Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - ožujak 2012
srijeda, ožujak 28, 2012

Kralj Karlo III u Kraljevici sagradio je 1729. brodogradilište koje je do 1780. napravilo niz austrijskih ratnih brodova. Tada mijenja vlasnika, vlasnici postaju jedno francusko društvo i započinje gradnja trgovačkih brodova. Razlog relativno brzog odustajanja Austrije od kraljevičke luke bio je najvjerojatnije nedostatak vode. No postoje i mišljenja kako je bila riječ o političkoj intrigi koja je omogućila razvoj luke u Trstu na uštrb Kraljevice. Nakon Francuza vlasnici postaju Englezi, braća Pritchard. U to vrijeme kraljevički škver radi niz brodova među kojima je i brod „Maria Anna“, prvi parobrod na kotače u austrijskoj mornarici. Brod je porinut u more 25. siječnja 1836.

Godine 1852. taj je parobrod trebao krenuti u Veneciju po cara Franju Josipa. Kako je bila nevera, zapovjednik broda htio je odgoditi putovanje. Vladar mu je predbacio plašljivost (očito nije bio pomorac) pa je iz inata brod ipak krenuo na put. Doživio je nesreću u kojoj je poginula cijela posada, među njima i jedan od braće Pritchard. Godine 1867. veletrgovac Vjenceslav Turković u suradnji s brodograditeljem Vjekoslavom Arćaninom oživljava škver. Njih dvoje upravljaju škverom do 1875. Niti neću nabrajati tko je nakon toga upravljao škverom.

Prije I svjetskog rata u brodogradilištu je radilo oko 1300 ljudi. Kraljevina Jugoslavija nije ulagala u škver pa je broj zaposlenih spao na stotinjak. No s vremenom je škver ipak oživio. Još sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća u tri popodne, kada bi se začula sirena koja je označavala kraj radnog vremena škvera, Kraljevicu bi preplavile kolone škverana na putu kući, kao i kolone autobusa koji su vozili škverane do mjesta u okolici Kraljevice. Zadnjih godina i dalje se čula sirena u tri sata popodne, no tada su iz škvera izlazili samo malobrojni škverani zabrinuti hoće li iduće godine škver uopće raditi. Nekako ne mogu zamisliti Kraljevicu bez te sirene...

Prije nego napišem „In memoriam“ kraljevičkom brodogradilištu postavljam pitanje što će biti na istom mjestu nakon škvera? Marina? Malo brodogradilište za jahte ili popravke jahti dok bi se ostatak obale sredio? Bilo što što bi oživilo već umrli gradić Kraljevicu? Ili će dokovi škvera i dalje stajati kao spomenici ljudske gluposti i hrvatske politike, poput ruševina nekadašnjeg slavnog hotela Liburnija?

Izvor:Iz prošlosti Kraljevice 1790 - 1990

swirl @ 19:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, ožujak 24, 2012

Idealna klima „kumovala“ je opatijskom razvoju turizma. Možda je ključna izgradnja Ville Angioline koju je u Opatiji sagradio plemić iz Rijeke, Ignio Ritte von Scarpa godine 1844. Raskošna vila je u malenoj uvalici, okružena vrtom kojeg su vlasnici pretvorili u raskošan park pun egzotičnog bilja. Vlasnik je vilu imenovao po svojoj supruzi. Vilu su posjećivali mnogi, bilo je ovdje raznih balova i ostalih društvenih događaja pa su i drugi imućni ljudi s ovog područja napravili isto što i Ignio. Do posjeta hrvatskog bana Josipa Jelačića Villi Angiolini 1854. Opatija je uglavnom bila poznata samo ljudima iz okolice. No tada započinje i njezina svjetska slava. Godine 1859. Opatiju posjećuje nadvojvoda Ferdinand, iduće godine carica Maria Anna, supruga cara Ferdinanda I. Mnogi liječnici počinju preporučivati boravak u Opatiji zbog njezine blage klime. Rječki liječnik Šporer preporučuje boravak ljudima s bolesnim plućima, srcem, želucem, jetrom, živcima, i sam maštajući o Opatiji kao poznatnom elitnom svjetskom lječilištu. Oni koji su posjetili Opatiju hvalili su je po Beču i tako je njezina slava postajala sve većom. Izgradnja pruge koja je povezivala Beč s Rijekom omogućila je dolazak još većeg broja gostiju. U ljeto 1882. Južna željeznica otkupila je Villu Angiolinu i nekoliko gradilišta, a već iduće godine započela je izgradnja prvog hotela na opatijskoj obali, hotela Quarnero. Hotel je svečano otvoren 27. ožujka 1884.

No Opatiju nisu posjećivali samo bolesni, postala je i mondeno okupljalište te je jedan hotel vrlo brzo postao nedovoljan za sve koji su željeli biti viđeni na Kvarneru. Zato se grade i hoteli Stephanie, Slatina i mnogobrojne vile. U Opatiji je održan i prvi liječnički kongres, i to 1885.

Sudionici kongresa pokrenuli su inicijativu koja je četiri godine nakon kongresa urodila plodom i Opatija je proglašena klimatskim lječilištem (Zemaljski zakon iz 1889.).

Izvor: Istarska meteorološka škrinjica, Milan Sijerković

Na slici: Villa Angiolina

swirl @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 20, 2012

Nije bila rijetkost u Bakarcu uloviti morskog psa. Svaki ulov, ali i svaka pojava ove životinje, značili su puno priča i kasnija prepričavanja tih istih priča s „koljena na koljeno“.

U Bakarcu tako postoji priča o ribaru koji je na barci lovio ribu na udicu. Odjednom se ukazala peraja, pa se cijela barka dobrano zanjihala. To je morski pas koristio priliku počešati se i riješiti neugodnih nametnika. Poslije su cijeli dan bili u miroljubivoj koegzistenciji, ribar na barci i morski pas koji se odmarao pokraj barke. „Prijateljstvo“ je završilo kada je ribar otišao kući, a morski pas svojim putem.

Postoji i priča o ribaru koji je ulovio morskog psa, izvukao ga na barku, a onda sam potražio spas u moru. Naime, morski se pas oslobodio iz mreže i počeo napadati ribara na barci.

U Bakarcu je dva puta morski pas napao čovjeka, srećom samo s lakšim posljedicama. Prvi put je to bilo krajem 19.st. kada se mali morski pas pojavio među djecom koja su se kupala na plićaku. Djeca kao djeca, nisu mu dali mira, pa je morski pas ugrizao za ruku dječaka Jakova Grubišića.

Njegov nećak Joso ozljeđen je 1928. godine kada je ulovljen morski pas. Joso se htio slikati kraj ulova, ali je ulov pokazao neočekivanu volju za životom i ugrizao ga za nogu.

Jednog morskog psa od 1,8 tona bakarački ribari su ulovili 1909. To je bio ulov!

Dva su puta ulovljene ženke u čijem su se trbuhu nalazile bebe. Autor teksta (Antun Ružić barbić) i sam je imao prilike izbliza gledati se oči u oči s morskim psom i to ni više ni manje nego s ljudožderom (bijela psina) koji je ulovljen 1946. godine. Morski pas je viđen na tuneri, počeo je lov pa je uhvaćen u mrežu. Kako je nakon borbe s mrežom u mreži zavladalo zatišje svi su pomislili da je uspio razrezati mrežu i pobjeći. Da se ne napravi preuranjen potez autor teksta je gledao s ruba barke ne bi li vidio što se zbiva u morskim dubinama. Nakon što se dosta dugo nije vidio ni trag morskoga psa iz dubine se ukazala njegova glava koja je jurnula upravo prema glavi onoga koji je bio na rubu barke. Očevici kažu da je bila riječ o sekundama, no u zadnji se čas čovjek maknuo, a morski pas ostao bez svoje mete. Jedna bijela psina ulovljena je u Bakru 1896. godine.

Izvor: Antun Ružić Barbić „Bakaračke tunere“

swirl @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, ožujak 16, 2012

Nekako se najveći broj posjeta Motovunu svede na penjanje ulicom Gradiziol do vrha grada, šetnjom po glavnom trgu, gradskim zidinama i spuštanjem istim putem. Naravno, ukoliko nismo entuzijasti pa dolazimo do vrha penjući se 1052 stepenice.

Odlučimo li malo dopuniti uobičajenu rutu nakon šetnje središnjim dijelom gradića možemo se spustiti ulicom koja započinje uz gradsku ložu. Ulica se zove Borgo, a završava kod još jednih gradskih vrata, „Porta della Madonna“, iz 14.st.

Uličica je puna vrlo starih kuća, od kojih su neke čak iz 14.st. Veseli što je veliki broj njih obnovljen, sređenih fasada, ali sa „štihom“ davnih vremena i nekog potpuno drugačijeg života srednjevjekovnog gradića. Šetnja niz ulicu dovesti će nas do najstarije crkvice u Motovunu, Sv. Antuna Padovanskog iz 15.st.  U malenoj uličici do crkve je i kuća gdje je živio Mario Andretti, poznati vozač i pobjednik Formule 1 i niza drugih kategorija u automobilističkim trkama. Andretti se rodio u Motovunu 1940. Postoje priče kako se, zajedno sa svojim bratom blizancem kao dječačić star nekoliko godina spuštao strmim ulicama Motovuna na drvenim kolicima s kotačićima. Tko zna – možda je upravo tako započela njegova bogata karijera. Andretti se sa svojom obitelji nakon povrata Istre Hrvatskoj odselio u Italiju, u Luccu pa zatim u Ameriku.

Uz ulicu Borgo, nasuprot crkvice Sv. Antuna Padovanskog, nalazi se i stara zgrada s crvenom fasadom. Sagrađena je 1622. i bila je hospicij. Obnovljena je, a izgleda fenomenalno.

Kraj gradskih vrata Porta della Madonna nalazi se još jedna crkvica, crkva Sv. Ivana Krstitelja i BDM od vratiju, sagrađena 1521. Zvonik joj je poprilično mlađi, sagrađen krajem 19.st.

Izvor: Motovun – vodič grada, Zoran Vladimir Radojčić (vodič možete kupiti u galeriji uz zidine)



swirl @ 19:20 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 14, 2012

Nekako najčešće posjeta Motovunu započne kraj groblja gdje je grobljanska crkva Svete Margarete.

Od groblja se penjemo strmom ulicom Gradiziol i vrlo brzo na lijevoj strani nalazi se još jedna crkva, crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije iz 16.st.. Zvonik je sagrađen naknadno, u 18.st. Do crkve je 1595. sagrađen samostanski kompleks reda Servita, a postojala je i kula s vratima u grad (više ne postoje).

Nakon još malo penjanja dolazimo do javne špine. Tu su se nekada nalazila još jedna gradska vrata zvana „Portizza“. Slijedi prolazak kroz „Nova vrata“ ili „Porta Nuova“ iz 16.st. koja su nekoć imala drvene jake vratnice, a dodatnu zaštitu činili su branitelji grada koji su s kule iznad vrata bacali na neprijatelje vrelo ulje, kamenje ... Kada prođemo ova vrata dolazimo na Donji plac. S lijeve strane uskog trga nalaze se zidovi gradske palače građene još negdje u 12. ili 13.st. Tadašnja uloga zgrade bila je prvenstveno obrambena te je bila u sastavu gradskih zidina. Tek u 16. i 17.st. zgrada se adaptira i probija se veći broj prozora na trg ispred nje.

Konačno prođemo i kroz Gornja vrata iz 14.st. i dolazimo na veliki trg s lijeve strane. Na trgu je župna crkva koja se gradila od 1580. do 1614. na mjestu starije bazilike iz 14.st. Ispred crkve je bunar iz 1453. Trg zatvara komunalna palača koju smo vidjeli na Donjem placu.

Skrenemo li pak od Gornjih vrata desno za čas smo ispred lijepo uređenog i zgodnog hotela „Kaštel“ koji je nekada bio palača obitelji Polesini. Ispred hotela nalazi se prastara šterna iz 1322. Na njoj je vrlo stari grb grada Motovuna koji još pokazuje grad s jednim pojasom gradskih zidina i jednom kulom. Tek poslije nastanka ovog grba Motovun je dobio dodatne 4 kule i još jedan pojas zidina grada pa su grbovi novijeg datuma promijenili i prikaz grada.

Naravno da je nezaobilazno prošetati se znamenitim zidinama Motovuna. U sadašnjem obliku sagrađene su u 13.st. i odolijevaju vremenu. Na zidinama se nalazi tri proširenja, poput terasa, s kojih su nekada branitelji imali još bolju preglednost. Ma s koje god strane stanete uživate u pogledu. Volte koje povremeno vidite s unutarnje strane zidina služile su zaštiti branitelja grada, ali i kao prostori za skladištenje oružja.

Izvor: Motovun – vodič grada, Zoran Vladimir Radojčić (vodič možete kupiti u galeriji uz zidine)



swirl @ 22:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 12, 2012



Današnji pojmovi „turizam“ ili pak „turist“ svima su i više nego jasni. No u prijašnjim stoljećima, netko tko je živio samo par kilometara od mora možda niti jednom u životu nije more niti vidio, a pojam „turist“ nije niti postojao. Stil života, barem većine ljude, nije sadržavao komponentu „putovanja iz užitka“.

Sama riječ „turist“ prvi puta se spominje u zapisima 1780., a pojam „turizam“ 1811. godine. Talijanski jezik započinje sadržavati ove riječi tek 1837.

Tek negdje u 19.st. povećava se broj putnika koji žele vidjeti svijet. No bilo ih je i ranije. Turist je bio i Casanova koji je 1743. posjetio Vrsar, Bale i Pulu (link). Rijetki onodobni turisti puno su puta smatrani uhodama... jer nikome nije padalo na pamet da itko normalan putuje bez nekog posebnog cilja po svijetu. Tako arhivi Venecije sadrže i cijelu prijepisku i niz izvještaja pravih mletačkih uhoda koji su pratili te čudnovate goste smatrane uhodama, a viđene na teritoriju Istre. Među inima postoje zapisi u uhođenju posjete irskog inžinjera Jamesa Stewarda Puli. Arhivi otkrivaju da je 1756. i to 29. srpnja ovaj inžinjer s još jednim suradnikom izradio crtež amfiteatra i Dijaninog hrama te da je ostao u Puli čak 20 dana. Mletački arhivi spominju i posjetu iste godine mletačkog inžinjera Avesania, koji je s jednim Nijemcem crtao izgled istarske obale.

Godine 1788. veliki je interes mletačkih uhoda pobudio i posjet grupe stranaca koji su bili u Novigradu,a govorili su francuskim jezikom. Čak je Lorenzo Balbi, tadašnji novigradski podestat, angažirao jednog stanovnika Novigrada koji je znao francuski, da se prišunja grupi i sluša razgovor. No razgovor je bio i više nego banalan, turistički u pravom smislu riječi.

Putovanja, što poslovna što iz turističkih pobuda dovela su i do tiskanja riječnika kojima se stranac u Istri mogao poslužiti. Tako je u Anconi ili Rimu već 1527. tiskan riječnik koji je olakšavao Talijanima putovanje u Istru, ali i Slavenima da razumiju barem neke osnove talijanskog. Korištenjem ovog riječnika Talijan je u našim krajevima znao odgovoriti na nekoliko najčešćih pitanja, naručiti piće, pozdravljati, kupiti osnovne namirnice, kupiti stoku....

Izvor: Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji (Miroslav Bertoša)

swirl @ 22:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 7, 2012

Legenda je vezana uz antičku vilu u uvali Verige na Velom Brijunu. Zapisao ju je u „Brionskoj baladi“ Tugomil Ujčić (1906-1995), a i dr. Otto Lenz, brijunski liječnik, u svojem „Vodiču po Brijunima“.

Legenda kaže da je vlasnik vile bio Aulus Faesonius koji se oženio bivšom ropkinjom Lidijom. Lidija, koja je bila dvadeset godina mlađa od svog supruga, upoznala je i Gaja Lucania, sina Aulusovog prijatelja i susjeda. I... desi se ljubav. O ljubavi između Lidije i Gaia dojavio je Aulusu njegov nadglednik robova Rufus. Aulus, lud od ljubomore, smislio je plan kako da ovoj ljubavi stane na kraj. Povodom jedne od pobjeda Gaia na igrama koje su se održavale u pulskom amfiteatru, na Brijunima je organizirao veliku svečanost. Tijekom slavlja, Aulus odvodi Gaia u podzemne hodnike oko parne kupelji, gdje ga je varkom uveo u jednu prostoriju u kojoj su ga njegovi robovi zazidali. I... više nitko nikada nije vidio mladog Gaia, a o njegovom nestanku raspredale su se različite priče.

Dio brijunskog „folklora“ čine i priče kako je početkom 20.st. arheološkim iskopavanjem u uvali Verige otkopana zazidana podzemna prostorija u kojoj je nađen kostur sa zlatnom pločicom s ugraviranim imenom Gaius Lucanius Basus.

Doduše stručnjaci iz Arheološkog muzeja u Puli opovrgnuli su otkriće kostura i zlatne pločice. Kako god – u moru priča o Brijunima, vrijedi znati i za ovu legendu o nesretnoj ljubavi i završetku jednog mladog života.

Izvor: Portal za kulurni turizam (link), Brijuni – turistička monografija

Na slici: Brijuni

swirl @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, ožujak 2, 2012

U vrijeme uskočkih ratova (link), kao uostalom i u svim ratovima, postojali su uhode koji su obavijesti o neprijatelju tajnim kanalima slali strani koju su preferirali ili koja ih je plaćala.

U to je vrijeme pićanski biskup bio Antonio Zara. Antonio Zara imao je vrlo neobičnu karijeru. Bez obzira na njegove nesporne umne kvalitete ipak mu je u napredovanju znatno pomoglo njegovo prijateljstvo s nadvojvodom Ferdinandom. Na nadvojvodinu osobnu intervenciju kod pape Klementa VIII kao vrlo mlad čovjek započeo se brzinski uspinjati crkvenom hijerarhijom doguravši do pozicije pićanskog biskupa kao vrlo mlad čovjek.

U to je vrijeme njegov nećak, Domizian Zara, bio u posjedu polovice kaštela Račice. Za razliku od stričeve naklonosti Austriji, Domizian je očito niz obavijesti o austrijskoj strani i uskocima dojavljivao Veneciji.

Protok informacija na relaciji Domizian Zara – Venecija pukao je u travnju 1616. kada su uskoci i kraljevci (stanovnici dijela Istre pod Austrijom) napali Buzet i okolicu. Istražujući napad rašporski kapetan Tiepolo saznaje da je u napadu na neprijateljskoj strani viđen i pićanski biskup i o tome obavještava Veneciju. Niz njegovih izvještaja Veneciji do danas je sačuvano u mletačkim arhivima, a pažljivom analizom tih izvještaja moguće je zaključiti da je istina i nešto drugačija od one u Tiepolovim dokumentima.

Tako je vjerojatnije da je biskup Antonio Zara iskoristio priliku napada Austrije na Račice, Buzet i okolicu kako bi izvukao nećaka iz Račica i preselio ga u Pićan. Također, vrlo je vjerojatno kako je Tiepolo itekako koristio doušničke informacije upravo Domiziana Zare nastojeći prikriti identitet svojeg doušnika. Isto tako, gotovo je sigurno da je Tiepolo shvatio kako je upravo Domizian Zara imao prste u travanjskom napadu uskoka te da ga je Domizian dobrano povukao za nos jer je očito bio dvostruki uhoda. Dok tako Tiepolo sa svoje strane nastoji zakamuflirati informacije i ulogu Domiziana želeći prvenstveno prikriti činjenicu da je sam „nasjeo“ dvostrukom uhodi, isto to sa svoje strane radi pićanski biskup bojeći se da će ga razotkrivanje uloge njegovog nećaka u odavanju tajni Mlečanima koštati prijateljstva s nadvojvodom i daljnjem napredovanju u crkvenoj karijeri.

Povjesni dokumenti više nikada ne navode ime Domiziana Zare pa je potpuna nepoznanica što se dalje s njim zbivalo. Arhivi Vatikana pak navode da je pićanski biskup umro u 48. godini (20. prosinca 1621.).

Izvor: Doba nasilja, doba straha (Miroslav Bertoša)

Na slici: Motiv iz Račica

swirl @ 18:31 |Komentiraj | Komentari: 0