Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - svibanj 2011
subota, svibanj 28, 2011

Kada vozite starom cestom preko Učke na istarskoj strani prolazite kraj fontane.  Sjećam je se još iz dječjih dana dok je uspon na Učku bio makadamski, izlokan kišama. Dosta je ljudi ovdje stajalo, što zbog žeđi, što zbog zakuhane vode u autu.

Voda, čista i hladna, dolazi iz obližnjeg izvora, a bila je namijenjena nekada mnogobrojnijim stanovnicima Učke i drugim putnicima.

Po legendi mnogi fontanu zovu „Napoleonovom vodom“. Napoleon je u vrijeme kratkotrajne vladavine Istrom početkom 19.st. ipak nešto „mlađi“ od samoga izvora za kojeg se smatra da je napravljen ranije, u 18.st.

Prva cesta preko Učke započela je, barem idejno, u travnju 1740. godine. Kako je uzmanjkalo novaca, napravljen je samo dio ceste od Boljuna do Vranje. Nacrt je i danas sačuvan, a nalazi se u arhivi u Beču.

Po istom nacrtu izgradnja ceste preko Učke nastavljena je 1762. godine, u vrijeme Marije Terezije, a završena je 1785. godine, u vrijeme vladavine njezinog sina, cara Josipa II.

Josip II Lotarinški vladao je Habsburškom Monarhijom od 1780. do 1790. godine. Zbog njega se novoizgrađena cesta nazivala „Giuseppinom“, a danas se sve više za fontanu rabi naziv „Voda Josipa II“.

Naime, smatra se da je u tom razdoblju napravljena i fontana. Tijekom njezine rekonstrukcije nađen je natpis na latinskom: „...putniče za poštovanje božanskog cara Josipa imperatora jedinog...“

Fontana je detaljno obnovljena tijekom nekoliko mjeseci 2003. godine.

Izvor: „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“ Javna ustanova „Park prirode Učka“, Saša Dmitrović

swirl @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 25, 2011

Najviši vrh Učke je vrh Vojak (1.401 m n.v). Početkom 20.st. (1911.) zaljubljenici u Učku na vrhu su sagradili kulu. Kula ima 10 metara, a do vrha se penje vanjsko stepenište od 30 stepenica. Na vrhu su dva teleskopa. Na koju god stranu okrenete glavu, imate savršen pogled na Kvarner, cijelu Istru, Veneciju, talijanske Alpe, slovenske Alpe, Gorski Kotar.... Fotke neću staviti jer pegula dođe na Vojak kada je vidljivost ne-naročita, pa bi bilo kakva fotka koju sam napravila samo umanjila tu ljepotu.

U kuli je jako zgodna suvenirnica, a tamo sam i kupila knjigu iz koje vadim podatke. Knjiga je izdana u samo 500 primjeraka, izgleda poput starinske knjižice sa žutim stranicama, puna je starih fotografija s Učke i povijesti ovoga kraja. Zove se „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“, autor je Saša Dmitrović, a izdavač je Javna ustanova „Park prirode Učka“.

Učka i dio Ćićarije proglašeni su parkom prirode 1999. godine. Kula je obnovljena 2004. godine.

Tu subotu Vojak je bio prepun biciklista, kao i planinara koji su izbijali na vrh Vojak i po uskom grebenu došli do kule.

Pokraj kule je i početna staza za paraglajdere (stala sam na početak, umrla od straha i shvatila da nemam „paraglajdersku krv“).

Inače u I svjetskom ratu kulu je koristila austrougarska vojska kao promatračnicu.

Vrlo blizu kule su antena i radar koje vidite izdaleka.



swirl @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 23, 2011

Kada su stanovnici Dvigrada napustili grad neko se vrijeme bogoslužje i dalje održavalo u crkvi Sv. Sofije na Dvigradu. No vremenom je ovakvo rješenje postalo nepraktično, izgrađena je crkva Sv. Silvestra u Kanfanaru, a vrijednosti su iz Sv. Sofije preseljene u crkvu Sv. Silvestra. Među ostalim preseljena je i poznata dvigradska propovjedaonica.

U stvaran dio ove priče umješala se i jedna legenda.

Legenda kaže da je zbog sigurnosti odlučeno kako se u Sv. Silvestra treba preseliti iz Sv. Sofije i Sveto Tijelo. Inkvizitor je naredio da cijeli postupak preseljenja bude svečan, uz veliku procesiju koju je morao voditi porečki biskup. Legenda kaže kako se kanfanarskom župniku nije dalo gubiti vrijeme, pa umjesto da po nalogu inkvizitora čeka porečkog biskupa župnik je odlučio preseljenje napraviti sam, bez pompe i procesije.... i biskupa. I - odlučeno je realizirao.

No već drugi dan zavladala je panika jer je Sveto Tijelo nestalo. I župnik i mnogi drugi pretraživali su Kanfanar i okolicu da otkriju gdje je. Na koncu su Sveto Tijelo našli na koruni (lokalni naziv za malu ograđenu njivu) pokraj Dvigrada. Kako ne bi došlo i opet do ovakve panike legenda kaže da je župnik ipak odlučio čekati porečkog biskupa i da je preseljenje Sv. Tijela napravljeno upravo onako kako je naredio inkvizitor.

Ova mala priča kumovala je tome da lokalno stanovništvo i danas njivu gdje je „tijelo nađeno“ naziva koruna Svetog Tila.

Fotografija: unutrašnjost crkve Sv. Sofije danas

swirl @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 19, 2011

Eto nedavno sam kraj Stare Barbarige naletila na stado ovaca. Njih ni više ni manje nego 300.

I jedan pastir.

I jedan pas šarplaninac.

Vrijedilo je to i zabilježiti, pogotovo imajući u vidu stočni „fond“ Hrvatske.

Kratka opaska (jer bih kroz lakat progovorila): koliko li stado tek ima onaj koji se potužio Jaci da mu treba 70 pastira? Samaraše neću spominjatiSmile



swirl @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 15, 2011

Stari kameni most u Danama mogao bi nam ispričati različite priče; o djeci koja su se ovdje igrala u razdoblju kada bi jače kiše napunile korito potoka, ali i o sastancima koji su se odvijali na mostu, a vodio ih je župan Dana. Na njima se odlučivalo o važnim stvarima za Dane i njegove stanovnike.

Uz most se nalazi i mala kućica u kojoj je bila špina. Tu su žene iz Dana dolazile po vodu. Obično su za nošenje vode služile brente, a u kućici je zazidan i „stalak“ na koje su žene naslanjale punu brentu kako bi je lakše uprtile na leđa.

U blizini mosta se boćalo, a i danas po Istri niz sela ima boćališta, na žalost obično nekorištena. No boćanje se vraća u „modu“ pa i broj održavanih boćališta raste, kao i broj ljudi koji boćaju.

Osim Ivanjskog kresa (link), perporuša (link), koledara, maškara... niz istarskih mjesta imalo je vlastite „metode za borbu protiv uroka“. Niz ljudskih nedaća nekada se tumačilo bačenim urocima na pojedince, pa se nerijetko i „liječenje“ provodilo uklanjanjem uroka.

Tako sam u knjizi „Dane – selo u Istri“ naišla i na „kađenje bolesnika“, običaj kojim se bolesnom čovjeku nastojalo ukloniti na njega bačene uroke. Ne vjerujem da je Dane imalo „ekskluzivna prava“ na ovaj način „liječenja“. Možda su samo neka druga sela imala neznatno promijenjen „recept“.

Kađenje bolesnika provodilo se ovako: žar se stavljao u posudu, na njega se stavilo suho cvijeće iz „ivanjskog vijenca“ (sam vijenac se smatrao čuvarom kuće od zla). S tako pripremljenom posudom iz koje se dimilo obilazio se krevet bolesnika, tri puta u jednom pa tri puta u drugom smjeru.

Nije ovo bio jedini recept za uklanjanje uroka, i u samim Danama postojalo je još nekoliko načina kako su se ljudi borili protiv nedaća koje su ih zadesile.

Izvor: Etore Poropat, Dane – selo u Istri; 151-154,

swirl @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 9, 2011

Znate li da se ispod Pule nalazi mreža podzemnih tunela?

Istraživanja tunela započela su 2008. godine, a cilj im je bila izrada detaljne mape pulskog podzemlja. Istraživanja su započela ispod mletačkog kaštela gdje se nalazi velika podzemna dvorana u koju vode tuneli iz 4 pravca: iz pravca Giardina (antikvarijat Nemeš je i sam u jednom tunelu), iz pravca tehničke škole, od Franjevačkog samostana i od dvojnih vrata.

Tuneli su uglavnom napravljeni za vrijeme Austro-Ugarske. Povezuju važne vojne punktove Pule, a zbog sigurnog boravka učinjena je i ventilacija podzemnog sistema.

Pulski su tuneli spasili niz stanovnika Pule za vrijeme 2. svjetskog rata kada je Pula doživjela velika razaranja. Saveznička bombardiranja 1944. i 1945. bila su usmjerena na luku i važne njemačke vojarne. Više o bombardiranjima Pule možete naći ovdje. Mada su sirene u prve 3 godine rata niz puta alarmirale stanovnike Pule na opasnost iz zraka, tek su 1944. i 1945. godine stanovnici Pule spoznali strašnu moć zračnih napada. No tada je niz njih našlo sklonište upravo u ovim tunelima, a čak su se u tunele sklanjali i neki vrijedni strojevi iz Arsenala.

Ovih su dana otvorena za javnost dva tunela, svaki u dužini od 400 metara. Nakon „probnog" otvaranja koje je pobudilo veliko zanimanje pulske javnosti, oba tunela moći će se razgledati od lipnja do, čini mi se, rujna ove godine. Ukoliko se prikupe dovoljna financijska sredstva slijedi i druga faza – otvaranje za javnost ostala dva tunela. Tako će mnogi posjetioci Pule, osim njezinih već dobro poznatih znamenitosti, moći istraživati i pulsko podzemlje.

Na slici: Pulska luka za vrijeme Austrije, slika se nalazi na panelu na rivi

swirl @ 21:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 6, 2011

 

U mnoštvu legendi o Dvigradu i njegovoj okolici postoji i legenda o nastanku naziva stijene Sv. Anđela. Stijena se nalazi neposredno prije Dvigrada dolazite li iz smjera Kanfanara (slika lijevo).

Za legendu sam čula na emisiji na regionalnom televiziji TV NOVA (link) s nazivom „Puna je Pula“, a zatim sam je pronašla i na stranicama udruge Dvegrajci (link).

Legenda kaže kako je postojao običaj kojim su djevice, pogrešno optužene da to nisu, mogle dokazati svoju nevinost bacivši se sa stijene pokraj Dvigrada. Ukoliko bi pad preživjele smatralo se da su doista pogrešno optužene, a ukoliko nisu - nije bilo više njih, a optužbe su ostale onoliko dugo koliko je dugo sjećanje ljudi. 

Legenda govori o jednoj pogrešno optuženoj djevojci koja je odlučila dokazati nevinost bacivši se sa stijene. No umjesto da padne na tlo, legenda kaže da je preletila zrakom i „aterirala“ na stijenama koje se zovu Ladićevi krugi (slika desno). Krug je inače lokalni naziv za stijenu. Kako su očevici ovakvog spektakularnog preleta komentirali da je djevojka preletila poput anđela, stijena su počela zvati stijena Sv. Anđela (ili krug Sv. Anđela).

swirl @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 1, 2011

U Istri ima nekoliko malih sela koji se zovu Opatija. Naziv je nastao od latinskog abbatia (samostan na čijem je čelu opat). Pretpostavlja se da su na današnjim mjestima s ovim nazivom nekada doista i postojale opatije benediktinaca.

Jedno selo Opatija nalazi se ispod kaštela Pietra Pilosa (link). U ranom srednjem vijeku ovdje je postojao samostan, ali su na njegovom platou kasnije niknule kuće stanovnika sela. Od samostana je ostala samo crkvica Sv. Antuna Opata, oko koje je bilo groblje. Crkvica je bila u ruševnom stanju još u 19.st.

Iduća je Opatija kod Kršikle (link). Danas je selo napušteno, a zarasla stazica vodi povrh sela na plato na kojem se nalazi crkvica Sv. Ivana i Pavla. Dokumentacija koja ide u prilog tvrdnji da je ovdje postojala opatija nije baš obilna, ali i mjesna predaja spominje postojanje samostana u neka davna, davna vremena.

Konačno, jedna je Opatija u Boljunskom Polju. Dokumentacija je ovdje poprilično bogata. Ovdje je doista postojala opatija, vjerojatno utemeljena u vrijeme franačke vladavine, a postojala je najkasnije do 15.st. Samostan se nalazio na mjestu današnje crkvice Blažene Djevice Marije od Karmela koja je sagrađena na ruševinama opatije u 17.st. Kip iz nekadašnje opatije, takozvana boljunska Madona, napravljen je oko 1420. godine, a danas se čuva u Poreču.

Izvor: Istarska Danica 2010.

Na slici: Pogled iz Kršikle

swirl @ 21:22 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare