Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - ožujak 2008
ponedjeljak, ožujak 31, 2008
Manje poznata tradicija Tinjanštine jesu pleteničari. Muškarci svoju kosu nisu skraćivali nego su je pleli u bogate pletenice. Ako bi nosili na glavi šešir pletenicu bi ovili oko šešira i ponosno pokazivali svoju pletenicu. Posljednji pleteničari umrli su negdje oko 1900. godine.
Prvi koji je odrezao svoju pletenicu u Tinjanu bio je Martin Oplanić, za Uskrs poprilično daleke 1862. godine. Njegov potez bio je posljedicom oklade s prijateljem. Stigavši na misu bez pletenice, točnije obrijane glave, naišao je na poprilično žestoku javnu osudu. Kako je završila misa, na izlazu iz crkve Tinjanci su svoje «mišljenje» izrazili pljuvanjem Oplanića koji je, sav popljuvan i ljut, na koncu rekao da će vrlo skoro doći dani kada će i ostali Tinjanci skidati svoje pletenice i naušnice. 
I tako je predskazao ono što se vrlo brzo počelo dešavati.
Ovu usmenu predaju s područja Tinjanštine zabilježio je Ive Rudan u knjizi «Istarskim raskrižjima» izašloj 1967. godine.
swirl @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 30, 2008
Negdje na pol puta između Barbarige i Peroja, uz more na lokalitetu Dragonera, otkriveni su ostaci rimske vile. Vila je bila velika i raskošna, a bila je naseljena u razdoblju od 1. do 7.st.
Po otkrivenom ulomku nadgrobnog spomenika zna se da je tu živjela Perelia Gratia sa svojim suprugom koji je bio nakon uspješne vojne karijere gradonačelnik antičke Pule i načelnik policije.
Dok je zbog podizanja površine mora dio dvorišta pod morem, veliki dio vile je na kopnu. Uz rezidencijalni dio prepun različitih vrsti mozaika, bilo je tu i dvoje termi.
Gospodarski dio bio je namijenjen proizvodnji maslinovog ulja, kao i nizu prostorija za skladištenje i općenito proizvodnju.
Nešto sjevernije od ove vile nađeni su ostaci još jedne. No ona je bila još bliže moru pa je danas uglavnom pod vodom.
Na relativno malom području između Peroja i Barbarige ima još otkrića iz antike, nešto bliže Barbarigi. Ostaci čak dvije vile, vrlo slične ovoj u Dragoneri, otkriveni su u uvali Marić koja je odmah na početku Barbarige.
swirl @ 17:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Razvojem naselja danas su Tar i Vabriga jedno mjesto, razdvojeni cestom prema Puli. 
Nekada su tu zapravo bila tri naselja jer osim Tara i Vabrige treće je naselje bilo Frata koje je već dugo sastavni dio Tara.
Naselje je poznato po vinima i maslinama, a stručnjaci su upravo ispod Tara, na plantaži Lorun, dokazali uzgoj masline koja daje najkvalitetnije maslinovo ulje.
Župna crkva Sv. Martina proširena je početkom 19.st. zbog posjeta pape Tarskoj vali. Zbog toga je na pročelje stavljen latinski natpis:
«Njegova je svetost papa Pio VII bio u luci tarske vale 13. i 14. kolovoza 1800. godine».
swirl @ 17:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, ožujak 21, 2008
U Istarskom razvodu (link) kao granice posjeda navodile su se crkve, šume, lokve, kamenje, grmlje... Pa tako Istarski razvod spominje Valigaštar, izvor pitke vode u blizini Karojbe, kraj sela Močibobi.
Voda, plodno tlo, bogatstvo okolnih šuma – sve je to omogućilo postojanje najmanje dvije prethistorijske gradine u njegovoj okolici. Jedna je bila Krč koji je u vrijeme Bizanta postao Kastros i poslije se spominjao pod nazivom Grč ili Grčija. Druga gradina bila je na lokalitetu Hadume – Brig. Poslije gradina na ovom su području živjeli stari Rimljani. U novije vrijeme u okolici Valigaštra otkriveni su mnogi dokazi njihove egzistencije, među inim i nadgrobne ploče.
Dolaskom Slavena dolazi do sukoba s tadašnjim starosjediocima u kojima propadaju mnoga naselja i utvrde, ali i nastaju nova. I svi su oni kroz povijest koristili vodu s Valigaštra.
U Istarskom razvodu problematiku Valigaštra riješavali su župani, svjedoci koji su tvrdili čiji je Valigaštar, predstavnici crkve, povjerenici, mještani. Nije ni čudo da su ga mnogi svojatali i da je bio povodom sukoba, pogotovo između Motovuna i Trviža. Valigaštar postoji i danas, samo što više nije «prirodan» jer je početkom 20.st. (1902.) od njega napravljena šterna. 
Kada je za vrijeme II svjetskog rata uništen vodoopskrbni sustav Istre i opet su ljudi iz okolice nosili kući vodu s Valigaštra. 
Krajem 20.st. u okolici Valigaštra otkriveno je kamenje s ucrtanim križevima. Kamenje datira iz razdoblja Istarskog razvoda jer su se utvrđene granice (kunfini) označavale upravo na taj način.I oni su još jedan djelić priče o Istarskom razvodu i svjedoci važnosti izvora Valigaštra.
I Valigaštar ima svoje legende, a njih je uglavnom zabilježio Luka Kirac. Uglavnom su vezane uz Grč, prethistorijsku gradinu u blizini koja je kao naselje postojala sve do srednjeg vijeka. Legende spominju podzemne tunele koji su spajali Grč s Motovunom. I naravno, ne bi bilo legende da se ne spominje sakriveno blago. U vrijeme Bizanta, kada su ovdje stigli Slaveni, Slaveni su spalili Grč. Prije bijega iz Grča njegovi su stanovnici, barem se tako priča, posakrivali svoje blago u tim podzemnim hodnicima.
Naravno da je svaka ovakva predaja popraćena tragačima za sakrivenim blagom pa su tako mnogi ovdje, još stoljećima nakon napuštanja Grča, tražili hodnike i blago.
Luka Kirac zabilježio je i priču oko otoka Krvara (vidi link na još jednu priču o potoku Krvaru). Tako je zabilježeno da su stanovnici Grča i Močidada, također naselja u blizini, pokušali organizirati obranu svojih naselja pred Slavenima. I legenda kaže da su ih Slaveni porazili, a voda potoka Krvara bila je crvena od prolivene krvi.
(Izvor: «Valigaštar», Ante Bartolić i Just Ivetac, Naša sloga 1988.)
swirl @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 20, 2008
Eto kada dođete u Istru umjesto riječi «kukuruz» najčešće ćete čuti «trukinja» ili «turkinja».
Nisam znala zašto dok nisam naišla na objašnjenje u knjizi Miroslava Bertoše «Istra, Jadran, Sredozemlje – identiteti i imaginariji».
Citiram:
«Veze s Levantom, razvijene još od srednjevjekovlja, plovidbeni putevi prema Veneciji, smjer trgovine jug-sjever, donosio je u Istru i nove proizvode i nove agrarne kulture. Često se pri tom sve ono što je strano / «ne-naše», što je došlo iz dalekih (jugo)istočnih prostora i što nije nastalo ili niklo u našem podneblju, nastojalo nazvati «turskim». Tako se i nova prehrambena namirnica, zrnata žitarica – kukuruz (podrijeklom iz Južne Amerike) počela nazivati «sorgo turco» (turski sirak), «turkinja» / metatezom «trukinja».
swirl @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 19, 2008

Uz obalu nekadašnjeg jezera Čepić nalazio se i jedan kaštel. Izgled kaštela možemo zahvaliti i opet Valvasoru (17.st.). Nalazio se na samoj obali. 
Kaštel je imao 3 kata, a malo dalje nalazila se crkvica. Već početkom 19.st. kaštel je bio ruševan, a kasnije je kamenje iz njegovih zidina korišteno za gradnju okolnih cesta.
Manje je poznato da je «zlatno doba» Čepićkog jezera bilo negdje u 15. i 16.st. Tada oko jezera nisu postojale močvare pa je cijeli kraj bio «zdrav». Na obalama su se nalazili mnogobrojni ljetnikovci i to uglavnom austrijskih plemičkih obitelji.
Izvor: Korijeni istarskih gradova, Just Ivetac
swirl @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 18, 2008

Oko rimske Pule stvarani su mnogi posjedi koji su, kao nagrada, davani u vlasništvo rimskim vojnicima. Pretpostavlja se da je Galižana bila centar centurijacije (podjela na četvrtaste parcele). Na području današnje Galižane bio je posjed vojnika galskog porijekla. Od tuda i latinski naziv Galicianum. Naziv se mijenja u srednjem vijeku, a od njega je nastao i naziv Galižana.
Za najgorih epidemija Pule pulski su biskupi napuštali Pulu i privremeno živjeli u Galižani. Koliko god nije daleko od Pule (svega nekoliko km ili cca 10 km od stare jezgre Pule), Galižana je imala puno manje problema s epidemijama.
Inače, u 16.st. i Galižanu je zahvatio val «protestantizma». Župnik Biagio Tessaris također je prihvatio protestantizam te je osuđen s 10 godina galije, nakon čega je prognan (1584.).
swirl @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 17, 2008
Na području Cerovlja i okolice nalazilo se nekoliko crkava kojih danas više nema. Za većinu njih lokacija je poznata (od nekih i danas stoje ruševine), dok se za neke npr. za crkvu Sv. Bartula u Borutu ne zna ni gdje se točno nalazila.
Na području Gologorice nalazile su se tri crkve kojih više nema, jedna je bila u Pazu, dvije oko Draguća te četiri koje su pripadale župi Borut i župi Grimalda.
Jedna legenda vezana je uz crkvu Sv. Silvestra iznad Starog Draguća. Legenda kaže kako su Borućani uzeli kamen s ruševina crkve, doveli ga u Borut i htjeli od njega graditi svoje kuće. No kako je kamen stigao u Borut, u mjestu su se počele dešavati čudne stvari, a među inim počelo je i strašno lupanju noću. Na koncu su prestrašeni Borućani ukrcali kamen na kola, vratili ga nazad na mjesto ruševine, a tek se tada u Borut vratio mir.
Druga je legenda vezana uz crkvicu Sv. Kocijana. Legenda kaže kako se ispod poda crkve nalazilo zakopano blago. I tako su jedne noći neki kradljivci počeli kopati ne bi li se domogli blaga. Po legendi, kako su počeli s kopanjem, neka jaka čudna sila digla ih je u zrak i bacila daleko od ruševina crkvice.
Treća legenda govori o crkvici Sv. Antuna Pustinjaka čije se ruševine i danas mogu vidjeti sa ceste koja od Cerovlja vodi prema Pagubicama. Legenda kaže kako je granica između mletačke i austrijske Istre vodila taman kroz sredinu crkve. Pa je zato crkva imala dvoje vrata: jedna za ulaz s austrijske, druge za ulaz s venecijanske strane Istre. No unutra su vjernici bili zajedno. Uz nju je vezana još jedna čudna priča. Naime, kako je crkva počela propadati župnik je iz crkvice htio uzeti svete moći koje su bile ugrađene u oltarnu ploču. Priča kaže da je oltarna ploča bila toliko teška, a rad tako naporan da je župnik od napora umro. Naravno da se to automatski shvatilo «Božjom kaznom».
Izvor: «Cerovljanski zbornik», «O crkvama kojih više nema» Janko Gortan
swirl @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 16, 2008

Kuga je nekoliko puta prorijedila stanovništvo Umaga. Zabilježena je pojava kuge u Umagu u 15., 16. i 17.st. U 16. st. izgrađena je mala crkvica Sv. Roka, zaštitnika od kuge. Tada se nalazila između dva reda gradskih zidina. U 18.st. izrađen je drveni i oslikani strop u crkvi. U njoj se danas služi misa jednom godišnje, na blagdan Sv. Roka.
swirl @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
swirl @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 15, 2008
I Buje je nastalo na mjestu prethistorijske gradine. No prvi pisani trag o njegovom postojanju datira iz 1102. (darovnica Weimara II oglejskim patrijarsima). Zabilježen je pod nazivom «Castrum Bulge».
Postoji nekoliko teorija kako je uopće nastao naziv Buje, od toga da su takav naziv dala neka istarska plemena, preko verzije da je riječ o nazivu koji je nastao pod rimljanima, ali postoji i jedna legenda o nazivu Buja. Legendu je zabilježio u 18.st. novigradski biskup Tomassini. 
Po njegovim zabilješkama dalo bi se zaključiti ovako: u bijegu pred neprijateljima grupa Slavena dolazi na područje današnjeg Buja i zaključuje kako je «tote bolje stati» (stati = ostati), a iz toga «bolje» nastao je naziv Buje.
Zidine grada srušene su u srednjem vijeku, ali i opet obnovljene te pojačane s obrambenim kulama u razdoblju od 15. do početka 17.st.
Izvor: Korijeni istarskih gradova, Just Ivetac
swirl @ 17:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 13, 2008
U starom dijelu grada uska i strma ulica vodi vas do gradskog trga. Na njega ulazite prolaskom kroz gradska vrata s mletačkim lavom. Na trgu je velika šterna, loža i crkva Sv. Kvirika i Julite sa zvonikom. Prva crkva na istom mjestu sagrađena je još u 13.st., dok je današnje zdanje napravljeno 1883.
swirl @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 12, 2008
Uz stari grdoselski kaštel, danas u ruševinama, nalazile su se tri crkve: Sv. Jakov, Sv. Ana i Sv. Ivan. Kako su se i crkve srušile kamen se koristio za gradnju novih kuća. U tako nastalom «građevinskom materijalu» uvijek se znalo naći vrijednih stvari, a vjerojatno je veći dio tih spomenika ugrađen u nekim novijim zgradama i lako moguće izgubljen u nepovrat.
Dio povijesne baštine ipak je sačuvan jer je u ruševinama pokoje dobro oko znalo ugledati pa sačuvati poneku vrijednost. 
Tako je krajem 19.st. župnik ugledao u kamenu zapisan zapis na glagoljici, vjerojatno sastavni dio crkve Sv. Ane. Zapis je sačuvao u župnom dvoru, a 1949. prof. Branko Fučić pomno ga je ispitao i izložio u grdoselskoj crkvi.
Glagoljica, po svom obliku, datira iz 12.st. Kako veći dio zapisa fali nemoguće je rekonstruirati što je zapis sve sadržavao. Vjerojatno je riječ o glagoljaškoj zabilješci nastaloj zbog posvećenja novog oltara u Grdoselu. Po zapisu se zna da je zapis nastao za vrijeme popa glagoljaša Goloba iz Tinjana i grdoselskog feudalca Pangraca.
swirl @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 11, 2008
Rovinj
Godine 1695. ribar Baigio Caenazzo prvi je počeo loviti sardele mrežama s mamcem što se dovelo do svojevrsne «revolucije» rovinjskog ribolova, a brzo se proširilo i u sjeverni dio Jadrana. 
U 17.st. Rovinj je imao oko 50-60 ribarskih brodića, dok je već sredinom 18. st. imao 120 brodića i oko 500 ribara čime je broj ribara u Rovinju iznosio skoro 50% od ukupnog broja ribara Istre pod Venecijom.
Na koncu je došlo do sukoba rovinjskih i talijanskih ribara, pogotovo onih iz Chioggie. Sukob se uglavnom odnosio na dva sporna pitanja: ribolovno područje i pravo na ribolov u istarskim vodama te način izlova ribe. Naime talijanski ribari koristili su mreže koje su rovinjski ribari držali vrlo štetnim.
Zvuči li vam dio ove priče poznat?
Izvor: «Rovinj & Vrsar», Edicija za kulturu putovanja «Biseri Jadrana»
swirl @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 10, 2008
U petak 18. lipnja 1574. godine Ivan Črneh ulazi u kancelariju tadašnjeg rašporskog kapetana i žali se na «susret» koji je imao s nekolicinom ljudi iz Veprinca (Veprinac je tada bio pod vlašću Austrije).
Dan ranije je, s dvoje kola s volovima, Črneh išao po drva na mjestu Doberdol. Kada je nakrcao kola napali su ga veprinčani vođeni njihovim županom. Oteli su mu kola, prestrašili ga i na koncu pustili da «pobjegne».
Prof. M. Bertoša u svojoj knjizi «Istra, Jadran, Sredozemlje – identiteti i imaginariji» (od tuda vadim u ovu priču) spominje kako je scenarij, precizno opisan od strane Črneka, identičan mnogima koje je do sada pročitao po mnogobrojnim dokumentima koje je isčitavao po arhivama.
Scenarij ide otprilike ovako:
Zbog nerazriješinih kunfina došlo bi do napada na osobu koja bi došla na sporno područje. Napad bi bio začinjen onima koji su imali «ulogu potpirivača sukoba», pri čemu su prijetli smrću, mučenjem... Bio bi nazočan, u grupi napadača, i netko tko bi smirivao situaciju. Cijeli kaos, po svemu sudeći poprilično determiniran dogovorenom / uobičajenom «scenografijom» bio bi «začinjen» i gađanjem kamenjem, upražnjavanjem još nekih metoda zastrašivanja, ali bi na koncu napadnuti na kraju obično uspjevao spasiti živu glavu i pobjeći.
I nakon uvodne scene slijedi «Istarski razvod» n-ti put. Dakle na spornoj su se  lokaciji nalazile «zaraćene» strane. U ovom slučaju to su bili rašporski kapetan, predstavnik Rijeke i grupa svjedoka, od napadnutog Črneha, preko njegovih napadača pa do svjedoka koji po pamćenju svjedoče spada li Doberdol pod Austriju ili pod Veneciju. S obzirom na prosječnu životnu dob u ta vremena moram priznati da sam malo iznenađena brojem izuzetno starih ljudi u Istri koji su kroz povijest svjedočili o granicama (kunfinima) jer se nerijetko spominju svjedočenja stogodišnjaka. Dakle, svjedoci su iznosili svoja sjećanja tvrdeći da je sporna lokacija pod vlašću bilo jedne bilo druge strane još od davnih dana. Osim svjedočenja bilo je tu i pregovaranja i natezanja i otezanja. No na koncu bi se našao nekakav «izlaz iz situacije» kako je to bilo i u Istarskom razvodu.
 
swirl @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 9, 2008

Četrdesetak kilometara duga, nekoć je imala i važnu ulogu u prometu. U antičko je doba korito rijeke bilo znatno niže od današnjeg (razlika i više od 10 metara), tako da je u dolinu Mirne ulazilo more i miješalo se s rijekom. Po nekim podacima more je znalo doći i do dijela gdje se nad Mirnom nadvio Motovun. 
Za vrijeme Rimskog carstva rijekom Mirnom se plovilo vjerojatno sve do Buzeta. Donjim tokom rijeke mogli su prometovati brodovi dužine 100 metara. Stoljećima koja slijede Mirna je naplavljivala dolinu, znatno se smanjilo korito rijeke, a plovni dio Mirne sve se više skraćivao.
U srednjem vijeku Mirna je plovna do luke Baštija (u blizini Ponte Portona). U 20. st. u nekoliko faza radi se na regulaciji rijeke. Po završetku 2. svjetskog rata reguliran je njezin donji dio (od Ponte Portona do ušća). Šezdesetih godina započinju radovi na srednjem toku (od Istarskih Toplica do Ponte Portona). Upravo je na ovom dijelu Mirna pretrpila najveće izmjene. Nekad krivudavo korito nemirne rijeke u potpunosti se «izravnalo», a rijeka se primirila. Staro korito rijeke i dalje postoji, ali je ili potpuno suho ili sadrži pokoju lokvicu. Na nekoliko je mjesta izgradnjom prometnica i fizički stari tok doslovce presječen. Zadnjih godina jača inicijativa da se Mirna vrati u njezino staro korito, te da se prometnice preurede tako da se ispod njih taj stari tok ponovno spoji.
Sliku sam vrhu besramno sam ukrala "zaštićenom svjedoku Kljujuću" (link), a slike ispod su mojih ruku djelo, slikala sam na Antenalu, na samom ušću Mirne u more.
  
swirl @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
swirl @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2008

Pokraj poznatog hotela u Brtonigli (hotel San Rocco) nalazi se i crkvica Svih Svetih. 
Dao ju je izgraditi u 16.st. Pietro Radin, a obnovljena je sredinom 19.st. Na podu crkvice nalaze se 4 nadgrobne ploče, iz 1567. (vjerojatno je pripadala Simonu Periniju) , dvije iz 1596. i posljednja iz 1721. godine. Na ovoj zadnjoj piše «Zan Antonio Paladin učini ovaj spomen sa svojom braćom».
Crkvica je poznata i po svojem zvonu koje je izlio davne 1510. godine Pier Zuan delle Campane. Zvono je prenijeto u Ljubljanu za vrijeme prvog svjetsko rata gdje se, u ratne svrhe, trebalo istopiti, ali je u posljednji čas spašeno.
swirl @ 15:56 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008

U srednjem vijeku stanovništvo Istre znatno je prorijeđeno mnogobrojnim epidemijama, sukobima, a dio obrađene zemlje rapidno se smanjivao. Nastao je problem jer je neobrađena zemlja proglašena «ničijom». No često se dešavalo da je i zemlja koja je imala vlasnika (koji iz bilo kojeg razloga nije tu česticu obradio), «proglašena»  napuštenom pa su je znali prisvojili oni koji su dolazili u Istru u pokušajima sprečavanja njezine daljnje depopulacije. I javila se potreba da se što hitnije napravi katastarski upis čestica.

I tu počinje vedri dio priče.
U studenom 1611. godine Camillo Bergami proglašen je istarskim geometrom. Od njega se očekivalo hitno sređivanje katastra. No prošlo je nekoliko mjeseci, a u Istri od Bergamija niti b. I konačno je, doduše tek krajem veljače 1612. stigao Bergami u Istru. Tada je pak nastao novi problem koji je (ne tako revnom) Bergamiju omogućio uživanciju u neradu daljnjih nekoliko mjeseci. Naime, ispostavilo se da sam Bergami ne može cijeli posao napraviti sam, a u Istri nije bilo pomoćnika, niti su mu osigurani putni troškovi i osnovna sredstva za njegov rad.
Konačno je i to riješeno i Bergami se «uhvatio posla» 1613. godine.
Vrlo brzo je uslijedila prijepiska tadašnjeg rašporskog kapetana (Francesko De Priuli). De Priuli piše:
«Istinu govoreći, osim što je loš u ovom radu, još lošiji u inženjerskoj profesiji, budući da je zašao u šesdesete godine života i da ima mladu ženu, i koliko znadem vrlo lijepu, pa je na nju ljubomoran. Zapušta rad i obveze i odlazi često u Motovun gdje ta žena ima kuću. Kada bi mu na srcu ležala obveza služenja javnim interesima sigurno bi bolje napredovao njegov rad».

I tako je Bergami 1614. vraćen u Veneciju. 
Kakav bio da bio ipak je Bergami nešto napravio prije neslavnog povratka u veneciju. Zahvaljujući njemu imamo najstariji katastar u Istri i to za područje Umaga i Novigrada.
(Izvor: Miroslav Bertoša «Istra, Jadran, Sredozemlje – identiteti i imaginariji»)
swirl @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 6, 2008

Oko 1620. godine Kosmati kaštel doživio je veliki požar. Legenda kaže kako je taj veliki požar podmetnut. Legenda spominje vlasnika kaštela koji je na konju izašao iz dvorca i počeo bičevati seljake koji su radili i popravljali opkop oko dvorca. Ljuti seljaci uhvatili su bahatog konjanika, srušili ga s konja i po kratkom postupku - odsjekli mu glavu, da bi potom zapalili cijeli dvorac.
No i nakon požara dvorac je obnovljen i u njemu se živjelo do kraja 18.st.
swirl @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008
U starom dijelu Buzeta, odmah uz buzetske bedeme i prije je postojala crkva. Na mjestu stare crkve u 17.st. izgrađena je crkva Sv. Jurja i to tako da je u sastavu ove, nove crkve ugrađen zid starije. 
"Novu crkvu" S. Jurja dao je sagraditi Marc Antonio Erizzo, rašporski kapetan čiji je grb nad portalom crkve (naziv «rašporski» ostaje i nakon što je kapetanat iz Rašpora 1511. godine preseljen u Buzet). 
Crkva ima vrlo vrijedan inventar, a posebno su vrijedne slike s prikazima «Čuda Sv. Antuna Padovanskog». U njoj je pokopano nekoliko rašporskih kapetana.
Uz crkvu je preslica iz 15.st. s jednim zvonom. Pokraj preslice su stepenice koje vode na vodospremu izgrađenu 1935. s koje puca predivan pogled na okolicu. 
swirl @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 4, 2008
Spomenik "Trci na prstenac"
Naziv Barban prvi put se spominje u jednom crkvenom dokumentu iz 740. godine. 
I inače je Barban svojevrsni rekorder u Istri, njegovo spominjanje u razno raznim dokumentima u prošlosti češće je od niza drugih naselja. S kraja 12. stoljeća datiraju dva dokumenta, oba vezana uz Barban. Dokumentima se reguliraju plaćanja četvrtine od prihoda Barbanaca (naravno da nije nitko plaćao Barbancima nego upravo suprotno kako to već biva). Svjedok prilikom potpisivanja jednog dokumenta bio je i Dražiha iz Gračišća.
U srednjem je vijeku Barban pripadao Pazinskoj grofoviji, poslije Habsburgovcima pa dosta kasno, tek od 16. stoljeća, Veneciji. Prije toga «austrijski Barban» bio je gotovo «opkoljen» posjedima Mletačke Republike. Godine 1535. Venecija ga prodaje na dražbi i vlasništvo nad Barbanom prelazi u ruke obitelji Loredan. 
Današnji brand Barbana «Trka na prstenac» započeo je upravo familijom Loredan. Kako bi na sajmove u Barbanu privukli što više posjetilaca Loredani su počeli s konjičkom «Trkom na prstenac» vrlo sličnoj "Sinjskoj alci". Prvi sačuvani zapis o tome datira iz 1696. godine. (vidi link «Trka na prstenac»).
swirl @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008

Naselje Funtana u daljoj se prošlosti prvenstveno spominje zbog izvora vode (link). No samo naselje nastalo je oko kaštela kojeg je sagradio, 1610. godine, Bernardo Borisi. Sada je kaštel u privatnom vlasništvu te ga nije moguće pogledati iznutra (otvoreno govoreći i nisam baš njime impresionirana). 
Nakon gradnje kaštela, oko njega počelo je nastajati naselje Funtana. Borisi je odmah nasuprot kaštela dao izgraditi župnu crkvu (1621. godine). Grb ove obitelji nalazi se na dva mjesta u crkvi, povrh ulaza u crkvu te na nadgrobnoj ploči u crkvi gdje je pokopan jedan od grofova Borisi. Crkva je prije nekoliko godina renovirana, a sređena je i okolica. Čak su i ovdje, na kamenoj terasi uz crkvu, zasađene masline. Rasvjeta oko crkve ostavlja čaroban dojam u noćnim satima. Crkva je poznata po slici Bogorodice s Djetetom i svecima nepoznatog autora. Specifičnost ove slike je podijeljenost u dva stila, gornji dio slike je renesansni, a doljnji barokni.
Borisi su inače titulu nasljednih grofova dobili od Mletačke Republike u 17.st., dok su pravo na Funtanu kao svoj posjed dobili stoljeće ranije, u 16.st. Nasljedni grofovi Borisi ostaju vladari Funtane do sredine 19.st. i ukidanja feudalizma. 
 
swirl @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 2, 2008
U blizini Rovinja nalazi se još jedno neprocjenjivo bogatstvo Istre – Maklavun. 
To je grobnica stara oko 4.000 godina pokraj sela Šošići.
Grobnica je datirana po položaju pokopanog tijela (zgrčeni položaj) te nalazima keramike i brončane oštrice pokopane s pokojnikom. U pogrebnu komoru (tholos) vodi ulazni hodnik (dromos) čiji položaj intrigira vodeće stručnjake s područja astronomije. Naime dromos je točno postavljen u smjeru zimskog solsticija tako da se cijeli tumul smatra prastarim solarnim opservatorijem.
Ni od Maklavuna nemam svoje slike pa stavljam sliku s interneta kao i link na strane od kuda sam je «posudila» (jer biti će zamijenjena mojom čim stignem, mada možete zaboraviti sliku iz ptičje perspektive). Dakle, link na www.zvjezdarnica.com.
I ovo je interesantna dio priče. 
Ružan dio priče je kamenolom pokraj Maklavuna koji se opasno približio tumulu i prijeti da će daljnjim vađenjem kamena nestati ova vrijednost. Da ne dužim dalje (ne volim pisati o ružnim stvarima), a ukoliko želite znati više o tome prosurfajte internetom.
swirl @ 13:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 1, 2008
Kada uđete u Draguć, prošećite se do samog kraja mjesta i crkvice Sv. Roka. Tu zapravo dolazite do najstarijeg dijela Draguća, koji datira iz ranog srednjeg vijeka. I danas možete vidjeti dio obrambenog zida iz tog doba (vjerojatno je bio polukružan).
Vratite li se samo malo natrag, bliže crkvi, dolazite do nešto mlađeg, ali i opet srednjevjekovnog dijela Draguća. Tu je bio kaštel, a danas je sačuvan samo južni zid kaštela (na slici). Dio «građevnog materijala» kaštela kasnije je iskorišten za proširenje crkve, ali i gradnju kuća. 
Sam kaštel bio je jednostavna četverokutna građevina s obrambenom kulom. Za vrijeme mletačke vlasti kaštel je bio proširen, a u tom se razdoblju obnavljaju i zidine tadašnjeg Draguća. Zapadnije od kaštela nalazilo se malo, ali utvrđeno podgrađe. Imalo je dvije paralelne uličice. 
Ostatak naselja od crkve prema izlazu iz današnjeg Draguća nastao je tek nešto kasnije. Možda je pokoja kuća i stajala van utvrđenog dijela i ranije, ali se ostatak neutvrđenog naselja spominje tek negdje u 16.st. Jedan glagoljaški grafit na primjer spominje kako je ovaj dio grada spaljen 1553. godine. Kuće ovog dijela naselja poredane su u pravilnim nizovima te spojene ravnim uličicama s nekada utvrđenim dijelom gradića. Ovaj način gradnje nije bio slučajan, u slučaju bilo kakve opasnosti omogućavao je stanovnicima neutvrđenog dijela brz dolazak u zaštićeni dio Draguća.
Doljnja slika - glagoljaški grafit iz Draguća koji govori o napadu Uskoka na Draguć
swirl @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Onako usput «Allo, allo» mi je jedna od najdražih humorističih serija. 
No vratimo se mi u Istru i posvetimo današnji post «instituciji» javnog zahoda. Razlog - nekako mi samo fali glava od veselog Renea i njegovo uobičajeno «You stupid woman» upućeno madam Edith. 
Ovaj javni zahod slikan je u Labinu, vrlo sličan sam vidjela u Raši. I nekako mislim da zaslužuje svoje mjesto na mom blogu.
I tu je trenutak da spomenem još jedan zahod, ili barem prijeteću zahoda, u kaštelu Pietra Pilosa (Kosmati kaštel). Kada uđete u ruševine kaštela popnite se uz njegov vanjski zid desno i ... vidjet ćete latrinu, prijeteću današnjeg WC-a. Čini ga kamena ploča s rupom u sredini. Ne trebam tumačiti ćemu ta rupa služi. Ta mala «odaja», «niša» kako god hoćete malo je izbačena van, tako da je otvor iznad litice i tamo je išlo to što je već išlo... 
Latrina Kosmati kaštel
swirl @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare