Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - travanj 2007
srijeda, travanj 25, 2007


Prije četrdesetak godina pokrenut je program revitalizacije Grožnjana. Danas je maleni gradić Grožnjan poznat kao grad umjetnika: ima 18 galerija i umjetničkih ateljea, pokrenuta je ljetna međunarodna filmska škola, postao je Međunarodni kulturni centar hrvatske glazbene mladeži.
Ukratko o povijesti Grožnjana:
Prvi se put Grožnjan spominje početkom 12. stoljeća (1102. godine istarski markiz Urlich II i njegova žena Adelajda poklanjaju svoja imanja oglejskoj crkvi). U 13. stoljeću vlasnik mu je Vikard I, vlasnik Kosmatog kaštela (LINK). U 14. stoljeću nekoliko desetljeća u njemu je kapetanat za područje sjevernije od rijeke Mirne dok je za područje južno od Mirne i dalje ostao Sv. Lovreč Pazenatički. Od 1358. pa do njezine propasti u sastavu je Mletačke Republike.
Ljepotu Grožnjana čine i njegove zgrade i zidine i vrata koja vode u grad i atmosfera koju... trebate osjetiti (jer vam je ja namjerno opisati neću). Većina zgrada je iz razdoblja od 15. do 18. stoljeća i imaju pravi srednjevjekovni "štih".
Gradske su zidine obnovljene u 14. stoljeću. Vrata u grad su iz 15. i 16. stoljeća, a u svojoj "originalnoj" verziji imala su i pokretni most.
Gradska je loža iz 1587. godine (na maloj slici lijevo), a prije je iznad nje bio fontik (spremište za žito). Glavna je crkva crkva sv. Marije, sv. Vida i Modesta, iz 14. stoljeća, ali je oko 1770. godine preuređena u baroknom stilu. A pred gradskim vratima je kapela sv. Kuzme i Damjana iz 1554. godine, a 1989. je iznutra oslikana (Ivan Lovrenčić).
Manje više nanizala sam činjenice, a da sve to spojite u cjelinu - pravac Grožnjan.




swirl @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 23, 2007

U istarskim legendama često se spominju divovi pa nije slučajno Nazor pisao o "velom Joži. Jedna takva legenda priča o nastanku pazinske jame.
Središnja Istra u davna vremena imala je i močvare i izvore i jezera i rijeke, a ostali su djelovi Istre bili bez vode. I onda su stanovnici tog dijela molili diva Bana Dragonju da učini nešto kako bi i oni dobili vodu. Ban Dragonja dva je dana sa svojim divovskim volovima orao i napravio dvije duboke brazde. Prvom je brazdom potekla rijeka iz središnje Istre i nazvao ju je po sebi rijekom Dragonjom. Drugog je dana brazdom potekla druga rijeka koju je po svojoj ženi nazvao Mirnom (zamjećujem da je Ban Dragonja, bez obzira na svoje nesebične motive zapravo sebičnjak jer je prvu rijeku mogao nazvati Mirnom, a drugu Dragonjom).
Treći je dan Ban Dragonja htio izorati i treću brazdu, a taman je volovima stigao do Pazinskog kaštela. U dijelu napravljene brazde već se skupljala voda i trebalo je brazdu učiniti do kraja kako bi voda prošla mimo stijene. I taman se uhvatio posla kada je na prozor pazinskog kaštela došla žena od kapetana i počela mu se rugati (ovdje bih rekla da je žena stopostotna kokoš). I digne se tlak Banu Dragonji (s pravom) pa on fino uzme i volove i plug i ode doma svojoj Mirni, a pod Pazinom počela se skupljati voda. Nivo je vode sve više rasao, ljudi su počeli bježati od straha da će i ono malo što su imali biti poplavljeno. I jadni su ljudi molili Dragonju da učini nešto i spasi i njih i njihove kuće. Bez obzira na kokoš (pretpostavljam da se u međuvremenu skinula s prozora) odluči Ban Dragonja pomoći jadnim ljudima i lupi nogom o pod. Od siline udarca otvori se jama i rijeka Pazinčica (jer o njoj je riječ) počne nestajati u jami, a ljudi su spašeni.
Uzela sam si malo slobode u interpretaciji - baš me krenulo

Pogled na rijeku Mirnu i mjesto Livade sa zidina Motovuna

I nešto više o pazinskoj jami možete naći ovdje (LINK).

swirl @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 22, 2007

Osim visokog zvonika-kule znak Lovreča je i utvrda na slici (LINK). U sklopu te utvrde napravljena je šterna. Izgradio ju je 1331. godine kapetan Giovanni Contarini. Ima grb obitelji Contarini te mletačkog lava.

Jedna je od 3 šterne kojom su stanovnici Lovreča nastojali riješiti problem nedostatka vode. U staroj gradskog jezgri nalazi se trg s još nekoliko simbola Lovreča: stup srama, loža s desne strane crkve sv. Martina i crkva. 
U gradskoj je loži danas lapidarij. Sama crkva izgrađena je definitivno u 11. stoljeću mada postoje i mišljenja da je starija (6. st.). U crkvi je ratni plijen iz Dvigrada, kameni sarkofag s relikvijama egipatskih mučenika, sv. Viktora i Korone. Sarkofag je iz crkve sv. Sofije u Dvigradu prenesen ovdje nakon pobjede Genove u ratu s Venecijom (na strani Genove bio je Lovreč, a Dvigrad na strani gubitnika - Venecije). Crkva ima 3 polukružne apside, a na zidovima sjeverne i južne nađene su freske. Starije freske datiraju iz 11. stoljeća, a presvučene su novijim slojem iz 16. stoljeća. Stup srama je koliko sam shvatila zapravo postolje stupa pa ne bih znala reći kako je to točno izgledalo. BTW ovo je drugi stup srama na kojeg sam nabasala u Istri, prvi je u Saležu (LINK).
Stup srama
Nekadašnji centar župe je crkvica sv. Lovre na groblju po kojoj je Lovreč dobio ime. Podigli su je hrvati u 8. stoljeću.


swirl @ 13:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, travanj 21, 2007

Glavna vrata kroz koja se ulazilo u Lovreč postoje i danas. Izgrađena su u gotičkom stilu 1407. godine. Naknadno je (1547.) pokraj ulaza dodana kamena ploča s natpisom: VIDISTIS, VIDETIS, VIDEBITIS (vidjeli ste, vidite, vidjet ćete). 
Gradska vrata
Natpis ima inicijale F.M. Na vršku gotičkog luka nalazi se plosnata kamena glava (i to je s one druge strane koju nisam slikala) za koju se od davnine priča da prikazuje Atilu.
Druga se vrata nalaze u kuli-zvoniku, ali su na žalost zazidana mada se i danas naziru. Postoji želja stanovnika Lovreča da se i ova vrata ponovno otvore.
Kula zvonik

 
Natpis nad gradskim vratima i glava Atile


swirl @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare


U Poreštini je još jedno mjesto vrijedno pažnje, Sveti Lovreč, jedan od najsačuvanijih istarskih utvrđenih gradova. Do njega dolazite ili ipsilonom (izlaz  Lovreč) ili cesticom od Dvigrada preko Mrgana.
Ime je Lovreč dobio po crkvici sv. Lovre. "Pazenatički" datira iz 14. stoljeća kada je u njemu smješten kapetanat Venecije.
Gradić je nastao na mjestu prethistorijske gradine (koliko li sam puta ovo isto do sada napisala za druga mjesta u Istri). Od tuda i njegov ovalni tlocrt, dok su unutar njega dvije koncentrične ulice. 
I prije nego li počnem, malo o njegovoj povijesti.
Vjerojatno je naseljen u rimsko doba. Postoji i legenda koja kaže da je Lovreč tada bio znatno veći no što je danas, s tisućama stanovnika, a u istoj se legendi uspoređuje s Rimom. Ima li u tome istine ili nema - za sada se ne zna. Novija istraživanja zapravo mogu ići u prilog ovoj tvrdnji jer su u okolici Lovreča, a i prilikom obnove crkvice sv. Lovre, nađeni dokazi iz rimskog doba. 
Utvrda se gradi između 9. i 12. st. U pisanim se dokumentima Lovreč prvi put spominje 1030. godine u darovnici porečkog biskupa Engelmara. Godine 1271. i Lovreč priznaje vlast mletačke republike, a svojevrsni vrhunac doživljava u razdoblju od 1304. i 1394. godine
.
Od 1304. pa do 1356. u njemu je mletački kapetanat. Uloga jednogodišnjih mandata kapetana smještenih u Lovreču zapovijedanje  je manjim mjestima (ne gradovima) pa od tuda i "pazenatički" (il paese = tal. mjesto).  Od 1356. do 1394. kapetanat za područje južnije od Mirne i dalje ostaje u Lovreču, dok se za područje sjevernije od Mirne seli u Grožnjan. Godine 1394. jedinstveni kapetanat seli u Rašpor u Ćićariji.
Zidine grada u nekoliko se navrata obnavljaju te su ove koje vidimo danas mlađe nekoliko stoljeća od prvih. U 17. stoljeću smanjuje se broj stanovnika Lovreča zbog velikog broja umrlih (kuga) te mlečani naseljavaju grad ljudima koji su iz Dalmacije bježali pred turcima. I konačno, uloga Lovreča i njegova ekonomska moć slabe te se, u duhu laganog propadanja grada ruši i guvernerova palača.
Poput mnogih drugih mjesta u istri danas su kuće Lovreča u velikom broju obnovljene mada ima dosta kuća koje u ruševnom stanju čekaju nove vlasnike i obnovu.


swirl @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 18, 2007

Za razumijevanje mita važno je znati kako su antički zemljopisci smatrali Dunav rijekom s dva ušća. Imajući čak ovo u vidu i tako ćemo malo teže shvatiti čudni put Argonauta. Bez obzira, i ovo je mit koji se veže za Istru.
Dakle počinjem:
Po legendi tesalski kralj Pelija šalje grupu odvažnih ljudi pod vodstvom heroja Jasona iz Tesalije u Kolhidu. Cilj putovanja bio je oteti kolhiđanima runo zlatnog ovna. Argonauti kreću na put lađom Argo. U krađi zlatnog runa pomaže im kći kralja Kolhide, Medeja, koja potom, zajedno s Argonautima bježi lađom Argo te se vraćaju u Grčku.
 
Po otkriću pljačke njihovog blaga, kolhiđani organiziraju potjeru za Jasonom, a potjeru vodi Medejin brat Apsirt. Argonauti bježe Dunavom do Save pa manjim rječnim tokovima dolaze nekako do Istre (podsjećam vas, ovo je mit, a ne predavanje iz zemljopisa).  Konačno stižu do Cresa i Lošinja. No, kolhiđani ih prate u stopu i kod ovih otoka dolazi do nove bitke. Medeja, namamivši brata Apsirta, omogućuje Jasonu da Apsirta ubije. Jason, Medeja i ostali Argonauti bježe dalje, a  Kolhiđani, zbog straha od poraza, ali i zbog straha jer je ubijen Apsirt odlučuju ostati na području Istre, a otoke Cres i Lošinj, u čast Apsirta, prozivaju Apsirtidima.
U to se vrijeme Dunav zvao Ister, te se na ovom mitu temelji mišljenje mnogih da je tako nastao i naziv Istre. U izvornom se mitu Pula, kao mjesto naseljavanja poraženih kolhiđana ne spominje. Naknadno su grci nastojali rastumačiti svoje mitove te se tako javlja tumačenje Strabona (grčki zemljopisac i povjesničar iz 3. st.p.n.e.) o nastanku Pule kao grada izbjeglih i poraženih kolhiđana. Pri tom se njegovo mišljenje vezuje na dvostih Kalimaha Kirenjanina, helenističkog pjesnika iz Aleksandrije (3.st.p.n.e.).
Dodatak perfekcionistima: naravno da ima i drugačijih mišljenja, kao što sam nabasala i na neke malo drugačije verzije mita o Argonautima.

swirl @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
utorak, travanj 17, 2007
swirl @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 16, 2007

Prije otprilike 8-9 godina pričala sam s poznanicom koja je tada radila za jednu turističku agenciju. Poslovno je bila u Dalmaciji nekoliko dana i vratila se ljuta i razočarana zbog nesposobnosti u našem turizmu. Naime, za vrijeme svog "istraživačkog" boravka nabasala je na niz običaja, ali i legendi, o kojima se sramežljivo šaputalo, umjesto da ih se iskoristi u promidžbene svrhe. 
Nekako mi se čini da smo konačno (i opet kažem KONAČNO) napravili mali korak u tom smjeru. Na blogu sam već pisala o Kringi i vampiru Juri Grandu (LINK). I nekako u tom smjeru ide i priča o gusaru Henry Morganu. Bio on u Istri ili ne, legenda postoji i bilo bi šteta ne iskoristiti legendu te našem turizmu dodati onu notu koja mu je oduvijek falila, a koja se lagano budi i stvara.
Henry Morgan rođen je negdje oko 1635. godine, ne zna se je li rođen u Welsu ili ne, kao što se baš i ne zna puno o njegovom djetinjstvu, ali u krajnjoj liniji za priču to i nije toliko važno. Njegov životopis obiluje pljačkama, osvajanjima, izuzetno okrutnim pričama, ali kada to sve smjestimo u 17. stoljeće, dodamo postojanje "dokumenata" (punomoć da se u ime Engleske bori protiv Španjolaca) koji su mu po uhićenju garantirali da neće biti ubijen (pa je uglavnom izlazio iz zatvora) onda ni ne čudi da je u svom "Curriculum vitae" dodao i plemićku titulu. Svojim osvajačkim pohodima svoj je "kućni budget" obogatio na račun Kube, Cartagene, Granade...
U jednoj je fazi izgleda navukao na sebe bijes engleza te su oni organizirali potragu za njim i njegovim blagom. I u ovaj dio priče ulazi Istra: sa svojim jedrenjakom... kaže legenda... Morgan sa sebi vjernim gusarima uvukao se do samog kraja dubokog Limskog kanala, te svoje blago sakrio u Dvigradu (u to je vrijeme Dvigrad već gotovo napušten). 
I od tada su već mnogi nastojali naći njegovo blago. Sad možemo polemizirati je li došao do Dvigrada ili ne, postoji li to blago ili ne, ako postoji očito je jedan njegov dio poslužio Morganu jer nije umro kao bogec na Jamaici nego upravo suprotno. 
Ali postoji priča, i to dobra priča, a postoji u samoj blizini Dvigrada selo Mrgani, na starim kartama često nazivano i Morgani, gdje je živjela nekoć i loza Morgana, a gdje i dan danas stanovnici pričaju priče o svojim precima i spominju potragu za blagom kapetana Morgana.


swirl @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, travanj 7, 2007


I eto nas konačno u unutrašnjosti bazilike. Već sam spomenula da je riječ o trobrodnoj građevini s tri apside. Srednja dominantna apsida bogato je ukrašena zlatnim mozaicima. 
Ciborij (baldahin)
Iznad apside nalazi se Krist, a sa svake strane po 6 apostola. Medaljon (djelić medaljona vidi se na slici ciborija) ukrašen je poprsjima mučenica. Svod apside na vrhu ima nacrtano nebo dok su ispod njega 2 anđela, sveci (ne bih znala reći koji) te:
- arhiđakon Claudius (brat Eufrazija????)
- Claudiusov sin sa svitkom (projekt Eufrazijane????)
- Eufrazije koji nosi maketu Eufrazijane
- sv. Mauro, zaštitnik grada Poreča.

Baldahin čiji se gornji dio vidi na slici je nešto "novijeg" datuma. Izgrađen je u 13. stoljeću (1277. godine) za vrijeme biskupa Otona. I on je bogato dekoriran, a, između ostalog, ima i oslikane porečke zaštitnike sv. Maura i sv. Eleuterija, te slike sv. Dimitrija, Julijana, Ekolita i Projekta.
Pojedini djelovi apside, kao i pod na kojem se nalazi biskupov tron, izgleda da su još starijeg datuma od crkve. Naime, izrađeni su od materijala koji se razlikuje od ostatka crkve, a dekoracija na njima nema karakteristike bizantskog stila. Vjerojatno je riječ o djelovima rimskih hramova te nekih drugih sakralnih objekata koje je Eufrazije uklopio u gradnju nove crkve. 
Dvije sporedne apside na žalost nisu tako sačuvane poput središnje. Na njima su vidjljivi samo djelovi mozaika koji su ih ukrašavali. 
Desna apsida (vide se oštećenja te samo djelovi mozaika koji su je ukrašavali)  
Na dva mjesta u podu crkve (barem sam ja ta dva mjesta vidjela, ne znači da ih nema i više) nalazi se vidljiv na nivou ispod poda Eufrazijane, pod praeufrazijane (slika jednog fragmenta odmah ispod).
Ni tu nije kraj iznenađenjima i bogatstvu bazilike. U memorijalnoj kapeli bazilike (cella Trihora) nalazi se mramorni sarkofag u kojem se čuvaju ostaci zaštitnika Poreča, sv. Maura i sv. Eleuterija.
I ima još puno toga, od dekoracije postranih zidova, mozaika zasramljene Marije koja je upravo čula od anđela Gabrijela da je u blaženom stanju, bogatstvu sivih mramornih stupova koji se nalaze u bazilici i u atriju....
Ali ja prestajem s današnjim pisanjem. Posjetite Eufrazijanu pa ćete shvatiti zašto se neke stvari jednostavno ne mogu napisati (posebno nekom tko nije ni pjesnik ni pisac nego se bavi u životu desetim stvarima).

I na kraju: "Sretan Uskrs svima".


swirl @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare

Osmerokutna krstionica krije u svojoj unutrašnjosti šesterokuti zdenac koji se koristio za krštenja (u ovo davno doba pri krštenju cijelo se tijelo uranjalo u svetu vodu). Iz krstionice se može doći u zvonik izgrađen u 16. stoljeću.
 Pogled na zvonik izvan kompleksa Eufrazijane
 Zdenac namijenjen krštenjima
swirl @ 15:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare


Kompleks Eufrazijane čine: atrij, krstionica, zvonik i crkva te drevna biskupija i arheološki nalazi crkava koje su prethodile Eufrazijani. Atrij je bogato ukrašen kamenim ostacima koji svjedoče o prošlosti i zapravo predstavlja svojevrsnu galeriju. Kada dođete do atrija crkva vam se nalazi s desne,a krstionica s lijeve strane. Sa sve četiri strane ima stupove identične onima u samoj crkvi. 
U 6. stoljeću se sa sjeverne strane atrija nalazila još jedna trobrodna crkvena građevina koja je tek naknadno pregrađena u biskupski dvor.

swirl @ 15:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare


Šetajući Decumanusom prema kraju poluotoka, vrlo brzo nakon Peterokutne kule, s desne strane nalazi se jedna od okomitih ulica na Decumanus (Cardo). Upravo na slici vidi se pogled na ulaz u kompleks bazilike koji skriva (ili najavljuje) ljepotu koja se krije iza njega.
Ulaz u kompleks novijeg je datuma. Napravljen je 1902. godine, za vrijeme Austro-Ugarske. Iznad vrata nalazi se mozaik od zlatnih kamenčića s natpisom:
"Ja sam vrata. Tko kroz mene uđe, spasit će se."
Mnogi ne vole taj ulaz jer ga smatraju na neki način reklamom za božji hram. Osobno, meni se ulaz sviđa. Nakon ovih vrata slijedi još jedan prolaz. I tek tada ćete shvatiti zbog čega se o Eufrazijani toliko priča i kolika je njezina ljepota i posebnost. 


swirl @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Simbol Poreča 1996. godine uvršten je u Unescovu svjetsku baštinu. O fazi koja je prethodila izgradnji Eufrazijane napisala sam ponešto u prvom postu ovog foldera (LINK) i nikako da nastavim dalje.
Do danas!
Zbog lakšeg praćenja (čitanja), vrlo obimne tematike koja se nekako logično može podijeliti u nekoliko poglavlja, odlučih o Eufrazijani napisati više kraćih postova i sve ću ih smjestiti u folder "Poreč". 
Za početak - naziv Eufrazijana nastao je zbog Eufrazija, biskupa iz doba bizantskog cara Justinijana, kojem možemo zahvaliti gradnju Eufrazijane. Dakle, nije riječ o svecu nego biskupu - graditelju. Sama je crkva posvećena svetoj Mariji, ali se nekako među ljudima udomaćio naziv Eufrazijana.
Gradnju Eufrazijane Eufrazije je započeo negdje 535. godine, a trajala je do 550. Po stilu gradnje osjeća se jak utjecaj bizantske umjetnosti za vrijeme Justinijana, cara koji je u 6. st. pokušao obnoviti jedinstveno rimsko carstvo. Ovo je jedna od najvećih i prvih trobrodnih katedrala s tri apside u zapadnom dijelu Europe.


swirl @ 14:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 5, 2007




Već u 1. stoljeću Pula je imala dva kazališta. Veće kazalište nalazilo se van gradskih zidina na jednom od sedam brežuljaka Pule (Monte Zara). Poput arene i ovo je kazalište bilo preveliko za njegovu izgradnju unutar gradskih bedema. Kazalište je primalo 4.000 gledatelja. Danas se od njega mogu vidjeti isključivo blokovi koji su temelji jednog ugla zgrade. Kazalište je bilo prvo zapušteno, a potom i oštećeno požarom nakon udara groma te su njegovi ostaci u srednjem vijeku iskorišteni za gradnju drugih zgrada u Istri. Veliki dio tih ostataka iskorišten je u 17. stoljeću za izgradnju pulskog Kaštela (Antoinne Deville).
Malo kazalište (na slikama gore) moglo se uklopiti u dio grada unutar gradskih zidina. Primalo je 2.000 gledatelja, a do njega su vodila (a i danas vode) Dvojna vrata. Danas se vide ostaci polukružnog gledališta te dio zgrade kazališta, a u Arheološkom muzeju nalaze se skromni ostaci reljefa s pročelja.


swirl @ 18:43 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 2, 2007


O rasporedu ulica u Poreču, tako tipičnom za stare rimske gradove sam već pisala (LINK). U južnoj ulici paralelnoj s Decumanusom (u starom Poreču samo su dvije ulice paralelne s Decumanusom) nalazi se ova lijepa kuća (na slici druga u nizu), jednokatnica iz 15. stoljeća.
Ono što čini ovu kuću tako poznatom su skulpture dva sveca ugrađene s ulične strane fasade, s lijeve i desne strane jednog od prozora (slika dolje).

Sveci stoje na malenim pijedestalima, a ispod svakog je mačja glava. Po načinu njihovog uklapanja u fasadu može se zaključiti da su već napravljeni kipovi  jednostavno ugrađeni u pročelje. Možda ih je vlasnik otkrio na nekom objektu koji je ovdje, ili negdje drugdje, prije postojao. Možda su bili sastavni dio kojeg vjerskog objekta. Motivi graditelja mogli bi biti isključivo estetski, ali i puno dublji.
U zgradi je danas Konzervatorski ured.


swirl @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 1, 2007


Ovu lijepu šetnicu uz more razni tiskani vodiči redovito NE spominju. A mislim da griješe. Nalazi se u blizini Mornaričkog groblja, pa ove dvije šetnje možete spojiti u jednu dužu, ali nezaboravnu šetnju.
Jurcanja po Lungo mare autima - strogo zabranjena. U ljetnim mjesecima je pristup automobilima ograničen, a i inače su ležeći policajci dimenzija koje je teško opisati. Dakle, pješaci ne trebate se brinuti.


swirl @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare