Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - srpanj 2008
četvrtak, srpanj 31, 2008
Barban
Na području Barbana i Raklja nalazio se veliki posjed obitelji Loredan. Stanovnici cijelog područja imali su niz obaveza prema Loredanima.
Prva je naravno bila – prodaja vina. Vino se moralo «prodavati» gostioničaru definiranom od Loredana, po otkupnoj cijeni koju su, i opet, definirali Loredani, a onda bi gostioničar daljnjom prodajom tog istog vina po višoj cijeni davao postotak Loredanima (u današnje vrijeme u distribuciju bi još bilo uključeno petnaestak distributera, svaki s maržom dvoznamenkastog broja).
S obzirom na cijenu koju su seljaci dobivali u ovoj kombinaciji, seljaci su radije skrivali vino po «neslužbenim» konobama, pa ga krijumčarili i prodavali na crno. I tako se dešavalo da u najrodnijim godinama Loredani ne bi dobili baš bog_zna_što uz obrazloženje da je vino popila sama obitelj seljaka «pa nije više ostalo za prodaju gostioničaru».
Zato su Loredani objavili prvu odluku (terminaciju) 6. listopada 1614. kojom se unaprijed određuje koliko vina svaka obitelj mora predati gostioničaru po otkupnoj cijeni bez obzira je li riječ o dobroj godini ili ne). Terminacijom je zabranjeno prodavanje vina na veliko, prodavanje vina po cijeni drugačijoj od one definirane i slično, a kazna za prijestup bilo je bičevanje, zatvor ili odlazak na galiju. Uslijedilo je još terminacija i terminacija.
No nisu ni naši ljudi «veslo sisali». Svaka terminacija mogla se uz lukavost «zaobići». Pa su tako seljaci počeli u vino koje su morali prodati gostioničaru po niskoj, otkupnoj cijeni, doljevali vodu ne bi li zadovoljili volumen, a da ipak njima ostane više.
Čim su Loredani skopčali u čemu je stvar – uslijedila je nova terminacija. Njome je  zabranjeno dolijevanje vode u vino.
Idućom je terminacijom, zbog loše kvalitete vina, određeno kada točno počinje berba.
I tako se to razvlačilo kao trakavica....
swirl @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 30, 2008
Venerio Trevisan rođen je u Vodnjanu 1797. godine. Po zanimanju je bio tkalac, ali je imao smisla za niz drugih stvari, od čega je posebno volio slikati.
Kada je u Vodnjan došao Gaetano Grezler Trevisan je doživio razočaranje jer Grezler nije želio Trevisana za pomoćnika, dok je Trevisan maštao o tome da nauči više o slikarstvu (to je onaj isti Gaetano Grezler koji je skrivao pred francuskom vojskom niz sakralnih umjetnina po svojoj kući, a onda ih tajno preselio u Vodnjan kada mu je Vodnjan napravio i ponudio atelier, i upravo je to većina izložaka u crkvi Svetog Blaža u Vodnjanu – vidi link).
Bez obzira na Grezlerovu «odbijenicu» Trevisan je našao moduse kako da nauči više i 1826. godine ponuđen mu je prvi važniji slikarski posao.
Samouki Trevisan postao je poznati slikar i proveo je niz godina slikajući po crkvama u Vodnjanu, Rovinju, Pazinu, Galižani, Draguću, Krnici, a neprovjerene su informacije da su neka njegova djela i po Italiji.
Jedno od najpoznatijih njegovih djela je četrnaest postaja Križnog puta u crkvi Svetog Blaža u Vodnjanu.
Trevisan je umro 17. ožujka 1871. godine.
Izvor: Zbornik radova «Krnica od prapovijesti do danas»
swirl @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 29, 2008
Ovdje je riječ o vizitaciji koju je u Krnicu i okolicu napravio biskup Eleonoro Pagello. Pagello je bio biskup u Puli od 1689. do 1695. Dio njegovih zapisa za vizitacije (posjeta župa njegove dijeceze) nalazi se u arhivi Biskupskog ordinarijata u Poreču. Danas nam zapisi nastali za vrijeme vizitacija daju vrijedne uvide u život tadašnjih vremena, kako samih župa tako i mjesta u kojima su se nalazile. Ono što mene veseli jer kad u zapisima s vizitacija nabasam na neke zabavne stvari (vidi link na Valierovu vizitaciju).
Biskup Pagello stigao je u Krnicu 06. srpnja 1690. godine. Dok su u vizitaciji ishvaljeni kapelani Antun Zenzerović i Mate Braus, kao i klerik Filip Buršić, nakon vizitacije je zapisano kako je riječ o poštenim kapelanima koji žive u skladu sa svojim pozivom, potiču narod na vjeru i život u skladu s vjerom. Zapisano je da samo rijetko, u posebnim zgodama i to sa svojim prijateljima, posjete seosku oštariju i kartaju, ali samo u svojoj kući.
U zapisima se spominje i afera jednog od stanovnika Krnice, Roka Zenzerovića, koji je ostavio svoju ženu, prodao cijeli godišnji urod kako bi podmirio svoje kartaške dugove, a zatim otišao u galiote.
No glavna je tema tadašnje Krnice bila veza oženjenog Gašpara Šikića s udovicom Jelom Bubulić. Krnički sudac Mandušić ispričao je biskupu Pagellu cijelu tu problematiku pa se tako i vanbračna veza našla u zapisima s vizitacije. Da problem bude veći, Jela Bubulić hvalila se svima kako sa svojim štrigarijama može osvojiti svakog koga poželi.
No – strah je vrag pa se desilo i «čudo neviđeno». Pred sam dolazak biskupa Pagella u vizitaciju, u crkvi je osvanuo Gašpar Šikić, ispovijedio se, pričestio i izjavio da mu Jela ne znači ništa. Da čudo bude veće, isti je dan tu proceduru prošla Jela Bubulić i tako je vizitacija biskupa Pagella donijela mir u «trač rubriku» Krnice 17.st.
Izvor: Zbornik radova «Krnica od prapovijesti do danas»
swirl @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 28, 2008
Rođena je u Vižinadi 28. lipnja 1819. 
Sa sedam godina polazi plesnu školu u Milanu, a već s deset godina postaje prva plesačica dječjeg ansambla milanske Scale.
Baletom osvaja Beč, Napulj, Milano..., a najveći uspjeh postiže izvedbom baleta «Giselle». 
U ovom dijelu njezine karijere i života presudnu je ulogu imao Jules Perrot koji je i sam bio plesač, a koji je imao ulogu i učitelja i ljubavnog partnera. Veza s njim prestaje 1842. godine.
Libreto za Giselle napisao je T. Gautier i poželio da prva izvadba bude upravo s Carlottom. Prva izvedba bila je upravo na njezin 22. rođendan. Uspjeh i ovacije digli su Carlottu u vrh tadašnjeg baleta. Sam Gautier postaje vjernim obožavateljem Carlotte Grisi, ali se nakon niza godina (i neuzvraćene ljubavi) na koncu oženio s njezinom sestrom.
Poslovna suradnja s Perrot-om nije prestala pa je upravo on osmislio niz koreografija.
Carlotta napušta balet u 34. godini, sreće ljubav svog života i ostatak života provodi u raskošnoj vili u blizini Genove. Umrla je 1899. godine.
swirl @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 27, 2008

Čak je i otkačeni D'Annunzio opjevao vodnjansko vino „muškat ruža“.
Muškat ruža je desertno vino, dakle slatkasto, a ime je dobilo po intenzivnom mirisu po ružama. Ima i više od 14% alkohola. Nekada je bilo sastavni dio vodnjanske tradicije. No lagano se vraća. Dok ga neki vodnjanci proizvode samo za svoje potrebe i specijalne prilike, postoji i proizvodnja u nešto većim količinama namijenjena prodaji.
S druge strane Vodnjan, ali ne samo Vodnjan nego i cijela Istra poznati su po vrlo kvalitetnom maslinovom ulju. Pa i prvi povjesni zapisi o Istri upravo spominju to predivno maslinovo ulje, dok su pradavne „kuharice“ nudile recepte kako od slabijeg ulja začinima "popraviti" ulje da je što sličnije istarskom.
Extra vergine dobiva u Istri nagrade, pa nagrade na nivou cijele Hrvatske, ali i ono što je posebno važno, na svjetskim natjecanjima.
Stoga ni nije čudo da se upravo u Vodnjanu organiziraju Dani mladog maslinovog ulja.
swirl @ 13:24 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, srpanj 26, 2008
Na brežuljku gdje je smještena stara jezgra Pule nalazi se i crkva Sv. Nikole. 
Crkva je sagrađena u 6.st. i tada je bila posvećena Sv. Mariji. Crkva je obnovljena i proširena početkom 13.st. U ranom srednjem vijeku je oko crkve bilo groblje (groblje je ekshumirano početkom 20.st.).
Zbog većeg broja doseljenika iz Grčke, godine 1583. crkva je dodijeljena grčkoj pravoslavnoj crkvi te je dosta vremena bila jedina pravoslavna crkva na području Istre.
Sredinom 17.st. na područje Peroja, poharanog boleštinama, doseljava se sedamdesetak doseljenika iz Crne Gore koji su isto niz godina odlazili u Sv. Nikolu u Pulu. Perojcima se tek stoljeće poslije dozvoljava gradnja njihove pravoslavne crkve (Sv. Spirodon) u samom Peroju.
Danas Sv. Nikola u Puli pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a posebno je poznat zbog ikonostasa grčkog majstora Tomiosa Batosa iz 18.st. i ikona.
U blizini crkve 1950. godine otkriven je natpis posvećen boginji Iki, a prilikom konzervatorskih radova 1961. godine kraj crkve su otkriveni temelji antičke zgrade kao i niz fragmenata keramike, raznih posuda, tanjura, uljanica. Otkriven je i novac cara Maksencija (306.-312.) koji je olakšao datiranje nalaza. Na mjestu gdje je danas predvorje crkve otkriveni su ostaci antičkog pločnika, samo jednog od niza nestalih „prometnica“ koje su povezivale dno brežuljka antičke Pule s njezinim vrhom.
Izvor: Antički nalazi iz sondažnog iskopa kod crkve Sv. Nikole u Puli godine 1961., Alka Starac
swirl @ 15:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, srpanj 25, 2008

Bumbarima se nazivalo talijansko stanovništvo Vodnjana. 
Postoji i legenda kako je nastao taj naziv. Legenda kaže kako je u jednom navratu u posjet Vodnjanu došao austrijski car Franjo Josip. Za svečani doček bio je pripremljen i crveni tepih, ali je na koncu tepih ispao prekratak. Na žalost izgleda da su vodnjanci konstatirali da je tepih prekratak već kada je car stigao u Vodnjan i hodao po tepihu. Pa je izgleda netko došao na ideju da povuku tepih… dok car po njemu hoda. 
Eh sad mi nije jasno je li netko počeo povlačiti tepih ili nije, ali je u svakom slučaju ideja povlačenja tepiha stigla i do Franje Josipa koji je vonjance prozvao mrzovoljnima („burberi“ - mrzovoljni). Netko je krivo čuo pa je taj „burberi“ shvaćen kao „bumbari“ i tako su vodnjanci postali bumbarima.
Nakon 2. svetskog rata došlo je do egzodusa talijanskog stanovništa iz Istre pa je i broj "bumbara" znatno smanjen.
Danas je pak poznata "Bumbarska fešta" koju organizira Vodnjan.
swirl @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 24, 2008

U starom dijelu Vodnjana prepunom uskih uličica nalazi se i vjerojatno najuža i najkraća ulica u cijeloj Istri. O njoj stanovnici Vodnjana pričaju jednu zgodnu pričicu, a vezana je uz razdoblje Austro Ugarske.
Negdje u tom razdoblju žandar je uhvatio lopova na djelu (bolje reći nedjelu) i započela je jurnjava ulicama starog Vodnjana. 
Kako je lopov bio brz, odmicao je žandaru. Na koncu je utrčao i u malu uličicu koju su prije zvali Sv. Jakov. Mršav i brz, lopov je bez problema izašao u par koraka iz uličice van. «Malo manje mršav» žandar ušao je u uličicu i tu se zaglavio, pa nije nikad ulovio lopova.
Izvor: Zanimljiva Istra, Just Ivetac
swirl @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 22, 2008
Račja Vas je malo selo na Ćićariji. 
Nekada je često bilo na meti lopova ili pak dezertera koji su u grupicama od nekoliko njih napadali ljude, krali stoku i sve iole vrijedno po kućama. Često su znali pri noćnim obilascima sela stvarati veliku buku kako bi se stvorio dojam da je grupa znatno brojnija i moćnija nego što su stvarno bili. Pri tome su često zveckali lancima i verigama. No kako bilo da bilo, ljudi su ih se bojali.
Stanovnici Račje Vasi s unutrašnje strane vrata stavljali bi drvene grede kako bi ojačali vrata, a zatim su preko noći organizirali noćne straže (ronde) koje su obično imale po pet ljudi. «Noćna dežurstva» mijenjala su se iz noći u noć, a «dežurne» je određivao seoski župan. Ronde su često preko puteva stavljale špagu kako bi lopovi popadali u bijegu ili su koristili druge smicalice ne bi li obranili kuće i riješili se lopova.
Najuspješniji u «lovu na lopove» bio je Napoleon (vidi link) pa su nakon konačnog obračuna s lopovima i stanovnici Račje Vasi opet prestali zatvarati vrata.
Izvor: Istarska škrinjica, Jakov Mikac
swirl @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 21, 2008
Iz nekoliko antičkih djela moglo bi se zaključiti da su Cenida i Vespazijan imali ljubavnu vezu. Postojanje ove veze nije dokazano, ali je i ova priča postala jedna od mnogih koje okružuju amfiteatar u Puli.
Vespazijan je bio prvi car iz flavijevske dinastije, zatim su slijedili Tit i Domicijan, a vladali su Rimom od 69.-96.g.n.e.
Cenida je pak bila ropkinja Antonije, majke cara Klaudija, ali je oslobođena ropstva. 
Ukoliko je «trač rubrika» točna, izgleda da su Vespazijan i Cenida bili u ljubavnoj vezi i prije njegovog braka s Flaviom Domittillom, a veza se obnovila nakon smrti Flavije. 
Još jedna od pretpostavki je ona o porijeklu Cenide, a glasi kako je Cenida bila iz Pule. Ono što se zna je da je Cenida u Pulu često dolazila i da je imala jaku političku ulogu u Vespazijanovo doba. 
Neki stari zapisi spominju da je upravo ona pokrenula ideju o gradnji Velikog kazališta na Monte Zaru kao i gradnju velikog amfiteatra. Antički povjesničari spominju i njezino izvanredno pamćenje. Cenida umire u šestoj godini vladavine Vespazijana.
swirl @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 20, 2008
Mada je i dan danas većim dijelom sačuvan antički raspored ulica (decumanusi u smjeru zapad istok te okomice na decumanuse - link) ipak je u nekim fazama srednjeg vijeka i novije povijesti antička struktura grada ponešto narušena.
U srednjem vijeku cijelu staru jezgru Poreča okruživale su zidine. Položaj im se nije mijenjao mada su se često popravljale. Kroz njih je vodilo nekoliko vrata. Glavna, prema kopnu, vodila su pokraj peterokutne kule van Poreča kao nastavak glavnog decumanusa. Ova su gradska vrata srušena u 19.st. Jedna su vrata vodila kroz zidine na jugu poluotoka prema moru, a treća, vrata Sv. Nikole, nalazila su se pokraj Eufrazijane.
Veća obnova zidina bila je u 13.st. Od stradavanja, nadogradnji, popravaka skoro svaka sačuvana kula danas je sklop raznih faza gradnje. Tako je najniži dio peterokutne kule vjerojatno iz 13.st., dok su gornji djelovi iz 15.st. kada su građeni i lukobran i svjetionik na otočiću Sv. Andrija. U 15.st. završena je i gradnja sjeveroistočne i jugoistočne okrugle kule.
U sklopu obnove zidina u 13.st. izgrađena je i palača venecijanskog podestata (1270.) koja je kasnije znatno oštećena u ratu s Genovom. Nekoliko se puta obnavljala, a u potpunosti je srušena 1896. godine.
Prvo je Poreč stješnjen zidinama, kuće nisu bile više od njih pa je pogled na grad bio pogled na gradske zidine s prsobranima i obrambenim kulama. U 18. i 19.st. gradske kuće počinju nadvisivati gradske zidine, a ponegdje započinje i gradnja van zidina ili pak na mjestu gdje su bile zidine.
Uvijek je južni dio poluotoka bio življi od sjevernog. Na sjevernom nije bilo niti takvih promjena kao na južnom. U luci na južnom dijelu postojao je mali škver. Na sjevernom dijelu je uz gradske zidine u plićaku postojao ribnjak kojeg spominju dokumenti iz 11.st.
Oblik poluotoka također je promijenjen, posebno nasipavanjem uz južnu stranu i jugozapad gdje je formiran plato na kojem je danas ona ruševina od hotela (ili se konačno počelao raditi na obnovi). Na taj je način nastala cestica koja vodi oko vrha poluotoka. To se odvijalo krajem 19. i početkom 20.st.
Dok je u antici centar Poreča bio Marafor, kasnije je to bio dio oko Eufrazijane, a poslije dio oko palače podestata gdje je bila i gradska loža. U nekim fazama srednjeg vijeka naseljenost poluotoka bila je na manjoj površini od naseljenosti u antici, pa je čak na sjeveroistoku napravljen dupli obrambeni sustav. U fazi znatnog pada broja stanovnika zbog epidemija kuge i ratova malobrojno je stanovništvo znalo rušiti napuštene kuće i na ovim djelovima napraviti male vrtove za prehranjivanje obitelji.
Na koncu u zadnjim danima Drugog svjetskog rata Poreč je pretrpio bombardiranja gdje je nestala četvrtina stare gradske jezgre, a i preostali djelovi znatno su oštećeni. U bombardiranju su sravnjeni sa zemljom cijeli blokovi zgrada (takozvane insulae koje su formirali dacumanusi i cardii iz antičkog doba) te je i ovo u nekim djelovima narušilo antički raspored ulica. Dio starih kuća u potpunosti ne nestao, dio je obnovljen, a dio čak prvo demontiran kako bi se glavne značajke spasile prije rušenja, te ponovno građen u skladu s prethodnim izgledom zgrada. Do i dalje su, što zbog teške faze srednjeg vijeka što zbog bombardiranja grada ostale neke insulae puste te su zamijenjene parkovima i trgovima.
Izvor: Poreč grad i spomenici, Milan Prelog
swirl @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, srpanj 19, 2008
 
Tu su dvije stare crkvice s oslikanom unutrašnjosti.
Prva je grobljanska crkva Sv. Vincenta (slika lijevo) po kojoj je mjesto dobilo ime. Sv. Vincent ima zapravo tri sloja fresaka, a najvažniji je srednji sloj kojeg je izradio majstor Ognobenus u 13.st. Najmlađe freske su negdje iz 14. ili 15.st. Uz ostale motive freske imaju i kalendarij te prikazuju aktivnost seoskog života koja dominira pojedinim mjesecom u godini. Modernija verzija kalendarija nalazi se na vratima koja vode u Hum, a sastavni su dio «Aleje glagoljaša» (link). Crkva datira iz 10.st. kada su stariji objekt ovdje sagradili benediktinci, dok je novija adaptacija iz 12.st.
Druga je crkvica Sv. Katarine (slika desno). Crkva je iz 14.st., freske su iz 15.st., a motiv na freskama je Sv. Katarina i legenda o svetici.
swirl @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 17, 2008
«Ruh» (rog) je igra s područja Buzeta. Nastala je negdje u prvoj polovici 18.st. Na prvi dan korizme, kod mlina koji je postojao blizu izvora Mirne na Ravnici, skupila bi se masa ljudi, što igrača što gledatelja.
Igrači su sa sobom nosili «baticu» (nešto veći kolac dužine oko 1,5 m, a na dnu je malo proširenje). Jedan od igrača donio bi i rog (ruh) u kojeg bi prvo trubio kako bi najavio skori početak igre. Službeni pak početak bila je rečenica «Bacam ruh».
Prvi igrač, nakon te rečenice, bacio bi rog oko 10-15 metara dalje, a nakon toga bi isti igrač bacao i svoju baticu te imenovao sljedećeg bacača batice itd. Poanta je bila da batica mora biti što bliže ruhu. Posljednji bacač batice vikao bi «paga rosto». Odabrana komisija pratila bi igru te dodjeljivala negativne bodove, već s obzirom koliko je daleko batica pala od ruha ili ukoliko je igrač napravio neku drugu pogrešku. Onaj čija je batica najbliže rogu uzeo bi rog, bacio ga dalje i sve se ponavljalo po ovom scenariju.
Kako su nestali stari mlinovi, negdje oko 1930. godine igra je preseljena na cestu.
Na igru «Ruh» nabasala sam u knjizi «Istarka škrinjica» Jakova Mikca. U knjizi se navodi kako je običaj sačuvan, te se navode rezultati «Ruha» odigranog 1964. godine, kada su sve skupa igrači prevalili oko 2 km bacajući batice što bliže ruhu. Po komentarima na blogu zaključujem da se igra održala i do današnjih dana pa eto razloga da odem još koji put do Buzeta (hvala na komentarima).
I na koncu, naravno da se dan proveden u bacanju roga i batica dobrano proslavio nakon igre u kojoj oštariji. Niste ni sumnjali, zar ne
swirl @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 15, 2008
Prvi tekst o otmici žena u Istri tiče se Tinjana i njegove okolice (link). Ovaj drugi «slučaj» potječe iz Raklja, a o slučaju je izvijestio Veneciju načelnik Vodnjana 2. siječnja 1680. godine.
Udovica Marka Kužinića, Zvana Kužinić, izgleda da nije «trzala» na Juricu Jukopilića iz Kaštela Raklja. Otac Jurice (i sam se zvao Jurica) u lipnju je 1679. u predvečernjim satima naoružao skupinu svojih ljudi, uputio se u kuću gdje je živjela Zvana i oteo jadnu ženu bez obzira na njezin plač i zapomaganje.
Izvor: Zanimljiva Istra, Just Ivetac
swirl @ 21:46 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 13, 2008

Nedavno, prije svega nekoliko mjeseci, za javnost je otvorena još jedna od mnogobrojnih špilja Istre (broj im se procjenjuje na otprilike 1.000, ali je moguće da im je broj i veći).
Špilja Feštinsko kraljevstvo nalazi se blizu Žminja, u selu Feštini (idete cestom od Žminja prema Barbanu, skrećete desno odmah prije Cera i samo slijedite putokaze koji vas vode prema špilji).
Naziv „kraljevstvo“ dodijelila su djeca. Uz njihovu maštu, bogatstvo oblika stalagmita, stalaktita, tvorbi poput zastora, posebnost njihovih boja od mlječno bijele do crvene i smeđe, nije bio problem osjećati se kao u tek otkrivenom kraljevstvu.
Špilja je otkrivena slučajno, 1930. godine. Tada je tadašnji vlasnik vinograda na čijoj je zemlji špilja, Tone Božac, radio u vinogradu i skoro „izgubio“ kramp koji mu je propao u rupu. Ne poznavajući dubinu špilje, T. Božac pokušavao je špilju zatvoriti navažanjem zemlje na ulaz, ali je zemlja neprestance propadala u dubinu.
Za teških vremena, u vrijeme II svjetskog rata, špilja je spasila sina Tone Bošca, Josipa, koji se u njoj skrivao dok su Nijemci odveli i pobili sve muške stanovnike sela Feštini.
Kasnije je vinograd od Tone Bošca kupio Romano Božac.
No i ovo otvorenje špilje je samo dokaz kako pojedinci svojim trudom i dobrim idejama mogu učiniti puno. Lako je moguće da bi špilja i danas bila napola zatrpana, devastirana, da se nisu angažirale kćerke Romana Bošca, uz pomoć svojih obitelji. Dobivši dozvolu Ministarstva kulture, uz suradnju s Naturom Histricom, savjete Silvija Legovića koji je sličan put prošao kako bi se za javnost otvorila jama Baredine, započeo je veliki posao. Uz nešto novčane pomoći za realizaciju projekta, ali i uz znatno vlastito ulaganje, špilja je počišćena, sređene su staze, rasvjeta … i ponuda Žminjštine bogatija je za još jedno bogatstvo. Vrijedi je posjetiti. Tijekom cijele godine temperatura u špilji je između 13 i 14 stupnjeva, a možda ugledate i kojeg šišmiša ili malog račića «albina».
Radno vrijeme: od lipnja do rujna od 10.00 – 18.00, u travnju, svibnju i listopadu subotom, nedjeljom i praznicima od 10.00 – 18.00, a ostale dane uz prethodnu najavu. Više o spilji na www.sige.hr
swirl @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, srpanj 12, 2008
U samom centru stare jezgre Medulina nalazi se mala crkvica Svete Marije od Zdravlja. 
Mada mala, crkvica je nekada bila župna crkva Medulina, dok je na mjestu sadašnje župne crkve s dva zvonika stajala mala crkva s jednim zvonikom i groblje. Stari Medulinci kažu da su novu župnu crkvu ispočetka htjeli graditi na ovom mjestu, na placi, ali se u zadnji čas mijenjala odluka te je nova župna crkva u 19.st. ipak sagrađena na većem prostoru, a Medulin je tada dobio i novo groblje.
I u ovoj crkvi je provodio svoja istraživanja prof. Branko Fučić pa su tako sačuvani dijelovi fresaka, ali i mnogobrojni grafiti, na glagoljici, bosančici i latinici. 
Poput još nekih istarskih crkvica i ovdje su u freske uparani jedrenjaci, vjerojatno kao poruka nepismenih mornara u neka davna vremena da se sačuva njihov brod. Od godina urezane su 1410. i 1414, a sama crkva je znatno starija.
Posebno bogatstvo crkvice je retabl na oltaru s kipom Majke Božje s djetetom iz 16. st. Kip je napravio majstor iz Venecije, Paolo Campsa, a relativno nedavno je kip opet „posjetio“ Veneciju gdje je restauriran.
swirl @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 10, 2008
I ovo sam našla u knjizi «Zanimljiva Istra» Justa Ivetca, knjige s puno kratkih pričica o povijesti i znamenitostima Istre.
Početkom 19.st. za vrijeme kratke vladavine Napoleona i Francuza nad Istrom dio šuma oko Pule i Rovinja bio je pun lopova. Pljačkali su susjedna sela, napadali su putnike po obližnjim cesticama. Često su meta napada bili istarski seljaci koji bi na obližnjem sajmu prodali stoku ili kakav svoj proizvod, pa se se vratili kući i bez stoke i bez novaca.
Kako bi tome došao kraj Marmont je organizirao veliku potjeru i «češljanje» šuma poznatih po njihovim «stanovnicima». U tim akcijama pohvatan je veliki broj lopova koji su odmah obješeni - ili na mjestu gdje su ulovljeni ili na nekom još vidljivijem mjestu. Tako obješeni morali su visiti sa stabala najmanje 6 mjeseci, a ovu «obavezu» ne-skidanja mrtvaca imale su općinske uprave.
swirl @ 15:59 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 8, 2008
Na izlazu iz Pule prema Labinu, taman gdje završava novoizgrađeni dio «Istarskog ipsilona» s lijeve je strane znak za Stanciju Peličeti. Krenete tom cesticom i skrenete na drugu cesticu lijevo (prvo skretanje na lijevo je makadam). Desetak metara dalje, pokraj nadvožnjaka iznad ipsilona, nalazi se novootkrivena antička vila.
Za vilu se nije znalo sve dok nisu počeli radovi na ovom dijelu ipsilona. Istraživanja vile provedena su tijekom 2005. i 2006. godine. Po njihovom završetku se na žalost dio vile trebao potpuno srušiti kako bi se dovršila gradnja nove ceste, no i o ovom srušenom dijelu danas se zna podosta.
Sama antička vila izgrađena je negdje u 1.st.p.n.e., a život u njoj odvijao se negdje do 6.st. kada je pretvorena u sastavni dio obrambene linije Pule pred provalama Slavena i Avara.
Gradnja vile odvijala se u tri faze.
Vila je prvo izgrađena kao manji objekt s velikom cisternom, pomoćnim zgradama i manjim stambenim dijelom. Južnije od velike cisterne nalazile su se manje terme. Osim ove cisterne postojale su još dvije manjeg kapaciteta. U 2.st. rezidencijalni dio je dodatno proširen.
U vili se nalazila uljara, a imala je i smještajne kapacitete za proizvedeno ulje. Raskošni stambeni dio bio je ukrašen podnim i zidnim mozaicima i freskama. Tijekom ispitivanja otkriveni su djelovi mozaika, dolije u kojima se čuvalo ulje, mnogi predmeti od stakla, željeza, keramike...Cijelo imanje pripadalo je senatorskoj obitelji Settidii.
swirl @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, srpanj 4, 2008
 
Stanovnici Dvigrada, Dvegrajci, imali su svoju crkvu, crkvu Sv. Sofije. Napuštanjem Dvigrada i doseljavanjem njegovih stanovnika u Kanfanar, stara kanfanarska crkva postala je pretijesna za naglo povećan broj stanovnika. Na mjestu te stare, manje crkve iz 13.st. sagrađena je nova 1696. godine, crkva Svetog Silvestra.
Godine 1714. biskup Vaira posvetio je novu crkvu, crkvu Sv. Silvestra, a te je godine iz Sv. Sofije iz Dvigarad preseljena u Sv. Silvestra stara dvigradska propovjedaonica iz 13.st. (na slici desno). Nešto kasnije, 1732. crkva je dobila zvonik.
U tekstu Antona Medena (predsjednik kanfanarske udruge za primicanje povijesnog nasljeđa Dvegrajci) o Kanfanaru kojeg sam našla na internetu (link) naišla sam na jedan podatak kojeg nisam vidjela u vodičima koje sam prelistavala ne znam koliko puta. Anton Meden navodi kako se u crkvi Sv. Silvestra 1930. godine desio jedan čudan događaj o kojemu se u tadašnjoj štampi puno pisalo. Za vrijeme mise na Božić ljudi na misi koji su stajali u prvim redovima vidjeli su glavu Isusa s krunom od trnja. Osim u štampi, događaj se godinama prepričavao u Kanfanarštini.
Uz crkvu se veže još jedna posebnost. Prije 2-3 godine u crkvi se betonski pod mijenjao kamenim i prilikom radova otkrivene su 23 grobnice za koje nisu znali ni najstariji Kanfanarci.
Grobovi datiraju iz razdoblja od 1713. (godina dana prije posvećenja crkve) pa do 1802. godine. Jedan od grobova je i grob jednog od posljednjih dvigradskih kanonika Jure Georgiusa Korenića, a ostali su grobovi svećenika te nekoliko obitelji s područja Kanfanarštine. Tvrtka Kapitel iz Žminja te njezin vlasnik, arhitekt Branko Orbanić, specijalizirani za rad sa starim materijalima i starim tehnikama obnovu poda izveli su na način da se do tada sakrivene grobnice sačuvaju i diskretno izlože pogledima vjernika.
Ista tvrtka radi i na restauraciji Dvigrada, a upravo je Branko Orbanić uključen i u projekt obnove istarskih kažuna na Vodnjanštini o čemu sam već pisala.
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 3, 2008
Film „Kelly's Heroes“ sniman je dijelom i u Vižinadi i to 1970. godine. 
Radnja filma odvija se za vrijeme Drugog svjetskog rata, a Vižinada je u filmu „odglumila“ gradić u Francuskoj u čijoj se banci nalazi 16 milijuna dolara u zlatu. Na poznatom trgu kraj crkve u Vižinadi (na slici) snimala se scena sukoba Amerikanaca i Nijemaca, a u filmu su glumili Clint Eastwood, Telly Salavas, Donald Sutherland…
Za potrebe snimanja iz Banja Luke je dopremljeno nekoliko tenkova koji su prolazili pokraj starih kuća Vižinade. Dok su mještani bili zadovoljni pristojnim novcem kojeg su zaradili kao statisti, manje je poznato da su ti isti tenkovi nanijeli veliku štetu starim kućama od kojih su mnoge neko vrijeme nakon snimanja filma dobile velike napukline, a neke se čak i potpuno urušile.
Izvor: Pod starim voltama, Daniel Načinović, Eduard Strenja
 
swirl @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 2, 2008
Po ne znam koji put evo mene u svibnju i opet u Amfiteatru. Taman prije toga u amfiteatru je postavljena izložba s otkrićima iz špilje Laganiši.
Laganiši je špilja u blizini Oprtlja, kraj mjesta Laganiši. Zapravo je riječ o dvije spilje, sada odvojene zbog zatrpanog kanala među njima, a nekada možda i međusobno spojene. Dok se u jednoj živjelo, druga je služila kao mjesto za pokop. Istraživanja je vodio viši kustos Arheološkog muzeja Istre, Darko Komšo, u razdoblju od 2004.-2007., ali istraživanja još nisu dovršena.
Najstariji dokazi boravka ljudi u špilji potječu iz neolitika, a ostatak nalaza datira iz bakrenog doba, brončanog doba i konačno iz doba antike. Između brončanog doba i antike izgleda da je špilja bila napuštena.
Iz bakrenog doba vrijedno je otkriće male jame u kojoj se palila vatra, vjerojatne prijeteće peke.
Iz razdoblja antike otkriveni su antički novčići. Izgleda da je glavna faza boravka u špilji u razdoblju između 5. i 6.st.
Iz svih tih razdoblja ljudskog boravka u Laganišima, otkriveni su dijelovi keramike, oruđa, ostataka hrane kojom su se prehranjivali davni stanovnici spilje, ukrasa…
U susjednoj spilji otkriveno je 12 tijela, od toga osmero djece mlađe od 5 godina života. Tijela su samo polegnuta u spilju, bez zakapanja, a od mjesta života odvajala ih je samo tanka stijena. Tijela su položena negdje u brončanom dobu.
S obzirom na ovo nije čudan odabir naziva izložbe „Pećina Laganiši – mjesto života i smrti“.



slika gore: rekonstrukcija grobova iz brončanog doba, slika dolje: pronađenih 12 novičića
swirl @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 1, 2008
U jesen 1972. u Humu je okrenut novi list. Prava revitalizacija započinje kada je Hum predan na upravljanje Čakavskom saboru. Tadašnji Hum, te ne tako davne 1972. imao je samo 10 stanovnika, a 17 ih je bilo u blizini gradića. 
Polača kroz koju danas prolazite i ulazite u stari Hum bila je urušena, crkvica na humskom groblju s poznatim freskama je prokišnjavala, unutrašnjosti kule zvonika prijetilo je urušavanje, stara škola u gradu (u kojoj je danas «Muzej glagoljaša» nije bila u ništa boljem stanju). I ostatak zgrada bio je, uz iznimku 6 zgrada, dotrajao ili su se kuće već srušile.
Vrlo brzo se prionulo poslu, popriličan dio posla odradili su studenti i polako je nastao Hum kakvog danas poznajemo.
Dok je u Humu 1972. živjelo 10 stanovnika, u 16.st. Hum je imao 240 stanivnika. Početkom 20.st. bilo ih je čak 400, a 1945. 117.
Egzodus nakon II svjetskog rata sveo je Hum, ali i niz drugih gradića Istre, na jad i bijedu. Da nije bilo upornih entuzijasta, marljivih ljudi i štovaoca tradicije možda bi i danas od njega ostale samo ruševine.
Tekst ću začiniti s nekoliko slika od Kljujuća načinjenih ove godine u 6. mjesecu kada su stanovnici Huma dočarali život iz nekog drugog razdoblja, a što se nadam da će postati sastavni dio ponude Huma u budućnosti uz već uhodanu proceduru biranja župana.
Izvor: «Hum na kraju drugog tisućljeća» Bruno Cotić, «Zanimljiva Istra» Just Ivetac
swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare