Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - lipanj 2009
ponedjeljak, lipanj 29, 2009
Maružini su selo južno od Kanfanara, a malo van sela je crkva Sv. Marija od Snijega.
Crkva ima upisanu četverokutnu apsidu. U novije vrijeme crkva je obnovljena pa i ožbukana iznutra tako da je nova žbuka prekrila tragove koji bi mogli olakšati precizniju dataciju crkve. No u doba kada je prof. Fučić istraživao crkvu te nove žbuke nije bilo i prof. Fučić je bio u mogućnosti evidentirani ono danas skriveno oku. Prof. Fučić je tada otkrio i ostatke freske iz 12.st. u apsidi. U njegovoj dokumentaciji ostalo je zabilježeno niz spolija s pleterom ugrađenih u crkvu te postojanje polukružnih prozora koji su kasnije zazidani.
S vanjske strane crkve i danas je vidljivo niz spolija s pleterom. Smatra se da je crkva izgrađena u 11. ili 12.st.
Izvor: Istarska enciklopedija, Romaničke crkve u Istri, Damir Demonja
swirl @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 28, 2009

Iz Lindara u smjeru Lindarskog Katuna (na brežuljku u blizini sela Funčići i Bazgalji) nalazi se crkva Svete Marije Magdalene. Crkva je sagrađena u 13. st., a posvetio ju je biskup iz Novigrada 1245. godine. Zapis o posvećenju crkve otkriven je na pergamentu u niši starog oltara prilikom zamjene oltara 1966. godine. Na navratniku je upisana 1714. godina kada je crkva produžena i obnovljena.
Dio zidova crkve krase freske iz 17.st., rad nekog domaćeg majstora. Ispod njih se nalaze djelovi još starijih fresaka, a na zidovima je nekoliko glagoljaških grafita.
Oko crkve nalazilo se poprilično veliko crkveno imanje, prodano početkom 20.st. kako bi se namaknula sredstva za obnovu župne crkve u Lindaru.
Izvor: «Lindar – sjećanja, zapisi, dokumenti o Lindaru dvadesetog stoljeća» Josip Fabris, «Lindarski zbornik» - «Lindar gledan s crkvene strane», Ivan Bartolić
swirl @ 15:59 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, lipanj 19, 2009
Za uvid u statut preporučujem nabaviti knjigu Dvigradski statut, a posebno preporučujem pročitati u knjizi tekst pod nazivom „Pravna baština dvigradskog statuta“ (tekst napisala Nella Lonza).
Naravno iluzorno je zamišljati kako je tada sve savršeno funkcioniralo. Dapače, ljudski rod je specijaliziran za nakaradnost u moralu, ponašanju... i sprovađanju zakona.
Statut spominje točarinu, poseban porez na maloprodaju vina. Tako se štitila domaća proizvodnja vina, a uvoz vina bio je moguć samo kada je prodano svo domaće vino (vrlo zgodno je to danas znati kada niz domaćih proizvoda propada, a niz nekvalitetne robe uvozimo šakom i kapom).  
Statut je definirao i „radno vrijeme“ oštarija, ali i plaćanje jer kada se pilo na dug - dug je trebalo podmiriti u najviše tri dana (neću komentirati današnju nelikvidnost).
Svjetovna se vlast nije miješala u crkvenu, ali je (vrlo vrlo vrlo interesantno) imala pravo nadzirati crkvenu blagajnu.
Pravom prvokupa nastojalo se onemogućiti usitnjavanje obiteljske imovine, a imali su ga prvi srodnici i susjedi prilikom prodaje neke npr. nekretnine.  Da se pravo prvokupa ne izigra postojalo je niz ograničenja koja su onemogućavala malverzacije. Između ostaloga, ako bi se onaj tko ima pravo prvokupa to pravo ostvario, nije mogao naknadno propustiti tu imovinu nekom trećem.  Prodaja strancima uvijek je bila pod posebnom lupom (i ovo je bolje ne-komentirati).
Sve što je moglo biti sporno (objave, zakoni, ugovori...) trebalo je biti rečeno javnosti, i to ne bilo kada i bilo gdje nego na gradskom trgu za vrijeme najveće gužve, obično nakon nedjeljne mise. Tu je ulogu imao općinski glasnik koji bi izvikivao sve novosti. Tako bi svi mogli biti upoznati sa npr. novim kupovinama i slično te su mogli na vrijeme reagirati ukoliko je riječ o spornom ugovoru.
Dok su blagdani proglašeni neradnima, ipak je postojalo razumijevanje pa se tako priznavalo da rad na polju i niz drugih zanimanja ne mogu pratiti blagdanske definicije. Uprava je imala pravo proglasiti za koje vrste zanimanja blagdan nije obavezan.
Statut je poticao stanogradnju te je davao male građevinske čestice na kojem se morao izgraditi građevinski objekt. Ukoliko je prošla godina dana, a kuća se nije izgradila onaj tko je dobio zemlju od općine ostajao je bez nje.
Stranac koji je došao u Dvigrad mogao je postati Dvegrajcem samo ako je zadovoljio niz preduvjeta. Onaj tko ih nije ispunio nije postajao Dvigrajcem te se morao odseliti.

Glava XLV
O zabrani prodaje vina u krčmi noću
Nitko neka se ne usudi noću, nakon zvonjenja trećeg zvona, držati otvorenu krčmu, prodavati vino, biti u krčmi ili u nju ulaziti, pod prijetnjom globe od dvadeset solada malih denara svakom prekršitelju i svaki put. Globa neka pripadne Općini, a ako bi to tko prijavio, neka mu pripadne polovica globe.

Izvor: Dvigradski statut 
Na slici: Dvigradski trg ispred crkve Sv. Sofije, u srednjem vijeku na ovom trgu nalazile su se, osim crkve,  četiri važne zgrade za život grada, fontik, palača načelnika, palača općine i kaptol.
swirl @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 18, 2009
Na Monte Zaru, van zidina antičke Pule, nalazilo se i ovo kazalište. Dok je malo rimsko kazalište na slici (link) moglo primiti do 2.000 posjetilaca, veliko je primalo 4.000 ljudi.
Jedini ostatak tog kazališta danas je jedan kameni blok. Ostatak kamenja ugrađen je u niz pulskih zgrada, pa tako i u veliku vojnu utvrdu u centru starog dijela Pule koju je izgradio Antoine de Ville (link). O sjaju velikog antičkog kazališta govore samo stari zapisi.
Iz knjige «Pula sa starih razglednica» prenosim vam dio teksta o kazalištu:
«Prema sudu starijih pisaca i svjedočanstvu požutjelih crteža, veliko je scensko kazalište iz Augustova doba, tamo na sjevernom obronku Monte Zara (theatron – Zaro) veličinom i skladom bilo jedno od najimpozantnijih zdanja stare Pule. Putopisac Georg Pfistring vidio ga je početkom 15.stoljeća svojim očima, dok ruševine možemo nazrijeti i na crtežima iz 17. stoljeća. U srednjem vijeku nazivali su ga Palazzo Rolando ili Orlando. Mramorni stupovi u venecijanskoj glasovitoj crkvi Santa Maria della Salute – tvrde pojedini pisci – nekoć su krasili pozornicu ovog teatra. Od 1630. do 1632. godine, građa s ovog mjesta korištena je za izgradnju mletačke utvrde na središnjem gradskom brežuljku (Kaštel).»
swirl @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, lipanj 13, 2009

Crkva Sv. Agate nalazi se na novigradskom groblju. Niti o njoj nije poznato niz činjenica pa tako ni datum njezine izgradnje. Po stilu gradnje mogu se prepoznati neke naknadne adaptacije na crkvi. Po uskim prozorima na sjevernom zidu te nekim značajkama unutar crkve, poput načina izgradnje svetišta i kapitela vjerojatan datum izgradnje crkve smješta se u 13.st.
Izvor: Novigrad istarski između 7. i 12.st., Miljenko Jurković
swirl @ 16:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 9, 2009


U knjizi «Labinska kronika» Herman Stemberger navodi povijest niza plemenitaških obitelji koji su živjeli u Labinu. 
Između ostalog navodi se i obitelj Battiala. Stemberger tvrdi da je osnivač porodice bio gusar koji je za Veneciju napadao brodove koji su iz Bakra plovili u Trst i prevozili sol. Kraj Koromačna (pogled na Koromačno na slici) u Sv. Ivanu u Beški imali su kulu koja im je služila kao promatračnica. Nakon uočavanja broda brzo bi pokretali svoj brigantin i uputili se u pljačku. Izgleda da je brigantin stradao u jednoj od morskih oluja, a obitelj je u daljnjem «poslu» omela i zabrana gusarenja pa su počeli ulagati u nekretnine i pokupovali velike posjede na području južno od Labina. Tu su zemlju prodali u 18.st. i kupili velika imanja u Sv. Martinu i Dubrovi te nove čestice zemlje. 
Godine 1727. obitelj se doselila u Labin u veliku palaču izgrađenu na mjestu gdje je prije nje bilo čak 8 skromnijih labinskih kućica. Druga grana obitelji Battiala nastala je vjerojatno krajem 17.st. kada je rođeno jedno vanbračno dijete jedne članice familije s nekim Milevojem iz Viškovića, a ta je grana izumrla 1941.
Sama obitelj interpretira povijest obitelji na potpuno drugačiji način. Tako se tvrdi da su u Labin došli znatno ranije, te su već u 14.st. postali plemići što im je omogućilo izgradnju kule u Sv. Ivanu u Beški. S te kule su u ovoj verziji nadgledali promet brodova, prvenstveno štiteći brodove Venecije, a grofovima su proglašeni zbog svojih zasluga 1742. godine.
Izvor: Labinska povijesna kronika (Herman Stemberger), Istarska enciklopedija
swirl @ 17:49 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 7, 2009
Dok je Venecija u dužem razdoblju bila gopodarica Dvigrada čime je krojila najvažnije odluke, sam Dvigrad je imao ograničenu autonomiju i moduse po kojima se radilo i živjelo.
Važno dvigradsko tijelo bilo je njegovo Vijeće. Donosilo je važne propise, pazeći da su u skladu sa Statutom, ali i u skladu sa željama Venecije. Članovi Vijeća bili su iz plemenitaških obitelji Dvigrada i postojali su članovima automatizmom, nakon dvadesete godine života. Nakon 25. godine mogli su dobiti i neku drugu dužnost. Pozivali su se na sastanke osobno ili zvonom, za sastanak je trebao kvorum od barem 2/3 članova vijeća, a odluke su se donosile većinom glasova. Vrijedno je znati da su postojale globe u slučaju izostanka sa sastanka vijeća ili pak ometanja njegovog rada i napuštanja sastanaka.
Osim Vijeća Dvigrad je imao dva suca koji su se bavili građanskim i kaznenim predmetima. Kako bi njihova odluka bila pravedna (mada je i to društvo bilo daleko od savršenstva jer je uvijek postojala pravda i „pravda“) sudac nije mogao suditi u nekom sporu u kojem je njegov uži član obitelji. Suci nisu bili naročitog obrazovanja te u tom smislu ni financijska naknada za njihov rad nije bila baš prebogata. Osim toga, poput mandata blagajnika i odvjetnika, i suci su imali kratki četveromjesečni mandat. Smisao ovih kratkih mandata bio je spriječiti da se osile, što je prvenstveno  odgovaralo upravo Veneciji.
Manje odgovorne funkcije imale su jednogodišnji mandat.
Naravno da je postojao i notar koji se bavio izradom pravovaljanih ugovora i oporuka. Od izrade skice dokumenta do njegovog finaliziranja postojao je definirani rok tako da notari nisu mogli biti „spavači“ na svom poslu.
Poseban stručnjak za pravne akte bio je kancelar, a u skraćenom obliku je akte zapisivao u posebnu knjigu (knjiga imbrevijatura) te se u slučaju gubitka originala sadržaj mogao u skraćenom obliku naći u toj knjizi. Njegov mandat je bio stalan... dok je kancelar vrijedio jer je za posao trebalo bogato znanje. Ukoliko stvari nisu štimale Vijeće ga je moglo smijeniti. Bio je najbolje plaćena funkcija upravo zbog svog obrazovanja.
Često je ulogu kancelara i notara imala ista osoba, a vrlo često zbog njegove edukacije bila je riječ o osobi koja je dolazila iz Italije. Interesantan je podatak da je notar u slučaju izrade lažne isprave bio teško kažnjen, odsjekla bi mu se ruka čime nije više nikada mogao raditi svoj posao.

Glava VII
O bilježnicima koji izrade lažnu izjavu
Ako neki bilježnik prijevarno bude napisao lažnu ispravu ili je na drugačiji način iskvario, neka mu se odsječe desna ruka bez oprosta i neka lažna isprava bude bez vrijednosti, i neka takav bilježnik bude zauvijek beščasan i neka se njegovim pismenima više ne poklanja nikakva vjera.
Općinski glasnik je bio onaj tko je izvikivao svim stanovnicima nove odluke. Posebnu funkciju imao je kovač, također kao osoba u trajnoj službi, te su zakonom bila regulirana njegova primanja, a na raspolaganje je dobivao alat i radionica.
Jednogodišnji mandat je imao i načelnik, obično stranac, koji je primao ukupan iznos dovoljan za svoju plaću, ali i za njegovog konja , slugu i sve ostalo. Time je bilo omenogućeno, s obzirom na fiksnu plaću, da nabija troškove nebu pod oblake, a i korupcija je bila smanjena na minimum s obzirom da je kao stranac dolazio na novo područje i tu ostajao samo godinu dana.
Izvor: Dvigradski statut 
swirl @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, lipanj 6, 2009
Gradovi srednjovjekovne Istre (i šire) imali su svoje statute kojima se regulirao život grada, pa ni Dvigrad nije iznimka.
Od njegovog statuta nije sačuvan original, ali je sačuvan latinski prijepis. Čuva se u Državnom arhivu u Pazinu.
Prijepis je nađen u 19.st., a nastao je negdje početkom 15.st. tako da je originalni dokument još i stariji. Postoji mogućnost da ni taj original nije najstariji dvigradski statut jer se u tekstu statuta aludira na postojanje još starijeg dokumenta.
S obzirom da je dvigradski statut samo jedan od mletačkih statuta s područja Istre sa statutima drugih istarskih gradova ima niz sličnosti. Moguće je da su se radili po „špranci“, a zatim postajali specifičniji daljnjim nadopunama teksta.
Nađeni latinski prijepis dvigradskog statuta tako sadrži niz dopuna pisanih raznim rukopisima, ima markirana najčešće korištena poglavlja pa već samim izgledom dokazuje kako je riječ o često korištenom prijepisu u dvigradskoj praksi i to u dugom vremenskom razdoblju.
Osim latinskog, postoji i mlađi talijanski prijepis. On se čuva u Državnom arhivu u Trstu,a vjerojatno je nastao negdje u 17.st. Danas olakšava čitanje latinske verzije čija su slova na nekim stranicama gotovo nečitljiva.
No ljubiteljima Istre danas je na raspolaganju i Dvigradski statut tiskan 2007. godine. Sadrži preslike latinskog prijepisa, uvodne tekstove u povijest Dvigrada kao i savršen uvod u pravnu povijest čak i za nas amatere kojeg je napisala Nella Lonza.
I na koncu, ideju o prijevodu latinskog prijepisa statuta dugujemo upravo "Udruzi za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci". Veliku su im pomoć pružili gospodin Jakov Jelinčić (prijevod s latinskog) i gospođa Nella Lonza (pomoć za pravnu terminologiju). 
Tako je samostalna inicijativa Dvegrajaca uz pomoć nekoliko stručnjaka naknadno samo uklopljena u planove objave statuta i nekih drugih istarskih gradića.
Izvor: Dvigradski statut
swirl @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, lipanj 5, 2009
Jedne od najstarijih fresaka na području Istre, one iz Sv. Sofije u Dvigradu, opisao je novigradski biskup Tommasini. 
Biskup je bio u Dvigradu 1650. kada su Dvigrad već napustili njegovi stanovnici, ali se Sv. Sofija i dalje održavala te su se u njoj služile mise. Crkvi se početkom 19.st. urušio krov tako da je to ubrzalo njezino propadanje i nestanak fresaka koje su, kao i sama crkva, fascinirale Tommasinija. Danas je sačuvan samo manji fragment freske koji se čuva u Arheološkom muzeju u Puli, ali je njihova ljepota sačuvana u zapisima novigradskog biskupa.
Tako njegov opis crkve spominje prikaz grada Jeruzalema, okruženog jakom vojskom koja je s morske strane nagomilala veliki broj galija. Ovaj se prikaz nalazio na svodu.
U crkvenim lađama bile su freske koje su prikazivale prizore iz starog i novog zavjeta. Apsida je imala naslikanih 12 apostola, a na oltaru je bila Bogorodica. Osim nje tu je bila naslikana i Sv. Sofija s dva grada u svojim rukama (Dvigrad).
Tommasini je zapisao kako je cijela unutrašnjost Sv. Sofije bila oslikana. No zapisao je i to da je sam Dvigrad napušten, da u njemu živi nekoliko siromašnih stanovnika koji su napušteni i zaboravljeni od cijeloga svijeta
Izvor: Kanfanar i Kanfanarština
swirl @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 3, 2009
U statutima raznih istarskih gradova spominje se i brak na istarski način. Najviše je brakova bilo sklopljeno na taj način, u nekim sredinama postojala je i mogućnost sklapanja braka „na slavenski način“, kao što su postojali brakovi sklopljeni na „mletački način“. I slavenski i mletački brak bili su znatno rjeđi.
Brakom na istarski način uglavnom se definiralo raspolaganje imovinom supružnika, kako onom „donesenom“ u brak, tako i imovinom koja se stekla za vrijeme trajanja braka. Prvi put se ovakav tip braka spominje u dokumentima 13.st. i to najviše na području sjeverne Istre, mada je kasnije bio znatno rasprostanjeniji.
Imovina se prvo evidentirala prije sklapanja braka. Imovina donešena u brak bilo sa ženske bilo s muške strane i dalje je ostajala u njihovom vlasništu. Doduše, ukoliko je pravi vlasnik koji je donio imovinu u brak ipak želio npr. prodati tu imovinu za vrijeme braka tada je za to trebao dobiti i dozvolu drugog supružnika. Tako je ovaj dio imovine ipak osiguravao onog supružnika koji ju je u brak donio, kako za vrijeme braka tako nakon njegovog prestanka ili u slučaju smrti bračnog partnera. Tek u slučaju smrti polovica tog imetka automatski bi bila dodijenjena živom supružniku.
Za vrijeme braka na istarski način imetak koji se stvarao bio je u zajedničkom vlasništvu, ali ne na način da se jednostavno stopi u jedan, zajednički imetak nego na način da se njime samo zajednički upravlja. No vlasništvo nad tim imetkom bilo je u rukama onoga koji je imetak zaradio, supruga ukoliko ga je on stvorio, supruge ukoliko ga je ona stvorila ili zajedničko ukoliko su ga stvorili zajedno.
Nemogućnost samostalnog raspolaganja imovinom koju je najčešće suprug stvorio pogotovo se primjenjivala kod nekretnina, dok je kod prodaje pokretnina ipak postojala veća sloboda i bez blagoslova drugog supružnika.
Kod smrti supruga njegova je žena „brakom na istarski način“ bila znatno zaštićenija nego npr. brakom na mletački način. Također, u nekim gradovima postojala je mogućnost dodatne zaštite pa se žena mogla, nakon muževljeve smrti, odreći dugova koje je primjerice njezin muž napravio u kartaškim igrama i slično, a bez njezinog znanja. Također, kod braka na istarski način rodbina umrlog supruga nije mogla izbaciti ženu iz kuće bez obzira na sadržaj oporuke jer je polovica kuće bila u njezinom vlasništvu. Obično je ona preuzimala i ulogu tutora nad imetkom djece za njihove malodobnosti. Doduše vrlo često je ovo pravilo vrijedilo samo do njezine preudaje. Prilikom preudaje i dalje je žena imala vlasništvo nad polovicom kuće, ali je skrb nad ostatkom imovine preuzimala obično rodbina umrlog supruga.
Naravno da je postojalo niz sudskih procesa koji su se vodili zbog oporuka, raspolaganja imovinom i slično.
Razvrgavanje braka bilo je nemoguće, osim u slučaju rodbinskih odnosa, jer, i u slučaju odvojenog života crkva nije razvrgavala brak. Tako postoji slučaj iz Roča gdje je 1496. godine Perac Ceklenić je izbacio iz kuće svoju bolesnu suprugu Maru, uselio u kuću ljubavnicu i želio potpuno onemogućiti Maru u raspolaganju imovinom. Tršćanski biskup u tom sporu naložio je cekleniću iseljavanje ljubavnice te brigu oko bolesne supruge.
Izvor: Nepoznati svijet istarskih žena, Marija Mogorović Crljenko 
Slika - Buzetska Subotina
swirl @ 16:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare