Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - ožujak 2015
nedjelja, ožujak 29, 2015

Uobičajena mjesta ukopa u antičkim gradovima jesu područja uz ceste koje su izlazile iz grada. Tako je bilo i u Puli. Uz glavne prometnice nizale su se grobnice; grobnice moćnijih stanovnika bile su bliže gradu, grobnice siromašnih na manje cijenjenim lokacijama.

Između nekadašnjih gradskih bedema antičke Pule i amfiteatra, u blizini sjecišta prometnica koje su vodile iz Pule prema Trstu i Nezakciju, nalazilo se jedno od mnogih antičkih groblja. Ogier d'Anglure, hodočasnik iz Francuske, spominje četiristotinjak grobova između amfitetara i mora. Vidio ih je 1396. godine.

U ranom kršćanstvu na mjestima gdje se nalaze brojne grobnice često su se podizale grobljanske crkve. Tako je ovdje, negdje u 5.st. sagrađena crkvica Svetog Ivana. Kako se nalazila pokraj izvora vode, Nimfeja, tako su je zvali Sveti Ivan od Nimfeja.

Bila je manja jednobrodna crkvica s podnim mozaikom u više boja. Tek naknadno, negdje u 11.st. crkvica je dobila ciborij.

U 12.st. uz Nimfej vitezovi templari imali su svoj hospicij. Naprasnim ukidanjem templarskog reda u petak 13.10.1307. (zbog čega je nastala legenda o nesreći u petak trinaestog u mjesecu) te ubojstvom mnogih templara toga dana, templarski red se gasi. Na ovo mjesto potom dolaze vitezovi Sv. Ivana od Jeruzalema. No Venecija 1357. ruši niz zgrada izvan zidina Pule i tada je vjerojatno srušena i crkvica Sv. Ivana od Nimfeja.

Crkvica je zaboravljena, a njezini su ostaci otkriveni i istraženi 1906. kada je otkriveno i niz grobnica i sarkofaga u njezinoj blizini.

Izvor podataka i slike: edukacijska ploča postavljena na lokaciji u Puli gdje se nalazila crkvica

swirl @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 24, 2015



Poznato je da su nastale iz italskih pogrebnih običaja no nije utvrđeno je li riječ o nastanku gladijatorskih borbi u Etruriji ili u Kampaniji koja je južnije od Rima.

Povjesničar iz 1.st., Nikola iz Damaska, spominje gladijatorske borbe u Etruriji, a oslikane pogrebne igre otkrivene su u grobnicama bogatih obitelji upravo na etrurskom području.

Tit Livije, koji je živio na prijelazu iz stare u novu eru, spominje borbe u Kampaniji koje, po njegovim zapisima, datiraju i nekoliko stoljeća unazad. U Paestumu su tako otkrivene grobnice oslikane gladijatorskim borbama, datirane u 4.st.p.n.e.

Jačanjem Rima i njegove moći gladijatorske igre doživljavaju kulminaciju. Ispočetka su se organizirale na Forumima, glavnim gradskim trgovima, da bi naknadno za njih gradili amfiteatre.

Na početku su financijeri gladijatorskih borbi posvećivali borbe gladijatora svojim pokojnicima iz obitelji. Postale su svojevrsna kompeticija te je svatko moćan nastojao organizirati borbe gladijatora koje su bile još raskošnije od prethodnih, s još većim brojem gladijatora, po mogućnosti iz neke vrhunske škole za gladijatore. Tadašnji je puk obožavao ove nemilosrdne igre, a fascinacija borbama doprinosila bi slavi organizatora igara. Na koncu su moćnici znali, iz političkih razloga, organizirati igre posvećene pokojnicima koji su umrli prije i desetak godina. No puk se i dalje oduševljavao, a nerijetko naknadno i glasao za organizatora (ima li sličnosti s današnjom politikom?) ;).

Polagano su borbe prestajale biti sastavnim dijelom oproštaja s pokojnicima, a postajale su upravo jak politički alat moćnika koji su ih organizirali.

Igre se organiziraju sve do 5.st. kada se zabranjuju.

Podaci: s jednog od panoa izloženih u pulskom amfitetaru

Slike: gore - slikana arena na maketi grada izložene u blizini, sredina – slikani izlošci iz samog amfiteatra 

swirl @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, ožujak 20, 2015


Karta je otkrivena oko 1489. u samostanu Tegernsee. Otkrio ju je K. Pickel-Celtis i oporučno ostavio C. Peutingeru (1465–1574), koji se prvi detaljno bavio njezinim istraživanjem pa je po njemu i dobila ime. No ovo je samo prijepis znatno starije karte. Dok ovaj pronađeni prijepis datira negdje u 12. ili 13.st.  izvorna je karta vjerojatno nastala oko 340. godine.

Pretpostavlja se da je izvornu kartu nacrtao rimski kartograf Kastorije koristivši se pritom i nekim još starijim antičkim kartama. Tako se smatra da je za predložak korištena i Agripina karta koju je dao izraditi Marcus Vipsanius Agrippa na osnovu njegovih bilješki nastalih tijekom vojnih pohoda i putovanja po tada ogromnoj rimskoj državi. Agripina karta bila je dovršena u godini njegove smrti (12.p.n.e.), izrađena od kamena ili bronce bila je izložena na Marsovom polju u Rimu. Ona nije do danas sačuvana no poslužila je kao temelj mnogih karata nastalih i stoljećima nakon nje.

Peutingerova karta prikazuje puteve Rimskog carstva, gradove, nazive provincija, vojne logore kao i putne stanice. Udaljenosti su izražene u rimskim miljama. Sadržava zgusnuti prikaz u smjeru istok-zapad i, mada ne baš jako pregledna, udaljenosti na karti manje-više odgovaraju i onima koje su plod današnjih modernih metoda izmjera.

Karta prikazuje potez od Britanije do Sjeverne Afrike, Perziju i dio Indije. Sačuvano je 11 listova karte, dok je 12. izgubljen, a vjerojatno je sadržavao Britaniju i Hispaniju.

Karta sadrži oko 4000 toponima. Naši krajevi nalaze se na listovima 4-7.

Od 1737. karta se nalazi u Dvorskoj (danas Nacionalnoj) knjižnici u Beču, a 2007. uvrštena je na UNESCO-v popis dokumentacijske baštine.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, Istrapedia

Slika: fotografirala sam kartu s edukativnog panoa izložbe u pulskom amfiteatru

swirl @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 14, 2015

Početkom 17.st. u drugom valu naseljavanja na područje Raklja pred Turcima iz područja dalmatinskog zaleđa dio prebjega ne ostaje u Raklju već se uputio na otok Susak. Tako su se, skoro do nedavno, i na Susku mogla naći ista prezimena kao i u Raklju. Neka od tih prezimena mogu, mada teško, isčitati na nadgrobnim spomenicima na Susku.

Stigli su zajedno, razdvojili se, no i dalje su surađivali i prijateljevali. Susku je upravo istočni dio Istre najbliža obala, pa su stoga često stizali sa svojim barkama. Ponajviše su dolazili na obalu pod Rakljem. Redovito su opskrbljivali stanovnike Raklja svojim proizvodima, prvenstveno vinom, kao što se se ovdje znali opskrbiti i proizvodima iz Raklja. Osim opskrbe vinom na rakljanskim su slavljima sušćani uvijek bili rado viđeni gosti.

Pretpostavlja se da je poprilično specifičan način ribolova u Raklju nastao dolaskom susačkih ribara u Rakalj u doba kada bi oko Suska ponestalo sardele. Tako su oni, orijentirani na more, naučili rakljansko stanovništvo ribolovu.

Pred 2. svjetski rat na Susku je bilo petnaestak žrvanja. Naravno nisu na Susku uspijevale žitarice, ali su ih dopremali iz Istre barkama pa mljeli na Susku. „Mira za miru“, način kako su rakljani „prodavali“ svoje naširoko poznate glinene lonce razmijenivši ih s robom u količini koja stane u pojedini lonac, bilo je popularno i u razmjeni sa stanovnicima otoka Suska. Na Susak je odlazio barkama i kamen iz rakljanskog kamenoloma. Čak je i susačka riva sagrađena od rakljanskog kamena. 

Mada nikada lagan, život je prije 2. svjetskog rata ipak omogućio napredak i Raklju i Susku. Dok su mnogi sušćani postajali pomorci koji su plovili svjetskim morima, a otok je dobio i tvornicu ribe, broj stanovnika porasao je na 1800.

Istodobno je kamen zajedno s pomorstvom omogućio da Rakalj naraste na 1200 stanovnika.

Sve što se dešavalo nakon rata znatno je smanjilo broj stanovnika i Raklja i Suska. No do pojave turizma i jedno i drugo mjesto sačuvali su iznenađujuću homogenost, rodbinsku povezanost članova obiju zajednica.

Izvor: Franina i Jurina 2015. (tekst "Stoljetne veze Raklja i Suska" napisao Anton Percan)

Na slici: detalj iz Raklja 

swirl @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, ožujak 7, 2015



U doba Venecije, već u 15.st. Mletačka je Republika zaštitila sve hrastove šume na njezinom području. Za dvije šume izdan je poseban proglas, naredba kojom se zabranjuje uporaba drva za bilo koju drugu namjenu osim za potrebe izgradnje brodova. Bili su to proglasi za šumu u Montellu kraj Trevisa i za Motovunsku šumu. Dok su hrastovi iz Montella bili ravni, iz Motovunske šume dolazili su savinuti. I jedni i drugi bili su potrebni za izgradnju brodova. Savinuti su se uzgajali posebnim načinima kako bi njihove krošnje bile što bogatije. Zbog svoje važnosti i jednom i drugom šumom upravljali su posebni magistrati koji su polagali račune Vijeću desetorice.

Sva stabla koja su se mogla koristiti isključivo za brodogradnju već su u šumi označili posebnim oznakama.

Godine 1542. dokumentiran je posjet Motovunskoj šumi od strane providura za drvo, Domenica Faliera, i Leonarda Loredana, vlasnika Arsenala. Tada su zamijetili probleme koje šumi čini neregulirana Mirna sa svojim neodržavanim kanalima zbog čega poplavljuje dio Motovunske šume pa se neka stabla suše.

Godine 1566. po naredbi Vijeća desetorice šuma je izmjerena, a dodatna je pažnja posvećena upravo održavanju kanala i toka rijeke Mirne.

Briga oko Motovunske šume trajala je za cijelo vrijeme postojanja Mletačke Republike. Tako je vrlo kratko pred raspad države upravo u Istri provedena velika reforma šumarstva.

Kako su mnogi vlasnici zemljišta u blizini upadali u šumu te uzimali drva, odlučeno je da se granice šume dodatno označe. Za to je bio zadužen inžinjer Bighignato. Godine 1799. postavljeno je niz oznaka u koje je uklesana ova godina.

Do sada je otkriveno stotinjak ovih oznaka, velika većina na mjestu gdje su i izvorno postavljene dok je nekolicina dislocirana po privatnim kućama i muzejima.

Izvor: Histria archaeol., 44/2013, p.143-160

Na slici: uz Mirnu 

swirl @ 12:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare