Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
subota, svibanj 1, 2010

Teško nam je danas zamisliti, ali nekada su stanovnici Šušnjevice između ostaloga živjeli i od ulova riba u Ćepićkom jezeru (vidi link).
Šušnjevica je poznata i kao najveće naselje Istrorumunja (vidi link na Ćiribirce) koji su se ovdje doselili u 15. i 16.st.
Šušnjevicu povjesni dokumenti prvi puta spominju 1340. godine, no živjelo se ovdje i ranije jer postoje nalazi s ovog područka koji datiraju iz antike, ali i iz pretpovijesnog razdoblja.
Mala kapelica na groblju ima segmente fresaka i glagoljaških grafita. Mjestom dominira crkva Sv. Ivana Krstitelja, sagrađena 1838. godine. Naravno da je sagrađena na mjestu gdje je postojalo starije sakralno zdanje.
Izvor: Istarska enciklopedija
swirl @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 17, 2009
Uz Kožljak se veže niz legendi i priča.
Cijelo mnoštvo legendi vezano je uz kožljačkog gospodara, feudalca Nikolića, oholog, nastranog, krvoločnog, a priču o njegovoj nasilnoj smrti zabilježio je u jednoj rečenici i sam Valvasor.
Legende spominju kako je bio pasionirani ljubitelj konja, te je svog omiljenog konja pokopao uz sve počasti, uz kršćanski pogreb, a po njegovoj naredbi trebala su zvoniti sva crkvena zvona.
Legenda priča i o njegovim psima, a spominje kako je mlade pse trebala dojiti njegova žena... i opet ludosti njegove radi. Ni tu legende ne prestaju već spominju niz mladih žena koje su prvu bračnu noć morale provoditi kod Nikolića.
Tridesetih godina 15.st. Kožljak i okolicu nasljeđuju tri brata Mojsijevića. Dva brata su ubrzo umrla u sukobima s Turcima i Kožljak je dugo vodio treći brat Martin Mojsijević. U nevjerojatno burnim vremenima Martin je uspješno branio svoju vlast nad Kožljakom, šurujući i s nekadašnjim opasnim neprijateljima. Izgleda da je Kožljak dva puta opustošio Ivan Frankopan, a jednom je Mojsijevića čak uhapsio i držao zatvorenog u Kožljaku. No posljednji krčki Frankopan imao je upravo svoje posljednje utočište u Kožljaku, barem se čini da mu je spas ponudio Mojsijević, a oporukom od Frankopanove žene je zato dobio 400 dukata.
Bez obzira na politička previranja Mojsijević je mudrom politikom doveo sjaj Kožljaka do vrhunca, a granice posjeda pomaknuo je znatno dalje.
Iz tih se dana sačuvalo nekoliko listova popa Grgura Gomilca, kapelana Mojsijevića, koji je svom gospodaru vodio cijelo računovodstvo primjereno tom dobu. Gagoljicom su tako ostali zapisani oni koji su od Mojsijevića kupovali sijeno, drvo, tko mu što duguje...
«kupi Divković Tomaš seno gospodina Martina Mojsijevića za libar 7» samo je jedan od zapisa na glagoljici.
Martin Mojsijević je umro 1492., a pokopan je u samostanskoj crkvi pavlina na Čepićkom jezeru. Danas je njegova nadgrobna ploča, barem tako mislim, u maloj kapeli u Belaju (link).
Ruševine Kožljaka pričaju i priču o Filipu Maciću koji je odigrao važnu ulogu u određivanju granica između posjeda Kožljak, Kršan i Šumber u Istarskom razvodu (link) te je od pazinskog kneza dobio za nagradu upravo Kočur (link) i Kožljak.
I konačno Kožljak je svojedobno bio utočište istarskih protestanata. Tada je Kožljak bio u rukama obitelji Barbo, a u dokumentima inkvizicije stoji da je, osim utočišta protestantima imao vrlo bogatu knjižnicu punu protestantskih knjiga.
Izvor: «Iz istarske spomeničke baštone» Branko Fučić, «Istra, Jadran, Sredozemlje, Identiteti i imaginariji» Miroslav Bertoša
swirl @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, listopad 18, 2008

Ćiribirci odnosno Istrorumunji dolaze na područje Istre u srednjem vijeku i to uglavnom na područje Ćićarije i otoka Krka. Prvi pisani trag o njima u našim krajevima datira s kraja 15. i početka 16.st. Tada su epidemije kuge i kolere opustošile ove krajeve pa je Venecija pokušavajući naseliti opustjele krajeve ponudila zemlju doseljenicima.
Do tada stočari nomadi, Ćiribirci tako ipak „puštaju korijene“ na svojoj zemlji i ostaju tu živjeti do danas. Kretanja Ćiribiraca kroz povijest je uglavnom teško pratiti jer su u raznim krajevima dobivali različite nazive. Tako su ih zvali Vlasima, Ćićima, a naziv „Ćiribirci“ ispočetka je imao pogrdno značenje, da bi s vremenom ušao u širu uporabu i izgubio „podrugljivu“ primjesu.
Posebnost Ćiribiraca je njihov jezik, rumunjski dijalekt. Po podacima iz 1971. istrorumunjski je tada govorilo 1500 stanovnika Istre, dok je taj broj smanjen na samo 200 ljudi 1998. godine. Iz tog razloga istrorumunjski je uvršten na UNESCO-v popis ugroženih jezika.
Istrorumunji su stigli na područje oko Čepičkog jezera (Jasenovik, Nova Vas, Šušnjevica) te nešto sjevernije, u Ćićariju, u mjesto Žejane. Sam istrorumunjski danas govori vrlo malo ljudi, i to uglavnom unutar obitelji, dok se i van kuća može čuti u Žejanama.
Proučavanjem ovog specifičnog govora bavio se i profesor Burada u 19.st. Uz teške početke njegova istraživanja vezana je i jedna simpatična pričica. Kao poznavatelj rumunjskog jezika profesor Burada uputio se među Istrorumunje i postavljao im pitanja na rumunjskom jeziku. No odgovore je dobivao isključivo na hrvatskom. I tada je pribjegao malom lukavstvu. Uputio se u Šušnjevicu gdje je, poput uličnog svirača svirajući na violini, počeo pjevati rumunjske narodne pjesme. I to je otvorilo duše Ćiribiraca, koji su, ispočetka bojažljivo, a zatim sve glasnije i glasnije, počeli pjevati na svom jeziku.
Izvor: Istrorumunji – jezik i zajednica, Danijela Katunar, tipografia Gaetano Coana 1913, Valeriano Monti, Antonio Kovaz
swirl @ 15:28 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 19, 2008

Uz obalu nekadašnjeg jezera Čepić nalazio se i jedan kaštel. Izgled kaštela možemo zahvaliti i opet Valvasoru (17.st.). Nalazio se na samoj obali. 
Kaštel je imao 3 kata, a malo dalje nalazila se crkvica. Već početkom 19.st. kaštel je bio ruševan, a kasnije je kamenje iz njegovih zidina korišteno za gradnju okolnih cesta.
Manje je poznato da je «zlatno doba» Čepićkog jezera bilo negdje u 15. i 16.st. Tada oko jezera nisu postojale močvare pa je cijeli kraj bio «zdrav». Na obalama su se nalazili mnogobrojni ljetnikovci i to uglavnom austrijskih plemičkih obitelji.
Izvor: Korijeni istarskih gradova, Just Ivetac
swirl @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 12, 2008
Kako je nekada pogled s Kožljaka (link), Boljuna (link) i ostalih mjesta oko Čepićkog polja bio potpuno drugačiji (na slici je pogled s ruševina Kožljaka na nekad Čepićko jezero, a sada Čepićko polje). 
U dolini se nalazilo Čepićko jezero, veliko oko 860 hektara, a dubine i do 4 metra. Na obali jezera nalazio se i pavlinski samostan Gospe od jezera, u kojem je živjelo po tridesetak redovnika. Samostan je ukinut krajem 18.st. (više o ukidanju vidi kod pavlinskog samostana u Sv. Petru u Šumi).
Jezero je isušeno 1933., a faze isušivanja zabilježio je Marijan Milevoj. Pripremni radovi trajali su nekoliko godina. Prvo se napravila brana, a iza brane započelo se s prokopom kanala. Istodobno se kanal počeo kopati i s druge strane, u Plominskom zaljevu. Kanali su spojeni 20. kolovoza 1932. Dužina kanala je 4,5 km, a nagib prema moru iznosio 3,345 m/km.
U prosincu 1932. otvoren je kanal, a prva je voda stigla do mora u Plominskom zaljevu za 26 minuta. Dva dana je kanal bio krcat vode, da bi već treći dan vodostaj u kanalu počeo padati. U siječnju 1933. voda se povukla i već nekoliko mjeseci poslije izgrađeni su prvi putevi kroz nastalu dolinu.
swirl @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007
Za vrijeme jednog od njegovih putovanja po Istri Vladimir Nazor posjećuje i Kožljak (link na post o Kožljaku). 
Tako nastaje balada "Krvava košulja". 
balada opisuje pobunu seljaka 1574. godine protiv Josipa Nicolicha de Wachsensteina, tadašnjeg  vlasnika Kožljaka. Uzroci "seljačke bune" bili su okolosti, pokvarenosti i pohota spomenutog Nikolića.
Osim toga Nazor je napisao i pjesmu «Kožljački župnik». Pjesma je posvećena tadašnjem župniku Kožljaka, Kraljiću, kojeg je Nazor posjećivao.
swirl @ 15:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, rujan 29, 2007
Danas Čepićko polje još 1932. bilo je veliko Čepićko jezero. U studenom 1932. godine prokopanim je kanalom jezero isušeno, a voda je otekla u Plominski zaljev. Već nekoliko mjeseci nakon toga izgrađena je prva cesta kroz Čepićko polje.
www.istrianet.org

Pogled s Kožljaka na Čepićko polje
swirl @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 23, 2007
Nekim vatrogasnim šumskim putem koji započinje iznad mjesta Kožljak, a završava kod sela Zagrad uspjela sam stići malim terencem do Kožljaka. Postoje i pješačke staze no... bolje da vam ja o tome ne pričam, nije mi to jača strana. Pri tom vam neću niti reći da je promet tom cesticom kojom sam ja stigla do Kožljaka zabranjen.
Zamak je u ruševinama, ali vrijedi ga posjetiti. Prvi se put zamak spominje 1102. godine kada su ga vlasnici Ulrich II i žena Adelaida poklonili oglejskoj crkvi. Vjerojatno je izgrađen oko 1000. (markiz Orlamunde). Iz zamka puca pogled na Čepićko polje, nekad veliko Čepićko jezero. Ispod zamka nalaze se ostaci crkvice.
swirl @ 19:04 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare