Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - srpanj 2009
četvrtak, srpanj 30, 2009
Danas je među prvim asocijacijama na Istru i tartuf, gljiva koja raste pod zemljom, a traži se s posebno dresiranim psima. Naravno da je u cijeloj „pasjoj“ priči važan i pasji njuh, ali i poslušnost. Nema li poslušnosti (a pas voli tartufe pa ih zato i traži), nađeni tartuf ubrzo će nestati ... u pasjem želucu. U Istri se za lov na tartufe ne koriste svinje nego psi, najčešće mješanci kojih svaki tartufar ima po nekoliko.
Interesantno je da tartufi, u početku lova na tartufe u Istri, nisu bili i sastavni dio istarskog uobičajenog „menu-a“ nego su se uglavnom prodavali, većinom u Italiju.
Masovnija potraga za tartufima u Istri započela je tek tridesetih godina 20.st.. Prije toga bi se pokoji slučajno nađeni tartuf davao svinjama i smatralo se da su tartufi „ružne i smrdljive“ gljive. Tek s vremenom tartufi polagano ulaze u tradicionalnu kuhinju, najčešće kao fritaja, ali su se za to koristili samo manji tartufi koji su na tržištu imali nižu cijenu. Danas su tartufi ušli u svaku istarsku oštariju, s mesom, s paštom, s jajima…
Počeci tartufarstva u Istri datiraju iz vremena Italije, negdje oko 1920. U  Italiji i Francuskoj sve je započelo puno ranije, krajem 15.st. i u 16.st. (osim u Istri tartufi se mogu naći u dijelovima Italije i Francuske). Prvu knjigu o tartufima napisao je 1564. Alfonso Ciccarelli.
No vratimo se na istarske tartufe i početak tartufarstva u Istri.
Massimo Sella, tadašnji direktor Instituta za biologiju mora u Rovinju (link) 1929. godine započeo je sa dva svoja prijatelja potragu za tartufima u okolici Pazina. Uz pomoć treniranog psa potraga nije završila sjajno jer je otkriveno vrlo malo tartufa.
No Sella je bio uvjeren da ne griješi i lov na tartufe je povovljen nekoliko godina kasnije. A nakon ovog uspjeha  učestalo su se vraćali iz šume s nekoliko kila tartufa. Massimo Sella je s barunicom Barbarom – Barbelies von Hutterott (link) u Livadama osnovao prvu tvrtku koja se bavila istraživanjem, skupljanjem i prodajom tartufa, a uglavnom su se tartufi izvozili. Tvrtka je osnovana 1933. Pod nazivom  „L'azienda del Tartufo Sella Hutterott“. Bez obzira na ovu tvrtku desetljećima se velika količina tartufa iz Istre  švercala u Italiju, a broj tartufara bio je enigma.
U Istri je najcjenjeniji bijeli tartuf (Tuber Magnatum Pico), a ima i nekoliko vrsti crnog tartufa, koji je ipak nešto jeftiniji u odnosu na bijeli. Najviše tartufa ima u i oko Motovunske šume, a centrima tartufarstva smatraju se Livade i Buzet. U Livadama je i poznati restoran Zigante, a sama tvrtka Zigante (link) unaprijedila je i legalizirala prodaju tartufa.
I na koncu, zašto „lov na tartufe“? Upravo se zbog pasa potraga za tartufima naziva lovom, a ne iskapanjem ni potragom ili kako god.
swirl @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 27, 2009
Upravo Gaetanu Gresleru možemo zahvaliti na ogromnoj vrijednosti koja se i dan danas nalazi u Vodnjanu. Riječ je o vodnjanskim mumijama (link), nizu umjetnina i relikvija svetaca koje se mogu vidjeti u Sv. Blažu, vodnjanskoj župnoj crkvi (link) u sklopu Zbirke sakralne umjetnosti. Također, u zbirci, kao i u samoj crkvi, nalazi se nekoliko djela samog Grezlera kojih danas ima neveliki broj.
Dio vrijednosti danas je izložen i u palači Bettica (link).
G. Grezler rođen je 1765. u Veroni, krajem stoljeća odlazi u Veneciju gdje postaje član, a zatim i profesor slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti.
Padom Mletačke Republike, a pod utjecajem Francuske revolucije, ukida se niz samostana i crkvi, a Grezler uspijeva sakupiti izvanrednu kolekciju sakralne umjetnosti i umjetnosti općenito. Cijelu kolekciju skriva pred Napoleonovim vojnicima i tako je spašava vrlo vjerojatnog upropaštenja i pljačke.
U to je vrijeme u Vodnjanu sagrađena crkva Sv. Blaža. Izgrađena je na mjestu gdje je postojala stara bazilika. Zbog njezinog vrlo lošeg stanja biskup Balbi 1754. godine zabranjuje vršenje službe u bazilici, da bi nekoliko godina kasnije bazilika bila srušena te je započela gradnja Sv. Blaža. Crkva Sv. Blaža gradila se 40 godina.
Kada je gradnja završila Vodnjan je tražio umjetnika koji bi ukrasio njezinu unutrašnjost. U vrijeme kada je prijetila opasnost Grezlerovoj kolekciji u Veneciji dolazi poziv iz Vodnjana te 1818. Grezler dolazi u Vodnjan zajedno sa svim svojim umjetninama. Dolazak je organiziran brodom koji je iskrcao svoj vrijedan teret u Fažani.
Atelje Grezlera bio je u Sv. Blažu, na katu iznad sakristije.
Grezler se spominje u Vodnjanu do 1830. godine, nakon toga odlazi. Godina njegove smrti, kao i mjesto smrti, nisu poznati. Postoje nagađanja da je njegovom odlasku iz Vodnjana „kumovala“ svađa s crkvom oko nekih dugovanja.
swirl @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, srpanj 25, 2009
Nekada katolička crkva, pa sklonište Napoleonovih vojnika, pa sve do nedavno - štala,... nekadašnja crkvica Sv. Stjepana u Peroju ipak uspijeva odoliti mnogobrojnim ljudskim pokušajima da je se upropasti do kraja.
Dolazite li iz smjera Vodnjana, proći ćete kraj Ville Letan (link), pa izaći na mali trgić. Skrenete desno, kao da idete prema Barbarigi, pa odmah u malu uličicu s lijeve strane i za par minutapješice dolazite do Sv. Stjepana.
Crkva je izgrađena negdje u 7. ili 8. st., a na zidovima je imala freske napravljene negdje u 13.st. Pročelje joj je specifično. Ima 4 lezene s ugrađenim stupovima koji su bili sastavni dio nekog starijeg zdanja.
U planu je restauracija crkve, koja uključuje i arheološko istraživanje oko crkve. Kako će na planove utjecati recesija – ne znam!
 
swirl @ 21:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 21, 2009

Odmah ispod crkve Sv. Agate (link) nalaze se ostaci zidina gradine Kašteljir. Gradina je bila naseljena prije dolaska Rimljana, a na istom mjestu je bilo i srednjevjekovno naselje. U ranom srednjem vijeku, na najvišem je dijelu tog naselja nastalog na mjestu prethistorijske gradine (znači jedno pedesetak metara ispod Sv. Agate) sagrađena je crkva Sv. Jakova čiji su ostaci vidljivi i danas (u ovom zelenilu su vidljive ruševine). 
Današnja Jakovlja, veliki sajam po kojem je poznat Kanfanar, započela se održavati u srednjem vijeku upravo kraj Sv. Jakova.
swirl @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, srpanj 18, 2009
Nekoliko km od Labina nalazi se Prtlog. Negdje do 19.st. Prtlog je bio glavna labinska luka.
Nekada je ovdje bila prethistorijska gradina, a već u antici postojala je luka. Dokaz su antički nalazi otkriveni u Prtlogu. Za vrijeme Venecije Prlog je doživio najveći uspon. Tu su se dovozile robe potrebne za Labin i okolicu, odvozili su se proizvodi iz ovoga kraja, a neslavnu ulogu Prtlog je imao i u presudama labinjanima.
Dok je Venecija mudro, za manje prekršaje, propisivala novčane kazne te joj je i to bio jedan od mnogobrojnih izvora kojima se punila njezina kasica, za veće prijestupe presude su bile i smrtne kazne, ali i odlasci više godina na galiju. Galijoti bi obično čekali da ih se u Labinu skupi grupica od njih 6, potom su ih odvodili iz Labina u Prtlog i ovdje ukrcavali na galije. Vjerojatno su se tek malobrojni nakon niza godina veslanja na galijama vratili u Labin.
No postojale su i presude gdje bi netko bio prvo osuđen na galiju, a zatim, po povratku (ako bi se ikada vratio) nad njime bi bila izvršena smrtna kazna.
Blizu naselja Prtlog nalaze se ruševine kapele Sv. Jurja,a otkriveni su i djelići fresaka koje su ukrašavale njezine zidove. Freske su naslikane u 15.st.
Izvori: Labinska povijesna kronika (Herman Stemberger), Istarska enciklopedija
swirl @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 15, 2009

Prvi radovi na izgradnji pruge u Istri započeli su 17. prosinca 1873. u Pazinu. Za oko tri godine izgrađeno je 122 km pruge Divača – Pula i odvojak dužine 21 km od Kanfanara do Rovinja. Rovinj se naknadno izborio za prugu zbog sve većeg broja turista, ali i poprilično jake proizvodnje Rovinja i okolice u drugoj polovici 19.st. (više o tome u "folderu" Rovinj).
Prva vožnja vlakom u Istri i to na obe relacije (Divača - Pula i Kanfanar – Rovinj) bila je 20. rujna 1876. Dok je pruga Divača – Pula i danas u uporabi, vlak više ne vozi od Kanfanara do Rovinja. Zbog sve više automobila i boljih cesta značaj tog dijela pruge počeo je padati sredinom 20.st., a zadnja vožnja bila je 20. listopada 1966. I dan danas je u Rovinju sačuvana zgrada nekadašnjeg kolodvora (u uvali Valdibora).
U ime tih ne tako davnih vremena i danas svjedoče željezničke stanice koje nisu bitnije promijenile svoj izgled od same izgradnje krajem 19.st. (na slici je željeznička stanica u Kanfanaru).
Postojale su težnje da se obnovi pruga Kanfanar - Rovinj, ako ne iz drugih razloga onda zbog turizma. No od toga ništa, zadnji pokušaj bio je 1990. Kada je takav plan onemogućio rat. I ova pruga je tako, poput Parenzane, ušla u povijest.
swirl @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 13, 2009
U srednjevjekovnim statutima bila su zacrtana pravila „igre“ koja su se morala poštovati i koja su definirala način života. Naravno da su statuti imali definirane kazne kod raznih prekršaja, a spomenuti ću samo neke kao i kazne za njih.
Kod prevare prevarena žena u braku uglavnom je dobivala novčano „obeštećenje“. Ukoliko je prevarena neudata partnerica Dvigradski statut omogućava obeštećenje ukoliko preljubnik ipak ponudi brak prevarenoj ženi, a niz drugih statuta ima definiranu novčanu kaznu za preljubnika. Nekoliko statuta (rovinjski, pulski, tršćanski i izolski) imaju definiranu kaznu kod bigamije. Negdje je kazna za bigamiju smrt odsjecanjem glave (tršćanski), negdje novčana, a negdje kazna bičevanjem ili protjerivanjem...
Ukoliko je udana žena napravila preljub uglavnom je ostajala bez sve imovine, u većini slučajeva imovinu je dobivao suprug ili pak njezina djeca, a u nekim statutima dio njezine imovine dobivala je općina. Ukoliko je žena optužena za bigamiju tršćanski statut je opet najoštriji jer u ovom slučaju predviđa kaznu - smrt spaljivanjem.
Kod silovanja djevojke kazna može biti novčana, zatvor, pa i smrtna, ali se u nizu statuta poništava ukoliko silovatelj ponudi brak ženi, a ona na to pristane.  Ukoliko je silovana udana žena tada je uglavnom svugdje kazna za silovatelja smrt. Najčešće se posebno definiraju kazne u slučaju silovanja udovica. Ukoliko je silovana „žena na zlu glasu“ obično su kazne nešto blaže.
Kod vrijeđanja kazna je ovisila o tome koga se vrijeđalo, ali naravno i tko je vrijeđao. Tako se posebno definiraju kazne ukoliko je žena na zlu glasu vrijeđala ženu na dobrom glasu ili pak ukoliko je žena na dobrom glasu vrijeđanjem samo uzvratila na uvredu žene na zlu glasu. Kazne za vrijeđanje uglavnom su novčane, najčešće su se plaćanje vlasti, ali u nekim statutima dio kazne dobila je i uvrijeđena osoba.
Kod novigradskog statuta „interesantne“ su kazne za krađu. Težina kazne ovisi o ukradenoj vrijednosti, ali i o spolu kradljivca.
Tako je npr. kazna za kradljivca vrijednosti od 5-10 malih libara gubitak oka, a za ženu kradljivicu - gubitak nosa.
Ukoliko je ukradena vrijednost od 30-60 malih libara tada se kradljivca kažnjavalo gubitkom oba oka i jedne ruke, a kradljivicu gubitkom nosa, usana i jezika te bičevanjem i žigosanjem. Ako se ukralo više od 10 malih životinja tada se kradljivca vješalo, a kradljivicu spaljivalo.
Tako je barem pisalo u statutima, moguće je da kazne baš nisu tako presuđivane.
Izvor: Nepoznati svijet istarskih žena, Marija Mogorović Crljenko
swirl @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, srpanj 10, 2009
Mnogi smatraju Concettu (crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije) najstarijom crkvom na području Galižane. 
Nalazi se na istočnom dijelu Galižane, u dijelu Galižane preko pruge. Obnovljena je početkom 20.st. Crkva je jednobrodna, s upisanom apsidom. Iznad vrata crkve s unutrašnje strane nedavno je (2003. godine) otkrivena gotička freska.
U Concettu je dolazio i austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand (ubijen u atentatu u Sarajevu) na putu za Brijune koje je često posjećivao.
Crkva je izgrađena na temeljima antičke uljare. Inače, u antici je cijelo ovo područje bilo vrlo gusto naseljeno.
Izvori: Istarska enciklopedija, Vodnjan i okolica (Marijan Jelenić)
swirl @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 7, 2009
I danas Svetvinčentom dominira kaštel Morosini Grimani, jedan od najsačuvanijih (uz pazinski) kaštela Istre.
Dvorac impresivnih dimenzija u svojoj je povijesti promijenio niz vlasnika. Od porečkih biskupa godine 1211. prešao je u ruke poznate i moćne obitelji Castropola (kasnije su članovi obitelji ubijeni). Godine 1384. vlasnikom kaštela postaje obitelj Morosini. Sredinom 16.st. dva brata iz mletačke obitelji Grimani žene dvije sestre Morosini i kaštel prelazi u ruke obitelji Grimani.
Ne samo da je kaštel promijenio niz vlasnika nego je doživio i niz obnova jer je stradavao u raznim sukobima i gorio je nekoliko puta. Zadnji požar je bio ne tako davne 1943. godine.
Na rubovima kaštela nalaze se obrambene kule. Na jugozapadnom kutu nalazi se velika četverokutna kula s balkonom koja je bila rezidencijalni dio kaštela. Pokraj ove kule su vrata u kaštel. I vrata su nekada imala važnu ulogu, pa se, za razliku od danas, do njih dolazilo preko pokretnog mosta, a dodatnu zaštitu za ulazak u grad činile su jake rešetke.
Kule kaštela povezane su bedemima, s čijeg su vrha stražari motrili okolicu. Bedemi i kule čine veliko unutrašnje dvorište, danas namijenjeno raznim priredbama. Između ostaloga tu se organizira i festival plesa. Bez obzira na mnogobrojne vojnike (oko 200 njih) te sve potrebne zadaće koje su se nekada obavljale u kaštelu, i tada je unutrašnje dvorište bilo pogodno za organizaciju „kruha i igara“. Tako se tu održavalo konjičko natjecanje – alka (vidi link), a do današnjih je dana preživjela i legenda o tajnovitom pobjedniku alke, nepoznatom konjaniku koji je 1713. odbio primiti nagradu te nestao, neotkrivši nikome svoj identitet.
Kaštel je napravljen u dimenzijama 3:5 i ovaj je omjer dirigirao i gradnju renesansne crkve te uređenje famoznog trga pred kaštelom (link). 
swirl @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 5, 2009
Već sam u nekoliko navrata navela primjere otmice žena na području Istre, pa sam tako spominjala otmičara iz Žbandaja koji je oteo tinjanku (link), otmicu iz Raklja kada je oteta Zvana Kužinić (link)....
Vjerojatno su u nekim slučajevima otmice provodili čudnovati tipovi muškoga roda koji su zaključili da im je to najbolji i najlakši način dočepati se mlade  (navedeni primjer Žbandaja).
No kod otmica je postojao još jedan, vjerojatno češći razlog. Kako su obično roditelji dogovovarali brak svojim sinovima i kćerima, ti dogovori baš i nisu vodili računa o tome što misle ti mladi ljudi, kadkada još prava djeca, o planovima i željama svojih roditelja. Bez obzira na takva ugovaranja brakova Amorova strelica često bio pogodila upravo nekog trećeg, koji nije bio sastavni dio dogovora roditelja s obje strane. A tada su se neki nesretnici odlučivali na otmicu svoje drage. 
Ovakve otmice su nerijetko bile i dogovorene između oboje zaljubljenih. Ma koliko god ovaj potez bio riskantan (statuti gradova propisivali su kod otmica smrtnu kaznu), niz statuta je davalo, osim smrtne kazne, i drugu opciju kojoj su se nadali „otmičari“ i „otete“.
Opcija je bila slijedeća: ukoliko otmičar ponudi brak otetoj, a oteta na njega pristane tada se smrtna kazna ukida. Ukoliko bi ovakav plan uspio, zaljubljeni su postigli ono što su htjeli bez obzira na drugačiji dogovor roditelja. Naravno, nisu sve otmice bile ove vrste.
No ukoliko je oteta bila žena u braku tada je postojalo još jedno interesantno riješenje. Dok je kazna u ovom slučaju i za otmičara i za otetu (naravno samo u slučaju da je „oteta“ planirala otmicu s tim nazovimo otmičarem) bila smrt ta interesantna opcija davala je mogućnost prevarenom mužu da sklopi sporazum s njegovom ženom i otmičarem te da izjavi da se slaže s otmicom i ne želi da se protiv ovo dvoje pokrene sudski postupak. U tom slučaju otmičar i „oteta“ plaćali su samo novčanu kaznu.
Izvor: Statut dvigradske općine
swirl @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, srpanj 3, 2009

Na poprilično velikom lindarskom groblju je manja romanička crkva Sv. Martina. U njoj je sačuvan nadgrobni natpis popa Marušića iz 1588. pisan glagoljicom.
Inače, za šumu kraj groblja veže se i jedna komična priča (nije bilo ljudskih žrtava pa mogu reći da je bila komična) s početka 20.stoljeća.
U šumi su 1906. godine lindarci slavili obnovu crkvenog zvonika svoje župne crkve (link). Tu su dovukli top za kojeg se vjeruje da je ovdje ostao još od bitke kapetana Lazarića (link).
I stari top nije izdržao lindarsko slavlje, kada su ga napunili barutom top je grunuo, pri tome je i pol topa ovom eksplozijom otišlo u zrak, a priča se da su djelovi lindarskog topa padali sve do Pazina. I danas je pokraj župne crkve izložena samo "preživjela" polovica topa.
Danas je top fiksiran i stoji na mjestu ostatka jedne od obrambenih kula Lindara (kraj župne crkve). Dok nije bio učvršćen, ostatak topa služio je svojevrsnoj "inicijaciji" dječaka u svijet muškaraca. Tko je mogao dignuti preživjeli dio topa smatrao se muškarcem i, bez obzira na godine, mogao mu se točiti alkohol.
swirl @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 1, 2009

Danas je župna crkva Galižane crkva Sv. Roka, a nalazi se uz cestu koja prolazi kroz Galižanu.
Do 1634. župna crkva je bila crkva Sv. Justa (na slici, nalazi se u jednoj uličici lijevo od glavne ceste kada vozite prema Vodnjanu).
Prvi crkveni objekt na ovom mjestu sagrađen je negdje u 6. ili 7.st., nakon čega je crkva doživjela niz promjena, a današnji oblik ima negdje od 1400. godine. Crkva Sv. Justa je trobrodna, oko nje se nekada nalazilo groblje te je i danas oko nje sačuvano niz nadgrobnih spomenika. Crkva ima niz obilježja romanike i gotike, a u nju je ugrađen i veliki dio ranokršćanskih spolija.
Izvori: Istarska enciklopedija, Vodnjan i okolica (Marijan Jelenić) 
swirl @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare