Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - travanj 2013
subota, travanj 27, 2013

Podmorje Cresa krije niz ostataka potopljenih brodova. Tu su svoj život završili mnogi čiji je grob plavo more. Pogotovo je velik broj brodoloma u blizini trajekta koji vozi iz Istre za Cres (Brestova – Porozine).

U Kvarneriću je potopljen MTB 655, na dubini od 52-49 metara. Riječ je o motornom torpednom čamcu, potopljenom 21. ožujka 1945. Zapovijedao mu je dvadesetjednogodišnji poručnik Derrick Holden - Brown. Mada su saveznici imali karte s minskim poljima, nisu imali zadnju verziju, nisu imali označene mine iz 1945. koje su postavili Nijemci prilikom povlačenja na sjever. Čamac je naišao na jednu od tih mina. Ubrzo je nestao pod morem. Spašena je većina posade, kao i poručnik, no svoj je život ovdje skončalo sedmero mornara.

Vrlo blizu, u Kvarneriću, potopljen je i Giuseppe Dormio, teretni parobrod stradao 11. kolovoza 1944., također od podvodne mine. Stradao je na Velim vratima gdje su bile mine i iz I svjetskog rata (postavila ih Austro-Ugarska) i iz II svjetskog rata (stavili su mine Talijani, pa zatim i Nijemci). Brod nakrcan cementom naletio je na jednu minu. Da ironija bude veća, bio je baš u službi njemačke vojske. Nestalo je šest članova posade.

Stradala je ovdje i Lina, teretni parobod, potonuo kraj creske obale. Lina je potonula 14. siječnja 1914. Zbog jake magle i loše navigacije brod se previše prebližio obali te ju je nevrijeme bacilo na obalu nedaleko rta Pečen. Ne postoje podaci je li netko stradao u brodolomu.

Blizu Brestove stradao je i jedrenjak Kostrena. Potonuo je 1888., u noći između 19. i 20. veljače. Jaka bura nasukala je i ovaj brod i bakarski jedrenjak Ireneo. Stradali su pedesetak metara od obale, no nisu odmah potonuli. Spašeni su i mornari, pa čak i dio tereta kojeg su prevozili.

U blizini je 20. prosinca 1947. naletio na minu u blizini i teretni parobrod Kalliopi. U to je vrijeme Kvarnerić bio samo djelomično očišćen od mina. Nestao je jedan grčki mornar, a pravodobnom reakcijom kapetana ostali su mornari odmah po eksploziji dobili naredbu spuštanja čamaca za spašavanje u more i napuštanja broda. Mnogi stanovnici Brseča svojim su ribarskim brodovima pomogli u njihovom spašavanju.

Blizu Brestove stradao je i teretni parobrod Vis, također od mine. Potonuo je 13. veljače 1946. U brodolomu je stradalo troje mornara. Ostale je spasio motorni jedrenjak koji ih je potom iskrcao u rapcu.

Tu je stradala i Stella Polare TA 36 (link).

Izvor: Blago Jadrana – ronilački vodič po olupinama hrvatskog Jadrana, Danijel Frka i Jasen Mesić

swirl @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 23, 2013

Početak turizma Nerezine mogu zahvaliti Rudolfu Habsburgu. Još 1920. U Nerezinama se održala prva regata drvenih pasara. Odvijela se redovito do II svjetskog rata. Nakon godina izostanka regata je obnovljena u razdoblju od 1954. do 1965. No u noje vrijeme je opet obnovljena ova tradicija tako da je u Nerezinama živo početkom rujna kada se odvija regata. Drvene pasare natječu se u nekoliko kategorija: guc, gajetana, leut i batela.

Nerezine su često i polazišna točka za pješake koji se penju do vrha Osorčice gdje se nalazi malena kapela na vrhu Sv. Mikule.

U samim Nerezinama nalaze se velika župna crkva Gospe od zdravlja iz 1877., stara crkva Sv. Marije Magdalene (na slici), sagrađena 1534., koja je nekoć imala ulogu župne crkve. Tu su i kaštel osorskog patricija Kolana Draže iz 15.st., franjevački samostan sa zvonikom (16.st.).  

swirl @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 21, 2013

U vrijeme Italije prvi polo klub u tadašnjoj Italiji bio je onaj osnovan na Brijunima (osnovan 1925. godine). Predsjednik kluba bio je Otto Windischgrätz. Već je godinu dana ranije održan prvi polo turnir na Velom Brijunu. Za polo je izgrađena konjušnica za 200 konja, kupljeni vrlo kvalitetni konji, a niz članova ovog elitnog kluba držalo je u novoj konjušnici i svoje vlastite konje.

Prve turnire sudio je Edwars Darley Miller, autor modernog pola.

Poput muškog polo kluba na Brijunima je osnovan i prvi ženski polo klub u tadašnjoj Italiji. Naknadno je napravljeno još jedno igralište, a sa svoja dva igrališta za polo Brijuni su postali meka tadašnje svjetske elite. Godišnje je znalo biti tridesetak turnira. To su bila zlatna vremena Brijuna!

Godine 2004. obnovljeno je jedno polo igralište, no za par godina je to zamrlo.

Za golf postoje podaci da se već 1906. navelike igrao na Brijunima. Godine 1922. napravljen je golf teren s 18 rupa koji je u to vrijeme bio jedan od najvećih i najljepših u Europi.

U golf se ulagalo cijelo vrijeme tako da su u to doba golf tereni uvijek spadali u sam vrh „standarda“ igranja golfa. U preuređivanje terena uvijek su bili uključeni vrhunski znalci, ponajbolji arhitekti za golf terene. U najaktivnijim godinama znalo se održavati na Brijunima i stotinjak golf turnira. Učesnici nisu bili samo gosti hotela na Brijunima. Na takove turnire dolazili su najeminentniji golferi iz cijeloga svijeta.  

Danas je igralište za golf nešto manje, no gotovo tijekom cijele godine često se u Fažani vide golferi koji sa svojom opremom žure na brod za Brijune.

swirl @ 10:59 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 17, 2013
Na otoku Lošinju nalazi se malo mjesto Nerezine, prvo mjesto kada pređete s Cresa na Lošinj. Mada izložene jakoj buri, Nerezine su nastale upravo na ovom mjestu zbog izvora vode.

Prve nedjelje u svibnju odavno se u Nerezinama odvija proslava plodnosti. Vrlo vjerojatno ovaj je običaj praslavenski te se, uz neke modifikacije, slavi u Nerezinama i danas.

Prvi simbol plodnosti je hrast kojeg Nerezinci zovu Muaj. Mada pripreme ovog slavlja traju i prije te nedjelje, sve se odvija pod velom tajni tako da nitko tko nije uključen u organizaciju ne zna detalje. Oni uključeni čuvaju dogovore među sobom, a noć sa subote na nedjelju provode vrlo zaposleni. Tijekom noći prvo je potrebno dopremiti Muaj, deblo hrasta, na trg Studenec. Nije riječ o lakom zadatku, jer hrast mora biti što veći, a mora ga se ne samo pronaći nego i dopremiti na trg.

Kada se na trg smjesti Muaj, treba na trg smjestiti i drvenu barku, kaić, i to ne bilo čiju, već iz obitelji neudate djevojke – najpoželjnije udavače. Važno je da je barka drvena. Barku je potrebno dopremiti na trg, pa zatim smjestiti pod Muaj.

A zatim slijede detalji potrebni za dekoraciju, jer trg mora u nedjelju osvanuti sav sređen. I opet, važno je čiji su detalji jer se iz kuća ili vrtova gdje žive neudate djevojke na trg nose stolci, portuni, cvijeće u posudama, cijele vrtne garniture.... Zna se tu pronaći i koja mješalica za beton, kosilica, pa čak i pokoji kućni ljubimac, a nekada se na trgu nalazilo mnogo stoke. Ljudi bi čak pokušavali spriječiti nepodopštine te maksimalno onemogućiti da im nestanu stvari preko noći – no nema tog načina koji će onemogućiti „nestašluke“.

U nedjelju nakon mise svi se upute na trg Studenec. Trg postaje veseo, pun žamora, a ljudi među masom stvari koje su preko noći dovedene na trg, nastoje pronaći svoje; svoje cvijeće, svoje vrtne garniture, alat.... Najveći je problem kako drvenu barku vratiti u more. Vlasnici barke obično plaćanjem pića „otkupljuju“ svoju barku, a zatim i momci koji su donesli barku na trg i vlasnik vraćaju barku u more.

No ipak, nitko nije loše volje, riječ je o običaju i na taj dan treba biti dobre volje, a u vraćanju teških stvari redovito pomaže veći broj ljudi.

Već nedjeljom popslije podne trg Studenec poprima sasvim običan izgled i nitko ne bi rekao da je samo par sati ranije trg bio prepun stvari, cvijeća, pa i barki.

Izvor: Franina i Jurina 2008.

swirl @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, travanj 13, 2013

Prije niz godina provodila se restauracija crkve Sv. Antuna Opata u Velom Lošinju. S visokih su stepenica restauratori ugledali i detalj na jednoj od prozorskih klupčica koji se, osim ovako s visoka, nije niti mogao vidjeti.

Za izradu klupčice poslužila je kamena nadgrobna ploča, ugrađena ovdje vjerojatno 1774. godine kada je sagrađena današnja crkva. Nadgrobna je ploča pak bila u crkvi koja se na ovom mjestu nalazila prije današnje. Kako je ploča ponešto skraćena i time prilagođena dimenzijama prozora tako se točan datum nije vidio. Na ploči piše:“ CIV BLASIVS GLADILICH“ tj. „104 Blaž Gladulić“. Na ploči je urezan medaljon koji prikazuje brod na moru, tipa grip. Na brodu je vidljiv kapetan s bradom i drugi mornari.

Naravno, pretpostavilo se da su nedostajala prva dva slova koja označuju godine; M i D te da točna godina glasi 1604. Točnost godine smrti Gladulića potvrđena je dokumentima koje su na glagoljici vodili popovi glagoljaši Mikula Krstinić i Ivan Božićević. U njihovim je zapisima evidentirana oporuka bolesnog Gladulića. Oporuka je sastavljena 28. rujna 1603. godine. Iduće spominjanje Gladulića je iz godine 1607., točnije 28. veljače 1607., kada se spominje njegova žena, tada već udovica.

Iz crteža je moguće zaključiti da je Blaž Gladulić bio vlasnik broda, mornari su možda i njegovi sinovi. Stoga je vrijedan dokaz prošlih vremena i jačanja pomorstva Lošinja.

Izvor: Terra incognita, Branko Fučić

swirl @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 11, 2013

Godine 1992. Čikat je proglašen park-šumom. Predivan je dio Malog Lošinja, a ovdje je naravno i nekoliko vila s početka 20.st. Između ostaloga, tu je i vila Karolina.

U doba kada se brak cara Franje Josipa I i njegove slavne žene Sissi raspadao, Sissi je imala svoje zanimacije, putovanja, hobije. Car je osim niza obaveza imao i svoj „hobi“ – vezu s bečkom glumicom Katharinom Schratt. Veza je bila javna „tajna“, nije se baš prikrivala, a glumica je čak dobila na carskom dvoru posao čitateljice Njegova veličanstva.

Carica Sissi umrla je 1898. na Ženevskom jezeru, kada je stradala u atentatu. Taman te godine na Čikatu započinje gradnja predivne vile. Službeno naručitelj radova bio je neki Josef F. Lovasy. Nacrt je izradio poznati bečki arhitekt Wiedenfeld. Kuća je predivna, u secesijskom stilu, s predivnim dekoracijama, a oko nje bio je pažljivo njegovan vrt. Povremeno su u nju dolazili car i glumica Katharina.

Park šuma inače označuje ekosustav stvoren ljudskim rukama.

Presudno za park-šumu Čikat bilo je osnivanje Društva za pošumljavanje i poljepšavanje Malog Lošinja 1886. kojega je vodio prirodoslovac i domoljub Ambroz Haračić. Dok je danas cijeli Čikat u predivnoj šumi alepskog bora, još krajem 19.st. tu je bio zapušten teren. Osim alepskog bora posađeno je i niz drugih biljaka.

Predivan je za šetnje, uživanje u miru (pogotovo van sezone).

Izvor: Franina i Jurina 2009., Turistička zajednica Lošinj

swirl @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, travanj 6, 2013

Obitelj Leva (De Leyva) potječe iz španjolske Galicije, a negdje tijekom 17.st. prvi pripadnici ove obitelji došli su na otok Lošinj. Zbog Petra Jakova Leva, slavnog kapetana, rt na kojem je svjetionik (istočni rt luke u Velom Lošinju) zove se Punta Leva.

Petar Jakov Leva rođen je u Velom Lošinju 1769. Prvi put je krenuo na plovidbu još kao dječak od 12 godina. Nakon popriličnog pomorskog iskustva, ali i školovanja u dvadesetprvoj godini polaže ispit za kapetana duge plovidbe pri C.K. pomorskoj akademiji u Trstu.

Godine 1829. bio je kapetan prvog austrijskog broda koji je oplovio Cape Horn i stigao do Čilea. Ovime je prvi uveo trgovačke odnose između Trsta i Čilea. 

Nakon mnogih plovidbi sudjelovao je u prijevozu ratnog materijala u Krimskom ratu od 1854. do 1856.

Imao je dva braka, a sa drugom suprugom, Marijom Budinić, imao je desetero djece. Od njih su čak  petero postali kapetani.

Osim kao slavni pomorac bio je poznat i kad lijep, dotjeran čovjek, te su mnogi njegovu suprugu i njega smatrali najljepšim bračnim parom na Lošinju.

Umro je 1879. u Velom Lošinju, a pokopan je na gradskom groblju.  

Izvor: Franina i Jurina 2011.

Na slici: Rt Leva s kapelicom

swirl @ 15:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 3, 2013

Ovo je zgodna priča na koju sam naišla u knjizi „Terra incognita“ Branka Fučića.

Kako je vođenje Kandijskog rata protiv Turaka u 17.st. bilo jako skupo, Veneciji je uzmanjkalo novaca te je proglasila mogućnost kupnje plemićke titule. U samoj Veneciji moglo se postati plemićem za 1.000 libara. Naravno da je u manjim mjestima cijena padala pa je tako u Cresu cijena iznosila 600 libara, a u Osoru i manje – 300 libara.

Bilo je to doba kada je fizički rad bio sramota. Tako je na primjer u 18.st. u Osoru opat Alberto Fortis ismijavao osorskog ljekarnika jer je ljekarnik sam orao svoju njivu.

I tada je došla molba za kupnju plemićke titule iz Lubenica, od obitelji Vodarić. Vodarići su tvrdili da su nekada imali plemićku titulu, još u doba austro – ugarskih kraljeva. Kada je na vlast stupila Venecija u određenom se vremenskom roku moralo registrirati plemstvo iz prijašnjeg razdoblja što su Vodarići propustili učiniti i tako je obitelj izgubila titulu plemića. No rasprava u gradu Osoru postala je izrazito burna kada se ustanovilo da Vodarići, bez obzira što nisu siromasi, jesu seljaci, poljoprivrednici. Na koncu su, bez obzira na praznu gradsku blagajnu, odbili Vodarićima prodati plemićku titulu pa su ostali bez 300 libara.

Izvor: Terra incognita, Branko Fučić

swirl @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 1, 2013

Prije otprilike 2000 godina u nevremenu u Lošinjskom kanalu potonuo je  Apoksiomen. Slučajno ga je 1996. na dubini od 45 metara otkrio ronilac i amaterski podvodni fotograf iz Belgije. Ovime je počela priča o Apoksiomenu koja je postala poprilično slavna u cijelom svijetu, barem onima koji iole prate kulturu.

Imala sam čast vidjeti Apoksiomena na izložbi u Zagrebu. Predivan je.

Apoksiomen je inače jedna od uobičajenih poza atletičara koju su prikazivali stari Grci. Nastupali su goli, nauljenih tijela, a po završetku treninga ulje su s tijela skidali strugaljkom koju su Grci nazivali ksistra (Rimljani su je zvali strigil). Grčka riječ apoksyomenost označava onoga koji se struže, a kipovi apoksiomena prikazuju mladiće upravo u tom trenutku, kada su im struganjem s njihovih tijela skidali ulje.

Kip je slučajno otkrio Rene Wouters iz Belgije, a fotografije je pokazao belgijskom podvodnom arheologu Robertu Stenuitu. Dvije godine kasnije obaviještena je Hrvatska, a kip je izronjen 27. travnja 1999., potom i restauriran. Pokraj kipa u podmorju nađeno je nešto amfora i sidro, no nikakvi drugi tragovi brodoloma te se pretpostavlja da nije stradao cijeli brod već da je u vrijeme nevremena brod našao zaklon kod otoka Vele Orjule te je, ili da se riješi viška tereta ili je pak popucalo uže koje je učvršćivalo kip i amfore na palubi, kip završio u moru.

Kip je napravljen negdje u 2. ili 1.st. p.n.e., vjerojatno po znatno starijem predlošku iz 4.st.p.n.e.

Mada postoje mišljenja da je riječ o helenističkoj kopiji neki zastupaju i mišljenje da je riječ o grčkom originalu, pa čak i da ga je možda napravio Lizip, kipar Aleksandra Velikog. Kako god, napravljen je vrhunski. Danas je u svijetu poznato još 8 apoksiomena, no ovaj lošinjski spada u najbolje sačuvane. Interesantna mala priča koja je uvelike pripomogla datiranju je i jedan miš. Naime, prilikom restauracije u nozi i ruci kipa otkriveni su slama, lovorov list, koštice trešnje i masline, vjerojatni ostaci mišjeg gnijezda iz razdoblja prije potonuća. U pripremi je i muzej u Malom Lošinju gdje će Apoksiomen biti izložen. Apoksiomen se vraća kući :)

Izvor: Upoznajte Kvarner - rivijere, otoci, gorje

Slika preuzeta s web stranica Arheološkog muzeja u Zagrebu

swirl @ 11:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare