Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
nedjelja, studeni 1, 2015



Na Subotini po starinski (link) često se pojavljuju i notari. No postoji i jedan notar u Buzetu kojem se može zahvaliti niz današnjih saznanja vezanih uz život na području Buzeta s kraja 15. i početka 16.st. To je Martin Sotolić (Martinus Sotolich), župnik buzetske stolne crkve i jedan od rijetkih domaćih ljudi koji je postao notar. Njegova notarska knjiga sadrži niz isprava u razdoblju od 1492. do 1517. U ispravama postoji niz zapisa koji govore o tadašnjem životu u Buzetu, čime su se ljudi bavili, niz imena i prezimena tadašnjih stanovnika Buzeta, kao i nazive lokaliteta u Buzetu i okolici. Sotolić je od zvanja zabilježio veliki broj zemljoradnika, pa zidare, kožare, postolare, kovače, potkivače, mesare, mlinare, tkalce...

U ovoj najstarijoj notarskog knjizi notara Sotolića po prvi put se spominje i selo Račja Vas (de Raczia Uas) na Ćićariji što je najstarije spominjanje ovog sela u danas poznatim povijesnim izvorima.

Kad smo već kod Račje Vasi, njegova je crkva (Blažene Djevice Marije) izgrađena još u 16.st. (1581.). Ova je godina upisana na trijumfalnom luku u crkvi. Kasnije se crkva nadograđivala. Lađa je sagrađena 1867. (ova je godina upisana na ulasku u crkvu), a zvonik se gradio u razdoblju od 1856.-1865. (u zvoniku se nalaze uklesane ove godine).

Izvor: Buzeština kroz povijest (Edo Merlić), Zbornik općine Lanišće 2008.

Na slici: Subotina po starinski, Buzet

swirl @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 3, 2015

I nekako si ne mogu pomoći, oduvijek se nasmijem rezultatima inspekcije kardinala Valiera.  Pod tagom „Buzet i Vrh i Sovinjak“ (na lijevoj strani bloga) nalaze se već dva upisa vezana za Valierovu vizitaciju u Buzeštini, pa čak se u jednom tekstu spominje i Bonifacije Sotolić. No do sada nisam spomenula neke druge svećenike koje navodi Valier, a baš su bezani iz grad Buzet.

Apostolska vizitacija veronskog kardinala Valiera zbivala se od 1579.-1580. Rezultirala je zapisnikom na više od 4.000 stranica. O rezultatima vizitacije na Buzeštini govori dio zapisnika na oko 260 stranica. Sastavni je dio vizitacije i izvješće koje je kardinalu podnio buzetski župnik Bonifacije Sotolić te drugi svećenici: Jure Pengar, Stjepan Starac, Luka de Germanis, Nikola Plazibat i Jure Bojac.

U fazi službenih izvješća svi su se dobro držali, no počelo je zapinjati na kardinalovim pitanjima o životnim navikama svećenika. Kardinal nije zastao samo na njihovom ispitivanju, proširio je krug na niz ljudi ondašnjeg Buzeta koji su mu morali odgovarati na pitanja o svećenicima.

Tako je „isplivalo“ da se Stipe Starac bavi trgovinom, otkupljuje ulje i zatim ga preprodaje.

Župnik Sotolić zna više popiti, no pritom ne gubi razum. Nikola Plazibat također je sklon čašici, no pritom mu autocenzura potpuno pada u zaborav i zna izgovoriti svakojake riječi. Jure Pengar je u velikoj svađi s rođakom, a tada potpuno izgubi živce. Jure Bojac održava veze koje, kao svećenik, ne bi smio imati.

Naravno, nisu svi u zapisniku spomenuti po lošem. Kako god, desetak dana nakon vizitacije niz svećenika Buzeštine pozvano je u Kopar na suđenje, neki su dobili višemjesečnu kaznu zatvora, neki su suspendirani, a Jure Pengar je protjeran s Buzeštine na 3 godine.

Izvor: Buzetski zbornik 38

Na slici: detalj iz starog Buzeta

swirl @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 23, 2013



Smješten na samom vrhu brežuljka mjestašce Vrh ima i najbolji mogući naziv. Prvi puta spominje se u starim dokumentima 1195., a kao župa 1231. Nekadašnje mjesto nije imalo obrambene zidove, ali su svojevrsne bedeme činile njegove kuće izgrađene u nizu na samom rubu brijega.

U prošlosti često je Vrh bio u sukobu s Motovunom i Buzetom oko Motovunske šume, a sukobi su se pokušavali riješiti čak i potpisivanjem graničnog razvoda 15. veljače 1304. U doba Venecije Vrh je imao svojeg župana koji je bio podložan gastaldu u Sovinjaku. Podložnost Vrha Sovinjaku manifestirala se na niz načina, pa su tako stanovnici Vrha jednom godišnje morali pomesti trg i put kroz Sovinjak. Naravno da je i na relaciji Vrh – Sovinjak uvijek bilo konflikata, kako to već biva.

U 17.st. zvali su ga mjestom sa zdravim zrakom jer su ga najčešće toliko opasne  epidemije ovoga razdoblja pošteđivale.

Na početku naselja nalazi se crkva Uznesenja Marijina. Izgrađena je u 14.st. i nekoliko puta obnavljana. Godine 1948. Branko Fučić u crkvi je otkrio kamenu kustodiju majstora Benka iz Sočerge (vidi link). Kustodija ima i glagoljski natpis iz 1463. Škropionica je pak datirana glagoljicom u 1552.

Visoki zvonik crkva je dobila relativno nedavno. Sagrađen je 1904. Ispod naselja nalazi se kapela Svetog Antuna Opata. Sagrađena je 1894., na mjestu gdje je postojala starija crkvica iz koje je i glagoljski natpis nastao 1463.

Izvor: Buzetski zbornik 38

swirl @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 6, 2013



Na lokalitetima Mejica i Sovinjsko Brdo kraj Buzeta tijekom iskapanja otkrivena je i takozvana buzetska naušnica. Na Mejici je nađeno 18 naušnica, na Sovinjskom Brdu dvije. Naušnice se datiraju u 7.st. kada su bile sastavni dio nošnje tadašnjeg stanovništva ovoga kraja. Radile su se od bronce, a samu naušnicu činila je karika s tri malena obruča. Nakon otkrića naušnica je upisana su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske 1968. godine. Naušnice su i u stalnom postavu izložbe Zavičajnog muzeja u Buzetu.

Srebrna inačice naušnice od 2010. godine postala je autohtonim buzetskim suvenirom. 

Slika preuzeta s web stranica grada Buzeta (link)

swirl @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 3, 2012

Odavno sam vam ostala „dužna“ jer nikako da odem u novu, ovaj put uspješnu, potragu u okolicu Buzeta za kućom buzetske grofice.

Grofica Adelaide de Bise Sambuch živjela je u Škrbini gdje je i umrla 1839.

Da ne mislite da sam uspjela u potrazi, fotografije mi je poslao mailom Marin Bratetić iz Buzeta. Hvala Marine.Smile

Više o buzetskoj grofici na mom blogu ovdje (link). 



swirl @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, rujan 18, 2012

Vozite li iz Buzeta preko Štrpeda prema Sloveniji, samo pedesetak metara prije graničnog prelaza imate na lijevoj strani malu strmu cesticu. Njome ćete doći do malog raskršća s kapelicom. Skrenete li desno stići ćete do Mlina (link). Nastavite li pak ravno, samo nekoliko metara od kapelice nalazi se zaselak Konti. Najveća (i najduža) kuća u Kontima bila je ispočetka manja. No obitelj Ugrini imala je četiri sina, pa je drugi brat dozidao svoj dio, treći svoj... Ruševna kuća do ove bila je nekada pekara. Po kruh su dolazili okolni zaseoci. Danas Konti imaju 12 stanovnika. Nekada su imali puno više, a samo selo ima svojih 5 šterni. Gdje se god okrenete u ovom kraju nalaze se šterne. Nije ni čudo, tu je bezbroj izvora.

Neasfaltiranim putem iz Konti nastavite li uzbrdo, manje od kilometra ima do Goričice. Ironija – u Hrvatskoj ima niz sela bez struje, a Goričica je selo sa strujom, ali bez stanovnika. Posljednja je stanovnica Goričice umrla 2005. godine. Nekada je Goričica imala po 5-6 obitelji s većim brojem članova, danas je napuštena. Tu je nekada živio i fotograf kojeg su zvali „pop“ jer je često fotografirao ljude u crkvi na blagdane.

Vratite li se ponovno do kapelice i malog raskršća, jedini smjer koji vam je preostao voditi će vas u Ugrine, također malo naselje s pokojom šternom. Najveća i najviša kuća u Ugrinima bila je samostan. Postoje priče da su fratri imali i svoje groblje, no ne zna se gdje je i je li doista postojalo. Pregledajte ispred te kuće, vidjeti ćete kamene škrile na podu. Odavno je selo imalo riješenu odvodnju oborinskih voda, a sistem za odvodnju nalazi se ispod kamenih ploča. Na samom početku Ugrina nalazi se stara šterna, napravljena negdje u 19.st. Njezin je vlasnik i najstariji stanovnik Ugrina.

Kodolje čine još i Confi, a dalje su Jakci – još jedno selo koje je ostalo bez svojih stanovnika. Anton Jakac, posljednji stanovnik sela, umro je prije 6 godina.

Izvor: Buzetski list, prosinac 2011.



swirl @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 11, 2012

Smješten na vrhu brijega Buzet je oduvijek imao problema s opskrbom vode. Postojalo je nekoliko manjih cisterni imućnijih građana Buzeta u kojima se skupljala kišnica. Priča mi prijatelj kako su njegovi poznanici kupili staru kuću u starom Buzetu, uredili je, a usred dnevnog boravka nalazi se bunar. Na žalost ne znam kada je kuća sagrađena, no znam da su se ljudi čudili kako dnevni boravak nije ni malo vlažan. No kod uređivanja okućnice naišli su na odgovor; znalci su oko kuće pažljivo uredili drenažu koja stoljećima brani kuću od vlage.

Voda se nekada kupovala i s izvora Sv. Ivan ili pak s izvora Sv. Martin. Kraj Malih vratiju Buzeta 1517. napravljena je Mala šterna. Godine 1789. napravljena je i Vela šterna, na mjestu gdje je i ranije bio bunar. Oko šterne je napravljena rokoko ograda, a sva mjesna zbivanja preselila su se s trga kraj župne crkve na trg gdje je šterna.

Godine 1787. rašporski je kapetan dao izraditi projektnu dokumentaciju koja bi pojačala opskrbu Vele šterne vodom. U tu svrhu trebao se napraviti vodovod u duljini od oko 2 km, koji bi šternu opskrbljivao vodom iz izvora Sv. Martin. Na odobrenje dokumentacije čekalo se punih 6 godina. Dodatnu komplikaciju učinio je projektant koji nije vodio računa o tome da je grad sagrađen na stijeni, a njegove ulice toliko uske da je bilo vrlo teško postaviti cijevi. Na koncu je Venecija propala, a do realizacije projekta čekalo se još 100 godina, u vrijeme načelnika dr. Marta Trinajstića.

Izvor: Buzeština kroz povijest, Edo Merlić

Na slici: malo moderniji štih Buzeta

swirl @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 6, 2012

Pikventinima se nazivala plemenska zajednica koja je obitavala na području Buzeta prije i za vrijeme dolaska Rimljana. S pravnog stajališta antičkog Rima i Pikventini su, poput niza drugih plemena, spadali u peregrine. Riječ „peregrini“ označavala je starosjedilački narod koji je živio u unutrašnjosti (sam je naziv nastao od riječi „per agrum“ koja znači „u unutrašnjosti“).

Pikventini su imali svoje naselje na području Fontane ispod brdašca na kojem je stara jezgra Buzeta. O njihovom postojanju ostao je trag upravo u rimsko doba jer se upravo tada započinju spominjati u zapisima. Spominje ih na primjer Klaudije Ptolomej koji je živio u 2.st. No o njihovom postojanju znamo i iz niza pronađenih natpisa i nekropola (link) koji se otkrivaju u novijoj povijesti. Tako je u 19.st. na području Goričice pronađen natpis na latinskom koji preveden znači:

 „(Božici) Salus Augustejskoj, za sigurnost Pikventinaca, Lucije Ventinarije Lukumo, dometnuvši junicu, zavjet je ispunio veselo i radosno“.

Natpis vjerojatno datira iz 1. ili 2.st. Lucije Ventinarije Lukumo očito se u nekoj opasnosti koja je prijetila Pikventinima, obratio božici za pomoć i obavezao se na žrtvovanje junice ukoliko se narod poštedi opasnosti. Kako Salus znači zdravlje, najvjerojatnije je bila riječ o prijetnji nekakvom boleštinom. Iz natpisa je očito da su i starosjedioci prihvaćali formu zahvale svojih osvajača, jer je natpis napisan istim stilom koji je bio uvriježen na stari Rim. Očito je Lucije imao veću ulogu u plemenu Pikventina te je, u ime cijele pikventinske zajednice, mogao prinijeti zavjetni dar istaknuvši svoje ime. U njegovom imenu (Lucije Ventinarije Lukumo) Ventinarije (Ventinarius) i Lukumo (Lucumo) etrurskog su porijekla, a u Etruriji nadimak Lucumo upravo je označavao velikodostojnike što dodatno potvrđuje njegov značaj u plemenu Pikventina.

Prilikom prinosa žrtve uglavnom su se prinosili oni zavjetni darovi koji su obilježavali temelj funkcioniranja zajednice. Iz žrtvovanja junice tako se može zaključiti da je temelj gospodarstva Pikventina bilo stočarstvo.

Izvor: Roč i Rošćina

swirl @ 23:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, veljača 19, 2011

Valjda svako selo u Istri ima neke svoje legende, storije koje danas lagano nestaju, a koje svatko voli slušati. Pa tako i turisti. Te priče i pričice servirane u turističkim obilascima mjesta daju onu magičnu notu i bude pažnju slušača.

Tako i Mlun ima svoje male pričice.

Jedna je vezana uz Mali Mlun koji je nekada spadao u župu Zrenj i u njega je dolazio svećenik iz Zrenja. Legenda kaže kako je svećenik koji se vraćao iz Mluna u Zrenj pao s konja i poginuo te je Mali Mlun tek tada dobio vlastitog svećenika.

Postoji i niz legendi vezanih uz Kosmati kaštel (više o Kosmatom kaštelu na lijevoj strani bloga, kliknite tag „Kosmati kaštel“). Uz Kosmati kaštel uvijek se veže legenda o pravu vlasnika kaštela da provede prvu bračnu noć s mladom. Postoji i legenda koja kaže da je upravo austrijska carica Marija Terezija ukinula ovu grozomornu tradiciju, na olakšanje tamošnjih djevojaka koje su se udavale, ali i njihovih mladića, budućih supružnika.

Kako je carica umrla 1780., a Mali Mlun je sve do 1797. bio pod Venecijom teško da je baš ona pomogla ženama ovog kraja da se ukine ovaj ponižavajući čin. No kako god – legende zvuče interesantno.

Izvor: Mlunska visoravan 2004;221

Na slici: Buzetska subotina

swirl @ 12:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 26, 2011

Mlun

„Na oblak zgon" je stari običaj zvonjenja crkvenim zvonika kako bi se otjerali ružni oblaci koji „mirišu" na tuču. Više o običaju ovdje.

I u Mlunu se zvonilo. Crkva Sv. Ivana i Pavla nalazi se malo van sela, na groblju. Na crkvi je glagoljski natpis iz 1555. godine. Preslica ima tri zvona, a ono na vrhu ima također upisanu 1555. godinu. Upravo ovo zvono najviše se rabilo za „na oblak zgon". Kada bi se počeli gomilati ružni oblaci, započelo bi se zvoniti ovim zvonom. Ukoliko zvonjava nije pomogla „učinak se pokušavao pojačati" zvonjavom na sva tri zvona. Ukoliko ni taj „recept" nije bio dovoljan, pokoje dijete u blizini uzimalo bi malo zvonce iz crkve i njime zvonilo obilazeći crkvicu.

Običaj je sačuvan do danas. Svake godine „na oblak zgon" dužnost je jedne obitelji, a odabir se radi prve nedjelje u ožujku. U noći poslije blagdana Sv. Ivana ova obitelj može imati svojevrsnu „školu zvonjenja" jer se mogu trenirati zvonjenje koje im postaje dužnost od ožujka nadalje.

Zvonjenje zvona Sv. Ivana i Pavla bilo je zaduženo za tjeranje oblaka i nad nekoliko obližnjih sela. Stoga bi zvonar imao pravo otići u obilazak ovih sela te skupiti nagradu za zvonjenje. Nagrada su bila jaja. Prilikom postavljanja na godišnji „mandat" zvonjenja svako je domaćinstvo moralo zvonaru dati po mjericu ulja za lumin. Lumin se morao paliti prije svakog zvonjenja „na oblak zgon".

Izvor: Mlunska visoravan 2004;219-220

swirl @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, studeni 3, 2009
U blizini Buzeta na cesti Buzet – Livade imate skretanje za Veli Mlun (skretanje bliže Buzetu) ili Mali Mlun (skretanje dalje od Buzeta). Skrenete li na jedno od ovih skretanja možete proći kroz oba Mluna bez povratka na glavnu cestu.
Iznad Velog Mluna je crkvica Sv. Andrije iz 18.st. (na slici). Sagrađena je 1787. godine, kako i piše nad vratima, i to na mjestu starijeg sakralnog objekta kojeg dokumenti spominju u 16.st.
Inače cijelo je ovo područje naseljeno u pretpovijesnom razdoblju, ali i u antici. Iz antike otkriveno je niz ostataka, keramike, stakla, amfora, ostaci antičkih naselja. Na Zečjem Bregu otkriveno je groblje na kojem se pokapalo stanovništvo, romansko i slavensko, u 7. i 8.st.
Sjeverno od Malog Mluna, uz manje groblje, nalazi se crkvica Sv. Ivana Evanđeliste. Iznad portala glagoljicom je upisana 1555. godina. 
U srednjem vijeku ovim su područjem gospodarili vlasnici Kosmatog kaštela (link). 
swirl @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 28, 2009
Sjeverozapadno od Buzeta nalazi se Štrped u kojemu je crkva Svetog Duha. Crkva je građena u tri faze. Najstariji dio crkve jesu brod crkve i bočni portal , napravljeni u drugom dijelu 13.st. (romanika).
Godine 1500. izgrađeno je svetište sa zvjezdastim svodom i sakristija s obilježjima renesanse.
U baroku je ispred crkve sagrađena lopica polukružnog tlocrta. Na pročelju je isto u prvoj polovici 16.st. nacrtana freska s prikazom Svetog Trojstva. Od 1620. do 1773. tu je bio franjevački samostan.
Na crkvi je i glagoljaški natpis iz 1520. godine. Otkriven je i klesarski znak Majstora iz Kranja koje je u prvoj polovici 16.st. radio u Oprtlju
swirl @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, rujan 19, 2009
Vozite li od Buzeta prema granici sa Slovenijom, samo par metara prije izlaza iz Hrvatske s lijeve se strane nalazi skretanje za Mline. 
Mlini su uz Bračanu, vodeni tok na kojem je nekada bilo mlinova po kojima se zaseok i danas zove. Iza konobe u Milinima jedan je mlin sakriven u zelenilu.
Položaj Mlina je specifičan. Iznad sela je vrlo visoka klisura. Vjerojatno je, zbog jeke, poseban doživljaj doživjeti jako grmljavinsko nevrijeme u Mlinima. Specifičnost je i granično područje koje prolazi kroz same Mline, pa tako i konoba ima dio prostorije u Sloveniji, dio u Hrvatskoj (no, dobro, za konobu vam ne treba putovnica).
Oko konobe je vrlo lijep park, prepun peradi, i vrlo čudnovatih pjetlova ....
U svakom slučaju vrijedi posjetiti!
swirl @ 16:11 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 30, 2009
Danas je među prvim asocijacijama na Istru i tartuf, gljiva koja raste pod zemljom, a traži se s posebno dresiranim psima. Naravno da je u cijeloj „pasjoj“ priči važan i pasji njuh, ali i poslušnost. Nema li poslušnosti (a pas voli tartufe pa ih zato i traži), nađeni tartuf ubrzo će nestati ... u pasjem želucu. U Istri se za lov na tartufe ne koriste svinje nego psi, najčešće mješanci kojih svaki tartufar ima po nekoliko.
Interesantno je da tartufi, u početku lova na tartufe u Istri, nisu bili i sastavni dio istarskog uobičajenog „menu-a“ nego su se uglavnom prodavali, većinom u Italiju.
Masovnija potraga za tartufima u Istri započela je tek tridesetih godina 20.st.. Prije toga bi se pokoji slučajno nađeni tartuf davao svinjama i smatralo se da su tartufi „ružne i smrdljive“ gljive. Tek s vremenom tartufi polagano ulaze u tradicionalnu kuhinju, najčešće kao fritaja, ali su se za to koristili samo manji tartufi koji su na tržištu imali nižu cijenu. Danas su tartufi ušli u svaku istarsku oštariju, s mesom, s paštom, s jajima…
Počeci tartufarstva u Istri datiraju iz vremena Italije, negdje oko 1920. U  Italiji i Francuskoj sve je započelo puno ranije, krajem 15.st. i u 16.st. (osim u Istri tartufi se mogu naći u dijelovima Italije i Francuske). Prvu knjigu o tartufima napisao je 1564. Alfonso Ciccarelli.
No vratimo se na istarske tartufe i početak tartufarstva u Istri.
Massimo Sella, tadašnji direktor Instituta za biologiju mora u Rovinju (link) 1929. godine započeo je sa dva svoja prijatelja potragu za tartufima u okolici Pazina. Uz pomoć treniranog psa potraga nije završila sjajno jer je otkriveno vrlo malo tartufa.
No Sella je bio uvjeren da ne griješi i lov na tartufe je povovljen nekoliko godina kasnije. A nakon ovog uspjeha  učestalo su se vraćali iz šume s nekoliko kila tartufa. Massimo Sella je s barunicom Barbarom – Barbelies von Hutterott (link) u Livadama osnovao prvu tvrtku koja se bavila istraživanjem, skupljanjem i prodajom tartufa, a uglavnom su se tartufi izvozili. Tvrtka je osnovana 1933. Pod nazivom  „L'azienda del Tartufo Sella Hutterott“. Bez obzira na ovu tvrtku desetljećima se velika količina tartufa iz Istre  švercala u Italiju, a broj tartufara bio je enigma.
U Istri je najcjenjeniji bijeli tartuf (Tuber Magnatum Pico), a ima i nekoliko vrsti crnog tartufa, koji je ipak nešto jeftiniji u odnosu na bijeli. Najviše tartufa ima u i oko Motovunske šume, a centrima tartufarstva smatraju se Livade i Buzet. U Livadama je i poznati restoran Zigante, a sama tvrtka Zigante (link) unaprijedila je i legalizirala prodaju tartufa.
I na koncu, zašto „lov na tartufe“? Upravo se zbog pasa potraga za tartufima naziva lovom, a ne iskapanjem ni potragom ili kako god.
swirl @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 5, 2009

Malo mjesto Vrh u blizini Buzeta poznato je po proizvodnji pjenušca. Jedna legenda kaže kako je za kratkog pripadanja Istre Napoleonu jedan francuski vojnik, vjerojatno ljubavi radi, odao tajnu proizvodnje pjenušca nekoj domaćoj ljepotici. Druga legenda govori da je način proizvodnje pjenušca sa sobom donijela neka osiromašena austrougarska plemkinja.
Od berbe do degustacije potrebne su čak četiri godine, a u Vrhu pjenušac proizvode od malvazije, crni od terana te rose od mješavina starih autohtonih vrsta. 
Izvor: Franina i Jurina 2005. (tekst «Vrhunski vrhuvski pjenušac» napisala Gordana Čalić Šverko)
Photo by: Vučko
swirl @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 8, 2009
I ovo je jedna mala crtica iz buzetske povijesti, nevelikog značaja, ali opet interesantna za one koji vole poznavati lokalne priče. Cijela priča započinje s nadgrobnim spomenikom koji se prije nalazio na buzetskom groblju, a danas je izgubljen.
Na spomeniku je bilo napisano «Rođena je u Parizu, umrla u Škrbini», a narod je pričao kako je riječ o grobu jedne grofice iz Francuske.
Matija Nežić, autor teksta objavljenog u Buzetskom zborniku 35 krenuo je za potragu za identitetom osobe za koju se vjerovalo da je grofica. Dokazi su pronađeni u knjizi «Stanja duše buzetske župe» te u «Matičnoj knjizi umrlih» koja je danas pohranjena u pazinskoj arhivi.
Pokojnica se zvala Adelaide de Bise Sambuch, a bila je rođena 1790. godine. Ako je vjerovati sjećanjima na natpis na nadgrobnoj ploči, rodom je bila iz Pariza. Umrla je, kako je zapisano u Matičnoj knjizi umrlih, od «kroničnog hepatitisa» 1839. godine u Škrbini kraj Buzeta.
Predaja kaže kako je lokaciju za gradnju vile izabrala sama grofica čim je stigla u buzetski kraj. Kada je bila izgrađena trokatna vila stanovnici su je odmah prozvali Velom hižom, a dio oko nje i danas se naziva Poli vele hiže. Od vile su danas ostale samo ruševine. No oko tih ruševina i danas postoje dokazi njezine raskoši, kao i tragovi uređenog vrta te stazica za šetnju. Vila je vjerojatno izgrađena kada je otkrivena grofičina bolest. S obzirom na tadašnju nemoć medicine, u slučaju bolesti ljudi koji su mogli preselili bi na selo, na zdravi zrak i vjerovali da će to pomoći.
Vjerojatno je nakon grofičine smrti njezin suprug napustio buzetski kraj, a vila je prodana obitelji Klarić koja je živjela u Veloj hiži do druge polovice 20.st. kada je i posljednji Klarić napustio kuću i preselio se u Marione.
Izvor: Buzetski zbornik 35 (tekst pod naslovom «Škrbina – na kraju legende» napisao Matija Nežić)
swirl @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, siječanj 24, 2009
 


Kada vozite od Buzeta prema Livadama i skrenete lijevo za Sovinjak morate preći Mirnu. Čim pređete most preko Mirne s lijeve strane započinje staza kojom dolazite u Minjeru.
Minjera je rudnik boksita, a čini ga niz vodoravnih iskopa u brdo dužine do pedesetak metara (slikao kljujuć) Po dokumentima iz 17.st. koje je za sobom ostavio novigradski biskup Tomasini zna se da je rudnik postojao već krajem 16.st. Iz rudnika se vadio piritni boksit iz kojeg se dalje proizvodila prvo sumporna kiselina pa zatim alaum, kemikalija koja se koristi kod štavljenja kože. Krajem 18.st. Pietro Turini otkupio je Minjeru, uložio u obnovu rudnika te je prva značajnija proizvodnja započela 1786. godine. Godine 1856. rudnik se zatvara.
Danas, osim iskopa, o Minjeri svjedoče ruševine zgrada koje su postojale u sklopu rudnika, skladišta, kao i ruševine male crkvice Sv. Petra čiji se ostaci nalaze odmah uz cestu za Sovinjak, par metara dalje od početka staze za Minjeru. Crkvica je vjerojatno sagrađena krajem 16.st. kada je započeo rad rudnika, a srušena je kada je Minjera prestala s radom.
Izvor: Buzeština kroz povijest, Edo Merlić,

Za virtualni posjet Minjeri kliknuti ovdje
swirl @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 17, 2008

Vela vrata (na slici) datiraju iz 1547. godine. Imaju reljef Sv. Jurja, zaštitnika Buzeta. Podignuo ih je kapetan G. Contarini. 
Buzet ima i Mala vrata iz 1592. Njihovu rekonstrukciju možemo zahvaliti rašporskom kapetanu Nicolu Salamonu (kapetan u razdoblju od 1590.-1592.). Pokraj Malih vrata je fontik (link) iz 16.st., a u blizini je i Mala šterna. Malu šternu je dao urediti rašporski kapetan Nicolo Zorzi (kapetan u razdoblju od 1514.-1516.).


swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, studeni 28, 2008

Crkva je na buzetskom groblju koje se nalazi uz uspon u stari grad Buzet. Na crkvi je reljef Sv. Vida s upisanom 1411. godinom, mada nije sigurno da je već tada sagrađena. Vjerojatnije je riječ o gradnji iz 17.st. Inicijativu za gradnju ove crkve dao je rašporski kapetan Marco Antonie Erizzo, dok prvu obnovu radi rašporski kapetan Marcantonie Grimani oko 1653. godine. Zvonik visok 15 metara sagrađen je u 15.-16.st. Osim reljefa Sv. Vida na fasadi crkve nalazi se ugrađeno niz spolija. 
 
Hvala Kljujuću na slikama
swirl @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 13, 2008

Mali Mlun je svojedobno bio u vlasništvu gospodara Kosmatog kaštela. Legenda kaže kako su gospodari kaštela obećali seljacima Malog Mluna onoliko zemlje koliko može u jednom danu izorati par volova.
No legenda kaže dalje: mudri stanovnici Malog Mluna napravili su dobar međusobni dogovor. Dok je jedan par volova orao, ostali volovi odmarali su se sa strane. Čim bi aktivni par počeo pokazivati znakove umora, odmah bi upregnuli nove, odmorene volove i tako redom, cijelog dana. Naravno da su vlasnici kaštela morali dati na uporabu Malom Mlunu puno više no što su očekivali. Tako barem legenda kaže.
Izvor: Franina i Jurina 2008., Legende, priče i predaje s istarskog sjevera, Božo Jakovljević
swirl @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, studeni 4, 2008

Kada se popnete na stari grad Buzet možete od tamo vidjeti crkvicu Sv. Ivana (na slici). Nalazi se u nizini, u naselju Sv. Ivan. Sagrađena je 1634., a obnovljena u 19.st. Vjerojatno je dobila naziv po izvoru Sv. Ivan, jednom od izvora koji čine rijeku Mirnu. Danas ne možete doći do crkvice jer je na ograđenom prostoru Istarskog vodovoda Buzet (slikala sam kroz ogradu). No kada se približite ogradi kraj crkve vidjet ćete mali brežuljak, ispod kojeg je izvor Sv. Ivan. Vodovod je izgrađen 1935. godine.
Jedna legenda o zakopanom blagu tiče se upravo područja između crkvica Sv. Ivan i Sv. Jelene. Legenda kaže kako se blago nalazi na mjestu s kojeg se vide križevi i zvona obe crkve. Naravno da nije nađeno.
No nije tu kraj legendama ovog kraja. U Marčenigli kraj Vrha postoji još jedna od mnogobrojnih legendi Istre o zakopanom blagu. Na groblju Marčenigle nalazi se crkva Sv. Petra, a područje crkve i groblja zove se Opatija (nekada se tu nalazio samostan). Legenda kaže kako je između Opatije i Marčeneškog polja postojao podzemni tunel. Za vrijeme jednog od bjegova pred opasnošću, legenda kaže da je u podzemnom tunelu sakriven i veliki zlatni križ ogromne vrijednosti.
I Sovinjština ima svoje legende o blagu. Legende kažu kako je blago zakopano iznad Mirne, negdje blizu sela Pračane i Beneži, ali kako su stari stanovnici Rušnjaka tvrdili da blago pripada njima i nikom drugom.
Izvor: Franina i Jurina 2008., Legende, priče i predaje s istarskog sjevera, Božo Jakovljević
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 22, 2008
Prije Tridentske reforme hostije su se u crkvama čuvale u kustodijama, kamenim ormarićima ugrađenima u zid pokraj oltara. U prostor unutar kustodije stavljala se posuda u kojoj su bile hostije, a sama kustodija se morala zaključavati. Nakon Tridentske reforme kustodije su izgubile svoju svrhu pa propadaju.
Jedna kustodija otkrivena je u Vrhu. Napravio ju je majstor Benko iz Sočerge, koji je napravio kustodiju i u Predloki.
Kustodiju u Vrhu otkrio je prof. Branko Fučić 1949. godine. Kako se prestala koristiti bila je iskorištena kao građevinski materijal pa je tako ugrađena u crkveni zid kada se crkva dograđivala u 17.st.
Jednu kustodiju otkrio je, također prekrivenu žbukom, u župnoj crkvi u Zamasku (link). Sve su ove kustodije imale i zapise na glagoljici.
I dan danas je na svom mjestu kustodija u župnoj crkvi u Plominu (na slici). Potječe iz 1499. Kustodije su nađene i u Selini kraj Sv. Lovreča Pazenatičkog, te u Poreču, Raklju, Barbanu i Mutvoranu.
swirl @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 20, 2008
Buzet
U drugoj polovici 16.st. Augustin Valier, biskup iz Verone, dobio je zadaću obići župe u Istri koje su se tada nalazile pod Venecijom. U svom izvještaju s vizitacije poprilično se oštro okomio na niz istarskih popova (vidi link), ali i na stanje koje je zatekao u solidnom broju župa.
Na meti su se našli i svećenici koji su voljeli potegnuti iz čaše. Tako je posebno mjesto u izvještaju dobio i buzetski župnik Bonifacije Sotolić čiji je brat imao gostionicu u Buzetu, kraj gradskih vrata, a župnik je izgleda bio poprilično čest gost. Pop iz Zrenja, Mihovil Lazarić, isto je u izvještaju okarakteriziran kao pijanac, samo što tu nisu stale njegove «mane» jer je imao i ljubavnicu. Pop iz Vrha, inače Motovunac, Marko de Gasparinis, također je volio popiti, a izgleda da je bio i poprilično dobro baždaren. Količinu alkohola koju je mogao konzumirati, a bez nekih posljedica, sam je tumačio svojom snažnom naravi.
Nekako izgleda da su stanovnici Istre poprilično štedili svoje svećenike pa ih pred vizitatorom nisu pretjerano napadali, ali isto pravilo vrijedi i za svećenike koji su uglavnom hvalili narod, njegovo poštenje, redovite odlaske u crkvu. Tek tu i tamo bilo bi spomena nekih griješnika. Tako se u izvještaju vizitatora spominje Lokonica, žena iz Vrha, koja ne ide na sakramente i čija je kćer ostala u drugom stanju u bludu. Spominje se i Lucija Prokočica iz Bresta na Ćićariji, koja već godinama ne ide u crkvu, a bila je svojedobno i u zatvoru.
U izvještaju se nalazi i zapis o liječničkoj brizi u Buzeštini. Jedan ranarnik, Bartol Greblo, živio je u Roču, a drugi u Buzetu gdje je bila «bolnica».
Naravno da je u izvještaju posebno mjesto zauzimao popis crkvenih objekata i njihovo stanje. Valier piše koliko je crkvi u kojoj župi, tako da znamo da je Buzetska župa imala 22 crkve, Humska je imala 6, Račice 5, Draguć 6... Valier piše kako je veliki broj tih crkvi izrazito malen te nedovoljan za broj vjernika. Vizitirao je i groblja, ali su ona uglavnom svugdje uredna i lijepo održavana.
Danas se izvještaji s ove vizitacije nalaze u Rimu, u tajnim arhivima. Sadrže niz vrijednih zapisa o crkvi, ali i o načinu života toga doba.
Interesantno je kako je niz crkvi koje je Valier posjetio i u izvještaju zapisao kako su u lošem stanju, nakon vizitacije obnovljeno.
Izvor: Iz istarske spomeničke baštine, Branko Fučić
Linkovi o Valierovoj vizitaciji: link 1, link 2, link 3
swirl @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 12, 2008
 
Jedno je skladište takozvano Mletačko skladište iz 1514. godine. Nalazi se kraj župne crkve (slika lijevo). Obnovljeno je krajem 18.st., a na pročelju se nalaze grbovi nekoliko rašporskih kapetana. Drugo skladište je pokraj Malih vrata (slika desno). Sagrađeno je 1534. godine, a obnovljeno je krajem 16.st. Na samom početku 20.st. prenamijenjeno je u društvenu dvoranu.
Dok je jedno uglavnom bilo za žito, drugo je bilo za različite namirnice.
Izvor: Buzeština kroz povijest, Edo Merlić
swirl @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, rujan 23, 2008
 
 
Na vrhu brežuljka iznad Mirne još je jedan tipični istarski gradić – Sovinjak. Prvi pisani trag o Sovinjaku datira negdje iz 12.st. I njegovom vizurom dominira zvonik i to zvonik župne crkve Sv. Jurja (gornji red, slika lijevo). Crkva je sagrađena u prvoj polovici 20.st. na istom mjestu gdje se prije nalazila stara crkva građena u 16.st. (1556.). Iz te faze datira crkveni zvonik (1557.) visok 15 metara. Glagoljski natpis na zvoniku uništen je 1921., ali je naknadno restauriran pa je danas na pročelju crkve Sv. Jurja (doljnji red, slika desno). Osim toga Sovinjak ima i malu crkvicu Sv. Roka iz 15.st (doljnji red, slika lijevo) čije zidove krase freske. Naime veliku zidnu sliku 1571. naslikao je Domenico iz Udina, a pokriva cijeli zid iza oltara. Prikazuje Sv. Roka (gornji red, slika desno).
I danas je Sovinjak poznat po dobrom maslinovom ulju i kvalitetnom vinu. Carica Livia tumačila je svojih 86. godina života čarobnim vinom „Vinum pucinum“ (vidi link). Pretpostavlja se da je riječ o vinu s područja Motovuna ili Sovinjaka.
swirl @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 22, 2008
Središnji trg starog Buzeta na kojem je izgrađena župna crkva jedan je od mnogobrojnih u Istri uklesanih u živoj stijeni. 
Današnja je barokna crkva (Crkva Uznesenja Marijina) iz 18. st., točnije iz 1784. godine. Prije nje na istom je mjestu bila manja gotička crkva iz 14.st., a izgleda da je potpuno srušena zbog gradnje nove crkve. Inicijativa za gradnju nove crkve postojala je tridesetak godina prije početka gradnje, ali je tek 1769. mletački Senat odobrio gradnju, a 1779. osnovan je odbor koji je trebao nadgledati gradnju (tempo me neopisivo podsjeća na Hitrorez). Unutrašnjost crkve ima niz vrlo vrijednih predmeta i slika kao i bogat arhiv te stare orgulje.
Sadašnji zvonik izgrađen je 1894., a gradili su ga domaći majstori iz Sv. Martina. Jedno od zvona je i staro zvono s upisanom 1541. godinom na glagoljici.
Kad smo već kod zvonika naišla sam na podatak da je 19. srpnja 1704. godine, u pravoj ljetnoj «neveri» grom udario u zvonik (s obzirom na godinu riječ je o starom zvoniku, ne ovom današnjem). Dio se odlomio i pao na spremište oružja i municije u blizini pa je nastao veliki požar.
Kada je požar ugašen Mletački Senat odobrio je oko 357 lira za obnovu. Ako ste pomislili da je riječ o obnovi zvonika, grdo ste se prevarili, riječ je o obnovi skladišta oružja.
swirl @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 21, 2008
Dok je negdje do 17.st. jedino crkva Sv. Jurja stršila iznad buzetskih gradskih zidina, tijekom 17. i 18.st. grad Buzet doživljava veće promjene. Siromašniji stanovnici i dalje su živjeli u malim niskim kućama, ali se kuće bogataša grade i veće i više.
U blizini Velih vrata nalazi se kuća Bembo, s grbom rašporskog kapetana Vincenca Bemba. Sagrađena je 1728. Odmah nasuprot nalazi se jedan predivan portal, a renesansna kula ugrađena je u baroknu kuću. Na istom tom «trgiću» nalazi se još jedna palača iz 18.st. Oko župne crkve nalazi se niz baroknih palača, od kuće s grbom obitelji Furlanicchio, palače de Vertis iz 1629. Jedna barokna kuća je odmah do Mletačkog skladišta.
Bliže Malim vratima nalazi se Zavičajni muzej Buzeštine, a smješten je u kapetanovoj palači koja je dovršena negdje 1620. godine u manirističkom stilu.
Na trgu gdje je Vela šterna nalaze se trgovačke kuće sagrađene u razdoblju od 16.-18.st. U blizini je, uz rub starog grada, kula iz 16.st. U blizini je maniristički portal iz 17.st. Lako je moguće da sam pokojoj slici pridodala i krivi naziv jer sam uslikala brdo toga, pa se baš ne sjećam gdje je što.
Izvor: Buzeština kroz povijest, Edo Merlić
 
swirl @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, rujan 16, 2008
swirl @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 6, 2008
Na području Fontane 1866. godine, uglavnom zbog gradnje starog svratišta «Funtana» otkriveno je više spomenika i predmeta iz antičkog doba kada je ovdje postojalo antičko naselje Piquentum. 
Uglavnom su izloženi u zavičajnoj zbirci u Buzetu, osim emajlirane čuturice iz kasne antike koju je otkupio Carski kabinet Franje Josipa u Beču. Čuturica je iz kasne antike.
Kada se gradio novi hotel «Fontana» 1978. godine nađeno je još nekoliko predmeta iz antike kao i četiri žarna groba. Datiraju se u razdoblje oko 2.st.
Uz staru rimsku cestu koja je vodila iz Buzeta prema Roču (lokalitet Pintorija) otkrivena je još jedna žarna nekropola. Nekropola je također iz razdoblja 1. i 2. stoljeća. U zemlju su se na Pintoriji pokapali, zajedno sa spaljenim ostacima pokojnika, mnogobrojni stakleni predmeti pa je Pintorija najbogatija do sada otkrivena nekropola sa staklenim predmetima na području cijele sjeverne Istre.
Uz same nekropole područje Buzeštine godinama je otkrivalo nadgrobne ploče u sekundarnoj upotrebi, najčešće ugrađene u kuće. Tako znamo da su ovdje živjeli i bili pokopani Apiaria Sabina, Calpurnius....
Izvor: Sjaj antičkih nekropola Istre, Arheološki muzej Istre
swirl @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 17, 2008
«Ruh» (rog) je igra s područja Buzeta. Nastala je negdje u prvoj polovici 18.st. Na prvi dan korizme, kod mlina koji je postojao blizu izvora Mirne na Ravnici, skupila bi se masa ljudi, što igrača što gledatelja.
Igrači su sa sobom nosili «baticu» (nešto veći kolac dužine oko 1,5 m, a na dnu je malo proširenje). Jedan od igrača donio bi i rog (ruh) u kojeg bi prvo trubio kako bi najavio skori početak igre. Službeni pak početak bila je rečenica «Bacam ruh».
Prvi igrač, nakon te rečenice, bacio bi rog oko 10-15 metara dalje, a nakon toga bi isti igrač bacao i svoju baticu te imenovao sljedećeg bacača batice itd. Poanta je bila da batica mora biti što bliže ruhu. Posljednji bacač batice vikao bi «paga rosto». Odabrana komisija pratila bi igru te dodjeljivala negativne bodove, već s obzirom koliko je daleko batica pala od ruha ili ukoliko je igrač napravio neku drugu pogrešku. Onaj čija je batica najbliže rogu uzeo bi rog, bacio ga dalje i sve se ponavljalo po ovom scenariju.
Kako su nestali stari mlinovi, negdje oko 1930. godine igra je preseljena na cestu.
Na igru «Ruh» nabasala sam u knjizi «Istarka škrinjica» Jakova Mikca. U knjizi se navodi kako je običaj sačuvan, te se navode rezultati «Ruha» odigranog 1964. godine, kada su sve skupa igrači prevalili oko 2 km bacajući batice što bliže ruhu. Po komentarima na blogu zaključujem da se igra održala i do današnjih dana pa eto razloga da odem još koji put do Buzeta (hvala na komentarima).
I na koncu, naravno da se dan proveden u bacanju roga i batica dobrano proslavio nakon igre u kojoj oštariji. Niste ni sumnjali, zar ne
swirl @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 20, 2008

U blizini Buzeta, na vrhu brežuljka, nalazi se i malo mjesto Vrh (nema zalud naziv Vrh). No manje je poznata crtica iz njegove prošlosti o krivotvoriteljima novca.


U 17.st. se iz Karnije u Vrh doselila obitelj De Pieri, poštena obitelj koja je živjela uglavnom od tesarskog obrta.
Bastiano De Pieri očito baš nije bio «zaljubljenik» u tesarski obrt. Polovicom 1668. godine Bastiano i neki došljak iz Trenta (ne navodi se njegovo ime) u sipinoj su kosti napravili odljev, rastalili kositar i olovo i počeli raditi krivotvorene grossete (petina ondašnje lire). 
Grosseto je inače bio od srebra, ali su očito njigove lažne grossete napravili poprilično dobro kada ih svećenik kojemu su ga s ponosom pokazali nije prepoznao. Ali ih je zato svećenik prijavio rašporskom kapetanu, tako da lažni grosseti nisu nikad stavljeni u opticaj. Zalud njihov trud!
Nakon prijave Bastiano De Pieri i njegov «suradnik» odlaze iz Vrha, a lažni grosseto iz 17.st. čuva se i danas u arhivima Mletačke Republike, zajedno sa svećenikovom prijavom rašporskom kapetanu.
Izvor: Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji» Miroslav Bertoša
swirl @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, travanj 19, 2008
Vela šterna jedan je od najljepših buzetskih spomenika. Napravljena je u 18.st. na mjestu starije šterne. Ima natpis rašporskog kapetana (Marco Antonio Trevisan).
Osim Vele šterne Buzet ima i Malu šternu. Nalazi se kraj Malih vrata, a obnovljena je u 16.st.
swirl @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008
U starom dijelu Buzeta, odmah uz buzetske bedeme i prije je postojala crkva. Na mjestu stare crkve u 17.st. izgrađena je crkva Sv. Jurja i to tako da je u sastavu ove, nove crkve ugrađen zid starije. 
"Novu crkvu" S. Jurja dao je sagraditi Marc Antonio Erizzo, rašporski kapetan čiji je grb nad portalom crkve (naziv «rašporski» ostaje i nakon što je kapetanat iz Rašpora 1511. godine preseljen u Buzet). 
Crkva ima vrlo vrijedan inventar, a posebno su vrijedne slike s prikazima «Čuda Sv. Antuna Padovanskog». U njoj je pokopano nekoliko rašporskih kapetana.
Uz crkvu je preslica iz 15.st. s jednim zvonom. Pokraj preslice su stepenice koje vode na vodospremu izgrađenu 1935. s koje puca predivan pogled na okolicu. 
swirl @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 9, 2007
Stanje crkve u 16. st. moglo se opisati slabom naobrazbom i lošom (ili nikakvom) disciplinom. Kako bi se stanje dovelo u red, pokrenuta je jedna od najvećih reformi, a pokretač reformi je Tridentski koncil koji je s prekidima trajao od 1545. do 1563.
U kontrolu provedbe reformi na teren su odlazili apostolski vizitatori koji su zatim podnosili izvještaj o zatečenom stanju.
Na područje Istre i Dalmacije koji su tada bili pod upravom Mletačke Republike, poslan je u vizitaciju Augustin Valier, biskup iz Verone. Vizitacija je bila 1579. i 1580. Zapisnik s vizitacije nalazi se u Vatikanu. Zapisnik je nevjerojatno detaljan, spominje ljude, običaje, i predstavlja neprocjenjivu vrijednost.
No sada i malo o nečem što bi nas moglo zabaviti, a dio je Valierovog zapisa. Citiram poglavlje iz knjige «Iz istarske spomeničke baštine» (B. Fučić):
...Više od 50% klera u Tršćanskoj biskupiji, osobito na Buzeštini, počevši od tršćanskih, miljskih i umaških kanonika do župnika, kurata i kapelana na selu i ladanju, žive javno i trajno s nezakonitim ženama, a te Fumice, Agnije, Katarine, Paskve i Urse, žene iz puka drže im kućanstva i u župnim kućama rađaju im brojnu djecu. Jedan od svečenika, ročki župnik Juretić, ima ih desetero. Crvenobradi Juraj Bojac, kapelan u Buzetu, «persona ignorantissima» (veliki neznalica) sin je svećenika i u Buzetu obavlja istu službu koju je obnašao i njegov otac, «prete Moro». I Mihovil Mizarić, svećenik u Zrenju, sin je popa Nikole Mizarića, zrenjskog župnika i nasljednik njegove službe. Svećenik Juraj Badovinić na službi u Sovinjaku šalje desetogodišnjeg sina da uči u Roču, naravno za popa – glagoljaša. Pop Karinović u Materadi ima dva sina s kojima zajedno živi. Jedan je od njih oženjen, drugi je zaređeni đakon koji ocu ministrira kod mise, što vizitator najstrože zabranjuje.....
swirl @ 16:34 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 5, 2007

Početkom rujna je najveći i sve poznatiji blagdan Buzeštine- subotina. Kako je Buzet «grad tartufa» na subotinu se radi u Buzetu mala, maljušna, malecka fritaja koja se sprema u nekoliko metara dugoj tavi. Recept za fritaju objavljen je u «Franini i Jurini» za 2004. godine, a recept sadrži 2004 jaja. Ili ga možete adaptirati za fritaju za 2008. pa raditi fritaju od 2008 jaja.

Subotina je prva subota nakon Sv. Marije Male, a dan poslije je «Subotina po starinski» kada starim Buzetom vlada duh prošlog stoljeća. Kovači rade u staroj kovačnici, peče se kruh u staroj i obnovljenoj pekari (djeluje famozno zar ne), bačvari rade bačve, ljudi šeću u staroj nošnji.... a i sve djeluje nekako ljepše i bolje od ove današnje gungule.  Subotina se inače spominje već 1754. godine u zapisniku Vijeća desetorice mletačkog Senata. U zapisniku piše kako je riječ o starom običaju u rujnu kada je u Buzetu sajmeni dan. 
Inače, sama Subotina počinje se organizirati i prije, negdje tijekom 16.st.

Djelić starog Buzeta, doduše s početka 20.st., može se dočarati čitanjem knjige "Istarski puti" (Franjo Horvat Kiš posjetio je Buzet u srpnju 1912. godine)
stara pekara

stara kovačnica (slikala sam kroz staklo)


swirl @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, studeni 24, 2007
Nekada davno zvao se Pinguentum, Pinguent, Castrum Pinguent (dokument iz 1102.). Kako se sve vrtilo oko Pinguent-a malo je nejasno kako je nastao njegov današnji naziv - Buzet. 
No tu onda dolazi pučka predaja.

U davno doba Buzetom je harala kuga, a kako zlo nikada ne dolazi samo, na kugu su došli i pljačkaši i temeljito «prošli» gradom. Zavladala je teška neimaština, a na nju je došla i oštra zima. 
Usred te jake zime siromašni se dječak spustio s vrha brežulja u podnožje bos. U buzetskom narječju «bos» se kaže «bus» pa legenda kaže kako se polagano od busog dječaka ime grada mijenjalo u Bus i konačno je nastao naziv Buzet.
swirl @ 16:48 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare