Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - travanj 2008
srijeda, travanj 30, 2008
 
Na ulasku u Trviž nalazi se manja trviška crkvica, crkvica Svetog Petra. 
Nekada je ovdje bilo groblje pa su uz nju s vanjske strane prislonjeni stari nadgrobni spomenici. Dio zidova crkve datira iz 11. stoljeća, dok je u 13. i 14.st. nadograđena. U crkvi su sačuvani djelovi fresaka koje su krasile njezine zidove. Ima drveni strop oslikan slikama svetaca.
U 19. stoljeću je crkva skraćena i tada je dobila današnje pročelje. U pročelje je ugrađen glagoljski zapis iz 1553.
Crkva je poznata po drvenom oltaru domaćeg majstora iz 17.st., te grobu u podu crkve kojeg je početkom 18.st. napravio za svoju obitelj Petar Brajković.
Ispred crkvice gledate na Katun Trviški.
Ponovno moram pohvaliti vodič «Pazin srce Istre» Mirjana Rimanića (Pučko otvoreno sveučilište, Pazin 2007.) bez kojeg bi mi posjeta ovog dijela Istre bila puno manje interesantna. Vodič se može nabaviti u knjižarama, ja sam ga kupila u Castropoli u Puli, ali sam ga vidjela i na benzinskoj pumbi na izlazu iz Pazina prema Puli.
swirl @ 15:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, travanj 29, 2008
Kada iz Pazina krenete za Poreč vrlo brzo na desnoj strani skrećete prema Trvižu. Vozeći po toj cesti prvo ulazite u Katun Trviški. Naselje je nastalo na mjestu gdje su nekad stanovnici Trviža imali staje. Danas je oaza malih poduzetnika i obrtnika.
Nakon izlaza iz Katuna Trviškog imate skretanje na desno za Tviž. Nije ga problem naći, vidite ga s ceste na malom brežuljku.
Pitanje je kada je nastalo naselje. Mnogi smatraju da su mu naziv dali Slaveni, neki pak smatraju da mu naziv potječe od Kelta što bi značilo da je naselje i znatno starije. Prvi pisani trag o njegovom postojanju datira iz 12. stoljeća.
U 17. stoljeću zvao se Teruiso Villa con Torre zbog velike kule koju je na svojem crtežu naslikao i Valvasor. Kula je imala preklopni most i time davala sigurnost stanovnicima gradića Trviža u nemirnoj prošlosti. Danas nema kule, ali naselje i dalje djeluje ljupko, onako staro, stisnuto na brežuljku.
Naseljem dominira crkva Blažene Djevice Marije od Svete Krunice i njezin zvonik, oboje iz 19.st.
 
swirl @ 19:32 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 28, 2008
Cestom koja vodi iz novog naselja Barbariga (odmah na početku naselja) dolazite do Betige. Samo slijedite asfaltiranu usku cestu, skrenete na malom raskršću lijevo i na kraju asfalta skrenete opet lijevo. Vozite po makadamskoj cesti jedno stotinjak metara i dolazite do ruševina samostana Sv. Andrije.
Kompleks je istražen 1975. i 1976. Još su tada nađeni mnogobrojni podni mozaici, tragovi fresaka, grobnice... Danas na ovom mjestu stoje ruševine koje svjedoče o «zlatnom» razdoblju samostana.
Jezgra kompleksa je trolisna kapela (površina u obliku djeteline), nastala negdje na prelazu iz 4. u 5.st. Ispod kapele nalaze se rimski ostaci tako da znamo kako povijest Betige datira još iz antičkog doba. Grobovi koji su se nalazili u svakoj od te tri apside vjerojatno su uništeni kada je samostan napušten.
Podni reljef kapele sadržavao je i imena donatora čijim je novcen izrađen. Kapela je na istoku, a zapadnije do nje izgrađena je trobrodna bazilika Sv. Andrije. Pod bazilike krasio je višebojni mozaik, također s imenima donatora (Florencius, Aquilinius, Urania,...).Bazilika je građena tako da je u njezin sastav uklopljena trolisna kapela. Vjerojatno je gradnja bila istodobna s gradnjom kapele ili je možda bazilika izgrađena neznatno nakon kapele. 
Uz južnu stranu bazilike negdje u 7. i 8. st. izgrađene su krstionica s apsidom, te grobna kapela u kojoj su nađena dva sarkofaga. U kompleksu je nađena i kamena ploča s imenom moćne pulske obitelji Settidii (negdje iz 2.st. n.e.). Vjerojatno je obitelj imala svoje posjede na mjestu današnje Betige.
U 7. stoljeću kompleks postaje benediktinski samostan. Benediktinci ga temeljito obnavljaju. Osim toga, između 9. i 13.st. benediktinci zapadnije od bazilike grade čitav kompleks koji je činio samostan, a u čijem sastavu su atrij, cisterna, niz prostorija u kojima su živjeli. Kompleks je napušten u 13. st. nakon epidemije kuge.
Zbog krađa kompleks je ograđen danas žicom.
swirl @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 27, 2008
Zarečki krov je poznato kupalište Pazina, a definitivno ga vrijedi posjetiti. Kada izlazite starom cestom iz Pazina prema Cerovlju, kod zadnjih kuća Pazina na lijevoj strani nalazi se uska makadamska cesta. Nakon optrilike stotinjak metara dolazite do slapa i jezera koje stvara Pazinčica. 
swirl @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 24, 2008
Roverija je naziv za područje između Vodnjana i Svetvinčenta. Zbog zanemarivanja tadašnjih „gospodara“ Istre, cijelo je područje bilo vrlo siromašno, a njime je vladalo potpuno bezvlašće i kaos. Cijela Roverija bila je naširoko poznata po rovercima koji su se gotovo isključivo bavili razbojništvom, pljačkajući druge kad već svoje nisu imali.
Župnik Jakov Cecinović ovako opisuje Roveriju u knjizi o Jurju Dobrili: 
»Roverija! Strašna je to besida za još puno njih u Istri. Skriva u sebi krvavo pasano, črne stvari iz črnih dani. Nepokorni Roverac ni pozna granice med svojin i med tujin i ni vidija dopušteno i zabranjeno, zna je samo za razbojstva i grih. Kako to? Bija je prepušten sam sebi, daleko od svita i pozabljen od gospode, priz vire i straha bojžega, dela je po svojoj glavi. Bija je nepokoran.«

I tu započinje priča o Velikanju.
Jože Velikanje (1843 – 1921) rodio se u Sloveniji u Spodnjoj Idriji. Nakon više vojne škole koju je završio u Beogradu borio se protiv Turaka. Godine 1868., nakon povratka u Istru, a po nagovoru biskupa Dobrile i Štrosmajera upisao se na bogoslovno sjemenište u Gorici. Od 1875. je imenovan kapelanom u mjestu Juršići, tadašnjem centru Roverije (i razbojništva).
Kada je stigao u Juršiće, već je prvu noć imao „bliske susrete“ s razbojnicima Roverije. I tu je Velikanje shvatio da mora promijeniti taktiku. 
Od te je noći počeo hodati Roverijom i obavljati posao župnika noseći sa sobom pištolj. Gdje je bio Jože Velikanje, tu je bilo i njegovo oružje. I kao pojava djelovao je autoritativno, viši od svih, krupan.
Priča se čak da je znao jednom rukom držati raspelo, a drugom pištolj i prijetiti ljudima vičući „Ako nećete slušati ovo (pokazavši na križ) slušati ćete ovo (i tada bi u zrak dignuo pištolj).

U vrijeme kada je stigao čak je proglasio i svojevrsni policijski sat. Nakon deset navečer ljudi su trebali biti kod kuće. Znao bi reći "Ako ste vi hajduci, ja sam onda hajdučki pop".

Put do nečije svijesti moraš znati pronaći, a Velikanje je u tome definitivno uspio. U Roveriji je razbojništva bilo sve manje, ljudi su prionuli poslu, vratili se svojim poljima, svojim maslinama i vinogradima. Jože Velikanje otvorio je u Juršićima školu gdje je sam predavao 16 godina, a stanovnici Roverije počeli su svoju djecu slati u školu. Ni tu Velikanje nije stao. Godine 1906. osnovao je prosvjetno društvo Narodnjak i knjižnicu u kojoj su knjige posuđivali stanovnici cijele Roverije.
Nemirni duh i borba za pravdu u vrijeme Italije stvorili su od Velikanja pravog narodnjaka. U to teško doba za Istru i hrvatstvo u Istri nerijetko je znao organizirati pjevanje „Još Hrvatska ni propala“ nakon čega bi imao „smještaj“ u podrumu kod karabinjera.
Godine 1921. nakon zlatne mise Velikanje se vraća u Idriju. Umire u Gorici u bolnici 29.09.1921.
Podaci su iz knjige: Cvetko Svetlik, Hajdučki pop, Istarsko čakavsko društvo dr. Ivan Rudan, 2002.

Hvala Branku Lučiću koji mi svako toliko pošalje koji originalan tekst do kojeg teško da bih inače došla.

Ukoliko ste čitali knjige o Don Camilu (nekoliko knjiga s Don Camilom kao glavnim likom napisao je Giovannino Guaresci) u ovom tekstu naići ćete na sličnosti između Don Camila i Velikanja. Za one koji ih nisu čitali, Don Camilo je bio pop u malom mjestu Italije negdje oko rijeke Po u razdoblju neposredno nakon II svjetskog rata. Defitivno je bio zabavan pop, sklon »sitnim grijesima«, korištenju šaka i metoda koje baš i nisu u uobičajenom opisu župnika. No uvijek je imao jedan cilj, a to je pravda. Knjige o Don Camilu najdraže su mi knjige, a sam lik Don Camila jedan od najsimpatičnijih likova u književnosti).
swirl @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2008
Vozite li od Rašpora prema Lanišću, nedaleko od Rašpora nalazi se Rašporski ponor. 
Ponor počinje kao velika špilja, ali se vrlo brzo nastavlja kao okomita jama. U kolovozu 1925. godine istražen je do dubine od 480 m (mada sam pronašla i podatke koji navode da mu je dubina «samo» 360 m). U svakom slučaju Rašporski ponor je najdublji ponor u Istri. 
Upravo te 1925. godine istraživanje ponora postalo je kobno za dvije osobe, od kojih jedna nije nikada izvučena iz jame. Nagli dolazak velike količine podzemnih voda blokirao je istraživače ponora na dubini od 307 metara. Za spašavanje angažirano je niz ljudi, a upravo dvoje poginulih nalazili su se u toj skupini.
U okolici Rašpora nalazi se još niz pećina.
Izvor: Rašpor i Rašporski kapetanat, Slaven Bertoša
swirl @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, travanj 22, 2008
U istarskim legendama nerijetko nailazimo na Atilu. Osim legendi, česti su kameni reljefi po Istri s Atilinom glavom, gdje je Atila pokazan kao «mješavina» čovjeka i psa. 
Vjeruje se da su u 5. stoljeću Huni ušli u Istru i opljačkali je. Ne zna se je li u Istri bio i Atila, ali uostalom – trenutno nije važno. Bio ili ne, istarska je «mitologija» danas znatno bogatija genijalnim pričama koje su nastale oko njega. Politika je kurva, a povremeno i kurvetina, pa su tako mnogi nastojali osporiti napad Huna u Istru želeći za sva rušenja u Istri okriviti Slavene. Naknadno su teorije ove vrste pale u vodu jer je dokazano da je Atila u istarske legende ušao i prije dolaska Slavena.
Legenda o rođenju Atile:
Jedan je kralj imao 3 kćeri. Prorok mu je prorekao da će se jedna prokurvati, drugu će ujesti zmija, a treću će ubiti konj. Zabrinut, kralj je zatvorio sve tri kćerke u kuću.
Jedna kćer je zamolila oca da joj donese grožđe. Kralj joj je donio, ali se u svježe ubranom grožđu nalazila zmija, koja ju je ugrizla i kćer je umrla. Druga je kćer umrla kada se konj na cesti ritnuo, a potkova joj je doletila u glavu. Treća kćer je molila oca da joj donese psa, da nije sama cijelo vrijeme kod kuće. Kralj joj je nabavio psa, ona je ostala trudna i ... rodio se Atila, pol čovjek, pol pas.
U legendama Atila je uvijek prvo zalajao, a tek tada počeo govoriti. U nizu istarskih legendi spominje se kako je Atila sa svojom vojskom spalio sela i sela. Ovisno o dijelu Istre iz koje legenda potječe, imamo Atilu u spaljivanju Dvigrada, Novigrada, pokušaju napada na Mutvoran, Grožnjan.... 
I konačno postoji legenda o smrti Atile.
Atila je imao 120 godina. Oženio se s jednom djevojkom od 20, i istu je noć umro dok se s njom «zabavljao».
Legenda je bazirana na njegovom realnom kraju. Atila je umro 453. godine, na ležaju germanske zarobljenice Ildiko.
Malo drugačija legenda o njegovoj smrti spominje dječaka koji ga je pogodio praćkom.
Izvor: «Istarske narodne priče» Maja Bošković Stulli, »Franina i Jurina 2008 – Atila u istarskoj narodnoj predaji» Zlatan Varelija
swirl @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 21, 2008

Na pročelju župne crkve u Labinu (link na post o župnoj crkvi) krajem 17.st. (1688.) postavljen je barokni kip senatora Antonia Bollania. Bollani se proslavio u borbama protiv Turaka. Poprsje je jedan od najljepših primjera svjetovnog kiparstva Istre 17.st.
swirl @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 20, 2008
Kolodvor u Pazinu izgrađen je u drugoj polovici 19.st. Uz njega je vezan jedan skandal koji se, u doba kada se desio, uglavnom nastojao sakriti od očiju javnosti.
U zimi 1913. na Brijunima je boravio nadvojvoda Franz Ferdinand, zajedno sa svojom klikom. Bio je pozvan i glavni zapovjednik vojske Austro-Ugarske, knez Windischgratz.
Da mu brže (i ugodnije) prođe vrijeme, Windischgratz je na Brijune pozvao svoju ljubavnicu, glumicu Emu Švandovu iz Praga. Valeria Windischgratz, supruga kneza, saznala je da na Brijune dolazi i Ema, sjela na vlak i krenula prema Istri. Do «susreta» Eme i Valerije došlo je upravo na kolodvoru u Pazinu. Začuo se pucanj, pa krik, hitno je zaustavljen promet, a na «mjesto zločina» dolaze Božo Rodić, žandar iz Pazina, i Wrischer, šef željezničke stanice. 
U kupeu naišli su na krimi-scenu, Valerija je u rukama držala pištolj, a Ema je pogođena krvarila. Prava panika nastala je tek kada su identificirane akterice ove scene. U tajnosti je Ema prebačena u Pulu gdje joj je pružena medicinska pomoć, a Valerija je, i opet u tajnosti, vraćena u Beč. I tada se aktivirala masa moćnika koji su pazili da ništa o ovom događaju ne bude u medijima.
No zalud im truda, jedne novine u Brnu objavile su mali članak i uskoro je cijela Austro Ugarska brujala o događajima, a Ema je digla tužbu protiv Valerije.
Tužba je uskoro povučena, vjerojatno zato jer je «od nekud» stigao novac Emi kojim je izgradila kazalište u Pragu.

Izvor: "Pazin srce Istre", Mirjan Rimanić, puško otvoreno sveučilište, Pazin 2007., izvrstan vodič za Pazin i okolicu kojeg preporučujem
swirl @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
swirl @ 13:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, travanj 19, 2008
Vela šterna jedan je od najljepših buzetskih spomenika. Napravljena je u 18.st. na mjestu starije šterne. Ima natpis rašporskog kapetana (Marco Antonio Trevisan).
Osim Vele šterne Buzet ima i Malu šternu. Nalazi se kraj Malih vrata, a obnovljena je u 16.st.
swirl @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, travanj 18, 2008
Poput Sinja i «Sinjske alke», Barbana i «Trke na prstenac» (link) malo je poznato da je nekada i Poreč imao svoj spektakl - «Trku na saracenca».
Naše znanje o trci postoji zahvaljujući nađenom dokumentu iz 1745. godine, a koji opisuje viteški turnir koji je bio održan na dan Sv. Valentina, znači 14. veljače 1745.
Spektakl je gledalo mnoštvo ljudi, a održavao se na «rivi izvan grada» kako piše u dokumentu. Nakon trke slavilo se duboko u noć, a sama trka održavala se istodobno s maškarama pa je taj dan bio posebno lud i zabavan.
Učesnici trke bili su isključivo plemići. Cijeli je spektakl bio popraćen bogatom «kostimografijom», ali i regulama koje uključuju i ophodnju ulicama Poreča.
Svaki natjecatelj je imao konja i koplje jednake dužine i težine. Koplje se u trku držalo rukom, a bodovi bi se oduzimali u slučaju da je koplje taknulo dio tijela, odjeće ili bok konja. Konja bi jahač morao zaustaviti na označenoj crti s koje se morao gađati «saracenac». Saracenac je drveni lutak koji je predstavljao Saracena. Pogodak u čelo lutka iznosio je tri boda, između obrva i usta dva boda, u glavu ispod usta jedan bod, a pogodak u druge djelove glave iznosio je pol boda.
Te je godine pobjednik «Trke na Saracenca» bio Pietro Rado.
Izvor: Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji, Miroslav Bertoša
swirl @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 17, 2008

 

Zadnja «stanica» Ajele glagoljaša (link na tag „Aleja glagoljaša“) uređena u sklopu ovog projekta jesu vrata za Hum.

Nekada je gradić Hum imao čak troje gradskih vrata. Danas su sačuvana glavna kroz koja ulazimo u gradić. Nekada su imala drvene vratnice koje su potpuno propale. Projektom "Aleja glagoljaša" Hum je dobio nova vrata, izrađena po nacrtu Želimira Janeša, a napravljena u pulskom brodogradilištu „Uljanik“. Na njima je natpis  „Tom malom gradiću u pohode dođi, na kamenu tvrdu toplina vri“. Vrata vode kroz gradsku palaču (Polaču) u čijem je prizemlju (kroz koje prolazite) mali lapidarij.

Na vratima je i 12 medaljona, svojevrsni kalendar. Svaki medaljon prikazuje najtipičniju aktivnost istarskog seljaka u svakom mjesecu. Medaljon sa starcem koji sjedi uz ognjište tako simbolizira siječanj, medaljon s košnjom trave prikazuje lipanj, medaljon koji pokazuje žetvu označuje srpanj, onaj s kolinjem studeni....

«Kvake» su izrađene od bronce, a prikazuju rogove volova boškarina koji i sam simbolizira Istru (vidi link).  Na dan Huma sastavni dio ceremonije je i otvaranje gradskih vrata mnogobrojnim posjetiteljima. Neki „dobročinitelj“ je uspio ukrasti jedan rog, pa je nestali rog zamijenjen novim.

Izvor: Aleja glagoljaša (Josip Bratulić), Franina i Jurina 2012

swirl @ 20:22 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 16, 2008

Odmah pred Humom nalazi se „Spomenik otporu i slobodi“ (slika lijevo). Skulptura simbolizira nemirnu povijest Istre. Donji kamen sadrži stih Lukerana (1.st.) te tako predstavlja antiku. Srednji kamen predstavlja srednji vijek. Na njemu je glagoljicom i latinicom uklesan dio teksta iz „Istarskog razvoda“.  Najviši kamen sadrži imena žrtava s područja Humšćine koji su životom platili antifašističku borbu te stihove koji su se često pjevali u II svjetskom ratu u Istri. Početna ideja spomenika nije sadržavala uklesana imena boraca, no čuvši želje stanovnika Huma i okolice autori su promijenili ideju i ostvarili njihovu želju.

Izvor: Aleja glagoljaša (Josip Bratulić), Franina i Jurina 2012

 Prvi idući spomenik je „Odmorište žakna Jurja“ (slike dolje). O žaknu Jurju zna se vrlo malo. Bio je žakan (đak) koji se pripremao za popa glagoljaša. U hrvatsku povijest ušao je svojim «Vita. Vita. Štampa naša gori gre....». Naime znao je da je u pripremi tisak prve hrvatske knjige („Misal kneza Novaka“, tiskan 1483. godine). Misal je i prije tiska bio u posjedu crkve u Roču, a služio je kao ogledni primjer za njegov tisak. Na Misalu je 26. lipnja 1482. žakan Juraj upisao svojom rukom ovaj tekst i time najavio njegov tisak.

 

 

swirl @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 15, 2008

Nakon „Odmorišta žakna Jurja“ nalazi se „Zid hrvatskih protestanata i heretika“ (slika gore lijevo). Zid je napravljen tehnikom suhozida, tako tipičnom za Istru. U zid je ugrađeno niz natpisa iz protestantskih knjiga i pisama. U sredini je bijeli kamen u obliku glagoljaškog slova S. U njega su urezana imena najpoznatijih heretika i protestanata iz Istre (Matija Vlačić Ilirik, Baldo Lupetina, Stipan Konzul Istrijan,...).

Ispod „Zida hrvatskih protestanata i heretika“, nešto bliže Roču, nalazi se slijedeća „stanica“ Aleje glagoljaša (slika u sredini). Riječ je o „Usponu istarskog razvoda“ o kojemu sam već u nekoliko navrata pisala na blogu. Slova na ovoj blagoj padini uspravo su glagoljaška slova ISTARSKI RAZVOD, a «vrata» su u obliku glagoljaškog slova L. Na dovratku je upisano glagoljicom RAZVOD ISTRIJANSKI.

Slijedi „ Vidikovac Grgura Ninskog (slika dolje). Nalazi se s desne strane ceste Hum – Roč, ispod Grabra i Kapitana (zaseoci uz cestu). Grgur Ninski je u 10.st. na Splitskom saboru (925.) branio značaj svoje biskupije, ali indirektno i uporabu glagoljice u crkvi. Za razliku od kipa Grgura Ninskog koji se nalazi u Splitu, ovdje se nalazi u kamenu uklesana knjiga. Naslovnica ove kamene knjige sadrži tri pisma; glagoljicu, ćirilicu i latinicu.

Izvor: Aleja glagoljaša (Josip Bratulić), Franina i Jurina 2012  

swirl @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 14, 2008


Stotinjak metara ispod „Vidikovca Grgura Ninskog“ nalazi se slijedeća „stanica“ Aleje glagoljaša – „Klanac hrvatskog Lucidara“. Prikazan je polukružnim kamenim zidom na čijem je vrhu kameni obelisk.

Lucidar je nastao u 12. st., a sadrži tadašnje znanje o medicini, zemljopisu, astronomiji i teologiji. Napisan je u formi pitanja koje postavlja učenik i odgovora učitelja.

Prijevod Lucidara na hrvatski napisan je glagoljicom. Očito ga je radio Istrijan jer se u njemu spominje  Učka koje u originalnom tekstu nema. Učka je simbolizirana i kamenim obeliskom. Ovaj kamen koji je na najvišoj točki kamenog zida prikazuje oblak na Učki. Upravo oblaci na Učki (ljudi kažu da Učka ima „kapu“) dobar su pokazatelj vremenskih prilika. Ima li Učka «kapu» vrijeme neće biti dobro. Tekst u prijevodu Lucidara na hrvatski glasi: Vaspet jest jedna last, jaže zovet se Istrija. I v tej zemlji je jedna gora, jaže zovet se latinski Olimfos, ježe jest Učka. I te gori visokost ide daže pod oblaki.(tekst nepoznatog glagoljaša iz "Lucidara" iz 15. st., zapisan je u Žgombićevom zborniku iz 16. st.)

Izvor: Aleja glagoljaša (Josip Bratulić), Franina i Jurina 2012



 

swirl @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Uz crkvicu Gospe od snijega u mjestu Bernobići u zidu je lapidarij s najpoznatijim glagoljaškim zapisima:
Plominski natpis (link), Kninski ulomak (s prijelaza 11. u 12. st., nađen kraj Knina), Valunska ploča (nađena kraj Valuna na Cresu, datirana u 11.st.), Krčki natpis (obla glagoljica iz 11.st.), Plastovski ulomak (nađen kraj Skradina, prijelaz 11. u 12.st.), Bašćanska ploča (nađena u Jurandvoru kraj Baške, sadrži iskaz opata Držihe o darivanju Ledine za gradnju crkve, Ledinu je darovao hrvatski kralj Zvonimir), kamenica za blagoslovljenu vodu iz 1631. iz Mošćenica, Grdoselski ulomak (link), kustodija iz Vrha (o tome nekom drugom prilikom), Senjska ploča (nađena u Senju, datirana u prijelaz 12. u 13.st.) i Supetarski ulomak (link).
Plominski natpis

Nekoliko godina nakon što je postavljen „Glagoljski lapidarij“ našao se „dobročinitelj“ koji je otuđio posudu za blagoslovljenu vodu iz Mošćenica. Po modelu po kojem se radila posuda za „Aleju glagoljaša“ novu je izradio Drago Fučić, brat akademika Branka Fučića.

Izvor: Aleja glagoljaša (Josip Bratulić), Franina i Jurina 2012

swirl @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 13, 2008

Kliment Ohridski najpoznatiji je učenik Ćirila i Metoda. Nakon smrti Metoda 885. morao je napustiti Moravsku, a bugarska ga država šalje na područje Makedonije gdje je, kao što su nekad Ćiril i Metod, podučavao nove učenike glagoljici.
Katedra Klimenta Ohridskog puna je simbolike. Uz «stolicu» učitelja u prirodi postavljene su «stolice» učenika koji su slušajući i učeći od učitelja omogućili daljnji prodor i uporabu glagoljice.
swirl @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Stvoriti Aleju glagoljaša bez spomena Ćirila, kreatora glagoljičkog pisma, i njegovog brata Metoda koji je pomagao u širenju glagoljice (LINK) bilo bi nemoguće. Na rubu stola upisano je STOL ĆIRILA I METODA latinicom, glagoljicom i ćirilicom (više o ćirilici u Istri ovdje). Stol simbolizira okupljanje, u ovom slučaju okupljanje hrvata oko njihovog pisma.
Inače ćirilica je nastala nakon glagoljice i to uglavnom od grčkih slova, ali i nekih slova glagoljice. Poslije je ćirilica potisnula glagoljicu uz rubne slavenske prostore. Kada se pojavila ćirilica oba pisma su koegzistirala. Pravoslavni Slaveni prestaju s uporabom glagoljice negdje u 13. st. dok se u glagoljičnim krajevima ćirilica još neko vrijeme koristi uz glagoljicu.
swirl @ 10:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, travanj 12, 2008


Prva skulpura Aleje glagoljaša nalazi se odmah ispod Roča, na skretanju za Hum s ceste Lupoglav – Buzet. Riječ je o „Stpu Čakavskog sabora“.  Čakavski sabor je institucija koja je u drugoj polovici 20.st. provela niz kulturnih projekata . Jedan među njima je i projekt postavljanja „Aleje glagoljaša“. Službeni znak ove institucije je glagoljsko slovo S. Stoga je skulptura kojom započinje Aleja glagoljaša zapravo kameno glagoljsko slovo S (slovo S izgleda kao gljiva s klobukom). Ovo je prva skulpura postavljena u tada buduću Aleju glagoljaša i to 1977. godine.

Izvor: Aleja glagoljaša (Josip Bratulić), Franina i Jurina 2012

swirl @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, travanj 11, 2008
Do najmanjeg grada na svijetu, Huma, vozite od Roča Alejom glagoljaša (pri tom zanemarite da gotovo u svako istarsko selo možete doći s najmanje 5 strana i da je cijela Istra mreža cesta, cestica i puteva).
Projekt Čakavskog sabora, Aleja glagoljaša, napravljen je po idejnom projektu Josipa Bratulića završenom 1976. godine. Skulpture uz cestu napravio je Želimir Janeš.
Cilj projekta bilo je oživljavanje gotovo zamrlih sela istarske unutrašnjosti (tada je Hum imao svega nekoliko stanovnika i većina njegovih zgrada bila je u ruševnom stanju), ali i spomen na hrvatsku pismenost od davnih dana. Uz uspon prema Humu svako toliko nailazite na skulpture pune simbolike o kojima više ovih dana. Zajedno je s novim vratima Huma jedanaest takvih «stanica».
Zanima li vas više preporučujem da nabavite knjižicu «Aleja glagoljaša» Josipa Bratulića.
(tekstovi o svim nazovimo-ih-stanicama biti će u folderu «Aleja glagoljaša»  (s lijeve strane bloga), uz svaki će biti broj, što je broj niži to je «stanica» bliže Roča i obratno)

swirl @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 10, 2008
Još jedno veliko ime hrvatske povijesti i povijesti glagoljice vezano za mali gradić Roč.
Šimun Greblo bio je pop glagoljaš, pisac i prepisivač glagoljskih tekstova. O njemu i njegovom životu zna se vrlo malo, a i to samo zahvaljujući njegovim «crticama» koje je upisivao kraj svojih tekstova i prijevoda. Tako se zna da je rođen u Roču i da je tamo proveo cijeli svoj život. Pretpostavlja se da je rođen 1472. ili barem negdje oko te godine.
Prva njegova «crtica» upisana je 1493. godine kada je pisao «Tlmačenje od muki gospodina našego Isuhrsta». Od tada se ovakvi sporedni zapisi ponavljaju redom u prijepisima «Kvadriga», «Ročki misal», «Kvarezimal i tlmačenje od muki» (prijepis je radio 1498.). Godinu dana kasnije radio je prijepis «Kopenhagenskog misala» (danas se čuva u Kopenhagenu pa mu od tuda takav naziv). Slijede «Novakov misal» i «Kvarezimal».
U kratkim «komentarima» kod prijevoda «Brevijara Vida Omišanina» spominje ga i sam Vid Omišanin.
U prijepisu «Novakovog misala» Greblo je upisao:
«1512. marča 15 pop Simun Greblo pisa. Be morie. Još tri molitvice» 
(naravno da su i brojevi napisani glagoljaškim slovima).
Po tome se zna da je ove godine Roč zahvatila bolest (moria), vrlo vjerojatno kuga.
Svoje vlastito ime znao je napisati u nekolilo «varijacija na temu» već s obzirom na trenutnu «inspiraciju» (Šimun, Greblo, Greblić, Simun, Grblo,...).
Započeo je s vođenjem «Knjige računa bratovštine i općine Roč». U toj se knjizi nalaze i upisi njegovog nasljednika, Jerolima Grebla. S obzirom da jedan zapis iz 1551. spominje smrt plovana neki smatraju da je umro ove godine. No nađen je zapis iz 1553. kojeg je izgleda pisala ruka Šimuna Grebla, a kako je riječ o posljednjem njegovom zapisu smatra se da je umro te, 1553. godine (zapravo koliko sam vidjela po tekstovima neki tvrde i dalje da je riječ o 1551., a neki 1553.).
Nasljednik Jerolim Greblo smatra se njegovim rođakom, ali postoje i mišljenja kako je riječ o sinu Šimuna Grebla.
swirl @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 9, 2008
Poput Valigaštra i izvor Badavce u blizini mjesta Rapavel (Poreština) spominje se u Istarskom razvodu.
«... idoše po stareh zlamenjah ravno po srede mavrovega brega i tako ravno naposred lokve Badavse. I te loki je pol komunu motovunskomu, a pol komunu trviškomu. I tu je naposred te lokve jedan veliki križ visečen na kamini...».
U prosincu 1997. na kamenju oko Badavce i Valigaštra (link) nađeno je 5 križeva usječenih u kamenje, a koji su bili rezultat određivanja granica među «općinama».
Uz pokroviteljstvo niza istarskih općina svake se godine uz izvor Badavce organiziraju književni susreti na otvorenom. Organizatori ovih susreta jesu Pučko otvoreno sveučilište, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika i Udruga Valigaštar. Prvi takav susret organiziran je 1996. Zahvaljujući udruzi Valigaštar danas je između Badavce i Valigaštra napravljen poljski put. Nakon Badavce uz put vidjeti ćete i najveći dolac Sopajac poznat po legendi (link na Sopajac). Zasađena su stabla i to ne bilo koja. Upravo ona u čijem su hladu učesnici Istarskog razvoda određivali kunfine.
Osim što je izvor Badavce korišten zbog pitke vode, i uz njega je vezano mnogo priča i legendi o čudotvornom učinku njegove vode.
Osim Valigaštra i izvora Badavce niz lokvi, potoka i rijeka spomenulo se u Istarskom razvodu. Mirna, najveća istarska rijeka, spominje se pod nazivom «Velika reka», a Čepićko jezero (link) kao «jezero». Od ostalih «voda» spominju se lokva Lamuć, lokva Srber (između Raklja i Mutvorana), Trnova lokva, ....
Izvori: «Valigaštar», Ante Bartolić i Just Ivetac, «Zanimljiva Istra» Just Ivetac, «Franina i Jurina 2001.»
swirl @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008
Od Antenala uz morsku obalu do Ponte Portona uz samu Mirnu vodi bijela cesta. Prolazite i pokraj crkvice Majke Božje od Baštije. Preporučujem.
swirl @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 7, 2008

Kada vozite od Buzeta prema Istarskim Toplicama s desne strane je skretanje za Istarske Toplice. Točno nasuprot skretanja, ali na lijevoj strani, nalazi se stijena čudnog oblika. Naravno da su takvi oblici uvijek inspirirali one s bogatom maštom pa je i o ovoj stijeni nastala legenda.
Stijena (i legenda) se zove Fratrov konj.
Legenda kaže kako je jedan fratar jahao na konju od Marušića prema Momjanu. Pojavile su se štrige i srušile fratra s konja. Fratar je umro, a konj se okamenio i tako je nastala nastala ova stijena.
Malo «modernija» verzija iste legende pak stijenu zove «Kameni fratar». Tu se konj više ne spominje. Po ovoj verziji stijena je okamenjeni fratar s knjigom koji pod mjesečevim svjetlom čita legende iz stare knjige.
Izvor: «Istarske narodne priče» Maje Bošković Stulli, 1959.
swirl @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 6, 2008
Dolac Sopajac najveća je istarski dolac (mislim da je drugi naziv vrtača), a nalazi se između Višnjana, Motovuna i Tinjana. Ako idete putem «Istarskog razvoda» poljskim putem prvo dolazite do Valigaštra, pa do Badavca i konačno poljski put prolazi kraj Sopajca. Izaći ćete van blizu mjesta Škropeti (od Karojbe prema Pazinu). I područje oko Sopajca djeluje pomalo čudno, sve dolac do dolca, mada su u usporedbi sa Sopajcem svi ostale male «udolinice». Dubinu Sopajca teško je i vidjeti i slikati jer je u njemu poprilično velik broj stabala i grmlja. Staviti ću slide show s 2 slike Sopajca i par slika koje sam slikala u njegovoj blizini.
Uz Sopajac vezana je legenda koju je zabilježio Drago Orlić u «Štoricama od štrig i štriguni».
Riječ je o legendi koja govori kako je Sopajac čarobno mjesto na kojem možete postati nevidljivi. Prvo treba nabaviti crnu mačku, pa kotao, nov novcat, a zatim je potrebno otići na mjesto koje je daleko od najbližeg sela, da se ni kukurikanje ne čuje.
I baš takvo mjesto je Sopajac. Legenda kaže dalje: potrebno je usred Sopajca naložiti vatru, na njoj ugrijati vodu u kotlu i, ni više ni manje nego točno u ponoć u vrelu vodu staviti crnog mačka. Kada se mačak skuha tada je potrebno naći točno određenu kost (Tome Matiškin koji je ispričao tu legendu Dragi Orliću nije znao navesti o kojoj je kosti riječ), staviti je pod jezik i... postajete nevidljivi. Inače to mjesto «rituala» treba prethodno blagosloviti jer će u ponoć doći vrag, mamiti one u Sopajcu van blagoslovljenog dijela da na njih baci oganj, kamenje....
swirl @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 3, 2008
Nad Ročkim Poljem u Ćićariji na dvijema uzvisinama nalaze se ostaci Črnog Grada i Belog Grada. Ovako su ih prozvali Slaveni i to po vrsti kamena. Mada je među njima samo jedan klanac, Črni Grad nastao je na tamnom kamenu, dok je Beli Grad bio na bijelom vapnencu.
Vjerojatno su se na oba mjesta nekada davno nalazile i prethistorijske gradine. Rimljani nisu držali pozicije naročito interesantnima, pa se nisu ovdje naseljavali mada su postojanje gradina iskoristili za nadgledanje ceste prema Ročkom Polju. Za vrijeme Bizanta ovdje je bila utvrda koja je branila kraj od prodora Slavena.
Črni Grad i Beli Grad sagrađeni su negdje početkom 11. stoljeća, a uloga im je bila obrana franačke istarske markgrofovije.
Ruševine Črnog Grada nalaze se u blizini crkvice Sv. Tome. Od njega su danas ostali samo tragovi temelja i djelovi zida. Kaštel je bio četverokutan, a u njegovom je sastavu bila i velika cisterna. Napušten srušio se već negdje u 15.st.
Dok se u Črnom Gradu živjelo, Beli Grad bio je podređen Črnom Gradu i imao je prvenstveno obrambenu ulogu. Već je na prijelazu iz 13. u 14.st. Beli Grad bio u ruševinama.
I na koncu, jedna od mnogobrojnih legendi o zakopanom blagu u Istri vezana je i uz Črni Grad. Legenda kaže da se jednog dana u godini (naravno da se ne zna koji bi to bio dan) u Črnom Gradu pokaže suncem obasjan križ koji pokazuje točnu lokaciju gdje je blago zakopano.
swirl @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 2, 2008
U središtu naselja nalazio se kaštel. Sastojao se od desetak zgrada, a sve su one, zajedno sa skladištem i crkvom bile okružene zidom. U sklopu zida dignute su i kule. Izvan kaštela nalazila se gradska loža. 
Godine 1701. na mjestu starije crkve napravljena je crkva Sv. Nikole. Današnja je crkva znatno veća od starije pa je tako na mjestu današnje krstionice nekada bila kula od kaštela, a druga je kula bila na mjestu sakristije. Vrijednost ove crkve je drveni kip Sv. Nikole. Nekada se kip nosio u procesiji. Osim toga tri oltarne slike vjerojatno su rad Ticijanovih učenika. Kako su dakle nastale prije no što je ova crkva sagrađena pretpostavlja se da su bile u starijoj crkvi te da su ponovno prenesene u novu crkvu.
Zidovi kaštela (to je lijevo krilo zgrade uz crkvu, slika dolje lijevo) bili su u 14.st. poprušeni, ali ih je obnovio kapetan Capello 1606. godine.
I na koncu, niz podataka o Barbanu možemo zahvaliti Josipu Antunu Batelu (umro 1889.). Sve dokumente koje je prikupio, prepisao... ostavio je Luki Kircu koje ih je pred fašistima sakrio u Zagreb gdje su i danas. 
 

swirl @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, travanj 1, 2008
U srednjem je vijeku Istra bila podijeljena na mletački i austrijski dio, a sukobi između dvije strane bili su konstanta. U sukobima je učestovala vojska, ali i istarski narod politkom podijeljen na dvije strane. Kulminacija sukoba dešavala se u 16.st., a i nakon potpisanih primirja sukobi su trajali i dalje.
Od 1528. godine donesena je u Veneciji odluka o osnivanju «teritorijalnih jedinica» pod nazivom «cernide» [černide]. U sastav teritorijalnih jedinica ulazili su muškarci od svoje 18. do 36. godine, sposobni za oružje, a obaveza je trajala 14 godina. Skraćeno černide su se nazivale i černe pa je tako nastao i hrvatski naziv «černa vojska».
Zahtjevnost uloge vojnika u teritorijalnoj vojsci ovisila je o prilikama na terenu. Ali nije bila riječ (osim vjerojatno u iznimnim situacijama) o 24-satnoj službi. Istrani su uz svoju vojnu obavezu obično uspjevali obaviti i druge dužnosti, od rada u polju pa na dalje, ali su u svakom slučaju cernide povećale broj obaveza prema vladajućima. Cernide su postojale do pada Mletačke Republike.
swirl @ 19:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare