Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - lipanj 2015
nedjelja, lipanj 28, 2015



U pretpovjesnom razdoblju, znatno prije dolaska Rimljana, na istom brežuljku na kojem je nastala antička Pula nalazila se gradina, pretpovijesno naselje davnih stanovnika Pule. O izgledu naselja zna se jako malo. Niz ostataka nestalo je uslijed izgradnje antičkog grada, a kasnija stoljeća, gradnje, gradnja mletačkog kaštela – uništili su i zadnje ostatke gradine. Poznato je da je gradina imala dva kruga zaštitnih bedema oko naselja. U antici, a zatim i srednjem vijeku bedemi su preseljeni u samo podnožje brežuljka.

Možda posljednji svjedok ostataka gradine je francuski arhitekt Antoine De Ville koji je dobio u zadatak izgraditi mletački kaštel. U njegovoj knjizi „Starina u luci i gradu Puli kao i lov na tune“ De Ville je ostavio zapis o ostacima na koje je naišao prije gradnje kaštela:

„blago se uzdiže brežuljak na stotinu stopa nadmorske visine. Na njemu leži nekadanja gradska tvrđava. Od nje preostali zidni obod oko zemljanog zaravanka na vrhu: koliko ga je bilo iznad toga razvaljen je. Oblik mu je, iako nepravilan, skoro jajolik, s dužim promjerom od osamdeset četiri koračaja, kraćim od sedamdeset četiri. Neke su se polurazvaljene kule još jedva držale, i to ne zbog starine, nego  nevaljale gradnje. Mi smo ih sravnali sa zemljom kao i ostale beskorisne razvaline, izravnali smo zemljište za gradnju nove trvđave.“

Izvor: Antička Pula s okolicom, Robert Matijašić i Klara Buršić - Matijašić 

Na slici: mletački kaštel na maketi grada Pule

swirl @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 24, 2015



Jedno prethistorijsko naselje u blizini bio je Valaron. Bio je prirodno zaštićen strminama sa dvije strane; s jedne prema potoku Lavre, a s druge prema dolini. Ovakav prirodni jarak omogućio je Valaronu da na ove dvije strane uopće nema obrambene zidove. Prva iskapanja na lokaciji rađena su još 1890. i 1892. kada je dr. Moriz Hornes istraživao Valaron. Inače, Valaron je spadao među najveće gradine ovoga kraja.

Druga gradina je bila pokraj današnjeg groblja Nove Vasi, gradina Svetog Dionizija. Do danas gotovo da nema ostataka ove gradine, ali postoji opis ruševina s početka 20.st. Unatoč nesačuvanosti ostataka, još i danas iz zemlje zna povremeno „izroniti“ poneki dijelić te davne prošlosti. Na osnovu nekih od niih poznato je da je na području prethistorijske gradine poslije postojalo i antičko naselje.

Treća je gradina Svetog Jurja, a nalazila se iznad doline Mirne. Sveti Juraj nije bio samo naselje u prethistoriji, i tu je bilo naselje u doba staroga Rima, ali i u srednjem vijeku. Tako se zna da ga je u 13.st. dao obnoviti oglejski patrijarh.

I sama Brtonigla u prethistoriji bila je gradina. No uz Mirnu se nalazio i kašteljer Gromače ili Soline (danas lokacija pripada općini Brtonigla) koji je imao dva reda zidina, kao što je očito postojalo i malo naselje iz prethistorije i rimskog doba na lokalitetu Babe.

Izvor: Brtonigla i okolica, Niki Fachin

Na slici: pogled na Mirnu

swirl @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 17, 2015



Kada se vozite Ipsilonom po Istri ne smetnite s uma kako je nekada izgledalo putovanje Istrom.

Dok su u davnini ljudi živjeli po spiljama koristili su razne putiće i puteve. Njima se kretala stoka na putu do pašnjaka ili vode, njima su ljudi donosili vodu i lovinu u svoja tadašnja obitavališta. Kako su napredovale ljudske naseobine i putevi su dobivali na važnosti i postajali širi i bolji. Kako su nalazišta u blizini Ljubljane otkrila poznavanje ostataka kotača i osovine vozila stare oko 5.000 godina za pretpostaviti je da su i naši krajevi poznavali u to vrijeme kotač.

Zna se da su u 2. tisućnjeću p.n.e. Istrom hodile karavane, vjerojatno po skromnim puteljcima koji su ipak olakšavali prijevoz raznih roba koje su se kupovale i prodavale.

Histarske gradine bile su raštrkane po cijeloj Istri te su i one koristile kola kao prijevozno sredstvo. U Nezakciju je pronađena situla koja datira u otprilike 500 g.p.n.e. , a na njoj je prikaz zaprežnih kola. Gradinama su trebali putevi zbog trgovine, niza djelatnosti kojima su se bavili stanovnici gradina, ali i zbog obrane ili pak kretanja u ratove. Biti na sjecištu najviše korištenih puteva omogućavalo je i daljnji rast gradine te razvoj života njezinih stanovnika.

Savršenstvo cesta pojavilo se sa starim Rimljanima. Ponajviše su ceste sagradili na postojećim putevima. Jedan važan pravac bio je cesta Via Flavia (Flavijska cesta) kojom se iz pravca Trsta (tada Tergeste) dolazilo preko Mirne (Ponte Porton) prema Poreču (Parentium) sve do Pule. Iz Pule je kretala Via Liburnica (Liburnijska cesta) prema Nezakciju, Raši (Rašu se prelazilo skelom), pa dalje do Labina, Plomina, sve do Trsata (Tarsatice). Tu se prometnica spajala s Via Gemina koja je preko Kastva spajala Trst s Dalmacijom.

Rimskim cestama putovala je pošta, razni tereti i naravno, ljudi. Za njihovu obnovu i redovito održavanje bili su odgovorni lokalni stanovnici, a sve se financiralo iz poreza. Naravno da su, osim postojanja glavnih prometnih pravaca, postojale i sporedne ceste koje su omogućavale komunikaciju gradova s glavnim cestama. Cesta Decumanus Maximus Agri bila je nastavak porečkog decumanusa, a direktno je povezivala Poreč s Pazinom i preko Učke vodila je do Trsata.  Propašću Rimskog carstva prestaje održavanje cesta te one polagano propadaju. Dolazak Slavena nije naravno pripomogao cestama, dapače neke su namjerno rušili kako bi onemogućili komunikaciju.

Istra je 788. potpala pod Franačku državu. Iz toga je razdoblja poznato postojanje ceste Via Sclava (Slavenska cesta) koja je povezivala Poreč i Pazin. Tama srednjeg vijeka, ali i podijeljenost Istre na mletački i austrijski dio nisu doprinijeli razvoju cestovne povezanosti. Tek je dolazak Francuza u Istru označio prekretnicu. Obnovili su cestu od Trsta prema Puli, djelomično koristeći trasu rimske ceste Via Flavia. Prednost su dali cesti koja je povezivala Trst s Pulom, ali je vodila kroz unutrašnost (Draguć, Pazin, Žminj, Vodnjan, Galižana). Nadzornik uređenja cesta 18. listopada 1810. za Ilirske provincije postaje Jean Louis Blanchard dok je glavni inžinjer za Istru Pierre Nobile. U izgradnji su sudjelovali domaći ljudi koji su za to bili plaćeni skromnim nadnicama.

U doba Austrije započinje daljnja modernizacija cestovne mreže po Istri koja je uglavnom sačuvana do danas. U doba Italije, 1927., započinje se s asfaltiranjem.

Izvor: Franina i Jurina 2008.

Na slici: fotografija Nezakcija iz zraka (slikano na izložbi unutar kompleksa Nezakcija)

swirl @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 10, 2015



Niz kuća istog izgleda, takozvano Novo naselje ili Homolićevo nekada je bilo puno vinograda, voćnjaka, a sijalo se i žito. Ono što je bilo neobrađeno služilo je za ispašu stoke. U bombardiranju saveznika krajem II svjetskog rata teško su stradali dijelovi Kraljevice oko brodogradilišta, pogotovo Veli zid, Vrtić.... Niz objekata bilo je gotovo pa nemoguće obnoviti i upravo se tada Kraljevica širi na Homolićevo.

Kako Kraljevica nema vlastitih izvora vode, stoka se napajala vodom u izgrađenim kalcima (zdencima). Jedan veliki zdenac na ulazu s današnje magistrale u mjesto razlogom je zašto se ovaj dio Kraljevice i danas zove Kalina. Zdenac je zatrpan 1951. godine. Postojalo je još nekoliko zdenaca.

Interesantno je i tumačenje naziva Fara (gornji dio Kraljevice). Naime misli se da su u davnini, kada još nije bilo svjetionika, a plovidba je uglavnom bila ograničena uz uzak pojas uz obalu, na brdašcima uz obalu palili vatre kako bi noću označavali put mornarima. Kako je prvi veliki svjetionik sagrađen na otoku Pharosu (Aleksandrija) mnogi svjetionici, pa i mjesta gdje je svjetlo za mornare bilo znatno manje sofisticirano od aleksandrijskog svjetionika, dobivalo je naziv Faros.

Vrh poluotoka Oštro gdje je svjetionik naravno da se zove Lanterna. Prvi put je svjetionik počeo signalizirati pomorcima 18. kolovoza 1872. Tada je gorio na petrolej, a 1937. dobio je struju.

Izvor: Slijedom gospodarske prošlosti Kraljevice (Želimir Mandekić), Iz prošlosti Kraljevice 1790 - 1990

Na slici: pogled s Javorišća (dijela Kraljevice) na Učku

swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 3, 2015

I nekako si ne mogu pomoći, oduvijek se nasmijem rezultatima inspekcije kardinala Valiera.  Pod tagom „Buzet i Vrh i Sovinjak“ (na lijevoj strani bloga) nalaze se već dva upisa vezana za Valierovu vizitaciju u Buzeštini, pa čak se u jednom tekstu spominje i Bonifacije Sotolić. No do sada nisam spomenula neke druge svećenike koje navodi Valier, a baš su bezani iz grad Buzet.

Apostolska vizitacija veronskog kardinala Valiera zbivala se od 1579.-1580. Rezultirala je zapisnikom na više od 4.000 stranica. O rezultatima vizitacije na Buzeštini govori dio zapisnika na oko 260 stranica. Sastavni je dio vizitacije i izvješće koje je kardinalu podnio buzetski župnik Bonifacije Sotolić te drugi svećenici: Jure Pengar, Stjepan Starac, Luka de Germanis, Nikola Plazibat i Jure Bojac.

U fazi službenih izvješća svi su se dobro držali, no počelo je zapinjati na kardinalovim pitanjima o životnim navikama svećenika. Kardinal nije zastao samo na njihovom ispitivanju, proširio je krug na niz ljudi ondašnjeg Buzeta koji su mu morali odgovarati na pitanja o svećenicima.

Tako je „isplivalo“ da se Stipe Starac bavi trgovinom, otkupljuje ulje i zatim ga preprodaje.

Župnik Sotolić zna više popiti, no pritom ne gubi razum. Nikola Plazibat također je sklon čašici, no pritom mu autocenzura potpuno pada u zaborav i zna izgovoriti svakojake riječi. Jure Pengar je u velikoj svađi s rođakom, a tada potpuno izgubi živce. Jure Bojac održava veze koje, kao svećenik, ne bi smio imati.

Naravno, nisu svi u zapisniku spomenuti po lošem. Kako god, desetak dana nakon vizitacije niz svećenika Buzeštine pozvano je u Kopar na suđenje, neki su dobili višemjesečnu kaznu zatvora, neki su suspendirani, a Jure Pengar je protjeran s Buzeštine na 3 godine.

Izvor: Buzetski zbornik 38

Na slici: detalj iz starog Buzeta

swirl @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare