Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - ožujak 2017
četvrtak, ožujak 30, 2017

U Gračišću su se osamdesetih godina prošlog stoljeća pažljivo čistile stare naslage vapna u crkvici Sv. Marija na Placu. Tako osjetljiv posao trebao je biti učinjen vrlo stručno, a prionuli su mu akademski slikar i restaurator Viktor Snoj te akademik Branko Fučić. Tako je otkriveno cijelo bogatstvo grafita uparanih u zidove crkvice.

Među njima je uparan i lik bucmaste žene duge kose opletene oko glave, s natpisom „STARA BABA WCHOSSA“ (stara baba Vukoša).

Na početku se mislilo da je grafit nastao kao sprdnja na račun neke žene koja je živjela u Gračišću. Etnologinja dr. Jelka Vince Pallua dala je ovom prikazu jedno potpuno drugačije značenje, povezala je Vukošu s praslavenskom božicom Mokoš.

Citiram iz teksta:

„Mokoš je u „osnovnom mitu“ gazdarica dvaju svjetova – života i smrti. Kad je pola godine sa svojim mužem gromovnikom Perunom, ona je ognjevita – ona je žarko sunce. S druge pak strane, kad je sa svojim ljubavnikom bogom Velesom uz vodu, ona je mokra, kao preduvjet rodnosti i plodnosti agrarnoga kozmičkog ciklusa.“

Poznavajući pozadinu ove priče o Mokoši, tako povezanoj s plodnošću, možda je jasnije i logičnije zašto su mnoge žene, koje nisu mogle ostati u drugom stanju, nastojale posjetiti crkvicu u Gračišću te su obično ostavile čavao između kamenja od kojih je sagrađena.Vjerovale su da će to pomoći kako bi ostale trudne.

Tako se sada misli da je prikaz žene i tekst kraj nje možda uparala upravo neka žena koja nije mogla ostati u drugom stanju, negdje u 15.st., koja se sjetila Mokoše, praslavenske božice, te da uparani prikaz „babe Vukoše“ nije nikakva šala na račun neke žene iz Gračišća.

Izvor: Franina i Jurina 2017. (tekst pod nazivom „Spašavanje babe Vukoše“ napisala je Maja Štrk-Snoj)

swirl @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 25, 2017

Muntić je malo mjesto u Ližnjanskoj općini, no s dugom i bogatom poviješću. U blizini (u okolici Nezakcija i Loborike) postojale su predpovijesne gradine. Područje je bilo poprilično gusto naseljeno u doba starog Rima. Pretpostavlja se da je na području mjesta Muntić bila smještena rimska legija koja je u 1.st.p.n.e. osvojila Nezakcij. Pretpostavlja se da je tada predio dobio naziv Rumianum, a naziv se u jednom obliku sačuvao i do danas – lokva u Muntiću naziva se  Runjan.

Povijesni dokumenti spominju Muntić nekoliko puta i prije 11.st., a u 11.st. zna se da je pripadao, kao feudalni posjed, pulskoj nadbiskupiji. U 16.st. naseljava se izbjeglicama pred Turcima iz Dalmacije, koji su oživjeli gotovo opustio kraj uslijed ratova i epidemija.



U mjestu je crkvica Sv. Jeronima iz 12.st. Više podataka o njoj ostalo je u doba njezine rekonstrukcije 2. stoljeća kasnije. Imala je vrijedan inventar, te stare kamene ploče ispisane starogotičkim i glagoljaškim natpisima kojima se gubi svaki trag. Nekada su joj zidove krasile freske. U preslici su dva zvona, jedno čak iz 1396. Učinjeno je u radionici Marca Vendrama u Veneciji.

Kraj crkvice je i velika srednjevjekovna šterna koja je opskrbljivala generacije i generacije vodom.

Izvor: edukativne ploče postavljene u Muntiću 

swirl @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 19, 2017



U blizini sela, na brežuljku Sv. Martina, u rimsko se doba nalazila vila rustika. Uz vilu otkriveni su i ostaci kružne građevine zidane suhozidom i pokrivene kamenim pločama, poput istarskih kažuna. Pretpostavlja se da je riječ o poganskom svetištu gdje su se prinosile žrtve božanstvima i palio krijes.

U blizini je otkriveno i starohrvatsko groblje.

Izvor: Tinjan i njegova prošlost, Enrico Depiera, Hrvoje Defar

Na slici: Tinjan

swirl @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 10, 2017



Perun je vrhovni staroslavenski bog, a njegovo se ime i danas nalazi u našim krajevima. Tako je Perun dio iznad Mošćenica. No manje je poznato da je perunika, samonikla biljka s lijepim cvijetom po kojoj je poznata naša zemlja, dobila ime upravo po Perunu. Naime, perunika je u davna vremena imala ulogu u kultu Boga Peruna.

Vjerovali se da perunike rastu na mjestu gdje je Perun uputio grom, a mnogi su vjerovali da tamo gdje rastu perunike grom više neće udariti pa su ih sadili kraj kuća.

swirl @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 7, 2017



„Škrljevska bolest“ (sifilis) početkom 19.st. postala je prava epidemija u Primorju. Već 1817.  u Kraljevici, od 34 umrlih, četvero ljudi umrlo je od sifilisa.

Bolnica za liječenje „škrljevske bolesti“ osnovana je u Kraljevici 16. svibnja 1818. Bolesnici su bili smješteni u dijelu starog kaštela te u novom kaštelu.

U prve dvije godine u bolnici je izliječeno 90% bolesnika, 5 % ostalo ih je na daljnjem liječenju, a 5% ih je umrlo. Od lipnja 1818. do 28. prosinca 1859. (kada je bolnica zatvorena) u Kraljevici se liječilo ukupno 14.893 bolesnika. Od njih je čak 759 ovdje umrlo. Pokopani su na groblju bolnice koje se tada nalazilo na Oštru.

Prema maticama umrlih prva zabilježena žrtva „škrljevske bolesti“ u Kraljevici bila je Marija, žena Martina Paškvana, iz Mrkoplja. Umrla je u dobi od 35 godina.

U godini kada je bolnica otvorena u Kraljevici je zavladala epidemija griže (dizenterija). Epidemija je započela baš u bolnici no proširila se i po cijelom mjestu. Očito su stari i novi kaštel bili toliko prepuni bolesnika da su se bolesnici privremeno smještali u kuću Andrije Adamića u luci. Griža je u samo mjesec i pol dovela do smrti 145 ljudi.

Bolnice su primale i bolesnike od drugih bolesti.

Izvor: Iz prošlosti Kraljevice (1790-1990)

Na slici: pogled na novi kaštel sa šetnice uz more (slikano prije obnove kula)

swirl @ 22:36 |Komentiraj | Komentari: 0