio jedan čovjek koji je krpao gume od bicikla. Dolazio je, a kako drugačije nego... na biciklu, a i on i bicikl bili su puni guma i njegovih „alata“. No ni on nije dolazio u tišini. Njegov dolazak bio bi popraćen pjesmom na talijanskom jeziku, njegovim bučnim šalama.... a tada su se oko njega svi brzo skupili sa svojim biciklima i gumama koje bi Tonino popravljao.

Izvor: Žuti kruh (Just Ivetac)

Na slici: Motovun

swirl @ 16:34 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 19, 2012

Naseljavanje hajduka (ili pokušaj naseljavanja) trajao je od 1671. do 1675. U to se vrijeme Istra, opustošena uskočkim ratom i epidemijama, suočila s depopulacijom. Istodobno, završen je dugotrajan Kandijski rat između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva (1645.-1669.), a tek potpisano primirje ugrožavali su daljni hajdučko - turski sukobi. Kako bi se povećao broj stanovnika Istre uz smanjivanje mogućnosti njihovih sukoba s Osmanlijama u Dalmaciji došlo se na ideju da se dio hajduka preseli u Istru.

Naseljavanje mletačkog dijela Istre započelo je u svibnju 1671. godine. Venecija je upozorila rašporskog kapetana u Istri da mora gostoljubivo primiti oko 1300 risanskih hajduka, omogućiti im dobar smještaj i niz beneficija. Bez obzira na niz dopisa, uključenost mnogih tadašnjih institucija – sve je pošlo u krivom smjeru.

Prvi pogrešan potez (i samo jedan u nizu) bio je onaj generalnog providura Dalmacije i Albanije, Antonia Barbara. Kako bi privolio hajduke na naseljavanje u Istru Barbaro je pristao na niz zahtjeva koje su mu uputili hajdučki vođe. Tako im je obećao točno određene parcele zemlje, naravno najplodnije, ne vodivši računa o tome ima li ta zemlja u Istri već vlasnike ili nema. Osim toga obećao im je niz drugih povlastica; oslobađanje od carina i daća, smještaj većine hajduka u Pulu, biranje četiri suca među njima koji bi sudili u njihovim sporovima, dodjelu stoke i poljoprivrednog oruđa po dolasku u Istru...

Kada je prva grupa hajduka s njihovim obiteljima brodovima stigla u Istru (lipanj 1671.) rašporski kapetan nije mogao realizirati većinu obećanih povlastica. Četvorica vođa, harambaše Nikola Popović, buljubaša Milošević, Bajo Nikolić Pivljanin i Petar Babić, čak su direktno od Venecije zatražili poštivanje obećanja koje su dobili u Dalmaciji. Ne bi li smirila strasti Venecija je čak pozvala generalnog providura Antonia Barbara da doputuje iz Dalmacije u Istru i pojasni hajducima kako su njegova obećanja bila neslužbena i kako nisu provediva. Zakompliciralo se i mjesto boravka. Dok je većina hajduka željela živjeti zajedno, u Puli, Venecija ih je željela raseliti po mletačkom dijelu Istre. Na koncu ih je većina ipak privremeno smještena u Pulu, što je solidno koštalo Veneciju. Mletački su troškovi samo rasli, nije tu bio samo smještaj, već i hrana i niz drugih problema. Istodobno bujaju sukobi između hajduka i neprivilegiranih starosjedioca Istre. Dodatna komplikacija do koje je došlo u ljeto  1671. bila je epidemija malarije u Puli. Starosjedioci su koliko toliko bili otporniji, a  netom pristigli hajduci masovno su gubili bitku s bolešću. Uspaničeni hajduci nastoje napustiti Pulu. Jedan dio njih se, bez znanja Venecije, vraća u Dalmaciju, drugi su pak pobjegli iz Pule, uglavnom prema Ližnjanu i Premanturi i tu pokušali naći novi dom. Njihovo preseljenje generiralo je nove troškove Veneciji.

Samostalno prehranjivanje hajduka bilo je u sferi nemogućeg. Ili im plodna zemlja nije mogla biti dodijeljenja ili njihov način života baš i nije bio sklon poljoprivredi. A svaka gladna usta trebalo je nahraniti na državni trošak kako bi ih se zadržalo u Istri.

Neimaština je potakla hajduke na druge izvore zarade; kriminal. Bilo je tu krađa, napada na ribare, napada na stanovnike, ubojstava, sudskih procesa, osvete, progona... i mnoštvo dopisa kojima se obavještavala Venecija o problemima, kao i pokušaja da se problemi riješe.

Tijekom 1675. broj dopisa poslanih Veneciji s „hajdučkom problematikom“ znatno se smanjuje, a potom i potpuno prestaje... jer hajduka u Istri više nije bilo.

Izvor: Doba nasilja, doba straha, Miroslav Bertoša

swirl @ 13:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 16, 2012



U župnoj crkvi u Fažani (link), pokraj ispovjedaonice u zid je ugrađena mramorna ploča s tekstom na talijanskom jeziku. U prijevodu tekst glasi:

„Godine 1706., 29. lipnja

Dekretom od 07. studenog 1587. presvjetlog i uzvišenog gospodina Nikole Salamona, nekoć providura u ovoj istarskoj pokrajini; sukladno dukalima presvjetlog senata od 27. ožujka 1582., ostaju u cijelosti žitelji fažanske općine i dalje uvedeni u vlasništvo na punti Valbandon; njihovim terenima, akcijama, pravima i ovlastima.

Godine 1701., 15. travnja

Presvjetli i uzvišeni gospodin Marco Balbi, kapetan rašporski, ponovno potvrđuje pravo spomenutim žiteljima, na njihovim terenima, akcijama i pravima na punti Valbandon.“

Ovime se uređuje vlasništvo novopristiglom stanovništvu u Fažanu. Prva odluka donesena je još 1582. kada im je dužd u Veneciji dodijelio zemlju i određena prava. Valjanost odluke potvrđuje nekoliko godina kasnije Nikola Salamon, a potom 1701. i rašporski kapetan Marco Balbi. Objavljivanje odluke istog sadržaja u ovakvim vremenskim intervalima očito je rezultat pokušaja da se odluka ospori.

Inače, ovakve odluke garantirale su novim stanovnicima neke beneficije; dodijenjena im je zemlja u razdoblju od 20 godina, uz preduvjet da se u najviše 5 godina zemlja obradi, imali su pravo na povoljnije kredite, besplatno sjeme....

Od kuda su došli ovi stanovnici nije poznato.

Izvor: Fažanski libar 4

swirl @ 22:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 12, 2012

Fotografija preuzeta s "Fauna nacionalnog parka Krka" (link)

U Bakarskom zaljevu na suprotnoj obali od Bakra nalazi se malo mjesto Bakarac. Prvi se puta spominje 1364. pod nazivom Bycharts, a dokumenti iz 15.st. spominju ga pod nazivom Bycharits kao luku Hreljina.

Može biti da je naziv nastao od riječi „bukara“ koja označava bokal koji svojim oblikom nalikuje obliku bakarskog zaljeva.

Od kraja 18.st. na mjestu današnjeg Bakarca nalazili su se magazini soli, drva i ugljena, a njegova je lučica u tom razdoblju bila vrlo živahna. Ta živost zamire izgradnjom željeznice do Rijeke i uvođenjem monopola na prodaju soli, pa lagano propada i lučica i magazini.

U to su vrijeme kuće stanovnika Bakarca bile na nešto povišenom. Nisu samo razlog tomu magazini već i niska obala koja je kod većih plima značila i poplavu. Tek propadanjem magazina započinje gradnja kuća bliže moru. Početkom 19.st. Bakarac je imao 18 kuća i 108 stanovnika.

Karakteristika ovog malog mjesta su i mnogobrojne tunere za ulov tune. Do izgradnje magistrale njegova je obala bila načičkana malim molovima za ribarske čamce. U samom je mjestu bilo 5 malih mulića, a u blizini se nalazilo još 4.

Dio Bakarca zvan Sansovo potiče od lorda Sansona koji je početkom 19.st. došao u Bakarac, oženio mladu domaću djevojku i imao na ovom dijelu svoj posjed. Jaka bura, po kojoj je Bakarac poznat onemogućavala je veće urode vinove loze i voća. Na dijelu ovog posjeda uz more nalazi se bakaračka plaža. Današnja glavna plaža Bakarca napravljena je četrdesetih godina prošlog stoljeća. Prije toga Bakarac je imao dvije kućice na kotačima, svaka sa po 4 kabine za kupače. Po zimi su se kućice sklanjale.

Na mjestu gdje je kamp nakon I. svjetskog rata napravljen je vrt u kojem su posađeni i jablani. Vrt se održavao do 1962. Crkva je sagrađena na mjestu kapelice 1906. godine kada je Bakarac znatno više počeo nalikovati današnjem mjestu.

Jedna od posebnosti malog Bakarca je i zmija neotrovnica Crvena krpa (Elaphe situla leopardina) koja se može naći samo ovdje. Danas je vidjeti ju rijetkost.

Izvor: Antun Ružić Barbić „Bakaračke tunere“

swirl @ 13:04 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 8, 2012

 

Na Torjonu, kuli koja se nalazi odmah na glavnom gradskom trgu Crću, nalazi se top uz kojeg se redovito slikaju turisti misleći da je top tamo odavno. No top je postaljen tek 1995. godine. Na istom su se mjestu prije nalazila dva manja topa, postavljena u doba fašističke Italije. Čim je Labin ušao u sastav Jugoslavije, topovi su bačeni na smetlište.

Drugi top je na kuli Fortica (slika gore lijevo), s koje puca divan pogled na Učku i na Rabac.

Fontana na poznatom labinskom šetalištu napravljena je 1937. i bila je čest motiv razglednica iz Labina tog doba. Samo šetalište nastalo je nasipavanjem (vidi link) početkom 20.st., a u razdoblju kada je šetalište dobilo fontanu i Labin je dobio vodovod. Bila je to faza procvata, kako Labina tako i Raše.

Izvor: „Vodič Labin“izdavač: Mathias Flacius

swirl @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, veljača 4, 2012

U nekoliko navrata spominjala sam uskoke i „Uskočki rat“.

U 15.st. Bosnom su ovladali Osmanlije, a tadašnji prostor Hrvatske postaje prva linija obrane kršćanstva pred Turcima.

Osvajanje Turaka dovelo je i do velikog broja prebjega u naše krajeve, prvenstveno kršćana iz Bosne. U Dalmaciji su ih prozvali uskocima. Uglavnom su uskoci dolazili prema tvrđavi Klis. Kada su 1537. godine Turci osvojili Klis uskoci odlaze prema Senju i Senj postaje novo uskočko uporište.

Turci su bili poznati po svireposti, pljačkama, izuzetno krvavom ratovanju.

Svaki osvajački pohod Turaka imao je za cilj pokrasti što više stoke, porobiti što više ljudi i opljačkati što više vrijednosti. Dvije obrambene linije prema Osmanlijama na početku nisu pokazivale zadovoljavajući učinak i cijelo ovo granično područje stalno je bilo pod turskim napadima. Jednostavno rečeno - strategija obrane nije bila prilagođena tipu neprijatelja. S vremenom i uskoci mijenjaju način borbe te uz njihovu hrabrost postaju slični neprijatelju, skloni krvavim odmazdama i pljački, dok granično područje postaje područje stalnih napada i pljački obaju strana. 

I dok je puno ljepše shvaćati uskoke isključivo braniteljima kršćanstva i prvim organiziranim etničkim (hrvatskim) pokretom, a čemu su skloni jedni povjesničari, drugi ipak ovome dodaju i uskočku pljačkašku „notu“. Uskoci su u svojoj borbi davali veliku podršku kraljevskoj dinastiji Habsburgovaca u ratovima protiv Osmanlija, ali su zatim uvučeni i u drugi sukob – sukob Habsburgovaca s Mlečanima. U skladu s onim „politika je kurva“ čak su i Mlečani ispočetka podupirali uskoke u borbi protiv Osmanlija. No u fazama kada je vladao mir između Mlečana i Turaka naravno da je takva podrška nestajala (u takvoj jednoj fazi je pao i Klis).

Kada se stabilizirao mir s Turcima, Mlečani su svojim brodovima prevozili i tursku robu pa su napadi uskoka na brodove s ciljem pljačke Turaka postali u stvari pljačka mletačkih brodova.

Mlečani su u nekoliko navrata tražili od Habsburške Monarhije sređivanje pitanja uskoka do čega ne dolazi i konačno… izbija Uskočki rat. Najviše je pogodio Istru i dolinu Soče, a obilježen je prodiranjem uskoka na mletačko područje, ubojstvima, pljačkama stoke i svega što im se našlo na putu, otimanjem ljudi, strahom zbog čega je niz ljudi u područjima napada ostavljalo svoje domove i prebjeglo u sigurnije djelove Istre. Uskočki rat, bez obzira što je relativno brzo završen (mir u Madridu i Parizu 1617. nakon čega je nadvojvoda Ferdinand raselio uskoke iz Senja) ostavio je Istru doslovce opustošenom i ona se nakon rata oporavljala desetljećima. Ovaj rat se u Istri sveo na direktan sukob Mlečana i Habsburgovaca gdje je s obje strane u ratu sudjelovao domaći narod, Hrvati. Tako su za tuđe interese Hrvati međusobno ratovali. Mir u Istri nastupio je tek negdje 1618., 8 mjeseci nakon potpisivanja mira u Madridu. Dovoljno je reći da je oko 50% stanovnika Istre nestalo (ubijeno, raseljeno), a nestalo je i oko 80% stočnog fonda Istre dok je niz istarskih sela spaljeno.

Na slici: Motovun

swirl @ 16:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 2, 2012

Jaka bura i hladna zima, koja je u posljednje vrijeme ipak pokazala zube inspirirale su me za ovaj tekst, ali i knjiga „Bakaračke tunere".

Nekada je bura bila - bura. Nakon grdog vremena znalo se – počinje bura, traje tri dana i lijepo vrijeme se vraća. A bura je na ovom području bila izuzetno jaka. U Kraljevici sam čula priče kako je nekada preko Place postojao špag. Tko bi želio preći Placu trebao se uhvatiti za špag, držati se svim snagama i tako lagano napredovati s jedne strane na drugu.

Bakarac je još poznatiji po buri, a pogotovo neki njegovi djelovi gdje je ona doslovce nosila sve pred sobom, nerijetko i cijele krovove.

Tako se zna da je jaka bura u veljači 1922. nasukala brod u vlasništvu tadašnje Dubrovačke plovidbe. Strašno niska temperatura od -10 te veliki valovi nasukani brod prekrili su debelim slojem leda.

Jedna od najgorih bura puhala je noću 29. veljače 1929. kada je pol kuća ostalo bez krova. No nisu u Bakarcu letili samo krovovi. Godine 1971. letio je kiosk težak 5 tona, a u siječnju 1956. u zraku se našao i autobus težak 7 tona. Srećom je prizemljen, nakon 20 m leta, na samu rivu dok mu je jedan dio bio nad morem.

Poseban zid izgrađen u 4.st.n.e. napravljen je da bi se na najizloženijem mjestu buri zaštitila cesta koja je spajala Akvijelu i Drač. Nestao je četrdesetih godina prošlog stoljeća kada je njegova građa korištena za izgradnju magistrale.

Izvor: Antun Ružić Barbić „Bakaračke tunere"

Slika: stara razglednica sa zimskim motivom iz Kraljevice

swirl @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare