Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - lipanj 2011
nedjelja, lipanj 26, 2011

Najpoznatija legenda vezana uz Tinjan je ona o načinu biranja župana, gdje je odlučujuću ulogu u biranju župana imala – buha (link). No postoje i druge priče vezane uz ovaj stol i ulogu ljudi koji su oko njega sjedali, raspravljali i donosili odluke, a slične su priče vezane i uz niz drugih istarskih gradića i njihovu prošlost.

Svi glavari tinjanskih obitelji jednom godišnje odlučivali su o narodnoj vlasti u Tinjanu. Župansku vlast činila su dva suca i 10 staraca. Oni su se obično sastajali na Sveta Tri Kralja. Na ovom okupljanju bili su i kandidati tinjanske samouprave. Ime svakog kandidata bilo je prozvano, a tada je jedan član komisije s prutom dotičnog kandidata urezivao svaki glas za dotičnog kandidata. Pobjednici u naravno bili oni s najvećom podrškom birača, dakle s najviže ureza u prut.

Rijetko se dešavalo da je neki član bio izabran doživotno, a ne na godinu dana. Tako je 1637. godine župan Ivan Prelac bio predložen caru Ferdinandu za doživotnog župana.

Ovako izabrana samouprava sastajala se jednom tjedno, obično u ponedjeljak. Okupljali su se na misi, a zatim bi sjeli pod tinjanske ladonje i donosili odluke, kažnjavali prijestupnike, obavještavali stanovnike o novim uredbama, sudili, pomagali potrebitima...

Kod ozbiljnijih problema umjesto pod ladonjama vijećalo se u crkvi. Postojala je i lođa, a imala je tri ulaza. Nikada ulazi u lođe nisu imali vrata jer se „pravda ne smije zatvarati“.

Župan je bio oslobođen plaćanja desetine, nekih drugih poreza, učešća u rabotama (link). Njegova je funkcija bila časna i svi su ga stanovnici izuzetno poštovali, a poštovanje nije prestajalo prestankom mandata.

Prvi se župani spominju već u 11.st.

Jedna od kazni prijestupnika bila je vezanje na stup srama. I Tinjan je imao svoj stup srama. Prijestupnici su se obično vezivali na stup u vrijeme kada ih je mogao vidjeti najveći broj stanovnika, dakle u nedjelju kada su svi odlazili na nedeljnu misu.

Izvor: Tinjan i njegova prošlost, Enrico Depiera, Hrvoje Defar

swirl @ 13:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 18, 2011

Znate li da je osamdesetih godina 20.st. maleni Hum ugostio gradonačelnika Šangaja i njegovu delegaciju? Ideja ovog susreta bila je pobratimstvo Šangaja, sa njegovih 18 mil stanovnika, i Huma koji danas ima čak 23 stanovnika.

Do pobratimstva ipak nije došlo, ali je Hum dobio posebnu plaketu iz Šangaja.

Navodim tekst iz časopisa „Croatia putni časopis“ (proljeće 2011.) kojeg uvijek imate u avionima Croatia Airlines (časopis uvijek ima dobre tekstove i savršene fotografije):

„Ne bi bio problem dvadesetak Humljana ugostiti u Šangaju, no s obzirom da u Humu sobe iznajmljuju samo mještani Nela i Franko, teško da bi u Hum stalo više od dvije kineske obitelji. Iako je Hum dobio šangajsku plaketu, pobratimstvo se još nije dogodilo, no bilo bi zgodno ponovno aktivirati prijateljstvo najmanjeg i jednoga od najvećih gradova na svijetu.“

Nevezano za Šangaj, a vezano za poznatu humsku konobu (na slici): njezin vlasnik Aleksandar Merlak vrlo je poznato lice. Kao dijete njegove su slike bile objavljene u nizu novina jer je bio prvi bebač koji se rodio u Humu nakon punih 16 godina.

Izvor: Croatia putni časopis (Croatia Airlines, proljeće 2011)

swirl @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 15, 2011

Na mjestu današnje crkve u Veprincu nekada se nalazio dvorac. Legenda govori o lijepoj vlasnici dvorca, grofici Ani, o njezinim dobrim djelima koje je činila, ali i njezinoj samozaljubljenosti. Po legendi Ana je angažirala umjetnika koji je trebao napraviti kip Madone, a «model» bi bila – naravno Ana. Kako nije imala djecu, kip je morao biti «Madona bez djeteta». Kada je kip bio gotov, Ana ga je dala smjestiti u kapelicu pokraj dvorca. Kip je valjda trebao biti odgovor onima koji su Ani govorili kako je ljepota prolazna i kako nakon nekog vremena nitko neće pamtiti njezinu ljepotu, a kamoli njezin izgled.

Kada je Ana umirala u oporuci je ostavila novac za gradnju crkve na mjestu kaštela, a kip madone (one bez djeteta) morao se iz kapele preseliti u crkvu. Kako je umrla bez nasljednika njezin dvorac je počeo propadati i na koncu se njezina želja iz oporuke počela realizirati. Kada je crkva bila završena, ljudi su pokušali preseliti kip Madone u crkvu. No kip je pao na pod, razbio se u tisuće djelića i nitko ga više nije mogao popraviti. I tako se obistinilo... nitko više ne pamti izgled Ane, mada njezina ljepota još živi... barem u ovoj legendi.

swirl @ 21:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 11, 2011



Nema jedinstvenog mišljenja o nastanku imena Učka. Naišla sam na tri tumačenja, neka možda malo vjerojatnija, neka druga možda manje moguća. Kako god, nije naodmet da ih tu pribilježim.

Jedno je tumačenje kako je naziv Učka nastao zbog vukova te kako su je neki nazivali Vučjom gorom. Modifikacijom toga tumači se nastanak naziva Učka. Vukova ima, baš sam nedavno čula kako Brest pod Učkom ima probleme jer se vukovi spuštaju u selo.

Neki pak misle da je naziv nastao od uskoka koji su često boravili na Učki i predstavljali opasnost za stanovnike okolice.

Luka Kirac (link) zabilježio je i legendu o dolasku hrvatskih plemena u Istru. Po njoj, dolazak Hrvata na područje Istre povela je Buga (ili Vuga). Luka Kirac tumači da je možda ime Učke nastalo upravo od ovog starohrvatskog imena. Za argumentaciju navodi kako su se u prošlim stoljećima čak i stanovnici Učke i njezine okolice nazivali Bućanima.

I jedna zanimljivost:

U vrijeme prve posjete saskog kralja Friedricha Augusta II (link) Učki 1838. godine član ekspedicije bio je, tada bojnik, Josip Jelačić Bužimski (ban Jelačić). Na istoj ekspediciji bio je i botaničar Biasoletto (link).

Izvor: „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“ Javna ustanova „Park prirode Učka“, Saša Dmitrović

swirl @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, lipanj 4, 2011

U neka prošla vremena iz Pule i okolice odlazilo se u Vodnjan u „shopping“,a poznata vodnjanska ulica, Trgovačka ulica (link), bila je prepuna radnji gdje su posjetioci Vodnjana nakon nabavke obavljali i niz drugih stvari prije nego se vrate kući. No Vodnjan je prvenstveno bio centar mnogih postolara.

Jedan od poznatih postolara Vodnjana, samo ne tako davno, bio je Erminio Vojvoda (1902.-1991.).

No E. Vojvoda bio je, osim što je živio i radio u 20.st., još po nečemu poseban. Bio je poznat, tražen, a njegove cijene bile su znatno iznad uobičajenih. Vojvoda je izradio niz cipela tadašnjoj istarskoj eliti. No njegovi nacrti tražili su se i po Europi, a po njima se izrađivale cipele od Beča preko Pariza, Milana i šire. Poštom su ga kontaktirali mnogi bogataši, on je poštom slao svoje crteže po kojima su se izrađivale cipele, ili bi ih nakon odabira modela sam izradio i slao naručitelju. Neki crteži objavljeni su i u modnim časopisima toga vremena. Tako je Erminio Vojvoda zapravo prvi modni dizajner ovoga kraja.

Radio je svoj posao od 1925. do 1980. godine. U prizemlju njegove rodne kuće, u Trgovačkoj ulici 131, nedavno je otvorena memorijalna zbirka E. Vojvode. Vlasnica zbirke je Ljubica Brščić. U njegovoj radnji izložene su ne samo neke od cipela koje je izradio i po kojima je postao poznat daleko van granica tadašnje tržave, nego i alati koje je koristio, kalupi, crteži koje je slao vjernim mušterijama, njegove fotografije.

Na slici: Trgovačka ulica

swirl @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 1, 2011

Na strmini iznad Kvarnera zbijen gradić kojeg vidite kada se spuštate cestom s Učke prema Rijeci. Zapravo Veprinaca je puno, ako se od starog grada spuštate zavojitom cestom prema Ičićima naići ćete na niz manjih naselja koju u nazivu imaju i Veprinac. No upravo je stari grad bio njihov centar, gdje su se donosile važne odluke, ali i gdje se stanovništvo sklanjalo u vrijeme opasnosti.

Veprinac su zabilježili dokumenti još daleke 1374. godine (oporuka Huga Devinskog).

U grad ulazite kroz komunsku kuću gdje je ulaz koji se račva. Odete li na lijevu stranu doći ćete do crkvice Svete Ane s trijemom. Crkvica je iz 1442. godine. U njoj su sačuvani ostavi baroknih freski. Ukoliko skrenete desno dolazite na skalinadu kojom se penjete do župne crkve.

U tom prolazu pod komunskom kućom postoje još jedna mala vratašca, a iza njih malena klaustrofobična prostorija za koju priče kažu da je bila veprinački zatvor. Zato su pokraj vrata obješen i lanac.

Mene nije dočekao nikakav zatvorenik iz veprinačkog „Remetinca“, ali me dočekao mali pesek koji je skopčao da sam luda za psima, da od mene ne prijeti nikakva opasnost ni Veprincu ni njemu, pa se udobno smjestio na stepenište svoje kuće uz unutrašnju stranu ulaska u grad.



swirl @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare