Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - svibanj 2008
subota, svibanj 31, 2008
Nadgrobna stela pronađena je kraj Gologorice (Zaleški Dol). Datira iz druge četvrtine 1. st.n.e. 
Na steli su reljefni prikazi žene s jabukom i muškarca koji u ruci drži svitak papira (bračni ugovor). Oboje imaju desnu ruku na srcu.
Tekst na latinskom glasi:
Q(uintus) Labienus Q(uinti) f(ilius) Mollio
testamento fieri iussit
sibi et Aquiliae Sp(uri) f(iliae)
Tertiae uxori
L(ucius) M(arcus) C(aius) Aquillis faciundum
curaverunt.
Obiteljsko ime Labien nađeno je u Istri na još dva mjesta kraj Roča. U petom redu upisana su imena troje nećaka (Lucius, Marcus i caius) odgovornih za provedbu oporuke. Po prezimenu žene (Tertia) može se zaključiti da je riječ o histrima koji su prihvatili rimsku kulturu. S obzirom na dimenzije nadgrobne stele i način izrade vjerojatno je riječ o bolje stojećim stanovnicima Istre.
Stela je izložena u Puli u Augustovom hramu na Forumu.
Izvor: Cerovljanski zbornik, Romanizacija na području Cerovlja prema epigrafičkim spomenicima, dr. Alka Starac
swirl @ 15:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, svibanj 30, 2008

U istarskim pučkim vjerovanjima ima ogroman broj priča o štrigama, štrigunima, tako da Kringa i Lindar nisu iznimke. Jedina je razlika što su u Kringi priču o Juri Grandu (link), njihovom vampiru, počeli koristiti i u turističke svrhe pa je i Jure grando postao poprilično "poznat". Ideja daleko od toga da je loša, pa sam i ja nekako na početku mojih obilazaka Istre uzduž i poprijeko upravo započela s Kringom.
Priču o Juri Grandu zabilježio je Valvasor u 17.st. No Valvasor je (njegov crtiže Lindara je gore) zabilježio i sličnu priču o Lindaru:
Prije nekoliko godina tamošnji su seljaci iskopali iz groba jednoga mrtvaca i proboli ga kolcem od trnovine. Tako su s njim postupili, jer su praznovjerno vjerovali da je taj pokojnik izišao na nekoliko dana iz groba i požderao ili pohlepno pojeo neke ljude. Takvim govorenjem htjeli su naznačiti da je on prouzročio što su razni ljudi poumirali. A to stoga što je bio vještac, pa da i u grobu nije prestao sa svojim štetnim djelovanjem....»
Iz knjige: "Sjećanja, zapisi, dokumenti o Lindaru dvadesetog stoljeća» Josipa Fabrisa.
Prije posjete Lindaru obavezno je nabavite i pročitajte. Naučiti ćete dosta o povijesti Lindara. Knjiga je pisana zabavno i za čitanje pred spavanje, a s toliko ljubavi da će u vaš posjet Lindaru unesti dozu osobnosti i nostalgije za nekim drugim vremenima ma koliko god ni ta vremena nisu bila idealna.
swirl @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 29, 2008
Na izlazu iz Labina prema Plominu nalazi se Dubrova. 
Tu se nekada nalazila stancija plemenitaške obitelji Frankovich iz Labina. Od stancije je ostalo gotovo pa ništa, ali i opet vrijedi spomenuti i posjetiti Dubrovu.
Još 1969. počelo se razmišljati o obnovi stancije i osmišljavanju njezinog sadržaja.
Tada se počela stvarati ideja koja se polagano i realizira. Idejni pokretač je prof. Josip Diminić, a te, 1969. godine, u osmišljavanje Dubrove bio je, osim prof. Diminića uključen i prof. Branko Fučić.
Od tada do danas Dubrova svakim danom (bolje reći svakim ljetom) postaje sve ljepši park skulptura. Do sada se na području parka nalazi devedesetak skulptura naših, američkih, europskih i azijskih kipara. Mediteranski kiparski simpozij traje svako ljeto, a započeo se održavati 1970. godine.
Osim kipova postavljenih u prirodi tu je i famozna „Bijela cesta“. Dužina ceste je oko 800 m i njome se nekada dolazilo na stanciju. Plan uređenja «Bijele ceste» počeo se ostvarivati 1997. godine, a do sada je već uređeno 12 «dionica», svaka u dužini od 25 metara. Svaku je «dionicu» napravio po jedan umjetnik, a jedna dionica veže se na drugu.
U proljetnom duhu (nedavno sam slikala) sve je malo zaraslo, pa su se i krave na paši dobro uklopile. I one vole umjetnost.
swirl @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 28, 2008
Rođen 1822. Pietro Cascutti dolazi u Pulu s dvadeset godina. 
Prvo je radio kao kovač. No Pietro je imao smisla za «biznis» te je uskoro znatno proširio područje svog rada. Otvorio je privatnu ljevaonicu i dobio posao izrade metalnih konstrukcija za hale vojne luke u Puli. Obnavljao je i gradio nove kuće pa ih je zatim prodavao ili iznajmljivao. No dijelom je novac koji se zaradio uložio upravo u Pulu, u grad u kojem je živio.
Tako je kupio skoro ruševnu kuću kraj Gospe od Milosrđa i u njoj napravio prvo pulsko kazalište «Teatro Nuovo».
Porastom broja stanovnika «Teatro Nuovo» postaje premalo kazalište za Pulu pa je sagradio potpuno novu zgradu. 
Ovo novo kazalište zvalo se «Politeama Ciscutti», a danas je u njemu «Istarsko narodno kazalište».
Kazalište «Politeama Ciscutti» izgrađeno je 1871. godine, čak dvadesetak godina prije kazališta u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Primalo je 800 gledalaca.
Izvor: «Pula tri tisućljeća mita i stvarnosti»
swirl @ 17:29 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 27, 2008

Više o amfiteatru ovdje
swirl @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 26, 2008

Nekada je pogled na staru jezgru Labina bio poprilično drugačiji od današnjeg jer nije bilo potpornog zida. 
Grad je jednostavno prestajao sa zadnjim redom kuća od kuda  su nekadašnji stanovnici bacali smeće, a onda jednom godišnje u natjecateljskom duhu sve odbačeno prikupljali (naravno ne gospoda nego oni koji su za njih radili). Dokaz da je kuća dobrostojeća bila je količina otpada pa što ga je bilo više to su vlasnici bili ponosniji.
Potporni se zid počeo graditi krajem 19.st., a gradnja je trajala tridesetak godina. Radio se u nekoliko faza, dio po dio zida pa su se tako djelovi zida na koncu spojili u poznatu labinsku šetnicu. Prvo se radio vanjski zid pa se naknadno šupljina između zida i prvog reda kuća popunjavala šljunkom. Sve u svemu gradnja zida «progutala» je velike količine kamena. Ova šetnica se polagano uspinje oko grada i vodi do njegovog vrha i Fortice. Gradnjom dijela ovog zida blizu Crća nastao je i labinski trg San Marco sa vodoskokom građenim za vrijeme Italije, 1937.
Neki misle da lukovi s vanjske strane potpornog zida, koji nemaju nikakvog smisla, zapravo simboliziraju inicijale Mussolinia za čije je vrijeme nastao (s obzirom da sam ja slikala naravno da te lukove ne vidite).
swirl @ 17:34 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 25, 2008
Svaka čast gradu Vodnjanu na genijalnom projektu «Moj kažun – Mia casita». 
U okviru projekta svake se subote u razdoblju od 10. svibnja do 31. svibnja organizira predavanje o kažunima nakon čega slijedi i praktičan dio – obnova jednog od kažuna ili suhozida Vodnjanštine. U okviru projekta ljudi iz Vodnjana i okolice mogu prijaviti i svoj kažun, obnoviti ga te bespovratno dobiti do 3.000,00 kn.
Prošle subote radilo se uz trasu prve biciklističke staze Vodnjanštine. Staza Šalvela – Lokva Fontana počinje kod izlaza iz Vodnjana prema Balama i izlazi nakon par kilometara na istu cestu. Doslovce bi se mogla nazvati «Stazom suhozida i kažuna».
Ove se subote pak radilo na obnovi jednog od najvećih kažuna Vodnjanštine. Kažun je na Santolini (cca 1-2 km od Vodnjana prema Balama).
Zašto Vodnjanština i zašto kažuni i suhozidi?
Po broju kažuna Vodnjanština je svojevrsni rekorder u Istri. Nekada ih je bilo od 10.000 – 20.000. Znalo se desiti da ista obitelj gotovo na svakom svom komadu zemlje ima po jedan kažun. Danas se broj kažuna Vodnjanštine kreće između 2.000 – 3.000. I kažuni su platili danas današnjem stilu života, gradnji cesta...
Niz suhozida ovog kraja još je i danas na međama iz antike. Pažljivim slaganjem istarskog kamenja, bez ikakvog veziva, ovakve su granice toliko specifične za Istru.
Upravo ovakvim projektima pokušava se spasiti dio naše povijesti. Zato završavam tekst citatom iz prospekta «Moj kažun – Mia casita»: 
«Ukoliko poštujemo trud naših predaka možda će naši nasljednici poštovati nas».
swirl @ 17:04 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 20, 2008

U blizini Buzeta, na vrhu brežuljka, nalazi se i malo mjesto Vrh (nema zalud naziv Vrh). No manje je poznata crtica iz njegove prošlosti o krivotvoriteljima novca.


U 17.st. se iz Karnije u Vrh doselila obitelj De Pieri, poštena obitelj koja je živjela uglavnom od tesarskog obrta.
Bastiano De Pieri očito baš nije bio «zaljubljenik» u tesarski obrt. Polovicom 1668. godine Bastiano i neki došljak iz Trenta (ne navodi se njegovo ime) u sipinoj su kosti napravili odljev, rastalili kositar i olovo i počeli raditi krivotvorene grossete (petina ondašnje lire). 
Grosseto je inače bio od srebra, ali su očito njigove lažne grossete napravili poprilično dobro kada ih svećenik kojemu su ga s ponosom pokazali nije prepoznao. Ali ih je zato svećenik prijavio rašporskom kapetanu, tako da lažni grosseti nisu nikad stavljeni u opticaj. Zalud njihov trud!
Nakon prijave Bastiano De Pieri i njegov «suradnik» odlaze iz Vrha, a lažni grosseto iz 17.st. čuva se i danas u arhivima Mletačke Republike, zajedno sa svećenikovom prijavom rašporskom kapetanu.
Izvor: Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji» Miroslav Bertoša
swirl @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 19, 2008
Zamislite malo selo podijeljeno na dva dijela. Upravo je takav bio Zamask. Od 16.st. po sredini sela bila je granica između mletačkog Zumesca i austrijskog Zamasca. Naravno da su Zumesco i Zamasco imali dvije crkve (tko je vidio ići u crkvu u «drugoj državi»).
I danas su u Zamasku dvije crkve; veća (na slici), u čijoj je unutrašnjosti glagoljski natpis iz 16.st. i manja (Sv. Martin) iz 12. st. koja je prije bila župna crkva. Nedavno je obnovljena. S vanjske strane je kip Sv. Martina.
Nastavite li iz Zamaska cestom prema Motovunu doći ćete do mjesta Petehi. Od tuda vodi staza za pješačenje sve do crkvice Sv. Marije. U njoj su freske iz 1400. godine i glagoljaški grafiti uparani u freske u istom, 15.st. Uz crkvicu su vezane priče o čudotvornim ozdravljenjima.
Okolica Zamaska, pogotovo prije, bila je išarana raznim putevima i putićima koji su spajali Zamask s okolnim selima i zaseocima. Uz te stazice postojao je jedan običaj. Prilikom pokapanja na groblju u Zamasku, umrlog se nosilo u Zamask onim putem kojim je pokojnik za života običavao koristiti kada je trebao stići u Zamask. Običaj je naravno zamro izgradnjom cesta i kupovinom auta i ostalih prometala.
Izvori: "Pazin srce Istre" Mirjan Rimanić, "Manje poznata Istra" Just Ivetac
swirl @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 18, 2008
Na mjesnom groblju Vižinade nalazi se crkvica. Uz nju je svojedobno bio i samostan. Osnovali su ga 1119. templari, a Božje Polje postao je centar templara u Istri. U našim su krajevima templare zvali božjacima. 
Nakon što je francuski kralj Filip Lijep, pomamivši se za novcem templara (kojima je BTW bio dužan para i para) u petak 13. listopada 1307. organizirao masovni lov na templare, temparski red u Francuskoj gotovo preko noći nestaje (više o templarima na blogu Secret society), a templari lagano nestaju i u Istri (više o templarima u Hrvatskoj na istom blogu - link).
Nasljeđuju ih ivanovci – malteški vitezovi pa tako i crkva na Božjem Polju postaje njihovo vlasništvo. U 16.st. ivanovce nasljeđuju franjevci trećoreci.
Crkva je građena prije templarskog samostana, negdje u 11. st, ali je naknadno preuređena. Nad crkvenim vratima nalazi se kamena glava Atile (link na moj post "Atila u Istri").
I u njoj su freske, većina na svodu središnjeg dijela crkve, a dio na sjevernom zidu  rađen po predlošcima iz Biblije siromaha (link na moj post "Biblia pauperum").

Obratite pažnju na komentare od Paskazija ispod ovog posta.
Također, pročitajte dva komentara od Poznanika od 30.08.2009.
swirl @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, svibanj 17, 2008

Blizu župne crkve u Vižinade nalazi se i crkva Sv. Barnabe, poznata po svojim freskama.
Sama crkva građena je negdje u 12. ili 13.st, a proširena je u baroku u 17. i 18.st.
Nekada je to bila župna crkva. Slučajno, negdje prije tridesetak godina i na njezinim su zidovima otkrivene freske, ali su nakon teških oštećenja, kvalitetno restaurirane tek 1999. i 2000. Freske prekrivaju sva 4 zida crkve. Tematika im je, uobičajeno, isključivo religiozna, ali razliku između ovih i niza drugih fresaka po Istri čini stil. 
U potrazi za podacima našla sam na web stranama Matice hrvatske tekst od Ivana Matejčića koji postavlja tezu o mogućem autoru fresaka. Naime postoji sličnost u stilu, ali i u nekim detaljima koji se prikazuju na freskama između ovih fresaka i fresaka u kapeli Sv. Katarine u Assisiu koje je radio Andrea de Bartoli u 14.st.
O freskama u Vižinadi isti je autor napisao i knjigu «Freske crkve Sv. Barnabe u Vižinadi».
swirl @ 15:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 16, 2008
Sv. Jeronim živio je krajem 4. i početkom 5. stoljeća. Godine 366. prihvatio je kršćanstvo, a umro je 420. u Betlehemu. U svakom slučaju, smatra se jednim od najučenijih ljudi tog doba.
Papa Damaz 382. godine pozvao ga je u Rim, imenovao svojim tajnikom i dao mu zadatak prijevoda Evanđelja s grčkog na latinski. Dotadašnje novozavjetne knjige  bile su pisane na grčkom kojeg je znalo sve manje kršćana, postojeći prijevodi na latinski bili su vrlo nekvalitetni.
Jeronim ne samo da je preveo Novi zavjet na latinski, nego je godine truda uložio u prijevod Starog zavjeta, pri tom se ne koristeći starogrčkim prijevodom već prevodeći direktno iz hebrejskog originala.
Uzrok mnogobrojnih napada na Jeronima bilo je njegovo prevođenje u duhu jezika, a ne riječ po riječ kako je to bilo uobičajeno. Na koncu je, dugo vremena nakon prijevoda i osporavanja njegove kvalitete, njegov rad postao opće prihvaćen od strane crkve, što je u krajnjoj liniji i dan danas. Njegov prijevod naziva se Vulgata, odnosno «opća», «opće poznata».
Nakon smrti Damaza Jeronim je bio jedan od kandidata za budućeg papu. Kako nije odabran, razočaran odlazi iz Rima.
E sada dolazimo na mogućnu poveznicu Jeronima s Istrom:
Točno mjesto Jeronimovog rođenja je Stridon, ali nije poznato gdje se Stridon nalazio. Po nekim zapisima Jeronima poznato je jedino da se Stridon nalazio između Dalmacije i Panonije. Dok mnogi zastupaju teoriju o Stridonu u Dalmaciji, postoje i oni koji smatraju da je Stridon današnji Zrenj u Istri. Među mještanima Zrenja odavno postoji vjerovanje da je Jeronim rođen na brdašcu van Zrenja koje se i danas zove Sv. Jeronim. Legendu je u 17.st. zabilježio i Tomassini.
U središtu Zrenja nalazila se prije stara crkvica o kojoj postoje podaci iz 16.st. U njoj se nalazio, barem se tako priča, grob Euzebija, oca Jeronima. Crkvica je zbog dotrajalosti srušena u 19.st.
Inače prva tiskana Gutenbergova knjiga upravo je Jeronimov prijevod Biblije.
swirl @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 15, 2008
Prvi spomen na Medulin je ljetna gužva i najezde turista. No Medulin je i puno više, Medulin je i Vižula (link) i Burle. 
Burle je dio Medulina u blizini poluotočića Vižule te sama niska prevlaka koja spaja Vižulu s ostatkom Medulina. Davne, višestoljetne priče starih medulinaca uvijek su spominjale grobove iz antičkih vremena na toj prevlaci. Prvi grob iz antike upravo je ovdje i otkriven i to 1866. godine kada je nađena stela roba Sabina. U drugoj polovici 20. st. u nekoliko se faza se istraživanje nastavljalo te je konačan rezultat 312 pronađenih grobova, uglavnom iz razdoblja od 1.-6. st.
Medulin ima i lijepu šetnicu, po kampu (slide show). U sastavu kampa nalaze se dva poluotoka, jedan nešto veći, drugi mali, okrugao, spojen s tim većim uskom prevlakom. Šetnjom uz more možete proći sve naokolo. Manje je znano da su se na vrhu oba ova poluotoka nalazile prethistorijske gradine. Duga povijest ovog kraja dokazana je s dijelom Vrčevan sjevernije od Medulina gdje se isto nalazila gradina.
I novost iz Medulina - nova riva (bilo je i vrijeme). Krajem ožujka kada sam bila u Medulinu trajali su radovi, a obrisi nove rive koji su se nazirali u brdima zemlje i materijala djelovali su poprilično dobro. Živi bili pa vidjeli.
swirl @ 19:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 14, 2008
Osim legenda o divovima, česte su u Istri i one o vilama. Vile se vežu uz dobra djela, ali su povremeno postajale i graditelji onih nekih tako posebnih istarskih građevina.  Zato nije ni čudo da postoji legenda o vilama i gradnji arene u Puli.
Legenda kaže da su u jednoj jedinoj noći vile odlučile sagraditi svoj grad, Divić grad, pa su, od kada je pao mrak sve do zore, nosile kamenje s Učke i marljivo slagale red po red kamenja. I polagano je nicala arena. Taman pred zoru trebalo je areni napraviti krov, ali ih je prekinuo pijetao. U trenutku kada je zakukurikao, vile su pobjegle da ih ljudi ne vide i tako je arena je ostala bez krova. One koje su u tom trenutku nosile kamenje s Učke ispustile su kamenje pa je po cijeloj Istri ostalo pobacano kamenje.
Slična legenda vezana je i uz gradnju amfiteatra u Veroni. I tamo legenda spominje gradnju afiteatra u jednoj jedinoj noći, samo što veronsku arenu nisu gradile vile, nego vrag.
U Istri postoji i slična legenda o vilama koje su gradile crkvu pokraj Vižinade, na Božjem polju. Ta je crkva bila centar templara u Istri. Po legendi i nju su gradile u jednoj noći.
Izvor: Istarske narodne priče, Maja Bošković Stulli, Institut za narodnu umjetnost Zagreb, 1959.
swirl @ 19:42 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 13, 2008

U Betigi točno ispred restorana Danijela nalazio se humak koji se često koristio i kao divlji deponij. Ovaj humak je skrivao ostatke crkve Sv. Agneze. Crkva je vjerojatno prvo nastala kao privatni mauzolej (2.st.) na zemlji nekog od antičkih veleposjednika da bi kasnije (u 5.st.) bila dograđena i pretvorena u crkvu.
swirl @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 12, 2008
Zahvaljujući priči unuka Cirila Klenovara iz Lindara, pa knjigama «Sjećanja, zapisi, dokumenti o Lindaru dvadesetog stoljeća» Josipa Fabrisa i «Istarskim raskrižjima» Ive Rudana iz 1967. kada je Ciril Klenovar pričao svoje crtice iz života Ivi Rudanu nastao je i moj ovaj tekstić.
Ciril Klenovar bio je svojevrsna legenda Lindara, legenda kakvih ima i niz drugih istarskih sela (i sela uopće), kada su povjesne okolnosti od malog čovjeka stvarale velike junake.
Još 1918. godine Ciril je vodio knjige Posujilnice koja je kreditirala stanovnike Lindara. Bio je poznat fašistima po nizu svojih dišpeta. Tako je u ljeto 1919. zajedno s prijateljem Zidarićem usred noći skinuo talijansku zastavu sa zvonika i umjesto nje stavio našu trobojnicu. Kako je jedino pop Vanik (link) imao ključ od zvonika jedva je i Vanik spasio živu glavu.
Od tada na dalje fašisti bi svako toliko imali posla s Cirilom. U travnju 1924. za vrijeme izbora znalo se unaprijed da Ciril neće glasati za fašiste. Prvo ga je Marketo Baxa pokušao odvratiti od glasanja poslavši ga u zadnji čas po krsni list jer da on nije Ciril nego Giovanni. No Ciril, oboružan s krsnim listom, odglasao je svoje, a odmah nakon glasanja našli su ga talijani i dobrano istukli. Sve u svemu Ciril je u 16 navrata bio «gostom» talijanskih zatvora.
Posebnu epizodu u ovim crticama imaju Ciril i Marko Baxa, Ciril narodnjak, a Marketo talijanski fašist.
Kada je pala Italija 1943. vlast u Lindaru preuzeli su partizani. I tako je Ciril dobio važnu ulogu, kao pismen čovjek i čovjek dokazane hrabrosti. Dan-dva nakon pada Italije usred večere u kuću Cirila upao je neki partizan iz Lindara (Ciril nije nikada rekao njegovo ime) i tražio da se obračuna s Marketom (da se ubije Marketa). Ciril je preuzeo na sebe zadatak «likvidacije Marketa», odmah pohitao prema kući Baxa i rekao Marketu da ga slijedi. Na koncu ga je na tjedan dana smjestio u pazinski zatvor i tamo su pričekali dok se ne slegne barufa i vratili ga doma živog i zdravog.
Kada su pak u Lindar došli Nijemci odmah su zarobili sve partizane, pa među njima i Cirila Klenovara. Samo rijetki lindarci pušteni su kućama, ostali su ubijeni ili poslani u logore. Kada je došao red na Cirila, Marketo je odmah rekao «Ciril je pošten i vrijedan poljoprivrednik, pustite ga kući».
I tako je i Ciril bio spašen.
Ciril Klenovar umro je u Lindaru u 94. godini, a Marko (Marketo) Baxa umro je u Trstu u 84. godini.
swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 11, 2008
Luka Kirac rođen je u Medulinu 1860. godine. Nakon školovanja bio je kapelan pa župnik u nizu mjesta u Poreštini i Puljštini. Godine 1908. postao je zastupnik Sabora u Poreču. Kao veliki Hrvat borio se za buđenje hrvatstva u Istri, ali i njihova prava. Zbog toga dolazi u nemilost istarskih talijanaša te je već početkom I svjetskog rata u dva navrata prognan iz Istre. Godine 1919. dolaskom Talijana na vlast u Istri čak je neko vrijeme proveo u zatvoru. Na koncu su ga poslali u Rakotule, malo mjesto pokraj Karojbe gdje je bio župnik u razdoblju od 1921.-1931. No kakav župnik! Župnik s ograničenim kretanjem, župnik kod kojega se svako toliko radila premetačina. I konačno – župnik kojeg su ljudi iz Rakotula voljeli i kada god je trebalo skrivali ga i branili pred Talijanima. Don Luka Kirac je umro 1931. u Rakotulama i tek tada je vraćen u svoj Medulin.
U svojoj knjizi «Istarski puti» spominje ga i Franjo Horvat Kiš koji ga je posjetio u Medulinu i, u fazi zatiranja hrvatstva po istri, ostao oduševljen njegovim entuzijazmom i ljubavlju prema Istri i hrvatskom narodu.
Uz ostale obaveze don Luka Kirac istraživao je povijest, zapisivao narodne predaje, vršljao po arhivima, kopao po ostacima kaštela i gradina i ...pisao.
Njegova poznata knjiga je «Crtice iz istarske povijesti», koju je završio pisati u Rakotulama 1928. godine. Nastajala je godinama, i godinama je rukopis don Luka Kirac skrivao pred Talijanima. Na koncu je rukopis predao Viktoru Caru Eminu i vrlo vjerojatno je zato rukopis i spašen. Prvi put je knjigu izdao Nakladni zavod Hrvatske 1946. godine.
 
Slika na vrhu: Spomen ploča Luki Kircu postavljena u Medulinu, slika dolje: crkva u Rakotulama
swirl @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, svibanj 10, 2008
Srednjevjekovna je Vižinada imala svoje obrambene zidove, koji su danas jedva vidljivi. U antičko doba u blizini Ponte Portona prolazila je Via Flavia, važna rimska prometnica. Mada na mjestu današnje Vižinade nije postojalo naselje, u okolici je nađeno niz ostataka iz ovog razdoblja. 
Povjesna jezgra Vižinade je trg s crkvom Sv. Jeronima, a ispred crkve je šterna izgrađena 1722. Na šterni se svake godine održavaju susreti istarskih pjesnika «Verši na šterni».
Negdje ispod Vižinade prema potoku Krvar (link), pritoku Mirne, nalazio se Ružar. Ovo je naselje postalo još kao prethistorijska gradina, bio je naseljen i u doba Rimljana, a naselje je postojalo negdje do 15.st. Vjerojatno su sukobi Pazinske grofovije s Mlečanima početkom 15.st., zajedno s epidemijom malarije, prisilili stanovnike na napuštanje Ružara i naseljavanje današnje Vižinade kojoj se u tom razdoblju broj stanovnika povećao četiri puta (sama Vižinada stara je oko tisuću godina).
Naziv Ružar naselje je dobilo u srednjem vijeku po crkvi Sv. Marije od Ružara koja se nalazila u blizini u sklopu benediktinskog samostana. Mnogi su Ružar, nakon što su ga napustili njegovi stanovnici i otišli u Vižinadu, počeli nazivati Starom Vižinadom.
U Vižinadi je i crkva Sv. Barnabe. Crkva je iz 13.st., a u njoj su pronađene freske i glagoljaški grafiti.
swirl @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, svibanj 9, 2008
Kada od Labina starom cestom vozite prema Opatiji, na strmoj obali s ceste vidi se Brseč. Vrijedi prošetati starim gradićem i prolaziti kroz uske uličice ispod volti.
Prije desetak godina u arhivi Franjevačkog samostanu na Trsatu otkrivena je oporuka na glagoljici napisana 1586. u Brseču (točnije otkrivena je kopija oporuke).
U četrdesetak redova teksta zapisana je posljednja volja Martina Mavrovića iz Brseča.
Sve svoje ovozemaljsko blago Martin Mavrović ostavlja svojoj ženi Jeleni. Naravno pod uvjetom da «bude pošteno stala». Ukoliko Jelena rodi potomka tada bi poslije njezine smrti potomak nasljedio sve. Ukoliko ne, Martin Mavrović ostavlja sve svoje gradu Brseču kako bi se napravio hospital za siročad i siromahe.
Što je bilo s Jelenom – ne zna se, možda je i ona ubrzo umrla. Potomka nije imala. I tako je kuća Martina Mavrovića postala prva ubožnica.
Izvor: Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji» Miroslav Bertoša
swirl @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 8, 2008
Gologorica se nalazi jugoistočno od Cerovlja. Kako je gradić nastao na laporu tako je i nastao naziv Gologorica (nekada se zvao i Goli Brijeg). Gologorica se prvi put spominje u 12.st.
Nekada je gradić bio opasan zidinama oko kojih je bio dubok rov. Iz tog razdoblja od zidina su ostala sačuvana samo gradska vrata. Otvori u vratima služili su za lance kojima se dizao ili spuštao most preko rova. Drugih gradskih vratiju više nema, kao što nema niti rova oko Gologorice.
Mjesto je poznato kao mjesto rođenja talijanskog arheologa i povjesničara Carla de Franceschia. Živio je u 19.st, a obitelj se doselila u Gologoricu negdje u 17.st. Živjeli su u nedavno renoviranoj kući do župne crkve.
U centru gradića je župna crkva Sv. Petra i Pavla. Izgrađena je u 17. na mjestu starije, manje crkve. Iz te starije crkve sačuvani su kameni reljefi iz 1466. danas ugrađeni u pročelje crkve. U doba nastajanja Istarskog razvoda upravo je Mikula Gologorički koji je radio u Gologorici imao ulogu notara.
Na ulazu u Gologoricu je crkvica Blažene Djevice Marije («kod lokve») čiju unutrašnjost krase freske nekog domaćeg majstora, a u freske su uparani i glagoljaški grafiti.
Na groblju je pak crkvica Svih Svetih s glagoljaškim grafitom iz 1549. 
swirl @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 7, 2008
U kaštelu koji i dan danas dominira Svetvinčentom (na slici), godine 1619. osnovana je vrlo jaka bratovština Sv. Roka.
Riječ je o bičevalacima ili flagelantima. Njihove procesije održavale su se u kasnim večernjim satima uz svjetlo svijeća, a članovi bratovštine hodali bi u procesiji u pokorničkim haljama udarajući se bičem.
Inače flagelanti su se prvi put pojavili negdje u 11. st, a svojevrsni „procvat“ broja flagelanata u Italiji dešava se u 13. st.
U Istri se flagelanti javljaju dosta kasno, a uslijed teških prilika: neimaštine, epidemija, gladi, neprestanih ratnih sukoba. Smisao ovog samokažnjavanja bio je na ovako drastičan način „privući pažnju Boga kako bi pomogao u borbi protiv nedaća koje su ih zadesile“.
I inače je flagelanata bilo u Hrvatskoj, ne samo u Istri već i duž naše obale. Najviše flagelanata bilo je na području Zadra, Dubrovnika, Korčule, Raba… Na primjer Status bratovštine flagelanata s Raba propisivao je da članovi bratovštine svake nedjelje moraju doći u crkvu u posebnim pokorničkim haljama te ići po gradu od crkve do crkve bičujući se.
Flagelanti su samo jedna od bratovština. Osim bičevalaca kroz povijest u svijetu se javilo još „čudnovatih“ grupa: od onih koji su se pribijali na križeve, izbjegavali se prati vodom (odnosno prati se uopće), preko onih koji su hodali na sve četiri… Ako ste gledali „Da Vinci kod“ onda se sjećate samoranjavanja usijecanjem u nogu čvrsto stisnutog lanca sa šiljcima što se i dan danas vezuje uz Opus Dei.
No, maknimo se mi od čudnovatih, vratimo se na uobičajenije bratovštine. Bratovštine se javljaju s pojavom kršćanstva. Negdje u 6.st. počinju se osnivati pod nazivom scolae. Broj bratovština raste u srednjem vijeku, a početak njihovog jačanja odvija se na Apeninskom poluotoku u 12. i 13.st. te se od tuda širi u druge krajeve. Zbog broja članova, rastućeg ugleda nekih bratovština i inih razloga (prvenstveno mislim na bratovštine koje su raspolagale solidnim financijskim sredstvima) kroz povijest se u nekoliko navrata pokušavalo „regulirati“ njihovo osnivanje i uloga. Tako je npr. sinodom u Arles-u 1234. godine odlučeno da bratovštine moraju biti pod kontrolom biskupa, od samog osnivanja pa preko uvida u „poslovanje“ i dalje.
U Istri prvi trag bratovština datira iz 11.st., a procvat doživljavaju u razdoblju od 15.-18.st. U arhivima je pronađen trag o postojanju oko 340 bratovština na području cijele Istre, dok ih je vjerojatno bilo i znatno više. Uglavnom su članovi bratovština bili vezani uz neku malu lokalnu zajednicu, vrlo često se bratovština zvala po lokalnoj crkvi, a bavili su se pomaganjem članova njihove bratovštine, pomaganjem siromašnih, održavanjem njihove crkve…
Krajem 18.st. započinje drastično opadati njihov broj. Prvo ih zabranjuje car Josip II 1784., a daljnji „rat“ bratovštinama objavio je Napoleon početkom 19.st.
Kako je niz bratovština vodilo svoje knjige poslovanja, a niz je tih knjiga sačuvano, riječ je o vrlo vrijednom izvoru novih saznanja o našoj prošlosti i običajima. Najveći je dio knjiga pohranjen po raznim arhivima, a i dan danas su uglavnom neistražene.
swirl @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 6, 2008
 
Na suprotnom dijelu Zarečja od dijela gdje je crkva rođenja BDM nalazi se crkvica Sv. Antuna Opata. Crkva je vrlo jednostavna, kako izvana tako i iznutra
Kroz prozor vidjeh ono po čemu je poznata: njezin kip Sv. Antuna opata, zaštitnika domaćih životinja. Uz nogu mu je mali praščić. Kip je iz 1457., a zahvaljujući natpisu u podnožju zna se i tko ga je dao napraviti. Napravio ga je meštar Frane, a kip su dali izraditi Križman, Levac, Nikola i Ivan.
swirl @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 5, 2008

Na izlazu iz Pazina prema Cerovlju skrećete lijevo. Cesta vodi do Zarečja pa dalje do Grdosela.
Dolazite li u Zarečje na ovaj način, prva je crkva Rođenja BDM iz 18.st. Na pročelju, iznad malog krovića nalazi se glagoljaški natpis: 
«1475. pop Gregor iz Labina plovan zarečki i novački ki beše v to vreme to pisa». 
Vjerojatno je natpis bio u staroj crkvi na čijem je mjestu izgrađena ova (natpis je na slici gore).
Uz malo pentranja po ruzinavim stepenicama možete doći i do zvonika.
Uz ulaz crkve sahranjen je Jakov Volčić (živio u 19.st.). Bio je zarečki župnik, a jedan je od prvih istraživača Istre. Za niz glagoljaških spomenika kojih više nema danas znamo samo zahvaljujući njegovim zapisima.
 
swirl @ 15:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 4, 2008
  

Nakon Trviža istom cestom kojom prolazite kroz Bravare, pokraj Padove, dolazite do Kašćerge. Vjerojatno je dobila naziv po kašći, kući gdje se skupljala desetina i ostala davanja seljaka. Kašću je na svom crtežu zabilježio i Valvasor. Naseljem naravno dominira crkva (jeste li sumnjali?). To je crkva Sv. Marka izgrađena u 17. st., a poslije obnavljana. Na pročelju zgrade koja je odmah do crkve ugrađen je austrijski grb. 
 
swirl @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, svibanj 2, 2008
Uvijek mi idu na živce ljudi koji se smatraju stručnjacima za xy međusobno nepovezanih stvari, svima se njima bave istodobno, a zapravo sve što rade rade dozlaboga površno. Šlamperaj. Niti jednu stvar ne naprave do kraja, ali pri tom često nisu svjesni svoje šlampavosti. dapače, znaju biti puni riječi hvale na vlastiti račun «ko salpa govan» (jako dobar izraz iz Primorja). Blaženi nedostatak samokritike!
Nekako sam stekla takav dojam čitajući o Leonardu Fioravantiu u knjizi «Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji» Miroslava Bertoše.
Rodom iz Bologne, Fioravanti je bio kirurg, alkemičar, pisac, tragatelj za «kamenom mudrosti», otkrio je mnoge stvari koje «nije nitko prije njega. Opčinjen svojim vlastitim sposobnostima nije štedio riječi kojima je opisivao svoju talentiranost.
I tako je Leonardo napravio projekt kojeg je odnio u Mletački Senat. Projektom je predvidio doseljavanje grupe ljudi iz Bolonje u Pulu. Pula je tada bio pust grad, pun boleštine i jada, a nekako je sličnu fazu tada prolazila i Bolonja.
Sve u svemu, mislim da je Leonardo bio savršen... političar jer sve je to očito na papiru djelovalo famozno, ostvarljivo, dobro zamišljeno i isplanirano. Tako je npr. i «Hitrorez» zvučao dobro. Realizacija - nula.
Mletački Senat odobrio je projekt, radilo se na njegovoj ostvarenju i prvi bolonjci počeli su dolaziti u Pulu. U toj je fazi Leonardo već dao petama vjetra i bavio se pisanjem «traktata o čudesnim sirevima» (vrlo logično, nakon projekta o naseljavanju Pulu svima nam padne na pamet da je logičan slijedeći potez takvog genijalca pisanje «Traktata o čudesnim sirevima», zar ne?).
No zato se s posljedicom njegovom šlamperaja suočio Vicenzo dall' Acqua u Puli. Ljudi iz Bolonje su stigli, stanovnici Pule nisu ih prihvatili, onemogućavali su im na sve moguće načine naseljavanje, prijetili im, pljačkali imovinu. Puljani su na koncu unajmili grupu plaćenih ubojica, na čelu s Giuliom Bastardom Padovanom. Vicenzo dell' Acqua na trgu u Puli izboden je sabljama i umire idući dan. Bolonjci se naselili nisu, Pula je i dalje ostala poluprazan grad, a Leonardo je nakon «Traktata o čudesnim sirevima» vjerojatno aplicirao s pokojim novim genijalnim projektom.
swirl @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 1, 2008

Ne, nije riječ o talijanskoj Padovi nego o brežuljku odmah po izlasku iz mjesta Bravari prema Kašćergi (cesta koja vodi od Trviža za Kašćergu). Na vrhu Padove je crkvica Majke Božje Snježne i Sv. Antuna Padovanskog. Dok legenda govori kako je jednom davno u kolovozu brežuljak Padovu zabijelio snijeg pa je zato izgrađena ova crkvica, malo «realnije» tumačenje naziva je jedna druga legenda vezana uz papu Liberija i jednog rimskog patricija kojima se 3. kolovoza 352. ukazala Gospa i zatražila da joj podignu crkvu na mjestu koje će pasti snijeg iduće noći (pa je izgrađena crkva Majke Božje Snježne u Rimu na jednom od rimskih brežuljaka gdje je valjda pao snijeg te noći). Barem tako kaže legenda koja se očito «preselila» i na područje Padove u Istri. Inače nekada je ispod crkvice postojalo naselje koje se zvalo Villa Padova. 
Osim toga ova je Padova poznata i po Antunu iz Padove koji se oslikao crkvu Sv. Roka u Draguću u 16.st. vrlo poznatim freskama. Njegove su i freske u Oprtlju (isto crkva Sv. Roka).
S mjesta puca lijep vidik pa se isplati ostaviti auto ispod Padove i popeti se na nevelik brežuljak.
swirl @ 12:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare