Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
utorak, travanj 12, 2016



Koliko legendi o zakopanom blagu u Istri.... gdje god odete ima neka priča o sakrivenom blagu, ali ima na žalost i „dunstera“ koji doista prčkaju po ruševinama i ostacima istarske prošlosti ne bi li štogod iskopali. Tako je osujećeno niz pokušaja iskopavanja po Dvigradu i njegovom, ne toliko očuvanom, blizancu Parentinu. Tragači obično ne nađu ono što traže, no ostavljaju za sobom štetu i u nepovrat izgubljene tragove prošlosti.

Jedna od dvigradskih legendi kaže kako su tri tragača zajedno kopali ne bi li našli zakopano blago. Na koncu su otkrili rupu, a u njoj puno zlatnika u posudi. No na vrhu posude sjedio je mali vražičak. Vražičak je počeo zafrkavati tragače za blagom nudeći im blago u zamjenu za njihove duše. Naravno da su tragači ostali nezainteresirani za takvu ili bilo koju drugu trampu. Na koncu su potegnuli vražička za uši ne bi li ga maknuli s blaga. U tom je trenutku u obranu malog vraga došao veliki vrag, opalio svakog od tri tragača šakom, i to tako da je jedan odletio na jedan, drugi na drugi, a treći na treći kraj trokuta kojeg čini istarski poluotok.

 

swirl @ 20:55 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 23, 2011

Kada su stanovnici Dvigrada napustili grad neko se vrijeme bogoslužje i dalje održavalo u crkvi Sv. Sofije na Dvigradu. No vremenom je ovakvo rješenje postalo nepraktično, izgrađena je crkva Sv. Silvestra u Kanfanaru, a vrijednosti su iz Sv. Sofije preseljene u crkvu Sv. Silvestra. Među ostalim preseljena je i poznata dvigradska propovjedaonica.

U stvaran dio ove priče umješala se i jedna legenda.

Legenda kaže da je zbog sigurnosti odlučeno kako se u Sv. Silvestra treba preseliti iz Sv. Sofije i Sveto Tijelo. Inkvizitor je naredio da cijeli postupak preseljenja bude svečan, uz veliku procesiju koju je morao voditi porečki biskup. Legenda kaže kako se kanfanarskom župniku nije dalo gubiti vrijeme, pa umjesto da po nalogu inkvizitora čeka porečkog biskupa župnik je odlučio preseljenje napraviti sam, bez pompe i procesije.... i biskupa. I - odlučeno je realizirao.

No već drugi dan zavladala je panika jer je Sveto Tijelo nestalo. I župnik i mnogi drugi pretraživali su Kanfanar i okolicu da otkriju gdje je. Na koncu su Sveto Tijelo našli na koruni (lokalni naziv za malu ograđenu njivu) pokraj Dvigrada. Kako ne bi došlo i opet do ovakve panike legenda kaže da je župnik ipak odlučio čekati porečkog biskupa i da je preseljenje Sv. Tijela napravljeno upravo onako kako je naredio inkvizitor.

Ova mala priča kumovala je tome da lokalno stanovništvo i danas njivu gdje je „tijelo nađeno“ naziva koruna Svetog Tila.

Fotografija: unutrašnjost crkve Sv. Sofije danas

swirl @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, svibanj 6, 2011

 

U mnoštvu legendi o Dvigradu i njegovoj okolici postoji i legenda o nastanku naziva stijene Sv. Anđela. Stijena se nalazi neposredno prije Dvigrada dolazite li iz smjera Kanfanara (slika lijevo).

Za legendu sam čula na emisiji na regionalnom televiziji TV NOVA (link) s nazivom „Puna je Pula“, a zatim sam je pronašla i na stranicama udruge Dvegrajci (link).

Legenda kaže kako je postojao običaj kojim su djevice, pogrešno optužene da to nisu, mogle dokazati svoju nevinost bacivši se sa stijene pokraj Dvigrada. Ukoliko bi pad preživjele smatralo se da su doista pogrešno optužene, a ukoliko nisu - nije bilo više njih, a optužbe su ostale onoliko dugo koliko je dugo sjećanje ljudi. 

Legenda govori o jednoj pogrešno optuženoj djevojci koja je odlučila dokazati nevinost bacivši se sa stijene. No umjesto da padne na tlo, legenda kaže da je preletila zrakom i „aterirala“ na stijenama koje se zovu Ladićevi krugi (slika desno). Krug je inače lokalni naziv za stijenu. Kako su očevici ovakvog spektakularnog preleta komentirali da je djevojka preletila poput anđela, stijena su počela zvati stijena Sv. Anđela (ili krug Sv. Anđela).

swirl @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 30, 2010


Od Dvigarada produžite prema Mrganima, malom selu Kanfanarštine za kojeg se veže legenda o kapetanu Morganu i njegovom blagu (link). U Mrganima skrenite lijevo i stići ćete do sela Jural. U selu potražite malu grobljansku crkvicu Sv. Margarete Antiohijske, zaštitnice rodilja. Crkva je vjerojatno sagrađena u 12.st. U crkvi je pokopano nekoliko stanovnika Jurala, jedan u 17., a dva u 18.st.

Crkva ima drveni ukrašeni oltar s kipovima svetaca.

swirl @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 8, 2010

Kada vozite od Dvigrada prema Mrganima, prije Mrgana skrenite desno. Prvo će vas cesta dovesti do Korenića, nakon toga slijede Ladići (ukoliko kod putokaza za Ladiće skrenete desno), a ako se, nakon Ladića, vratite na cestu kojom ste došli i produžite dalje doći ćete do Barata.

Nastanak Korenića može se zahvaliti kanoniku Georgiusu (Jure) Koreniću koji je na ovom mjestu sagradio svoju kuću 1702. godine. Godinu dana kasnije sagradio je i malu kapelicu Svetog Duha. Tek naknadno niknulo je još kuća na ovom dijelu i tako je nastalo selo Korenići.

U Ladićima (slika lijevo) potražite groblje gdje je osim nove kapelice i stara crkvica Sv. Siksta. Crkva je iz 12.st. kada je oko nje postojao benediktinski samostan, kasnije pavlinski hospicij. Crkva ima romanički zvonik, na kojem je s jedne strane bifora, na ostalim stranama je po jedan otvor. U crkvi je pokopano nekoliko fratara - domaćih ljudi.

Kada dođete do Barata (slika dolje) potražite crkvicu Sv. Petra, u samom centru malog mjesta. Sagrađena je krajem 17.st. Ispred crkve je lopica, a na vrhu je zvonik na preslicu. U crkvi je mramorni oltar iz 1722. datiran natpisom na latinskom. Natpis spominje i Viktora Ruffinija za čijeg je upravljanja učinjen. Jedan od kipova je i Sv. Rok, zaštitnik od kuge. Neki drveni kipovi koji su sastavni dio oltara čak su i stariji od oltara koji je rađen s namjerom da ih se naknadno uklopi u oltar. Titular Sv. Petar vjerojatno je dat zato što se južnije od Barata nekada nalazio samostan Sv. Petra u Okovima, od kojeg danas postoje samo ostaci.

Informacije sam pronašla vršljajući internetom. Riječ je o tekstovima gospodina Medena (Anton Meden) iz Kanfanara, entuzijastu kojemu Kanfanar može zahvaliti puno saznanja o njegovoj prošlosti.



swirl @ 17:03 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, svibanj 7, 2010

Među mnoštvom priča i legendi vezanih za  Dvigrad kraj Kanfanara (link) postoji i legenda o kugi.
Legenda kaže da se kuga u obliku mlade djevojke prikazala jednom dječaku koji je živio s obitelji u Dvigradu. Djevojka mu je pristupila vrlo kasno navečer i molila dječaka da je odnese na stijenu Sv. Anđela kraj Dvigrada (link). Dječak je bio zabrinut kako će to učiniti jer nije bio toliko jak no djevojka mu je rekla da je ona vrlo lagana. I stvarno! Dječak uprtio „djevojku kugu“, odnio je na stijenu Sv. Anđela i tamo je ostavio. Prije povratka u Dvigrad „djevojka kuga“ je rekla dječaku: „Ja sam kuga, ako imaš koga od svojih u Dvigradu, hitno se vrati po njih i izvedi ih iz grada van jer će svi ostali pomrijeti“. Dječak se vratio u Dvigrad, istog trena napustio grad sa svojom majkom, bratom i sestrom i otišao prema Kanfanaru. Po ovoj legendi upravo su oni prvi stanovnici Kanfanara.
Izvor: „Istarske narodne priče“, Maja Bošković Stulli
swirl @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, veljača 26, 2010

Kumbašeja, preuzeto sa službenih stranica općine Kanfanar
Kanfanar i okolica su na krškom terenu pa je ovdje niz jama. 
Kod sela Mrgani nalaze se dvije, dubine 45 i 95 m. Kod sela Burići nalazi se opet nekoliko jama. Tu je i jama Kumbašeja velika duboka 175 m. S promjerom od 50 m to je jama s najvećim otvorom na istarskom tlu tako da danje svjetlo dopire do njezinog dna. Uz nju je vezana legenda (vidi link). U blizini je i Kumbašeja mala. 
Kod Burića je 1996. godine otkrivena i nova jama, vrlo uskog ulaza, a speleolozi se došli do čak 127 metara dubine. Jama ima nekoliko dvorana, izuzetno bogatstvo stalagmita i stalaktita te slap vode. Otvor je vrlo uzak, a ulazak nije moguć, osim naravno speleolozima zbog velikih strmina za koje treba i puno više od želje da se jama vidi. Speleolozi jednu od otkrivenih dvorana drže najljepšom od svih koje su do sada vidjeli u Istri. 
Izvor: Kanfanar i Kanfanarština (tekst pod naslovom Jama kod sela Burići – Kanfanar pisao Silvio Legović)

swirl @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 21, 2009

Odmah ispod crkve Sv. Agate (link) nalaze se ostaci zidina gradine Kašteljir. Gradina je bila naseljena prije dolaska Rimljana, a na istom mjestu je bilo i srednjevjekovno naselje. U ranom srednjem vijeku, na najvišem je dijelu tog naselja nastalog na mjestu prethistorijske gradine (znači jedno pedesetak metara ispod Sv. Agate) sagrađena je crkva Sv. Jakova čiji su ostaci vidljivi i danas (u ovom zelenilu su vidljive ruševine). 
Današnja Jakovlja, veliki sajam po kojem je poznat Kanfanar, započela se održavati u srednjem vijeku upravo kraj Sv. Jakova.
swirl @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 15, 2009

Prvi radovi na izgradnji pruge u Istri započeli su 17. prosinca 1873. u Pazinu. Za oko tri godine izgrađeno je 122 km pruge Divača – Pula i odvojak dužine 21 km od Kanfanara do Rovinja. Rovinj se naknadno izborio za prugu zbog sve većeg broja turista, ali i poprilično jake proizvodnje Rovinja i okolice u drugoj polovici 19.st. (više o tome u "folderu" Rovinj).
Prva vožnja vlakom u Istri i to na obe relacije (Divača - Pula i Kanfanar – Rovinj) bila je 20. rujna 1876. Dok je pruga Divača – Pula i danas u uporabi, vlak više ne vozi od Kanfanara do Rovinja. Zbog sve više automobila i boljih cesta značaj tog dijela pruge počeo je padati sredinom 20.st., a zadnja vožnja bila je 20. listopada 1966. I dan danas je u Rovinju sačuvana zgrada nekadašnjeg kolodvora (u uvali Valdibora).
U ime tih ne tako davnih vremena i danas svjedoče željezničke stanice koje nisu bitnije promijenile svoj izgled od same izgradnje krajem 19.st. (na slici je željeznička stanica u Kanfanaru).
Postojale su težnje da se obnovi pruga Kanfanar - Rovinj, ako ne iz drugih razloga onda zbog turizma. No od toga ništa, zadnji pokušaj bio je 1990. Kada je takav plan onemogućio rat. I ova pruga je tako, poput Parenzane, ušla u povijest.
swirl @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 29, 2009
Maružini su selo južno od Kanfanara, a malo van sela je crkva Sv. Marija od Snijega.
Crkva ima upisanu četverokutnu apsidu. U novije vrijeme crkva je obnovljena pa i ožbukana iznutra tako da je nova žbuka prekrila tragove koji bi mogli olakšati precizniju dataciju crkve. No u doba kada je prof. Fučić istraživao crkvu te nove žbuke nije bilo i prof. Fučić je bio u mogućnosti evidentirani ono danas skriveno oku. Prof. Fučić je tada otkrio i ostatke freske iz 12.st. u apsidi. U njegovoj dokumentaciji ostalo je zabilježeno niz spolija s pleterom ugrađenih u crkvu te postojanje polukružnih prozora koji su kasnije zazidani.
S vanjske strane crkve i danas je vidljivo niz spolija s pleterom. Smatra se da je crkva izgrađena u 11. ili 12.st.
Izvor: Istarska enciklopedija, Romaničke crkve u Istri, Damir Demonja
swirl @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, lipanj 19, 2009
Za uvid u statut preporučujem nabaviti knjigu Dvigradski statut, a posebno preporučujem pročitati u knjizi tekst pod nazivom „Pravna baština dvigradskog statuta“ (tekst napisala Nella Lonza).
Naravno iluzorno je zamišljati kako je tada sve savršeno funkcioniralo. Dapače, ljudski rod je specijaliziran za nakaradnost u moralu, ponašanju... i sprovađanju zakona.
Statut spominje točarinu, poseban porez na maloprodaju vina. Tako se štitila domaća proizvodnja vina, a uvoz vina bio je moguć samo kada je prodano svo domaće vino (vrlo zgodno je to danas znati kada niz domaćih proizvoda propada, a niz nekvalitetne robe uvozimo šakom i kapom).  
Statut je definirao i „radno vrijeme“ oštarija, ali i plaćanje jer kada se pilo na dug - dug je trebalo podmiriti u najviše tri dana (neću komentirati današnju nelikvidnost).
Svjetovna se vlast nije miješala u crkvenu, ali je (vrlo vrlo vrlo interesantno) imala pravo nadzirati crkvenu blagajnu.
Pravom prvokupa nastojalo se onemogućiti usitnjavanje obiteljske imovine, a imali su ga prvi srodnici i susjedi prilikom prodaje neke npr. nekretnine.  Da se pravo prvokupa ne izigra postojalo je niz ograničenja koja su onemogućavala malverzacije. Između ostaloga, ako bi se onaj tko ima pravo prvokupa to pravo ostvario, nije mogao naknadno propustiti tu imovinu nekom trećem.  Prodaja strancima uvijek je bila pod posebnom lupom (i ovo je bolje ne-komentirati).
Sve što je moglo biti sporno (objave, zakoni, ugovori...) trebalo je biti rečeno javnosti, i to ne bilo kada i bilo gdje nego na gradskom trgu za vrijeme najveće gužve, obično nakon nedjeljne mise. Tu je ulogu imao općinski glasnik koji bi izvikivao sve novosti. Tako bi svi mogli biti upoznati sa npr. novim kupovinama i slično te su mogli na vrijeme reagirati ukoliko je riječ o spornom ugovoru.
Dok su blagdani proglašeni neradnima, ipak je postojalo razumijevanje pa se tako priznavalo da rad na polju i niz drugih zanimanja ne mogu pratiti blagdanske definicije. Uprava je imala pravo proglasiti za koje vrste zanimanja blagdan nije obavezan.
Statut je poticao stanogradnju te je davao male građevinske čestice na kojem se morao izgraditi građevinski objekt. Ukoliko je prošla godina dana, a kuća se nije izgradila onaj tko je dobio zemlju od općine ostajao je bez nje.
Stranac koji je došao u Dvigrad mogao je postati Dvegrajcem samo ako je zadovoljio niz preduvjeta. Onaj tko ih nije ispunio nije postajao Dvigrajcem te se morao odseliti.

Glava XLV
O zabrani prodaje vina u krčmi noću
Nitko neka se ne usudi noću, nakon zvonjenja trećeg zvona, držati otvorenu krčmu, prodavati vino, biti u krčmi ili u nju ulaziti, pod prijetnjom globe od dvadeset solada malih denara svakom prekršitelju i svaki put. Globa neka pripadne Općini, a ako bi to tko prijavio, neka mu pripadne polovica globe.

Izvor: Dvigradski statut 
Na slici: Dvigradski trg ispred crkve Sv. Sofije, u srednjem vijeku na ovom trgu nalazile su se, osim crkve,  četiri važne zgrade za život grada, fontik, palača načelnika, palača općine i kaptol.
swirl @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 7, 2009
Dok je Venecija u dužem razdoblju bila gopodarica Dvigrada čime je krojila najvažnije odluke, sam Dvigrad je imao ograničenu autonomiju i moduse po kojima se radilo i živjelo.
Važno dvigradsko tijelo bilo je njegovo Vijeće. Donosilo je važne propise, pazeći da su u skladu sa Statutom, ali i u skladu sa željama Venecije. Članovi Vijeća bili su iz plemenitaških obitelji Dvigrada i postojali su članovima automatizmom, nakon dvadesete godine života. Nakon 25. godine mogli su dobiti i neku drugu dužnost. Pozivali su se na sastanke osobno ili zvonom, za sastanak je trebao kvorum od barem 2/3 članova vijeća, a odluke su se donosile većinom glasova. Vrijedno je znati da su postojale globe u slučaju izostanka sa sastanka vijeća ili pak ometanja njegovog rada i napuštanja sastanaka.
Osim Vijeća Dvigrad je imao dva suca koji su se bavili građanskim i kaznenim predmetima. Kako bi njihova odluka bila pravedna (mada je i to društvo bilo daleko od savršenstva jer je uvijek postojala pravda i „pravda“) sudac nije mogao suditi u nekom sporu u kojem je njegov uži član obitelji. Suci nisu bili naročitog obrazovanja te u tom smislu ni financijska naknada za njihov rad nije bila baš prebogata. Osim toga, poput mandata blagajnika i odvjetnika, i suci su imali kratki četveromjesečni mandat. Smisao ovih kratkih mandata bio je spriječiti da se osile, što je prvenstveno  odgovaralo upravo Veneciji.
Manje odgovorne funkcije imale su jednogodišnji mandat.
Naravno da je postojao i notar koji se bavio izradom pravovaljanih ugovora i oporuka. Od izrade skice dokumenta do njegovog finaliziranja postojao je definirani rok tako da notari nisu mogli biti „spavači“ na svom poslu.
Poseban stručnjak za pravne akte bio je kancelar, a u skraćenom obliku je akte zapisivao u posebnu knjigu (knjiga imbrevijatura) te se u slučaju gubitka originala sadržaj mogao u skraćenom obliku naći u toj knjizi. Njegov mandat je bio stalan... dok je kancelar vrijedio jer je za posao trebalo bogato znanje. Ukoliko stvari nisu štimale Vijeće ga je moglo smijeniti. Bio je najbolje plaćena funkcija upravo zbog svog obrazovanja.
Često je ulogu kancelara i notara imala ista osoba, a vrlo često zbog njegove edukacije bila je riječ o osobi koja je dolazila iz Italije. Interesantan je podatak da je notar u slučaju izrade lažne isprave bio teško kažnjen, odsjekla bi mu se ruka čime nije više nikada mogao raditi svoj posao.

Glava VII
O bilježnicima koji izrade lažnu izjavu
Ako neki bilježnik prijevarno bude napisao lažnu ispravu ili je na drugačiji način iskvario, neka mu se odsječe desna ruka bez oprosta i neka lažna isprava bude bez vrijednosti, i neka takav bilježnik bude zauvijek beščasan i neka se njegovim pismenima više ne poklanja nikakva vjera.
Općinski glasnik je bio onaj tko je izvikivao svim stanovnicima nove odluke. Posebnu funkciju imao je kovač, također kao osoba u trajnoj službi, te su zakonom bila regulirana njegova primanja, a na raspolaganje je dobivao alat i radionica.
Jednogodišnji mandat je imao i načelnik, obično stranac, koji je primao ukupan iznos dovoljan za svoju plaću, ali i za njegovog konja , slugu i sve ostalo. Time je bilo omenogućeno, s obzirom na fiksnu plaću, da nabija troškove nebu pod oblake, a i korupcija je bila smanjena na minimum s obzirom da je kao stranac dolazio na novo područje i tu ostajao samo godinu dana.
Izvor: Dvigradski statut 
swirl @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, lipanj 6, 2009
Gradovi srednjovjekovne Istre (i šire) imali su svoje statute kojima se regulirao život grada, pa ni Dvigrad nije iznimka.
Od njegovog statuta nije sačuvan original, ali je sačuvan latinski prijepis. Čuva se u Državnom arhivu u Pazinu.
Prijepis je nađen u 19.st., a nastao je negdje početkom 15.st. tako da je originalni dokument još i stariji. Postoji mogućnost da ni taj original nije najstariji dvigradski statut jer se u tekstu statuta aludira na postojanje još starijeg dokumenta.
S obzirom da je dvigradski statut samo jedan od mletačkih statuta s područja Istre sa statutima drugih istarskih gradova ima niz sličnosti. Moguće je da su se radili po „špranci“, a zatim postajali specifičniji daljnjim nadopunama teksta.
Nađeni latinski prijepis dvigradskog statuta tako sadrži niz dopuna pisanih raznim rukopisima, ima markirana najčešće korištena poglavlja pa već samim izgledom dokazuje kako je riječ o često korištenom prijepisu u dvigradskoj praksi i to u dugom vremenskom razdoblju.
Osim latinskog, postoji i mlađi talijanski prijepis. On se čuva u Državnom arhivu u Trstu,a vjerojatno je nastao negdje u 17.st. Danas olakšava čitanje latinske verzije čija su slova na nekim stranicama gotovo nečitljiva.
No ljubiteljima Istre danas je na raspolaganju i Dvigradski statut tiskan 2007. godine. Sadrži preslike latinskog prijepisa, uvodne tekstove u povijest Dvigrada kao i savršen uvod u pravnu povijest čak i za nas amatere kojeg je napisala Nella Lonza.
I na koncu, ideju o prijevodu latinskog prijepisa statuta dugujemo upravo "Udruzi za očuvanje i promociju nasljeđa Dvegrajci". Veliku su im pomoć pružili gospodin Jakov Jelinčić (prijevod s latinskog) i gospođa Nella Lonza (pomoć za pravnu terminologiju). 
Tako je samostalna inicijativa Dvegrajaca uz pomoć nekoliko stručnjaka naknadno samo uklopljena u planove objave statuta i nekih drugih istarskih gradića.
Izvor: Dvigradski statut
swirl @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, lipanj 5, 2009
Jedne od najstarijih fresaka na području Istre, one iz Sv. Sofije u Dvigradu, opisao je novigradski biskup Tommasini. 
Biskup je bio u Dvigradu 1650. kada su Dvigrad već napustili njegovi stanovnici, ali se Sv. Sofija i dalje održavala te su se u njoj služile mise. Crkvi se početkom 19.st. urušio krov tako da je to ubrzalo njezino propadanje i nestanak fresaka koje su, kao i sama crkva, fascinirale Tommasinija. Danas je sačuvan samo manji fragment freske koji se čuva u Arheološkom muzeju u Puli, ali je njihova ljepota sačuvana u zapisima novigradskog biskupa.
Tako njegov opis crkve spominje prikaz grada Jeruzalema, okruženog jakom vojskom koja je s morske strane nagomilala veliki broj galija. Ovaj se prikaz nalazio na svodu.
U crkvenim lađama bile su freske koje su prikazivale prizore iz starog i novog zavjeta. Apsida je imala naslikanih 12 apostola, a na oltaru je bila Bogorodica. Osim nje tu je bila naslikana i Sv. Sofija s dva grada u svojim rukama (Dvigrad).
Tommasini je zapisao kako je cijela unutrašnjost Sv. Sofije bila oslikana. No zapisao je i to da je sam Dvigrad napušten, da u njemu živi nekoliko siromašnih stanovnika koji su napušteni i zaboravljeni od cijeloga svijeta
Izvor: Kanfanar i Kanfanarština
swirl @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 31, 2009

I sam je Dvigrad (na slici) u brončanom i željeznom dobu bio prethistorijska gradina. Mada su materjalni ostaci tih davnih stanovnika uglavnom nestali izgradnjom kasnijeg Dvigrada, nešto ostataka keramike ipak je otkriveno 1906. godine kada se gradila cesta Kanfanar – Mrgani (cesta prolazi kraj Dvigrada). Nešto ostataka nađeno je i prilikom arheološkog istraživanja Dvigrada desetak metara od crkve Sv. Sofije.
Jedna gradina postojala je na brdu Marozula sjeverno od Mrgana. Zatim je postojala gradina kraj Limskog kanala te gradina Sv. Martin (link).
Cijeli taj kraj bio je u to davno doba gušće naseljen nego danas.
Posjetite li Kanfanar i produžite prema Vidulinima dolazite do crkve Sv. Agate (link). Ispod crkve (južnije od nje) nalazila se gradina Kašteljir. 
Gradina je imala tri sloja bedema. Gradina vjerojatno nije bila naseljena od rimskog doba pa sve do ranog srednjeg vijeka kada je na najvišem dijelu nekadašnje gradine napravljena crkvica Sv. Jakova čije ruševine postoje i danas. Život cijelog ovog kraja, pa tako i gradine Kašteljir, omogućavao je obližnji izvor vode te još nekoliko manjih izvora u okolici.
Oko Sv. Jakova pretpostavlja se da je u srednjem vijeku postojao samostan. Ruševine samostana vidio je i biskup Tommasini (link) te je i sam pretpostavio kako je riječ o nekadašnjem samostanu. U njegovo doba Sv. Jakov je još bio u uporabi. Područje oko Sv. Jakova bilo je i mjesto održavanja velikog sajma i to na dan sveca Sv. Jakova (25. srpnja). Njegujući tradiciju i danas se u Kanfanaru održava poznati sajam Jakovlja.
Lokalitet Kašteljir nije istražen, mada je ostavio traga u staroj dokumentaciji zaljubljenika u Istru. Anton Meden iz Kanfanara spada u današnje zaljubljenike u Istru pa otkriće niza keramičkih ulomaka na ovom lokalitetu možemo zahvaliti upravo njemu.
Izvor: Kanfanar i Kanfanarština (tekst pod naslovom „Kašteljir“ napisala Kristina Mihovilić)
swirl @ 15:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 27, 2009

Sjeveroistočno od Rovinjskog Sela nalaze se ostaci Karaštaka (slika dolje), još jedne istarske prethistorijske gradine. Za razliku od Monkodonje (link) koja je imala tri sloja bedema, Karaštak je imao dva sloja pa tako i dva dijela naselja. 
Tehnika građenja zidina uobičajena je za to doba – svaki bedem činila su dva vanjska zida građena od krupnog kamenja tehnikom suhozida, dok je šupljina među njima popunjavana sitnim kamenjem. Vanjski sloj zidina imao je vrata na istočnoj strani. Ispočetka su ta vrata bila jednostavna, ali kako je rasla potreba za zaštitom stanovnika gradine tako su i ova glavna vrata u naselje postajala složenija. Vrata na unutrašnjem bedemu i dalje su ostala jednostavna jer nisu imala toliko važnu obrambenu ulogu. Od njih (tih unutrašnjih vrata) je uz bedem vodio hodnik sve do najviše točke naselja. Značenje tog hodnika još je i danas tajna.
U blizini Karaštaka, osim tumula na Maklavunu (link) otkriven je i tumul na Žamnjaku visine 2 metra, a promjera 13 metara. Za razliku od maklavunskog, grobnica na Žamnjaku nalazila se točno u centru kružnice, a u njoj su otkrivena tijela 3 pokojnika. 
Sudbina maklavunskog tumula (na slici - na vrhu i do samog ruba kamenoloma) ne odiše optimizmom. Kamenolom je „stigao“ do samog ruba tumula i, nastali li i dalje napredovati, i ova će vrijedna ostavština pradavnih stanovnika Istre otići u nepovrat. A tada – tada će biti kasno!
Izvor: Zbornik radova "Kanfanar i Kanfanarština" 
swirl @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 6, 2009
Uz razne priče na mom blogu evo jedne poprilično misteriozne. Vezana je uz Kanfanar i njegovu župnu crkvu, crkvu Sv. Silvestra.
Prije desetak godina (negdje 1994.) u kanfanarsku je župnu crkvu udario grom pa je stradao i automat za zvonjenje i zvonjenje je trebalo „odraditi“ ručno. Tadašnji župnik Zorko Ritoša zamolio je Maria Paulića iz Kanfanara da svake večeri ručno uključi zvona. I tako je, jednog rujanskog dana u večernjim satima, kada je crkva tonula u mrak, Mario Paulić otišao u crkvu i prije paljenja svjetla otkrio – kanfanarski misterij. Pokazalo se da svake večeri u mraku s lijeve strane oltara izranja tajanstveni lik nekog starca.
Mnogi su tada izgled tog lika povezivali s tadašnjim papom ili nekim drugim, a u Kanfanar su počeli dolaziti i ljudi iz okolice kako bi se na vlastite oči uvjerili u neobičnu pojavu. Mise su bile neobično posjećene.
Pa sad, hoćete li vjerovati kako je riječ o fenomenu ili je rješenje samo u postavljanju reflektora te godine ispred crkve, ovisi o vama, no uspijete li u sumrak ući u crkvu i danas ćete vidjeti tajanstveni lik.
No u svakom slučaju priču vrijedi zabilježiti.
Kao i onu još tajanstveniju iz iste crkve 1930. godine (link).
swirl @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 31, 2009
Osim Sv. Marije od Lakuća u okolici Dvigrada nalazi se niz crkvica. Na povišenom, odmah nasuprot Dvigrada (pređete cestu i popenjete se dvadesetak metara) nalazi se crkvica Sv. Antuna Opata. I njezine je zidove oslikao takozvani Šareni majstor, poput zidova crkve Sv. Marije od Lakuća (link).
Ako nastavite voziti bijelom cestom od Sv. Marije od Lakuća prema unutrašnjosti Istre, tu je Sv. Ilija. Do Sv. Ilije nisam stigla jer je oko crkvice sve obraslo pa sam je slikala iz Dvigrada. U Istarskoj enciklopediji piše da je nad vratima upisana 1492. godina kada je crkva pregrađena, a sagrađena je negdje početkom 14.st.
Ako pak vozite od Dvigrada prema Kanfanaru odmah uz cestu su ruševine Sv. Petronile. Crkva je imala istaknutu četverokutnu apsidu, a bila je sastavni dio benediktinske opatije. Građena je negdje u 13.st. 
Izvori: Istarska enciklopedija, Romaničke crkve u Istri (Damir Demonja)
swirl @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 25, 2009
U samom dnu Limskog zaljeva nalazi se put kojim možete doći do Romualdove pećine (link). 
Iznad pećine se nalazi crkvica Sv. Martina (na slici dolje lijevo), a do nje možete doći i s druge strane, bijelom cesticom koja vodi od posljednjeg sela do same crkvice (ne sjećam se kako se zovu sela, no prema njima skrećete sa ceste Rovinj - Kanfanar).
Preko puta brda gdje je Sv. Martin, dakle na suprotnoj strani Limskog zaljeva, nalazila se gradina. Bila je smještena na izvanrednom mjestu - s pogledom koji je garantirao kontrolu nad okolinom. Na dvije strane od gradine je strma klisura koja je bila dovoljna zaštita naselja pa je samo s druge dvije strane imala obrambene bedeme. Na gradini su otkriveni grobovi iz razdoblja od 11. do 8.st.p.n.e., a postoje dokazi da se u njoj živjelo sve do antike.
Kada vozite prema Limskog zaljevu, dok je s lijeve strane cesta koja vodi upravo u zaljev, s desne je bijela cesta kojom se možete voziti po Limskoj Dragi (slikala sam Limsku Dragu s brežuljka gdje je Sv. Martin). Cestica je idealna za bicikliste, ali se može proći i s autom pogotovo ako je suho. Izaći ćete kod Sv. Marije kod Lakuća (link) ispod Dvigrada (mada se može i dalje, ali je taj drugi dio ipak malo opasniji za vožnju autom). Proći ćete i ispod onog visokog vijadukta kod Kanfanara (slika dolje desno).
Sama Limska Draga završava tek kod Berma tako da joj je dužina oko 30 km. Pretpostavlja se da je to nekada davno bio tok rijeke Pazinčice.
 
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 24, 2009
Najvećim ruševinama grada u Istri, Dvigradom, dominira crkva Sv. Sofije. Nekada se nalazila u centru naselja, danas je dio Dvigrada iza Sv. Sofije još neraskrčen.
Vjerojatno je sagrađena negdje u 5.st. kao znatno manja jednobrodna crkva. U 8.st. crkva se širi i dobiva tri upisane apside. Iz toga razdoblja datiraju freske, koje time spadaju među najstarije freske Istre. Prvi opis crkve, kao i opis prikaza fresaka (uglavnom iz Starog zavjeta) dao je novigradski biskup Tommasini. Kada je on posjetio Dvigrad naselje je već propadalo, ali je Sv. Sofija bila u dobrom stanju. Opise crkve i njezine tlocrte ostavili su i mnogi nakon Tommasinija tako da pretpostavljam kako se ovim opisima služe restauratori.
Crkva je naknadno dobila krstionicu, pa zvonik, a u 14.st. sakristiju. S izuzetkom sakristije negdje u 13. stoljeću dobila je svoj definitivan izgled.
Crkva je napuštena 1714. godine kada je župa preseljena u Kanfanar. U crkvu Sv. Silvestra u Kanfanaru preseljena je i propovijedaonica iz Dvigrada.
Napuštanje Sv. Sofije značilo je i definitivan kraj Dvigrada.
Posljednjih godina traju restauratorski radovi na Sv. Sofiji. Slike su od prije par dana. Unutra sam prebrojila skoro dvadesetak grobnica, većina njih već pokrivena mramorom dok su u jednoj, još nepokrivenoj, vidljive ljudske kosti. Ne znam koji je to bio stanovnik Dvigrada, svećenik ili moćnik jer - samo su se oni pokapali u crkvama, no nekako zaslužuje da ga brzo pokriju i vrate mu mir.
Izvori: Istarska enciklopedija, Romaničke crkve u Istri (Damir Demonja)


swirl @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 27, 2009
iz okolice Kanfanara
Na Kanfanarštini postoji legenda o dubokoj i strašnoj jami Bonvašeji. 
Legenda kaže da je u neko davno doba na njezinom mjestu bilo plodno polje, a vlasnik polja bio je slijep. Kako nije mogao obrađivati zemlju, dao je polje svom kumu, ali uz dogovor da urod svake godine pravedno dijele.
Nakon prvog uroda, priča dalje legenda, došao je slijepac na polje i zatražio polovicu uroda kako je i bilo dogovoreno. No kum je dogovor «shvatio» na svoj način te je od deset vreća sa žitom slijepcu dao samo četiri. Kako je dijelio vlasniku jednu, a sebi jednu, nakon svake vreće rekao bi slijepcu: «Evo popipaj, svakome po jedna», a na to bi slijepac «S kakvom mjerom mjeriš, s takvom neka i tebe Bog mjeri».
Kada je završila «pravedna» podjela uroda, nakrca kum na slijepčevog magarca četiri vreće, a na svoja kola ostatak, šest vreća. Kada je htio krenuti kući, popeo se kum na kola i povikao na volove da krenu. Ali se u taj čas pod kolima otvorila zemlja i tako je nestao i kum i volovi i kola i žito, a nastala je jama Bonvašeja.
Spilja Kumbašeja nalazi se južnije od Kanfanara i stvarno je najdublja spilja na ovom području. Postoje i priče kako su nekada čak zločinci u nju bacali tijela onih koje su ubili.

Izvor: Legende i priče Istre, Davor Šišović
Riječ je o maloj knjižici punoj priča s područja Istre koja se izdaje povodom Legendfesta - festivala narodnih priča, legendi i mitova Istre. Knjižica s ovom pričom izdana je 2008. godine. Više o Legendfestu ovdje

Zahvaljujući pomoći Davida, člana "Dvegrajaca" (udruge koja radi na očuvanju baštine Kanfanarštine), dodala sam naziv Kumbašeja, naziv kojeg stvarno koriste stanovnici Kanfanara i okolice, kao što sam saznala i nastavak ove legende:
Naime, legenda dalje kaže kako se i dan danas, na točno određeni dan u godini, kod jame može čuti glas zločestog kuma kako viče na volove da povuku kola.
swirl @ 17:51 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, siječanj 16, 2009
Ovo nije rasprava o pušenju i njegovim posljedicama, niti o zakonu o zabrani pušenja, prestanku rada Tvornice duhana u Zagrebu ili pak preseljenju tvornice u okolicu Kanfanara (drugim riječima – suzdržite se). 
Ovo je tekst o jednom modernom zdanju kojega gledam svaki put kada dolazim u Istru jer se nalazi uz sam ipsilon. I mada nisam neki ljubitelj modernih ogromnih zgrada, moram priznati da je riječ o nečemu što vrijedi pogledati. Pa sam se tako jednom iz Kanfanara uputila prema Adrisu da ga vidim izbliza, bez da tutnjim po cesti prema Puli.
Do unazad godinu ili dvije bio je to ružan betonski kompleks i svaki put sam njurgala što to čudo ima raditi u Istri. I tada je došlo do metamorfoze «žabe u kraljevića».
Beton je obložen pločama u nekoliko diskretnih boja, dodana je noćna rasvjeta koja u noći cijelom kompleksu daje čaroban dojam, a okoliš je sređen kao u najljepšim vrtovima (noćne fotografije kompleksa slikao je S.Š., dnevne ja što baš i nije problem zaključiti).
Pročišćena voda korištena u proizvodnji slijeva se u malo akumulacijsko jezero. Tok te vode ide preko imitacije istarskih suhozida tvoreći slapove. Kako bi se razbio dojam ogromnih zgrada u prirodi, učinjena su mala, zelena brdašca koja imitiraju istarski pejzaž. Učinjen je i park koji je zasađen biljem koje i samo uspijeva u Istri. Okoliš je uređen po projektu arhitekta Lida Sošića.
Same zgrade su relativno niske, terasasto ipak poprilično uklopljene u okoliš, a izmjenom nekoliko boja na vanjskim zidovima ogromne površine se lome i tako izgledaju manje. Oblici na zidovima u nekoliko tonova sive boje mijenjaju se ovisno o položaju promatrača. Zgrade je projektirao Branko Kincl, akademik. Uz tvorničke hale, sa stražnje strane, nalaze se upravna zgrada te hale za proizvodnju kartonske ambalaže, izgrađene na drugačiji način od proizvodnih hala, ali opet u savršenoj harmoniji.
Sve u svemu, rijetki primjerak moderne arhitekture koji je u Hrvatskoj vrijedan posjete. Još je posebnija igra svjetla koje noću mijenjaju izgled cijelog kompleksa.
Izvor: Franina i Jurina 2008, Adrisov tvornički kompleks u Kanfanaru, Aldo Pokrajac
swirl @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, srpanj 4, 2008
 
Stanovnici Dvigrada, Dvegrajci, imali su svoju crkvu, crkvu Sv. Sofije. Napuštanjem Dvigrada i doseljavanjem njegovih stanovnika u Kanfanar, stara kanfanarska crkva postala je pretijesna za naglo povećan broj stanovnika. Na mjestu te stare, manje crkve iz 13.st. sagrađena je nova 1696. godine, crkva Svetog Silvestra.
Godine 1714. biskup Vaira posvetio je novu crkvu, crkvu Sv. Silvestra, a te je godine iz Sv. Sofije iz Dvigarad preseljena u Sv. Silvestra stara dvigradska propovjedaonica iz 13.st. (na slici desno). Nešto kasnije, 1732. crkva je dobila zvonik.
U tekstu Antona Medena (predsjednik kanfanarske udruge za primicanje povijesnog nasljeđa Dvegrajci) o Kanfanaru kojeg sam našla na internetu (link) naišla sam na jedan podatak kojeg nisam vidjela u vodičima koje sam prelistavala ne znam koliko puta. Anton Meden navodi kako se u crkvi Sv. Silvestra 1930. godine desio jedan čudan događaj o kojemu se u tadašnjoj štampi puno pisalo. Za vrijeme mise na Božić ljudi na misi koji su stajali u prvim redovima vidjeli su glavu Isusa s krunom od trnja. Osim u štampi, događaj se godinama prepričavao u Kanfanarštini.
Uz crkvu se veže još jedna posebnost. Prije 2-3 godine u crkvi se betonski pod mijenjao kamenim i prilikom radova otkrivene su 23 grobnice za koje nisu znali ni najstariji Kanfanarci.
Grobovi datiraju iz razdoblja od 1713. (godina dana prije posvećenja crkve) pa do 1802. godine. Jedan od grobova je i grob jednog od posljednjih dvigradskih kanonika Jure Georgiusa Korenića, a ostali su grobovi svećenika te nekoliko obitelji s područja Kanfanarštine. Tvrtka Kapitel iz Žminja te njezin vlasnik, arhitekt Branko Orbanić, specijalizirani za rad sa starim materijalima i starim tehnikama obnovu poda izveli su na način da se do tada sakrivene grobnice sačuvaju i diskretno izlože pogledima vjernika.
Ista tvrtka radi i na restauraciji Dvigrada, a upravo je Branko Orbanić uključen i u projekt obnove istarskih kažuna na Vodnjanštini o čemu sam već pisala.
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 29, 2008
 
Malo izvan Kanfanara (koliko se sjećam vozila sam prema Vidulinima) nalazi se crkva Sv. Agate poznata po freskama. Ne zna se kada je crkva građena, mada se vjeruje da je izuzetno stara. Nedaleko ispod crkve nalazi se izvor vode, oko koje su se često u prošlosti gradila naselja. Upravo zbog tog izvora neki misle da je vjerojatno u blizini još neotkriven kaštelijer kojeg je 1096. spominjao akvilejski patrijarh Volrih.
Po stilu gradnje zaključeno je da je crkva nastala negdje u prvom tisućljeću u predromanici. Njezine freske otkrivene su 1949. godine, a nalaze se na apsidi i na trijumfalnom luku. Najvjerojatnije su nastale prije 13.st. te spadaju među najstarije freske u Istri.
U apsidi je prikazan Krist sa svitkom na kojem piše REX IVDEORVM, dakle s pogrdnim natpisom koji je bio pribijen na križ na Golgoti. Oko njega su sveci i titularke crkve Sv. Agata i Sv. Lucija te samo jedanaest apostola. Za razliku od stila u Eufrazijani (bizantski), u ovim freskama bizantski je stil već poprilično izmijenjen mada se još može naslutiti. Ovakav stil fresko-slikarstva javlja se u razdoblju od 11.-13.st. 
Izvor: «Iz istarske spomeničke baštine», Branko Fučić

(obratite pažnju na opširan komentar od 07. kolovoza 2008.)
swirl @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, veljača 26, 2008

… jer ne znam kako bih nazvala to moje vječito vraćanje na ruševine Dvigrada (što na blogu, a što odlascima u Dvigrad).
Područje Limske drage, gdje se nalazi Dvigrad, bilo je gusto naseljeno i u pretpovijesno doba. Razlozi - plodna zemlja i mnogobrojni izvori pitke vode. Kada se gradila cesta Kanfanar – Mrgani (gradila se 1906. i njome dolazite do Dvigrada) nađeni su mnogobrojni predmeti iz toga razdoblja.
Dolaskom rimljana na ovom je području zavladao mir (koji je poprilično dugo potrajao) pa su zbijene prethistorijske gradine uglavnom napuštane, a stanovnici su se naseljavali u neograđenim područjima. Pretpostavlja se da je jedno takvo naselje bilo i kraj crkvice Marije od Lakuća (link) ispod ruševina Dvigrada. Izgleda da je iznimka bio upravo Dvigrad koji je i dalje živio svojim životom, unutar gradskih zidina.
Razdoblje relativnog mira prestaje prodorima barbarskih plemena kada se život ponovno počinje organizirati unutar naselja s obrambenim zidovima, a postojeći se bedemi (pa tako i u Dvigradu) obnavljaju ili pojačavaju. Iskapanja i istraživanja Dvigrada daleko su od kraja. No čak su i ona dokazala da, osim postojećih srednjevjekovnih zidina koje vidite i danas, postoje tragovi još nekoliko starijih slojeva gradskih bedema, iz ranog srednjeg vijeka, a možda i iz antike. Vjerojatno će puno više podataka o tome dati istraživanja koja na Dvigradu neprestance traju. Podsjećam, na karti Dvigrada (ponovno je stavljam) cijeli dio naselja lijevo od crkve Sv. Sofije ne možete posjetiti (ostatak naselja možete) i samo je ugrubo ispitan. 
Tajna važnosti Dvigrada bio je njegov položaj s kojeg puca vidik na poprilično velik dio okoline pa je tako omogućavao kontrolu prometa. No tajna je bila i u plovnost kroz Limsku dragu. Sve negdje do 13.st. u Limsku se dragu poprilično duboko moglo ući barkama i brodićima. Povlačenjem vode nastale su močvare koje su potom i presudile Dvigradu izazivajući brojne epidemije i tjerajući njegove stanovnike na napuštanje grada.
Dok se ono što danas nazivamo Dvigradom zvalo Moncastel ili Monkaštel, „grad blizanac“ na susjednom, nešto nižem brežuljku nazivao se Parentin.
Popnite se na Dvigrad, gledajte prema cesti kojom ste se dovezli iz Kanfanara. Parentin je na brežuljku s vaše desne strane, negdje u zelenilu. Parentin je vjerojatno nastao u bizantsko doba i najvjerojatnije je mlađi od Monkaštela. Doduše o Parentinu se zna vrlo malo, nedovoljno da se sa apsolutnom sigurnošću tvrdi da je mlađi. Napušten je negdje u srednjem vijeku, nije nikada arheološki istražen, a niz njegovih ostataka, po napuštanju, korišten je u Dvigradu (Monkaštelu) kao građevinski materijal. 
Pojam „grada blizanaca“ postoji i kraj Roča (Črni grad i Beli grad), a, doduše samo legenda o „gradu blizancu“, spominje se i kod Žminja
 
swirl @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, listopad 12, 2007

Jedna od legendi kaže da je na stijeni (na slici gore) u neposrednoj blizini Dvigrada bila kapelica koja je «branila» Dvigrad. Kapelica nije uopće spominjana u dokumentaciji koja je nađena, kao što nisu nađeni ni njezini ostaci, ali je stijena dovoljno čarobna da na njoj možemo zamisliti i tajanstvenu kapelicu.
I u Dvigradu nalazili su se zidovi ukrašeni freskama. Freske su se nalazile na unutarnjim zidovima crkve Sv. Sofije. Osim u Sv. Sofiji, freske su na zidovima grobljanske crkvice Sv. Marija od Lakuća. Groblje je još u funkciji, a nalazi se ispod Dvigrada, kada vozite prema Mrganima. Ne zna se ime autora, ali je zbog osebujnog stila prozvan «šarenim majstorom». U freske su urezani glagoljaški grafiti, najstariji iz 1494. Sv. marija od Lakuća je na prvoj slici ispod, a uvećala sam detalj iznad vrata crkve gdje se vide ostaci freski.
 
Više o Dvigradu u folderu "Dvigrad" s lijeve strane bloga
swirl @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 2, 2007

Neki zidovi kuća Dvigrada još i danas stoje do visine od drugog kata. Mnogi smatraju da je njihova očuvanost zapravo posljedica brižljivog skidanja greda i krovišta kako bi se oni i opet, kao dragocjeni materijal, iskoristili u gradnji novih kuća stanovnika koji su iz Dvigrada otišli u njegovu okolicu (i, neki bi rekli, u "bolji život").
Na taj se način nisu urušavale grede koje bi za sobom povukle i ostatak kuća.
Još jedna mala tajna ovog tajnovitog grada.
Inače, bila je riječ o tipičnim istarskim kućama, izgrađenim od kamena, a kameno je stubište direktno vodilo na prvi kat. Još i danas se u Dvigradu mogu naći ostaci ovih kamenih stuba kojima su se u svoje kuće penjali njegovi stanovnici
.

swirl @ 21:51 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, listopad 13, 2006

U blizini Kanfanara nalazi se Dvigrad, ostaci grada koje jednostavno morate posjetiti. Sam Dvigrad imao je (i danas se vidi veći dio tih kuća) oko 200 kuća, a procjenjuje se da je svojedobno imao oko 2.000 stanovnika. Ruševine grada nalaze se na oko 16.000 kvadratnih metara.

Na slici se nalazi karta Dvigrada. Ulazak u grad je s desne strane slike, uz zidine se lagano penjete kroz troje vrata do crkve sv. Sofije (upisala sam gdje se ona nalazi zbog lakšeg snalaženja). Dio grada na slici lijevo od Sofije se ne može vidjeti jer ruševine nisu očišćene od raslinja, ali sve ovo ostalo što vidite na slici i više je nego vrijedno posjete.
Dvigrad – grad kojeg nije spalila vatra, nije srušio rat, nego je jednostavno umro sam ostavši bez svojih stanovnika. 
Grad je postojao još u okviru rimske provincije, na granici između pulskog i porečkog agera. I samo mu ime kaže da su se ovdje prvo nalazila dva grada. Današnje su ruševine ostaci sjevernijeg grada (Moncastello), dok je drugi (Parentin) još sakriven raslinjem i nesaniran. Parentin je napušten negdje u 10. stoljeću.
Zbog važnog položaja, po nađenim ostacima, može se zaključiti da je grad bio razvijen i bogat. Kasnije su što barbari što bolesti učinili svoje i doveli do napuštanja Dvigrada.
Grad je u 14. stoljeću stradavao u ratu Đenovežana i Mlečana. Da ne bude monotono prvo su ga razorili Đenovežani, pa nedugo poslije i Mlečani. Nakon što su poklali skoro sve stanovnike u 15. stoljeću Mlečani ipak obnavljaju grad i cijelo jedno stoljeće (uzevši u obzir ljudsku povijest, glupost, megalomaniju i slično usudila bih se reći da je to solidno dug period), grad napreduje. U 16. stoljeću grad pati zbog ratovanja Mlečana s Austrijancima, a nakon toga i zbog «uskočkog rata». Ali ostaje neosvojiv.
U 17. stoljeću Istrom haraju malarija i kuga, pa i stanovnici Dvigrada (njih oko sedamsto) bježe u Kanfanar. Oko 1630. grad je posve napušten, s izuzetkom nekoliko najsiromašnijih obitelji. Godine 1714. konačno je napuštena i bazilika Sv. Sofije što znači definitivan kraj Dvigrada.
Još i danas postoje gradska vrata, dva prstena gradskih zidina, nekoliko obrambenih kula, te ostaci oko dvjesto kuća koje su činile Dvigrad. 
I još jedna u nizu istarskih priča kaže kako je Dvigrad bio «Grad zaljubljenih». Tko je u njega došao, izašao je iz grada još zaljubljeniji (eto ideje za one koji se spremaju bračnom savjetniku).
Crkva sv. Sofije (upravo
u fazi daljnje sanacije)
Unutrašnjost sv. Sofije
 Unutrašnjost sv. Sofije
Utvrda Dvigrada

I još malo utvrde
 Pogled sa zidina na ruševine Dvigrada
Ulice Dvigrada
Ulice Dvigrada
Sanacija Dvigrada započela je 1997. godine. Do tada je Dvigrad bio rijetki cilj turista i malo je bilo istarskih vodiča koji su spominjali grad. Danas broj posjetitelja raste. Do sada sam bila tri puta i svaki se put ponovno zaljubim u Dvigrad.


swirl @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare