Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - kolovoz 2013
srijeda, kolovoz 28, 2013



Prije je cijeli Lošinj spadao pod Osor, a zajedničko vijeće za Mali i Veli Lošinj osnovano je 1806. godine. Time je konačno Lošinj došao u ruke Lošinjana i postao neovisan o Osoru. Dvije godine kasnije Veli Lošinj postaje zasebna općina, a prvi mu je načelnik bio Šimun Budinić. Te godine, 1808., u luku je postavljeno kameno postolje za štandarac, drveni stup za zastavu.

Izvor: Turistička zajednica Mali Lošinj (link) 

swirl @ 18:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 24, 2013

Kada dođete u Bašku imajte na umu da ste došli u kraj kojeg su naseljavali još u prethistoriji. O tome govore ostaci otkriveni u obližnjim spiljama. Na istom su mjestu živjeli i Japodi, ilirsko pleme, a potom je, također uz more, nastalo rimsko naselje. Djelić antike otkriven je ispod kapele Sv. Marka uz poznatu Velu plažu. Dok je kapelica sagrađena 1514., ispod nje nalaze se ostaci antičkog mozaika, ali i bazilike iz 5.st.

Na brežuljku povrh Baške, Svetom Ivanu, nastalo je naselje negdje u 5.st. Očito su iz područja uz samo more tadašnji stanovnici odlučili otići na sigurniju lokaciju, na brežuljak i tamo se nastaniti. Na ovom se brežuljku nalazi crkva Sv. Ivana Krstitelja od kuda imate savršen pogled. Uz crkvu je groblje. Crkva je nekada bila prva župna crkva Baške, a u njezinom je zvoniku najstarije zvono u ovom kraju. Zvono je iz 1431. i nije ni čudo da ga zovu „starac“. Tu je 1232. izgrađen kaštel, no nije dugo potrajao, spalili su ga Mlečani 1380. Tek nakon spaljivanja kaštela stanovnici su se ponovno počeli spuštati bliže moru gdje je današnje naselje. Crkva Sv. Ivana bila je napuštena početkom 19.st. no strah od kolere i sama kolera doveli su do njezinog obnavljanja. Od tuda počinje predivna pješačka staza.

Naravno da je povijest od tada do danas bila burna, kako je to općenito povijest naših krajeva. No želite li znati malo više o turističkoj povijesti Baške, tada se kao početak navodi 1904. godina kada je osnovano „Društvo za poljepšanje mjesta i mjesne čistoće“ u Baškoj. Godine 1906. Baška je dobila i svoj prvi hotel, hotel Zvonimir, dok je 1908. otvoreno prvo bašćansko kupalište s 18 kabina (ujedno i prvo na cijelom Krku).

swirl @ 08:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 19, 2013

Već sam pisala o tome kako se antička Pula opskrbljivala vodom (vidi tekst Antička Pula i voda“ (link)).

U mnogočemu me antičko razdoblje fascinira, pa tako i po pitanju vodoopskrbe. Mnoge bogate obitelji u antici imale su vodu u samoj kući, u vrtovima su nerijetko postojale fontane, postojale su terme; i javne i privatne. Kako bi se tako nešto moglo realizirati, sistem vodoopskrbe bio je savršen. Ovako dobra vodoopskrba zamrla je u Europi negdje u 8.st., bila uglavnom neriješena kroz srednji vijek, a počela se opet suvislo rješavati tek u 19.st.

Koliku je važnost stari Rim posvećivao vodi vidi se i po činjenici da osmo poglavlje Vitruvijeg djela „Deset knjiga o arhitekturi“ govori o tome kako se voda traži, sakuplja kišnica, kako se rade vodovodni sistemi, izgrađuju na najbolji način vodospreme… Rimski arhitekt Vitruvije Polion napisao ih je negdje 25.g.p.n.e. Vitruvije je čak išao tako daleko da je navodio omjere materijala koji su najbolji za izradu cisterni. Navodio je i predlagao da se po nekoliko cisterni radi jedna do druge, na različitim visinama. Time se voda iz najviše cisterne pretakala u onu nižu, pri čemu se prolaskom kroz pješčane filtre voda pročišćavala.

Do danas se zna za 50 antičkih cisterni na samom jugu Istre. Kada nema dovoljno izvora pitke vode, naravno da je od suštinske važnosti bila izgradnja vodosprema – cisterni. Kišnica s krovova sakupljala se i čuvala u cisternama te nerijetko razvodila do mjesta gsje je bila potrebna. Antičke cisterne se i danas vide na mnogim antičkim lokalitetima. Bile su obložene hidrauličkom žbukom, dno im je bilo popločeno keramičkim pločicama ili kamenim škriljama. Često su imale bočne manje otvore u koje se taložilo onečišćenje. Dok danas na većini lokaliteta vidimo samo cisterne, u antici su one bile natkrivene, najčešće bačvastim svodom. Na taj se način onemogućavalo zagađenje vode, ali se i čuvala temperatura vode od vanjskih utjecaja. Iz nekolicine istarskih cisterni olovne su cijevi vodile vodu do krajnjeg korisnika.

Velika i raskošna brijunska vila u zaljevu Verige (link) imala je čak tri cisterne. No i sam kompleks vile bio je jako velik, oko cijelog zaljeva Verige. Na rezidencijalnom dijelu vile nalazila se najveća cisterna (na slici), ujedno i najveća antička cisterna otkrivena u Istri. Kapacitet joj je bio 800 m3. Na Brijunima su cisterne otkrivene i u Kastrumu, na Malom Brijunu i na lokalitetu Gradina.

U Valbandonu je također postojala raskošna antička vila koja je imala dvije cisterne. Bile su povezane pa se voda iz jedne prelijevala u drugu. Velika cisterna otkrivena je i na Dragoneri (link). Čak tri cisterne otkrivene su na Stanciji Peličeti (link). Sama vila nije bila toliko velika, koliko npr. vila u zaljevu Verige. No činjenica da je imala čak tri cisterne upućuje na veliku potrošnju vode njezinih stanovnika, kako za njihove potrebe tako i za potrebe proizvodnje maslinovog ulja i poljoprivrede.

Izvor: Fažanski libar 5 

swirl @ 20:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 12, 2013

Još se iz antičkih izvora znalo se da se negdje na otoku Krku u blizini Omišlja nalazio grad Fulfinij, izgrađen planski kao grad za doseljavanje vojnih veterana. No točna se lokacija nije poznavala.

Istraživanjem crkve u Mirinama godine 1974. na zapadnom je pročelju otkriven kameni blok s uklesanim natpisom. Na natpisu je pisalo da je Lucije Sestije Dekster, pripravnik treće kohorte pretorijanaca, vlastitim novcem uveo vodu Flaviju u FlaviumFulfinium. Upravo je ovo otkriće uputilo stručnjake da se na ovoj lokaciji osim vidljivih ruševina crkve nalazi i antički grad Fulfinij. Osim otkrića grada ploča je omogućila i procjenu kada je Fulfinij dobio vodu. Kako su običaji nalagali, ploče ovakvog sadržaja obavezno su navodile ime tadašnjeg cara. No ime je bilo otučeno i to namjerno što je značilo da su politički nasljednici ovog cara naložili da njegovo ime bude osuđeno na zaborav.  Samo jedna od carevih funkcija ostala je na ploči, funkcija trajnog cenzora. Na osnovu ove funkcije ustanovilo se da je riječ o Domicijanu (punim imenom Titus Flavius Domitianus).

Bio je to posljednji car iz dinastije Flavijevaca, a vladao je u razdoblju od 81. do 96. godine. Godine 85. postao je trajni cenzor tako da je sam vodovod napravljen u razdoblju od 85. do 96. godine.

Kao sin Vespazijana skoro je cijeli život proveo u sjeni svojeg brata, Titusa. Po Vespazijanovoj smrti upravo Titus postaje nasljednikom no 81. umire zbog bolesti. Nasljeđuje ga Domician. Vladavina mu prestaje 96. godine kada je ubijen, a rimski Senat osuđuje ga na zaborav. Rimska propaganda u skladu s „osudom na zaborav“ obiluje raznim napadima na Domiciana, nerijetko ga prozivavši paranoidnim tiraninom. Modernija istraživanja ukazuju da je, bez obzira što je riječ o autokratskom vladaru, taj vladar znao što radi, te je uveo niz vrlo naprednih promjena u politiku, ekonomiju i kulturu. Politika je kurva, uvijek bila i ostala...

Izvori: Građevinar 62 (2010) (link), wikipedia

Na slici: rekonstrukcija hrama na Forumu antičkog Fulfinija (slikala edukativnu ploču na samoj lokaciji, i inače je cijeli prostor označen takvim pločama pa se lako snaći i uz malo mašte vizualizirati nekadašnji grad)Smile

swirl @ 20:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 10, 2013

Prije no što je sagrađen Krčki most uvalu Črišnjevo i otok Krk (uvalu Voz) spajao je trajekt. U uvali Voz mnogi su se voljeli i okupati, a najveći je ipak gušt bio stići ovdje barkom. Kod dolaska ili odlaska trajekta valovi su dodatno razveseljevali nas male kupače. Odlazak u more (ako smo iz mora uopće izlazili) bio je, zbog valova, redovito povezan s dolaskom/odlaskom trajektom, bez obzira jesmo li se kupali u Črišnjevu ili u Vozu.

No ima od toga dugo vremena, a još je više (puno, punoviše) prošlo od kada su kraj uvale Voz ratovali Cezar i Pompej.

50.p.n.e. Cezar je završavao rat s Galima, a Pompej je osnažio svoj položaj u Rimu. Preko većine u senatu Pompej je naredio Cezaru da se po isteku petodogišnjeg mandata prokonzula vrati u Rim prethodno raspustivši svoju vojsku. Naravno da bi moć Cezara, bez njegove vojske, bila znatno oslabljena. Na ovo je računao Pompej, ali je te činjenice bio svjestan i Cezar koji se oglušio o zahtjev Senata. Tako vojsku nije raspustio nego je, s vojskom, krenuo put Rima i prešao rijeku Rubikon 10. siječnja 49. p.n.e. što označuje početak građanskog rata.

Vjeruje se da je izreku „Alea iacta est“ (kocka je bačena) Cezar izrekao upravo prilikom prelaska Rubikona.

Manje je poznato da se jedna od krvavih bitaka u ovom ratu održavala upravo kraj uvale Voz otoka Krka. Na Cezarovoj strani vojsku su vodili Gaj Antonije i Publije Dolabela. Cezarova je vojska u bici bila poražena te su sklonište našli na poluotoku Bejavec. Bijeg s Krka na kopno ostvarili su izradivši splavi od bačvi koje su im napravili Liburni na Krku. Jedna izgubljena bitka ne znači i izgubljen rat. Cezar je potpuno porazio Pompejevu vojsku kraj Šćedra blizu Hvara 47.p.n.e.

Opis njihovog povrata na kopno na splavima koje su učinili povezujući bačve ujedno je i najstariji zapis koji spominje bačve (bilo je uobičajeno tada čuvati vino i ostalo u amforama).

Na slici: pogled na Kvarner s otoka Cresa (mjesto Beli)

swirl @ 13:04 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 7, 2013

Prelazite li mostom s kopna na otok Krk, prvi luk mosta leži na otočiću Sveti Marko.  U prošlosti ovaj su otočić zvali Almis, Omiš i Scoglio Alma (otočić svetih) jer su na njemu nekada bile čak 3 crkvice; Sv. Ivana Krozostoma (Sv. Ivana Zlatoustog), Sv. Martina i Svetog Marka. Njihovi ostaci danas nisu vidljivi.

Današnje ime otoka, Sveti Marko, otočić je dobio za mletačke uprave, kada je na otočiću bila i utvrda sa stalnom posadom. Glavni zadatak posade bila je borba protiv senjskih uskoka, a vjerojatno je crkvica Sv. Marka sagrađena upravo zbog članova posade utvrde.

No prva utvrda na Svetom Marku bila je znatno starija, bizantska. Ostaci su vidljivi i danas, na najvišoj točki otoka. U vrijeme gradnje mosta dio otočića, baš pokraj vidljivih ruševina utvrde, „odsječen“ je, pa je trajno nestao i dio utvrde.

Otočić je prepun ljekovitog bilja, pa su kao i u prošlosti, i danas na njemu stada ovaca. Na otočiću je i maleno jezerce na kojem ovce piju vodu.

Otočić krije i Galebovu spilju, nedaleko od svjetionika.

Izvori:

Časopis Građevinar 62 (2010),

Črčkarije.com (link)

swirl @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 5, 2013

Bezbrojne legende obilježavaju skoro svaki dio Istre i Kvarnera (pa i šire naravno). Poput Istre tako je i maleni Vrbnik imao niz priča o krsnicima, maličićima, vilama, morama (vidi link). Ponekad su ovakve priče bile vezane uz neki kraj općenito, ali se često poneko vjerovanje vezivalo i uz točno određenu lokaciju. Tako su se u Istri često ovakva vjerovanja, priče i legende vezivale uz točno određenu kuću, šumu, raskršće….

Vrbnička priča o malčiću, malenom stvoru koji se prvenstveno bavio zafrkavanjem ljudi, tako se posebno vezana za ulicu Roč u Vrbniku. Vjerovalo se da je jedan malčić naselio tavan jedne tamošnje kuće i smišljao razne nepodopštine kojima bi nervirao stanovnike.

Jedna je legenda vezana uz Šenoin put, malenu cesticu na strmoj litici na kojoj je Vrbnik, a s koje puca prelijep pogled na područje Crikvenice i Novog Vinodolskog (cestica kojom idete od vidikovca kraj konobe Nada do Gospoje). U moru tužnih ljubavnih priča i legendi ovo je jedna sa sretnim završetkom. Legenda govori kako se u mladu djevojku Dume zaljubio Mlečanin, nudio joj bogatstvo i brak. No djevojka je bila zaljubljena u, ni više ni manje nego, senjskog uskoka. Legenda kaže da je po jakoj buri, kada je to gotovo bilo teško i zamisliti, uskok na barci doveslao sve do Vrbnika, taman ispod Šenoina puta. Stigao je po svoju Dume i sretno su otplovili, napustili Vrbnik i Mlečanina.

Jedna je legenda vezana uz ulicu Smokovec. Vjerojatno ima niz sličnih legendi, no pada mi na pamet slična vezana uz Dvigrad u blizini Kanfanara. Kako god, vrbnička legenda koja je našla mjesto i u Šenoinim djelima, govori o Jeli, samohranoj majci koja je imala sinčića. Zvao se Rade. Na povratku u Vrbnik pred nju je stala kuga i zahtijevala od Jele da je odnese u Vrbnik. Jela je odbijala, no ni kuga se nije dala te joj je na koncu obećala poštediti u Vrbniku njezinu kuću. Na koncu je Jele pristala, odvela kugu u Vrbnik, stigla kući, no tamo ju je dočekao šok. Mali Rade nije bio doma, bio je kod rođaka u susjedstvu. Tako su na koncu od kuge skončali i Jele i Rade i cijeli Vrbnik.

Izvor: Portal za kulturni turizam (link)

Na slici: ploča na zavjetnoj crkvi Majke Božje od zdravlja 

swirl @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare