Moja Istra
Cvergla blog
Moja e-mail adresa:
Blog
četvrtak, listopad 3, 2013

Godine 1903. tiskana je knjiga Carla Marchesetti-a, skoro u potpunosti posvećena gradinama. U knjizi su opisane i lokacije gradina oko Žbevnice.

Jedna se gradina nalazila kraj sela Črnice, na vrhu stijene iznad sela. Zovu je Jačemica, Jašmovica, Staršnica ili Gradišće. Gradina je imala, naravno, oblik koji odgovara površini stijene na kojoj je nastala. Na južnoj strani nije imala obrambeni zid jer ovdje je strmina stijene bila dovoljna za zaštitu stanovnika. No zid se nalazio na sjevernoj, pristupačnoj strani. Uz gradinu, s južne strane, nalazi se ulaz u pećinu. Naselje je korišteno u vrijeme mezolitika, neolitika i bakrenog doba. Lokalitet nije temeljito istražen. Ostaci gradine vidljici su na satelitskim snimkama.

Iduća gradina nalazi se kraj Bresta (Brest pod Žbevnicom), a naziva se Gračišće. Naselje se nalazi na vrhu brda položenog u smjeru istok – zapad. Imalo je tri obrambena zida. Stanovnici ovog kraja nerijetko se ubrađujući polja nailazili na ostatke keramike. Na samom vrhu nalazi se masa kamenja te se pretpostavlja da se ovdje nalazio tumul. Ukoliko je pretpostavka ispravna, grob u sredini tumula je devastiran jer je prostor prazan.

U blizini Bresta nalazi se i brdo Sveti Bartul. Šesdesetih godina prošlog stoljeća učitelj u Lanišću, V. Bilen, istražio je tri srednjevjekovna groba pored kapelice Svetog Bartula. Najvjerojatnije datiraju u razdoblje 10. ili 11.st. Od gradine i danas su vidljive velike količine kamenja koje je nekad činili obrambeni zid.

Izvor: Buzetski zbornik 38

Na slici: pogled na Ćićariju iz Buzeta

swirl @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 8, 2013

U Istri se još i danas, mada rijetko, može čuti ova uzrečica koja ismijava Ćiće, stanovnike Ćićarije.

Možda kao stanovnici kopnenog dijela Istre i nisu kroz povijest dali veliki broj pomoraca, no imali su veliku, ali nedovoljno poznatu ulogu u pomorstvu.

Mletačke galije 15. i 16.st. pokretale su se sa 166 ili 175 vesala. Među galijotima našao se i poneki Ćić. No najbolja vesla bila su upravo ćićka vesla. Vrijedno su ih tesale upravo ćićke ruke stolara Buzeta i Ćićarije. I bila su to u ovo doba najkvalitetnija vesla. Proizvodnja vesla ugasila se negdje tijekom 16.st.

Sama uzrečica pojavila se negdje u 19.st. kada je „politička kuhinja“ nastojala omalovažiti vrijednost hrvatskog naroda ne birajući pritom sredstva.

Izvor: Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji (Miroslav Bertoša)

Na slici: pogled prema Ćićariji iz starog Buzeta

swirl @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 15, 2011

Stari kameni most u Danama mogao bi nam ispričati različite priče; o djeci koja su se ovdje igrala u razdoblju kada bi jače kiše napunile korito potoka, ali i o sastancima koji su se odvijali na mostu, a vodio ih je župan Dana. Na njima se odlučivalo o važnim stvarima za Dane i njegove stanovnike.

Uz most se nalazi i mala kućica u kojoj je bila špina. Tu su žene iz Dana dolazile po vodu. Obično su za nošenje vode služile brente, a u kućici je zazidan i „stalak“ na koje su žene naslanjale punu brentu kako bi je lakše uprtile na leđa.

U blizini mosta se boćalo, a i danas po Istri niz sela ima boćališta, na žalost obično nekorištena. No boćanje se vraća u „modu“ pa i broj održavanih boćališta raste, kao i broj ljudi koji boćaju.

Osim Ivanjskog kresa (link), perporuša (link), koledara, maškara... niz istarskih mjesta imalo je vlastite „metode za borbu protiv uroka“. Niz ljudskih nedaća nekada se tumačilo bačenim urocima na pojedince, pa se nerijetko i „liječenje“ provodilo uklanjanjem uroka.

Tako sam u knjizi „Dane – selo u Istri“ naišla i na „kađenje bolesnika“, običaj kojim se bolesnom čovjeku nastojalo ukloniti na njega bačene uroke. Ne vjerujem da je Dane imalo „ekskluzivna prava“ na ovaj način „liječenja“. Možda su samo neka druga sela imala neznatno promijenjen „recept“.

Kađenje bolesnika provodilo se ovako: žar se stavljao u posudu, na njega se stavilo suho cvijeće iz „ivanjskog vijenca“ (sam vijenac se smatrao čuvarom kuće od zla). S tako pripremljenom posudom iz koje se dimilo obilazio se krevet bolesnika, tri puta u jednom pa tri puta u drugom smjeru.

Nije ovo bio jedini recept za uklanjanje uroka, i u samim Danama postojalo je još nekoliko načina kako su se ljudi borili protiv nedaća koje su ih zadesile.

Izvor: Etore Poropat, Dane – selo u Istri; 151-154,

swirl @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 27, 2011



Istraživanja ovog dijela Istre, mada malobrojna, počela su još u 19.st.

Lupoglav i Boljun oduvijek su se nalazili na važnim prometnim pravcima, a njihov smještaj na povišenom omogućavao je dobru kontrolu prometnica. Sličan položaj omogućio je razvoj srednjevjekovnih kaštela Paz, Belaj, Letaj, Kožljak, Čepić, Kršan, Sv. Martin, Gradinje.

Puno dalje u prošlosti, prije nastanka naselja, ljudi su živjeli u spiljama. Nastanjenost spilja dokazana je na ovom području u nekoliko spilja Vranjske drage: u Pupičinoj peći (link), Veloj peći i Vešanskoj peći. I u blizini Bresta pod Učkom istražene su spilje Abri Šebrn i Klanjčevićeva peć.

Negdje u 2. tisućljeću p.n.e. započinje razvoj gradina koje postoje sve do rimskog osvajanja. Materijalni ostaci otkriveni su na gradinama Boljun, Pricejak i Orljak. Gradina Boljun postojala je na istom mjestu gdje se i danas nalazi Boljun. Pricejak je gradina koja je postojala blizu ulaza u tunel Učka.

Postojale su i neke gradine za koje se danas ne mogu naći materijalni ostaci. Jedna od njih je Gradac – Stara Vranja gdje je naknadno nastao srednjevjekovni kaštel. Pretpostavlja se da je na ovom mjestu nakon gradine postojala rimska postaja pod nazivom Aurania.

Literatura spominje i postojanje gradine na samom rubu klisure gdje se nalazi Brest pod Učkom. Ostale gradine bez materijalnih nalaza jesu; na putu od Poklona prema Planiku, zapadno od mjesta Semić, sjeveroistočno od mjesta Semić, malo povrh Lupoglava na mjestu gdje je u srednjem vijeku postojao stari kaštel. No za njih se definitivno zna lokacija.

Za razliku od njih lokacija nekih gradina danas nije poznata, no spominju ih stariji dokumenti i prijašnje generacije arheologa i zaljubljenika u Istru. To su: Gradac, Nessiel, Orliac te Galimbreg na visoravni gdje je Brest pod Učkom, svi smješteni na južnim padinama Učke. Nešto niže postojale su i gradine Gradina kod Boljuna (oko Boljuna postojalo je više gradina), Gradina kod Stefanići, Klis – Borut i Zvonigrad.

Izvor: Zbornik općine Lupoglav 2005; 11-21

Na slici: pogled na Učku iz Boljuna

swirl @ 15:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, siječanj 22, 2011

Obožavam gledati krimi seriju „Ubojstva u Midsomeru“. U nekoliko epizoda radnja je bila povezana sa zvonarima ili njihovim natjecanjima u zvonjenju.

Pa evo - postoji i kampananje u Istri. Na njega sam naišla u knjizi „Sveti Lovreč Labinski i okolica“ Lucijana Diminića. Pretpostavljam da se nije kampanalo samo u Svetom Lovreču Labinskom nego i šire.

Dakle kampanalo se obično u ljetnim mjesecima, večer uoči nekog vjerskog blagdana. Večer prije blagdana neki od zvonara smjestio bi se u zvoniku, te počeo zvoniti u nekom posebnom ritmu. Na neki je način ovo bio podsjetnik ljudima da je sutradan blagdan. U knjizi piše da je posljednji kampanao Jure Šumberac. Na žalost riječ je o zaboravljenom crkvenom običaju.

Zaboravljena je i procesija za kišu. U lipnju, ako je bila suša, stanovnici ovog kraja u procesiji, predvođeni njihovim svećenikom, prolazili bi od župne crkve prema poljima i molili Boga da im pošalje kišu.

U knjizi „Dane selo u Istri“ (Etore Poropat) naišla sam na običaj pod nazivom „parparuša“, također povezan sa sušom. Kada bi zavladala velika suša djeca su organizirala povorku na čelu koje je bio „parparuša“, dječak omotan velikim lišćem bilja iz ovoga kraja. Povorka djece slijedila bi ga po selu, pjevala i tako „dozivala kišu“ pjesmom. Ispred svake kuće dječju „procesiju“ zalili bi vodom, ali bi i u košaru djeci stavili malo kobasa, jaja, kruha ili novčića. Na kraju dječje povorke djeca su ravnopravno dijelila među sobom sadržaj košare, dok bi veći dio dobio parparuša. Djeca su bila angažirana i u razdoblju pred Uskrs. Zvona bi najavljivala Uskrs počevši od podneva u četvrtak, pa do subote, a djeca bi u četvrtak navečer i u petak u podne i navečer u povorci zvonila svojim „klapecima“ i „škrbetuljama“ umjesto zvonima.

Izvor: Sveti Lovreč Labinski i okolica (Lucijan Diminić), Dane selo u Istri (Etore Poropat)

swirl @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 18, 2011

Riječ „čreda“ na staroslavenskom označavala je red, poredak, stado. U Podgaću na Ćićariji riječ se koristila za zajedničku ispašu stoke koja bi u nekom redu dolazila na pašnjak, a također se u redu nakon ispaše vraćala u Podgaće svojim vlasnicima.

Ispaša u obliku črede bila je vrlo praktična. Oko Podgaća je nekoliko velikih livada koje su bile podijeljene u vrlo malene parcele u vlasništvu jednog vlasnika. Tako sitne livade nisu pogodne za ispašu ukoliko im je vlasnik imao više od 2 ili 3 krave. Na sastanku Komuna vlasnici malih parcela trebali su dati svoj pristanak za čredu, te bi od puno malenih livadica udruživanjem umjetno nastala velika livada za ispašu na kojoj je mogla pasti mnogobrojna stoka većeg broja vlasnika. Čreda se pasla od rujna do kraja listopada ili duže, već s obzirom na vremenske prilike. Time se štedilo na sijenu koje bi se čuvalo za zimu, ali je stoka i pognojila livadu za iduću sezonu.

Čreda se dobro organizirala. Sa stokom su obično bila dva pastira. Rano ujutro bi vlasnici doveli stoku na točno određeno mjesto gdje bi se formiralo stado, te bi stoka u redu dolazila do planirane livade. Na vrhu kolone bio je jedan pastir, na začelju drugi. Povratak u selo bio bi oko 18.00 sati kada bi stoku dočekali vlasnici ili bi ona i sama skretala put štale svojeg vlasnika. Postojale su i regule za odabir pastira. Ukoliko bi neko domaćinstvo imalo npr. jednu kravu, tada bi iz te kuće pastir dežurao samo jedan dan. Broj dežurnih dana je dakle ovisio o broju grla koje idu na zajedničku ispašu. Kako su pastira bila dva, jedan bi se birao na početku sela (kućni broj 1), drugi na kraju (kućni broj 57). Kada bi se redosljedom došlo do sredine sela, cijeli krug započinjao bi ponovno, s kućnim brojem 1 i 57. Redosljed je kontrolirao župan. Ukoliko kuća na kojoj je dežurstvo iz bilo kojeg razloga nije mogla organizirati pastira za taj dan, sami su trebali organizirati zamjenu.

Izvor: Buzetski zbornik 37;149-151

Na slici: Podgaće

swirl @ 19:17 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 19, 2010

Kada u jednom danu prođete većinu sela Ćićarije naravno da imate problem popamtiti koju ste sliku gdje slikali. Tako sam u jednom điru prošla većinu i za neki idući izlet ostale su mi samo Mune, od kojih se može sve do Rijeke. No, o tom potom.

U Vodicama koje su pretposljednje selo pred Sloveniju nalazi se velika crkva Sv. Martina iz 19.st. (slika lijevo). U 20.st. je dva puta obnavljana. Po mjerilima Ćićarije zvonik je poprilično visok, a napravljen je kada i crkva. Na groblju se nalazi kapela Sv. Martina, sagrađena znatno ranije, negdje u 16. ili 17.st. Ima kasnogotički mrežasti svod.

Inače naselje je nastalo negdje u srednjem vijeku. No područje je bilo naseljeno u neolitiku, dok su na brdima oko Vodica bile prethistorijske gradine. Pretpostavlja se da je staro naselje postojalo poviše sela, gdje je groblje vodica i stara crkvica Sv. Martina.

Nakon Vodica slijede Jelovice, posljednje mjesto pred Sloveniju

I ovo je tipično selo Ćićarije gdje su vrijedni ljudi radili puno i živjeli skromno pa se ni u gradnji crkve nije težilo megalomanskom objektu. Crkva Sv. Jelene (slika desno) sagrađena je na početku 19.st, jednostavna je, bez otvora na pročelju, na vrhu je preslica za dva malena zvona. Oltar u crkvi ima upisanu 1817. godinu.

Danas mnogi posjećuju Jelovice te u okoline love divljač.

Poput ostatka Ćićarije broj stanovništa je znatno smanjen tijekom 20.st. Jelovice, Vodice i niz drugih mjesta Ćićarije bile su poznate i po karbunu (drveni ugljen). Cjepanice bi se posložile okomito u jedan stožac, pokrile zemljom i lišćem. Tek kada bi se zapalio središnji dio drva, karbunica bi se potpuno prekrila zemljom, a zrak je ulazio samo kroz manje rupice. Proces takvog sagorjevanja trajao je i po dvadesetak dana. Još se iz mojeg djetinjstva sjećam karbunica s Ćićarije. Danas ni ne znam da li ih tko radi.

Izvor: Zbornik općine Lanišće 2008., Istarska enciklopedija

swirl @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 4, 2010
 
 
Ova mala sela čudnovatih naziva u nizu su bisera Ćićarije... oaze mira.
Nalaze se malo dalje od Lanišća, uz lokalnu cestu kojom prvo dolazite u Podgaće (slike iz prvog reda), a zatim u Prapoće (drugi red slika).
U Podgaću je jedna od rijetkih sačuvanih starih crkvica na Ćićariji (iz 15.stoljeća). U crkvi se nalazi oltar iz 1654. godine. Datira ga natpis o gradnji od 29. travnja 1654. godine. Na natpisu piše da su oltar za crkvu Sv. Ane dali napraviti župan Andrija Meak i župnik Petar Kovačić. Natpis glasi:
IN TEMPO DEL R.P.Z. PIERO COVACIH
PIOVANO FV FATA QUESTA OPERA ET
ADI 29 1654 APRILE
GASTALDO ZVPAN ANDREA MEAC
Na bočnoj strani oltara zapisana je 1869. godina kada je oltar detaljno obnovljen. Iznad Podgaća je visoka stijena koja ga čuva od vjetra, a iz koje izvire potok koji je opskrbljivao stanovnike sela vodom.
Kaptirane izvore vode ima i Prapoće. Prapoće pak ima svoju crkvu Sv. Križa. Najstariji sakralni objekt na istom mjestu vjerojatno je sagrađen još u 15.st. Imao je znatno manje dimenzije (nalazio se na mjestu svetišta današnje crkve), a imao je zvjezdasti rebrasti svod. Crkva je proširena 1784. kada je rebrasti svod na žalost zamijenjen običnim. Nekadašnji trijem (lopica) bio je od drveta, istih dimenzija kao i sadašnji trijem koji je napravljen 1912. godine.
Crkva ima oltar iz 17.st. rad nekog od domaćih majstora. U crkvi se čuva Šćavet (misal) tiskan 1739. u Veneciji. U župnom uredu u Lanišću čuva se nekoliko drvenih skulptura svetaca iz Sv. Križa. Skulpture su rad nekog domaćeg majstora iz 18.st. Inače Prapoće je predivno za jednu lijepu šetnju.
Cijela Ćićarija, pa tako i ova dva mjestašca, nudi predivnu prirodu i tako potreban mir. Divno mjesto za jednodnevne, ali i višednevne izlete.
Izvor: Zbornik općine Lanišće 2008.
swirl @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, srpanj 3, 2010
 
O malenom selu Dane na Ćićariji sam već pisala (link). Oko Dana pronađeni su ljudski ostaci iz mezolitika ili pak nešto novijeg „datuma“. Mada je to danas selo sa samo 12 stanovnika (zadnji popis stanovnika iz 2001.) veseli me da, od mojeg prvog dolaska u Dane prije negdje 2-3 godine do danas ima podosta obnovljenih kuća, a potok koji prolazi kroz selo je friško sređen (slika desno). Jest da je selo malo i jest da je potok malen, ali preko potoka ima Dane čak dva mosta.
Uspjela sam pronaći ruševine crkvice Sv. Grgura (slika lijevo). Bila je to jednobrodna građevina pravokutnog svetišta. Danas se samo naziru njegovi ostaci, a zeleno prekriva zidove pa i od postojećih ostataka vidite vrlo malo.
Izvor: Zbornik općine Lanišće 2008.
swirl @ 13:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 12, 2010
Lanišće je još jedno mjesto na Ćićariji. U pisanoj dokumentaciji prvi se put spominje 1064. u darovnici kralja Henrika IV.
Njegova je povijest velikim dijelom vezana uz Rašpor. Rašpor je bio naseljen u prapovijesti, a veliki značaj imao je u doba Rimljana. Padom Zapadnog Rimskog carstva utvrda Rašpor je srušena, da bi ponovno doživio svoj procvat u doba Mlečana kada je neko vrijeme u Rašporu stolovao rašporski kapetan. U ratnim sukobima između Mlečana i Austrije stradavao je i Rašpor, ali i niz sela na Ćićariji.
Ćićarija je stradala i u kasnijem Uskočkom ratu (1615.-1618.), njezino stanovništvo je prorijeđeno i dodatno osiromašeno.
Lanišćem dominira velika crkva Sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile, sagrađena 1927. godine po nacrtima Ivana Berne, arhitekta iz Trsta. Na istom je mjestu postojala starija crkva, znatno manja i jednostavnija, sagrađena 1609. godine, a koju su sagradili domaći majstori Gašpar Marković i njegov sin Ivan. Natpis o njihovoj gradnji ugrađen je u zid zvonika koji je jedini sačuvan od tada do danas. Zvonik je tipičan za ovaj dio Istre gdje je stanovništvo bilo presiromašno da bi gradilo visoke vitke zvonike. Manje zvono na zvoniku napravljeno je 1677. godine, a preneseno je ovdje iz crkve u Podgaćama.
Mada novijeg datuma, crkva u Lanišću u svojoj unutrašnjosti krije i znatno starije sakralne vrijednosti; uglavnom iz 17. i 18.st. Tu je i drveno gotičko raspelo iz 14.-15.st. te kipovi svetaca koji pripadaju crkvi Sv. Luke u Brgudcu.
Izvor: Zbornik općine Lanišće 2008.

Poruka ljubiteljima peseka s mog bloga: Vučko je udomljen ovaj tjedan, Martica još čeka "svoje" ljudove, njihova priča je ovdje 
swirl @ 18:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 8, 2010

Mada je značaj Rašpora, malog sela na Ćićariji, znatno porasao za vrijeme boravka mletačkih kapetana u rašporskoj kuli, rašporska je kula i prije dolaska Mlečana imala zaštitnu ulogu.
Tada su njome, kao i okolnim područjem, vladali gorički grofovi. Upravo su oni dodijelili zemlju ispod kule nobilima. U tom selu su živjeli Fridrich Bechar, Iurse Sliver i Odorik, pa jedan seljak i tri udovice, a njihova je zadaća bila čuvanje i održavanje rašporske kule. Trag o ovim nobilima prestaje dolaskom Mlečana.
Interesantno je znati da je u izvješću rašporskog kapetala Girolama Cornera Ćićarija opisana kao nekada vrlo gusto naseljena, ali je velik broj njezinih nekadašnjih stanovnika napustio Ćićariju zbog niza nedaća koje su pogodile taj kraj. Izvještaj je napisan 1618. Najviše su tome „kumovali“ ratni sukobi između goričkih grofova i Mlečana. Na žalost niti novija povijest nije drugačija pa je i danas po Ćićariji niz napuštenih kuća u ruševinama.
Inače, povrh današnjeg naselja Rašpor nalazi se mala crkvica Sv. Nikole (na slici). Sagrađena je 1814. godine koja se spominje nad vratima. Nedavno je obnovljena.
Izvor: Zbornik općine Lanišće, 2008.
swirl @ 21:23 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 2, 2010

Selo Brgudac na Ćićariji prvi put se spominje u povijesnim dokumentima 1420. godine kao Bergodaz. 
Iznad naselja nalazi se crkvica Sv. Luke Evanđeliste (na slici) oko koje je groblje. Crkva je sagrađena u 18.st. Poput većine crkvi na Ćićariji i ona je vrlo jednostavna, kako već odgovara rustikalnim sredinama ovog poprilično siromašnog kraja. Ispred crkve je zvonik visine 11 metara. Kako su siromašni krajevi obično kupovali zvona malo bogatijih župa (kada su one nabavljale nova zvona) zvono u zvoniku je iz 14.st., a izradio ga je majstor Luka iz Venecije.
Izvor: Zbornik općine Lanišće, 2008.

Među komentarima pogledati onaj od 01. svibnja 2010.
swirl @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, listopad 2, 2009
Pašnjaci na Ćićariji dijelom su bili u vlasništvu Venecije, a dijelom Austrije. Mjestimična nesređenost „graničnih pitanja“ i prava vlasništa bili su uzrok čestih sukoba. Dodatan kaos u graničnim problemima nastao je ratnim sukobom početkom 16.st., te uništenjem Rašpora 1511. kada je dio dokumenata iz Rašpora po nekima potpuno uništen, a po nekima odnešen od strane Krste Frankopana, zapovjednika austrijske vojske.
Za riješavanje sukoba nisu bili zainteresirani samo Ćići već i Venecija kojoj su strani stočari na njezinim pašnjacima morali plaćati herbatikum (travarinu). Tako arhiva Venecije i danas ima dokumente iz 1572. godine kada se pokušao riješiti granični problem na pašnjaku na brdu Doberdol.
Metoda koja se u takvim situacijama koristila identična je metodi koja se primjenjivala u Istarskom razvodu (link). U rješavanje graničnih sporova uvijek su bili uključeni tadašnji stručnjaci koji su svoje zaključke temeljili na iskazima lokalnog stanovništa. Obično su svjedočili najstariji ljudi koji su se sjećali stanja prije nastanka spora ili pak mlađi koji su navodili učenja i priče starijih o granicama.
Zavrzlama oko pašnjaka na brdu Doberdol rješavala se 1572. godine.
21. travnja 1572. tadašnji rašporski kapetan Marino Da Ca da Pesaro uz pomoć članova povjerenstva i prevoditelja, pokušavao je na osnovi iskaza svjedoka ponovno odrediti granicu.
Prvo je svoju izjavu dao župan Lanišća, Bartol Krizmanić, koji je svoja saznjanja o granici temeljio na onome što je čuo od Mate Klobasa, nekadašnjeg župana i najstarijeg stanovnika Brgudca. Bartol Krizmanić je svjedočio o tome kako su „Kraljevci“ pomaknuli granicu za oko pola milje u mletačko područje. Ovu su „granicu“ bilježili pikanjem grana u zemlju. Istog je dana dao izjavu i sedamdesetgodišnji Tone Baroga iz Lanišća. I on spominje krađu odnosno pomicanje austrijske granice na pašnjaku u dubinu od pola milje.
27. travnja izjavu daje već spomenuti Mate Klobas iz Brgudca. Navodeći njegova saznjanja o granici koja je čuo od već umrlih ljudi, pa tako i svog oca, kao granicu i on navodi stabla koja vode sve do izvora zvanog Susvodice. S obzirom da je imao preko 90 godina i sam je svjedočio pomicanju granice od strane Kraljevaca koji su sadnjom mladih stabala u dubini od pola minje u mletačkom području pokušali imitirati stabla koja su bila stvarna granica. Njegov je iskaz potvrdio istog dana tada osamdesetgodišnji župan Brgudca Juraj Sošić.
U narednim danima iskaze su davali pastiri iz južne istre, koji su za vrijeme ljeta odlazili s „mršavih“ pašnjaka juga na zelene pašnjake Ćićarije. Tako su svjedočili Filip Banović iz Galižane i Martin Fiorante iz Vodnjana. Od ovog posljednjeg nije bilo velike koristi jer je bio bogat i samo je plaćao pastire koji su odlazili s njegovom stokom u Ćićariju.
I, na koncu, kako granice, umjesto da se problem riješi, mogu postati izvor cirkusa, možemo vidjeti i zadnjih niz godina. Možda bi Slovenija i Hrvatska prije riješile probleme da su zvale „starce“ na davanje izjava.  
Izvor: Franina i Jurina 2006. (tekst pod nazivom „Stočarski sukobi u 16.st.“ napisao Miroslav Bertoša)
swirl @ 18:42 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 25, 2008
Dane je malo selo u Ćićariji, vrlo blizu granice sa Slovenijom. Danas je uglavnom napušteno i veliki dio kuća je u ruševnom stanju. Sada ima 7 stalnih stanovnika. Najgore dane Dane je proživjelo u 2. svjetskom ratu. Fašisti su ga spalili 10. kolovoza 1944. 
Spaljeno je 55 kuća i još više gospodarskih zgrada. Nakon toga većina stanovnika Dana napustila je mjesto i otišla u «bolji život». Osim toga, niti prilike nakon toga nisu stimulirale povratak stanovnika Dana pa se oni i njihovi potomci nalaze po Istri i šire.
Danas je ipak dio kuća obnovljen. Veselje u Dane dolazi vikendima kada niz ljudi dolazi u svoje kuće. No polagano i ovdje dolazi  turizam. Fenomenalna priroda oko Dana, ljepota cijele Ćićarije, a posebno mir kojega je teško danas doživjeti mame određen broj ljudi na provađanje svog godišnjeg na ovaj način.
Priroda oko Dana je danas dio botaničkog rezervata.
swirl @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 21, 2008
Nastavite li voziti cestom kojom ste došli od Roča do Nugle (link) stići ćete u Slum. 
U središtu sela nalazi se crkva Svetog Mateja koja se spominje u 16.st. Mada je kasnije doživjela nekakve pregradnje, od starog sakralnog objekta sačuvane su freske u apsidi kao i glagoljski natpis iz 1555.
Stari zapisi spominju kako je u 16.st. crkva sagrađena kraj lipe, a i dan danas je prestara lipa kraj crkve tako da je vjerojatno riječ o najstarijoj lipi u Istri. I dalje raste i dalje se zeleni, mada joj je deblo šuplje.
 
swirl @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 22, 2008
Račja Vas je malo selo na Ćićariji. 
Nekada je često bilo na meti lopova ili pak dezertera koji su u grupicama od nekoliko njih napadali ljude, krali stoku i sve iole vrijedno po kućama. Često su znali pri noćnim obilascima sela stvarati veliku buku kako bi se stvorio dojam da je grupa znatno brojnija i moćnija nego što su stvarno bili. Pri tome su često zveckali lancima i verigama. No kako bilo da bilo, ljudi su ih se bojali.
Stanovnici Račje Vasi s unutrašnje strane vrata stavljali bi drvene grede kako bi ojačali vrata, a zatim su preko noći organizirali noćne straže (ronde) koje su obično imale po pet ljudi. «Noćna dežurstva» mijenjala su se iz noći u noć, a «dežurne» je određivao seoski župan. Ronde su često preko puteva stavljale špagu kako bi lopovi popadali u bijegu ili su koristili druge smicalice ne bi li obranili kuće i riješili se lopova.
Najuspješniji u «lovu na lopove» bio je Napoleon (vidi link) pa su nakon konačnog obračuna s lopovima i stanovnici Račje Vasi opet prestali zatvarati vrata.
Izvor: Istarska škrinjica, Jakov Mikac
swirl @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2008
Vozite li od Rašpora prema Lanišću, nedaleko od Rašpora nalazi se Rašporski ponor. 
Ponor počinje kao velika špilja, ali se vrlo brzo nastavlja kao okomita jama. U kolovozu 1925. godine istražen je do dubine od 480 m (mada sam pronašla i podatke koji navode da mu je dubina «samo» 360 m). U svakom slučaju Rašporski ponor je najdublji ponor u Istri. 
Upravo te 1925. godine istraživanje ponora postalo je kobno za dvije osobe, od kojih jedna nije nikada izvučena iz jame. Nagli dolazak velike količine podzemnih voda blokirao je istraživače ponora na dubini od 307 metara. Za spašavanje angažirano je niz ljudi, a upravo dvoje poginulih nalazili su se u toj skupini.
U okolici Rašpora nalazi se još niz pećina.
Izvor: Rašpor i Rašporski kapetanat, Slaven Bertoša
swirl @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, prosinac 21, 2007
Nekoć su Ćići bili polunomadi. Živjeli su uglavnom od stočarstva. Za vrijeme ljetnih mjeseci na Ćićariji pastiri su bili sa svojim stadima. No oštre ćićke zime prisiljavale su pastire na privremeno napuštanje svog kraja u zimskim mjesecima. «Seoba prema jugu» obično je išla sporednim stazama po kojima su pastiri gonili svoje ovce, a neke od tih staza (npr. jedna staza kod Momjana) i danas se nazivaju «Ćićkimm stazama». Čak sam našla podatak da su neki znali stići sve do Brijuna i okolice Pule. 
Kada bi zatoplilo pastiri bi se istim stazama vraćali natrag, na Ćićariju S njima su dolazili i  pastiri s juga Istre kako bi umjesto suše i slabe ljetne vegetacije i njihova stoka pasla na zelenim padinama Učke i Planika. Zbog takvog načina života tek negdje u 16. st. Ćići počinju s gradnjom kuća. Do tada se živjelo po Ćićariji uglavnom u kolibama.
Neke «Ćićke staze» bile su u uporabi još u prvoj polovici 20.st. kada je na Ćićariji bilo oko 20.000 ovaca.
swirl @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 10, 2007
 
Duboko u Ćićariji nalazi se Rašpor. Većina mjesta je danas napuštena jer je, poput niza ćićkih sela, i Rašpor izgubio niz svojih stanovnika koji su otišli «trbuhom za kruhom». Iznad Rašpora je brdo na čijem se vrhu nalaze ostaci najistočnije mletačke utvrde u Istri. Od tuda je Istrom od 1394. zapovijedao «capitan de Raspo» ili Rašporski kapetan (vidi link Lovreč Pazenatički). Nakon Rašpora kapetanat se seli u Buzet, ali i dalje se kapetani nazivaju Rašporskim kapetanima.
Ruševni zidovi imaju visinu od 1 do ispod 3 metra. Najveću štetu nekada moćnom zdanju nije nanijela priroda nego ljudska ruka.
swirl @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 14, 2007
U pozadini Učka:

Najveći slap u istri (kada ima vode):

Nekad su to bila obrađena polja:




"Dine" od lapora:


Pogled s ruba litice na kojoj je Brest:




swirl @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 31, 2007

Šesnaest kilometara od Buzeta duboko u Ćićariji, ispod brda Žbevnica nalazi se Brest. Današnji broj stanovnika nekoliko je puta manji od broja prije 2. svjetskog rata jer je "trbuhom za kruhom" niz stanovnika otišlo živjeti i raditi u Buzet, Kopar, Rijeku ili Umag. Ovo je realnost današnje Ćićarije; prazne kuće, težak život, oštra klima. Ali opet, tužnim činjenicama prkosi ljepota Ćićarije (ovo progovara moja ćićarijska krv).
Brest ima jednu specifičnost, najmanji zvonik u cijeloj Istri. Samu crkvu sv. Trojstva izgradili su austrijanci 1878. godine u zamjenu za pravo korištenja vode sa seoskog izvora. Ugovor nije predvidio gradnju zvonika pa je zvonik, visok nekoliko metara, izgrađen naknadno. Sredstva za zvonik skupli su stanovnici Bresta.

 Najmanji zvonik u Istri
Nešto o životu Bresta pod Žbevnicom u razdoblju oko 1912. godine možete pronaći i u knjizi "Istarski puti" Franje Horvata Kiša.

(iz predgovora knjige: ...Putopisne zapise o viđenom i neviđenom na pređenim stazama i putevima, selima i gradićima drevne Istre tijekom ljeta 1912., te ponovno 1914. godine Franjo Horvat Kiš uobličio je 1919. godine u knjigu Istarski puti - upravo kada je, nekoliko mjeseci ranije, Italija okupirala Istru!
Izašla je ta knjiga kao svojevrsan lijek na ranu: bio je to trenutak kad je trebalo ponovno otpočeti borbu za povratak Istre domovini Hrvatskoj i oduprijeti se talijanizaciji hrvatskog življa, sačuvati svoj nacionalni identitet..."


swirl @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 30, 2007

Oko 5 kilometara od Lupoglava, na visoravni s čijeg se ruba pruža pogled na tunel Učka, smjestio se Brest pod Učkom (neki ga zovu i Kraljevi Brest). Do "vidikovca" možete doći vozeći se kroz selo do zgrade gdje je bila škola, a dalje nastavljate pješice. Osim tunela, vidjet ćete Boljun, Boljunsko Polje, Vranju, a uz dobru vidljivost vidjet ćete i komadić mora. Po razno raznim turističkim vodičima pročitala sam o ovom i onom "vidikovcu" u Istri. Od svega što sam ja do sada vidjela, ovaj mi je pogled najljepši . 
Brest ima i jedan od najvećih vodopada u Istri (oko 25 metara, taman pri ulasku u selo s lijeve strane). Na žalost vodopad možete vidjeti isključivo nakon obilnijih kiša.

I ono što Brest čini posebnim jesu dine od lapora kojih ima u selu i njegovoj blizini. Prve ćete vidjeti odmah kod Lupoglava na skretanju za cestu koja vodi u Brest. 


swirl @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, studeni 11, 2006

Jednom sam, u razgovoru s Gorkim koji živi u Istri, raspravljala o istarskom selu i kamo to selo ide. Pa sam rekla da ću, barem djelić mojeg sjećanja, staviti na blog, nakon čega očekujem repliku od Gorkog.

Kada vam je tata rodom iz Ćićarije, a njegova sva uža familija na Ćićariji, onda je to nekako značilo da Cvergla djelić svojih školskih praznika provodi u Istri. Barem je tako bilo u mojoj kući. I tako sam, kroz moje djetinjstvo, pratila "razvoj" istarskog sela. Mada je riječ o jednom selu, gotovo istu sudbinu dijeli toliko sela po Istri (i Hrvatskoj). Zanemarimo li "beba-razdoblje" od kada baš i ne mogu reći neku suvislu, sjećanja mi sežu negdje do 1971., 1972. pa na dalje. Sjećam se obrađenih polja oko sela, štale s 2 konja, tri do četiri krave, magarca, možda i kojeg telčića (tada je selo imalo i "miris po selu"). Sjećam se kako se "kuhalo prascen" jer su prasci jeli kuhanu hranu (nešto više o tome je na Istarskom pršutu na mom blogu). Krave su se vodile van na pašu, pa na vodu na drugi kraj sela, a tijekom dana bi stariji ljudi sa zdjelicama dolazili kod nas po mlijeko. Sjećam se da sam, kao gradski vunderkind, nastojala izbjeći kokošja govanca kojih je bilo na tone (jer bilo je kokoša, i pjetlova, i pilića, i svega, i sve je to trčkaralo po svud). A u selu je bila masa djece, što stanovnika, što poput mene - u posjeti rodbini. Nekoć, pričao mi je to tata, u tom je selu bila škola puna đaka. Već u doba mog djetinjstva zgrada škole bila je prazna, ali su djeca "korijerom" išla u školu i nazad u susjedno mjesto. Koliko sam se puta vozila kolima, grabljala, nosila marendu barbi koji je kosio....
Danas - u štali su dvije krave, nema više ni konja ni magarca. Čini mi se da je u selu još 1 (slovima: JEDNA) krava. Ne kuha se više prascen jer - prasaca nema. Sad dolazi s kamiončićem mesar par puta tjedno. Tu i tamo koja kokoš zatvorena (ptićja gripa!). Kod ulaska u selo polja - uglavnom neobrađena, tu i tamo je neko samo pokošeno. Uglavnom je većina već zarasla. Jugoistočno od sela - polja zapuštena. S treće strane sela - isto tako. Nema korijere koja vozi djecu u školu jer ... nema djece. Kada god dođem u razgovoru saznam da je umro taj i taj (ali su mu djeca van sela i ne kane se vratiti, pa je kuća prazna). Nekako mi teško dolaziti, uvijek odem rastužena.
Bože, koliko sam se tamo naigrala skrivača, pogotovo dok je sedamdestih bilo puno djece. Trešnje - definitivno su bile najbolje trešnje koje sam ikada jela, slatke, tvrde, krupne. Pol ljeta sam provela na trešnjinom stablu. Nakon kiše hodati bos po potoku - koji gušt. Imala sam male grablje (za velike radne pobjede). Imam i drugačijih sjećanja, škorpiona na zahodu, skakavca koji me štipnuo za prst, stonoga koje tu tako teške da idu po plafonu i padnu (po Murphy-evom zakonu, padaju isključivo kad se nađu iznad kreveta gdje taman kanite leći). Sjećanje kad dolazimo doma ja (magarac na prvom mjestu), čavao i daska (to je ono kad vam čavao uđe kroz japanku i to tako duboko da ga ni ne osjetite pa vučete i dasku za sobom). Sjećam se kad me bratić posjeo u štali na magarca (bit će da smo se bavili nečim korisnim - garant), pa je namjerno napravio neku pizdariju (ni dan danas ne znam što) nakon čega je uslijedio moj direktni ulet u kravlje govno. Sjećam se kola punih sjena, mene na njima, i konja kojeg je nešto prestrašilo, pa je pol sela trčalo po polju za pobješnjelim konjima koji su vukli kola sa sijenom i Cverglom. Mojeg uleta u rupetinu punu kopriva. Pari i pari cipela koje sam potrošila u 2 tjedna spuštajuć se u čučnju s jednog od onih sivkastih brdašaca od lapora, kad za vama ostaju svjetli tragovi. Platnenih cipelica iz Trsta koje su doživjele punih pol sata jer sam uspjela u selu naći jednu jedinu lokvu, ali dubine dvadesetak centimetara pa je cipela ostala unutra. 

I štošta nešto se ja sjećam, a sve me nekako rastužuje. Starim i ja, a selo nestaje. I neki budući klinci neće doživjeti ovakvo istarsko selo kakvog ja pamtim. Dođavola, sad sam se rastužila.


swirl @ 19:23 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare