Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - srpanj 2013
ponedjeljak, srpanj 29, 2013

Smješten je na strmoj stijeni pedesetak metara poviše mora, a spada u jedne od najstarijih gradića na Krku. Na neki se način smatra i kolijevkom hrvatske pismenosti. Od petstotinjak glagoljaških zapisa otkrivenih na Krku čak njih 105 nađeno je u Vrbniku. Šečući starom jezgrom Vrbnika na nekoliko ćete mjesta naići na glagoljaške natpise na pročeljima. Glagoljicom je pisan i Vrbnički statut, još 1388. godine. Od njega je stariji jedino Vinodolski statut iz 1288.

Vrbnički statut je sačuvan, ali ne original nego prijepis iz 1527. godine koji se čuva u Zagrebu.

Stara jezgra Vrbnika je predivna, puna uskih zavojitih ulica koje se malo penju, malo spuštaju, često su slijepe pa če vas dovesti do nečijih kućnih vrata. . Naravno ima i Vrbnik najužu ulicu u kojoj, ako ste nešto širi, možete zaglaviti.

U tom malenom vrbniku pronaći ćete niz crkvi i crkvica.  

Na ulazu u staru jezgru, kraj parkirališta, nalazi se crkvica Sv. Ivana Krstitelja. Sagrađena je 1323., ispred nje je lopica (trijem). Ovo je mjesto ukopa vrbničkih svećenika. Sv. Ivan krstitelj spada među najstarije očuvane crkvice na Jadranu.

Ako se penjete prema župnoj crkvi doći ćete i do crkvice Svetog Antuna Padovanskog. Ona je nešto mlađa, iz 1671. godine. Za gradnju crkve zaslužna su četiri vrbnička svećenika koji su odredili da nakon petog koljena upravljanje crkvicom pređe u ruke bratovštine Sv. Antuna Padovanskog.

Slijedi kapelica Svetog Martina. Dao ju je sagraditi pop Martin Vitezić 1561. o čemu svjedoči glagoljaški natpis ugrađen u vanjski bočni lijevi zid crkve. Na crkvici je još jedan glagoljaški natpis, postavljen 1904. u spomen dr. Dinku Viteziću, višegodišnjem hrvatskom zastupniku u Carevinskom vijeću u Beču.

Župna crkva, oko koje je vrlo malen trg, sagrađena je 1325., dok je zvonik mlađi, iz 1527. Godine o čemu svjedoči ploča s glagoljičkim zapisom ugrađena iznad vrata od zvonika. Nekada davno u njegovom je prizemlju bio zatvor. Postoji i legenda koja kaže da je zvonik sagrađen blagom otkrivenim u Frankopanovom skloništu u Gradecu. Nekada se u zvonik, kao i u Desetinec, ulazilo kroz ložu koja je naknadno zatvorena. Desetinec ja kaptolska kuća u kojoj se skupljala desetina, od čega su popovi (poprilično lagodno) živjeli. Kaptolski ekonom ovdje je boravio i, u slučaju da se spremalo nevrijeme, zvonio kako bi otjerao oblake (vidi link).

U blizini je i crkva Sv. Marije Male, sagrađena 1505. koju je dao sagraditi vrbnički plovan Vid Saganić.

Kod poznate konobe „Nada“ moežete nastaviti uskom cestom uz zidine. Nekada je cijeli Vrbnik imao gradske zidine, no ovdje možete vidjeti njihove ostatke kao i ostatke kule. Vrbnik je, u doba kada je bio unutar zidina, imao dvoje gradskih vrata, Vela vrata i Mala vrata ili Dverca.

Pred parkićem s lijeve strane naići ćete na još jednu crkvicu. Riječ je o zavjetnoj crkvi Majke Božje od Zdravlja, koju domaći ljudi zovu Gospoja. Sagrađena je 1859. godine. Godine 1855. Vrbnik je pogodila strašna epidemija kolere i tada su se ljudi zavjetovali da će na ovom mjestu sagraditi crkvicu.

   

swirl @ 21:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, srpanj 26, 2013

Još u 11.st. zabilježena je starohrvatska riječ „rakno“ koja je označavala uglavnom tkaninu za pokrivanje. Mogla je značiti i ogrtač za zimu i pokrivalo za krevet, stolnjak, pa čak i tepih.

Pronađena su dva zapisa u Vrbniku na Krku koja spominju rakno. Jedan je zapis iz 1819. od vrbničkog župana Ivana Feretića, drugi je iz razdoblja 1853.-1858. od javnog notara u Vrbniku, Josipa Antuna Petrisa.

Oba zapisa spominju stari grad, srednjevjekovni Gradec te predaju da se nalazio na sjevernoj strani vrbničkog polja. Po drugoj legendi upravo je u Gradecu otkriveno blago kojim se financirala izgradnja zvonika u Vrbniku.

Gradec spominje i stariji zapis, datiran u 15.st., koji navodi da je Gradec bio sjedište krčkih knezova, kasnije Frankopana.

No ovi zapisi iz 19.st., osim što spominju predaju o Gradecu, otkrivaju i jednu potpuno drugačiju priču o raknima. Dok se vjerovalo da su rakna gruba platna koja su radile siromašne žene, i jedan i drugi zapis otkrivaju da ih je vezla kći kneza koja je bila u Gradecu.

Zapis od Feretića priča navodi da se čak pričalo da je žena na koncu poludila. Feretić navodi i kako se pričalo u puku kada bi kćer kneza išla iz Vala prema Gradecu (Val je izumrlo selo na istočnoj strani vrbničkog polja) da bi cijeli put bio prekriven raknima.

Isto navodi i notar Petris koji je rakna i sam vidio u nekim vrbničkim kućama, ali i u kanonskoj kući. On ih je čak i opisao. Rakna su bila vezana, prikazivala različite slike, od gradova, do prizora lova, ženskih glava, svetkovina, ptica... Crkva je čak znala svojim raknima ukrašavati crkvu u posebnim prigodama.

No kako su se rakna prestala cijeniti tako je već u doba Petrisa narod znao rakna koristiti stavljajući ih ispod sedla.

Po opisu se tako zaključilo da je vrbničko rakno zapravo bila tapiserija, izvorno nastala na samom Krku, a vjerojatno su takva ukrašena platna izrađivale, barem po predaji o dami iz Gradeca, feudalne žene.

Izvor: Terra incognita, Branko Fučić

Na slici: Vrbnik

swirl @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, srpanj 22, 2013

U staroj jezgri Vrbnika, u dijelu „Pre Sveti Križ“, na današnjoj adresi Vrbnik 70 (ukoliko se adresa nije mijenjala), nekada je živjela Jelena Šulina.

U listopadu 1976. vlasnik kuće adaptirao je kuću i želio proširiti ulaz na prvi kat. Zbog toga je skinut i kameni nadvratnik s kojega je otučeno niz slojeva žbuke. Ispod se ukazala glagoljica i natpis: „1663, miseca decembra. To je kuća mene, Jeleni Šulini“.

Kako natpis nije stao samo na čeonu stranu bio je dijelom i na donjoj strani nadvratnika. Očito je da majstor koji je upisao slova sam nije znao glagoljicu već je slovo po slovo upisivao po predlošku, točno onako kako je dobio od nekoga tko je glagoljicu poznavao. Tako je tekst s doljnje strane obrnut, upisan s desna na lijevo.

U doba kada su rijetki znali pisati, i opet su bogati ljudi, pa makar možda sami i nepismeni, željeli za sobom ostaviti pisani trag. Tako je u doba kada je većina žena bila u podređenom položaju, kada su svijetom „drmali“ muški, u malenom Vrbniku postojala jedna Jelena Šulina, žena očito dovoljno bogata da ima vlastitu kuću u Vrbniku, dovoljno važna da je poželjela (i ostvarila) imati svoje ime zapisano u nadvratnik.

Izvor: Terra incognita, Branko Fučić

Na slici: ostaci gradskih zidina oko Vrbnika

swirl @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 16, 2013



Dolaskom stanovnika u Premanturu započinje nekoliko stoljeća duga svađa s Pomerom.

Tek 1847. smiruju se strasti kada je konačno razdijeljeno općinsko dobro, čime su koliko-toliko zadovoljni i Pomer i Premantura. Do tada, tijekom nekoliko stoljeća, svako toliko bi došlo do svađe. Najčešće su se svađali stanovnici ova dva naselja smatrajući da su stanovnici jednog naselja počeli koristiti zemlju/pašnjake drugog naselja. No nerijetko bi nastala svađa i na drugim razinama, pa i na crkvenoj. Tako su tek 1776. na intervenciju crkve župnici Premanture i Pomera dogovorili u koje će dane koji od njih služiti misu u Volmama i u premanturskoj crkvici Sv. Nikole.

Osim ovog sukoba u 19.st. unutar Premanture buknuo je još jedan, koji je itekako otežao prve godine od dolaska župnika D'Elie u Premanturu.

Dok je kameni svjetionik na Poreru ( na slici) sagrađen tek u listopadu 1846. njemu je prethodila drvena kućica i jarbol na kojem je bio svjetionik. Ovakav privremeni svjetionik na Poreru napravljen je 1833. O drvenoj konstrukciji i svjetioniku brinuo se asistent, a veza između Porera i kopna održavala se sa splavi.

Župnik D'Elia bio je župnikom Premanutre u razdoblju od 1837-1887., dakle punih 50 godina. Prije no što je D'Elia postao župnikom jedne je noći u požaru stradao drveni svjetionik na Poreru. Umjesto da je Giovanni Vianni, koji je trebao brinuti o svjetioniku, bio na Poreru, on je tu noć proveo na kopnu. Osoba zadužena za prijevoz skele do Porera bio je Luka Rakić koji je na ispitivanju priznao kako je te noći Vianni bio u Premanturi, a ne na otočiću. Naravno da je Vianni zamrzio Rakića, ali i Rakić Viannia koji ga je prozvao lašcem. Sukob između njih protegnuo se na cijelo selo pa je pola Premanture bilo za jednu, a druga polovica za drugu stranu. U takvim prilikama (neprilikama) umro je župnik don Mikula Mihoviolović (04. travnja 1837.) te je raspisan natječaj za novog župnika na kojeg se javilo 4 kandidata. Dok se na natječaj prijavio i D'Elio, jedan je kandidat bio i Gršković, i sam uključen u svađu između Rakoća i Viannia. Konačan odabir D'Elia za župnika samo je pogoršao ovaj cirkus i razočarao Vianni-evu struju u Premanturi, zajedno s njezinim pristalicom Grškovićem. Ova je struja smislila niz tračeva o D'Elii, mada ga i nisu znali, a cirkusada je došla i do biskupa. Novoizabranog župnika dočekao je posvađan narod, a Gršković potpomognut Vianni-evom strujom stvarao je dodatne svađe. Čak se nije primirio ni kada ga je crkva preselila u Žbandaj. U nekoliko je navrata D'Elia bio na ispitivanju u crkvi, no pristigle optužbe na njegov račun pokazale bi se lažnima. Nekoliko je godina trebalo da zavlada mir, a u godinama koje su uslijedile novog su župnika u Premanturi zavoljeli. Među nizu dobrih djela, bio je jako angažiran na podučavanju premanturske djece.

Izvor: Crkva u Premanturi, Ljudevit Anton Maračić

swirl @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 11, 2013

U dalekoj prošlosti u nekoliko je navrata spomenut sam vrh Istre. Prije naše ere spominjao ga je Straton kao „Akra pro ton Polon“ (šiljak kod Pule). Rimski geograf Pomponije Mela početkom ere spominje ovaj južni vrh Istre na sličan način, koristeći naziv „Promuntarium polaticum“ (pulski vrh), a bizantski đakon koristi naziv „Akroterion polatikon“ (pulski kljun).

O prošlosti Premanture zna se dosta zahvaljujući župniku, don Frani D'Elii (19.st.). Pronašavši niz zapisa u župnom arhivu, od kojih je dio bio u vrlo lošem stanju, župnik D'Elia ih je većinom prepisao pa su ostali sačuvani do današnjih dana.

Prvi stanovnici Premature bili su iz zadarskog zaleđa. Inzistirajući upravo na naseljavanju ovog pustog, nenaseljenog kraja, u Vodnjanu je mletački providur 02. svibnja 1585. dozvolio naseljavanje. U prvom valu naseljavanja Premanturu je naselilo 8 familija, uglavnom iz Nadina, Zvongrada i Velima. U drugom valu iz Velima su pristigle još 3 familije (11. siječnja 1597.), a ubrzo su (06. travnja 1598.) stigle još 2 obitelji.

Dokument iz Vodnjana od 02. svibnja 1585. na neki se način može smatrati godišnjicom osnivanja Premanture, premanturskim rođendanom. No isti je dokument tijekom nekoliko stoljeća bio uzrokom sukoba i trzavica između Premanture i Pomera. Naime, u dokumentu je, na poprilično nedefiniran način, dato pravo stanovnicima Premanture da mogu koristiti pašnjake neposredno u blizini Pomera, dovoljno da nastane sukob između stanovnika Pomera i stanovnika Premanture.

Izvor: Crkva u Premanturi, Ljudevit Anton Maračić

swirl @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 8, 2013

 

Dok je župna crkva Uznesenja Marijina sagrađena 1213., zvonik koji stoji samostalno kraj crkve je iz 16.st.

Na zvoniku nalazi se ugrađena mramorna ploča s glagoljicom koja govori o gradnji zvonika, o tome koji su ga majstori sagradili (Pjero i Andrej), o tome kako su gradnju pomogli svi ljudi i sve omišaljske bratovštine.

„1533, miseca marča po volji Božji i Blaženije Devi Marije i po guverni gospodina plovana Matija Vlčijića i Mikuli Antončića kaštalda, i sudac ki behu toga vrimena i pomore ga činiti vas palk i brašćini taj zvonik, a učiniše ga meštri: meštar Pjero z Omišlja i meštar Andrej s Kotora i bi svršen miseca maja 1536.“

Crkva je znatno starija, dok su pobočne kapele dodane kasnije. Dobro pogledajte pročelje crkve. Portal (ulaz) je izvoran, učinjen kada i crkva, ali su u lunetu (polukrug iznad portala) dodani kameni reljefi još starijeg datuma, iz vremena pleterne ornamentike (9. i 10.st.). Niz spolija s pleterom ugrađeno je i u unutrašnjost crkve, tako da je riječ o djelovima ranije crkve koja je postojala na ovom mjestu, pa je kamena građa iskorištena prilikom gradnje ove crkve.

Pročelje crkve ima i okrugao prozor (kamenu ružu) koju je izradio neki domaći majstor. Dok su obično takve ruže gradili na način da su kamene segmente pažljivo uklapali u prozor, ovdje je majstor cijelu ružu učinio od jednog jedinog kamena, dubeći u njemu otvore i pažljivo dotjerujući kamen do najsitnijih detalja. Ruža je dodana na pročelje 3.st. kasnije, kada je probijen zid na ovom mjestu i dodan ovakav okrugli prozor. Sama ruža sa svojim detaljima prepričava niz djelova Biblije pa je gornja polovica prozora ispunjena dobrim i svetim, dok je doljnja polovica ispunjena zlom. Na ploči iznad ruže nalazi se glagoljski natpis koji govori kada je ruža nastala: „1405., miseca ijuna be delana ta ponestra za gospodina Martina Glušca“.

Vjerojatno se majstor koji je izradio ružu potpisao na malom reljefu s likom lava iznad ruže jer tamo piše „meštar Sinoga“.

Oko crkve nekada je bilo staro omišaljsko groblje.

Izvor: Terra incognita, Branko Fučić

swirl @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, srpanj 5, 2013

Godine 1851. na tlu crkve Svete Lucije u Jurandvoru bašćanski pop Petar Dorčić otkrio je kamenu ploču sa znakovima koje nije znao pročitati. Pozvao je hrvatskog povjesničara Ivana Kukuljevića Sakcinskog kojemu također nije uspjelo odgonetnuti značenje teksta. Cijeli su tekst ipak, koliko god su mogli, prepisali i poslali slovačkom filologu P. Jozefu Šafariku koji je svjetsku javnost upoznao s vrijednim pronalaskom u djelu kojeg je objavio 1853.

Kako god, potpuno isčitavanje nije time bilo gotovo, cijeli niz ljudi i dalje se bavio čitanjem i odgonetavanjem cijelog sadržaja. Tako su potpuniji uvid u tekst dali krčki svećenik Ivan Črnčić (1865.), Franjo Rački (1875.), Vaclav Leopold Geitler (1883.).

Jedno od najpotpunijih i najčešće citiranih tumačenja teksta je tekst Vjekoslava Štefanića, a zatim i Branka Fučića.

Ploča je veličine 199x99,5x9 cm, a tekst je uklesan glagoljicom prijelaznog tipa (prijelaz iz oble u uglatu glagoljicu) na staroslavenskom jeziku. Ploča je nastala negdje oko 1100.-te godine. Tekst sadrži kršćansku invokaciju (zaziv Božjeg imena), nakon čega slijedi iskaz opata Držihe koji utvrđuje da je hrvatski kralj Zvonimir darovao Sv. Luciji ledinu (neobrađeno zemljište). Zatim se navode svjedoci ovoga darivanja te slijedi prijetnja onima koji bi porekli darivanje. Tekst dalje navodi iskaz opata Dobrovita o gradnji crkve Sv. Lucije koju je sagradio s devetoro redovnika u vrijeme kada je knez Kosmat upravljao Krajinom.

Mada Bašćanska ploča nije najstariji otkriven glagoljički spomenik, ona je ipak među najvrednijima jer prva spominje kralja hrvatskoga odnosno hrvatsko nacionalno ime. Svjedoči i o tome da je hrvatski kralj Zvonimir imao vlast i na otoku Krku.

Izvorno se nalazila kao lijeva pregradna ploča na kamenoj crkvenoj pregradi, a na ovom mjestu u crkvi Sv. Lucije možete je vidjeti i danas. Negdje nakon 1752. pregrada je srušena i vjerojatno je tada ploča stavljena na pod crkve gdje je pronađena 1851. godine. Naravno da se pretpostavlja da je nešto poput Bašćanske ploče stajalo i na desnoj pregradi no do danas nije poznato o čemu je riječ. Na području Jurandvora nađeno je nešto glagoljice (mali segmenti) na kamenoj ploči iste debljine kao što je debljina Bašćanske ploče. Pretpostavka je da je riječ o segmentima koji bi mogli odgovarati desnoj ploči. Segmenata je premalo da se odgonetne sadržaj i potvrdi je li pretpostavka točna ili ne.

Od 1934. original se čuva u Zagrebu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, dok su kopiju koju danas možete vidjeti u crkvi Svete Lucije napravili Branko Fučić i Drago Fučić.

Tekst ploče prilagođen današnjem vremenu glasi:

Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane Svetoj Luciji, i svjedoci: Desimira, župan Krbave, Mratin u Lici, Pribineža, posal u Vinodolu, Jakov na otoku, Da tko to poreče, neka ga prokune Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i Sveta Lucija, amen. Da tko ovdje živi, moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu s moje braće devetoro u dane kneza Kosmata koji je vladao svom Krajinom: I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno.

swirl @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 1, 2013

 

Vozeći se po Krku prema Baškoj obavezno se zaustavite u Jurandvoru i tu posjetite opatiju Svete Lucije. Osim crkve Svete Lucije tu su ostaci benediktinskog samostana, arheološki park te Bašćanska ploča.

Kompleks je obnovljen u razdoblju između 1995. i 2000. Kupnjom ulaznice moći ćete posjetiti crkvu, vidjeti Bašćansku ploču (kopiju jer original se nalazi u Zagrebu), ali i posjetiti sačuvanu zgradu samostana (slika gore lijevo) te vidjeti dokumentarni film o bašćanskoj ploči i odgonetavanju njezinog sadržaja.

U samostanu su izložene kopije niza glagoljaških spomenika (slika gore desno). Zgrada čuva duh nekih davnih vremena. Na katu (danas ne postoji) nalazile su se male ćelije u kojima su spavali redovnici. U zgradi su monasi boravili negdje od 11.st. pa sve do sredine 15.st. kada je samostan napušten. Redom tu su bili svećenici – glagoljaši pa benediktinci.

No na ovoj je lokaciji povjesna priča započela i znatno ranije. U 4.st. ovdje je sagrađena antička vila rustika, seosko gospodarstvo, čiji se ostaci ovdje mogu vidjeti zajedno s ostacima opatije (slike u sredini). Tek negdje u 6.st. na jugoistočnom dijelu imanja sagrađena je mala ranokršćanska crkvica.

 


Na ostacima ove crkvice od koje je do danas sačuvano svetište, sagrađena je crkva Sv. Lucije (slike dolje). Vjerojatno je sagrađena na prijelazu iz 11. u 12.st. U crkvu se ulazi kroz zvonik u kojem se i danas nalaze zvona iz 14.st. S lijeve strane ulaza uklesan je hrvatski grb no ne zna se kada je nastao.

  

Pri vrhu zvonika nalaze se 4 reljefa s likovima evanđelista. Na pročelju su Sv. Luka i Matej, na začelju zvonika Sv. Marko i Sv. Ivan.

Crkva je dobila današnji izgled početkom 14.st. kada je bila potpuno obnovljena. Godine 1498. Uz južnu stranu dograđena joj je kapelica Gospe Ružarice, dar plemićke obitelji Juranić iz Jurandvora. Dok je oltar u kapeli nešto novijeg datuma, na lijevom zidu nalaze se sačuvani djelići oltara iz 15.st. kada je kapela sagrađena.

swirl @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 0