Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
srijeda, travanj 16, 2014

... tada bi danas saznavali mnoge priče malih ljudi koji su se kroz stoljeća i stoljeća skupljali oko ovog izvora.

Svi koji su ovdje prolazili najčešće su na Valigaštru i zastali, bilo da sami popiju vodu i odmore, bilo da popije vodu stoka koju su gonili. Tu su se sretale žene koje su nosile vodu kući ili na polje vrijednim muževima koji su obrađivali zemlju. Tu su zastajali i goniči stoke, pastiri, seljaci na povratku s polja... Na Valigaštru su se sastajali rabotari, muškarci angažirani za rabotu (link). Valigaštar je bio i mjesto za okupljanje za karatadu (radna obaveza u vrijeme Venecije koja je vrijedila za sve vlasnike volova). U vrijeme talijanske vladavine kada je proglašena zabrana pečenja rakije, potajno se noću oko Valigaštra, dovoljno daleko da ih nitko ne nađe, ali i dovoljno blizu izvora, pekla rakija.

Nakon 2. svjetskog rata kraj Valigaštra bio je pokušaj podizanja vapnenice. Ideja je nastala 1950., ali je pokušaj neslavno završio. Vapnenica je podignuta, ali su jedne noći ložači vapnenice zaspali. Pokušaj ponovnog paljenja završio je fijaskom, kao i cijela ideja.

Blizu Valigaštra uzgajala se i konoplja. Nakon sjećenja, formirali su se tanki snopovi koji su se vozili na močenje, obično u more. U moru bi se snopovi namakali i po deset dana, a zatim se sušili pa drobili. Na koncu cijele ove procedure žene su na preslicama prele tanke niti konca od kojih se radilo platno.

Na Valigaštru puno vremena su provodili pastiri i pastirice. Kako bi im prije prošlo vrijeme ovdje su igrali igre poput praščićanja, kulenbanja (njihanje na stablu na kojeg si se stavilo uže ili posebna „motka“)...

Izvor: Valigaštar (Ante Bartolić i Just Ivetac)

swirl @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 28, 2011

Za vladavine Rima istarska je obala imala niz raskošnih vila, naselja, gradova, Obalno je područje bilo gusto naseljeno jer su u blizini gradova bile vile rustike čija je proizvodnja bila vezana uz opskrbu gradova, ali i izvoz. Dio izvoza bio je vezan uz luke, a dio se ostvarivao prometnicama koje su Rimljani gradili i tako povezivali osvojena područja i sa samim Rimom.

Unutrašnjost Istre u to doba nije bila bolje prometno povezana, a niti gušće naseljena. No ipak, svako toliko nabasa se na poneki ostatak iz antike.

Tako su u Karojbi, u grobljanskoj crkvici Sv. Andrije, nađeni takvi spomenici. Riječ je o nadgrobnim pločama koje se danas mogu vidjeti u Motovunu izložene na zidovima unutrašnjih vrata u sam grad.

Jedan je nadgrobni spomenik Publija Tedija Valensa, rođenog u rimskoj koloniji Trstu (Tergeste). Na natpisu piše kako je Publije bio stjegonoša vojne postrojbe s nazivom „Četvrta legija Flavijevska Sretna“. Vjerojatno je Publije, kako je pokopan u Karojbi, „odgulio“ svoj vojnički staž, a nakon umirovljenja je dobio od Rima posjed na području Karojbe. Kada se počelo malo više voditi računa o troškovima, vojnici su po umirovljenju dobivali posjede. Na ovaj su način ostali i dalje zaspoleni na svojoj zemlji, prehranjivali svoju obitelj, štedila se „kasica prasica“ Rima, a vodilo se računa i o blagotvornom učinku zemljoradnje po stresom načete psihe vojnika (interesantno jer mi se čini da su saznanja starog Rima bila nepoznata hrvatskoj politici).

U istoj crkvici otkriven je još jedan nagrobni spomenik. Ovaj put riječ je o braći Morano. Braća su bili Histri, ali su unovačeni u rimsku vojsku. Rufus Morano bio je u Devetoj legiji, drugi brat, čije ime nije sačuvano, u Jedanaestoj legiji. Oboje se, nakon dvadeset godina koliko je trajala vojna služba očito vratilo u svoj kraj.

Sama Karojba teško da je bila neki rimski gradić, no ipak je ova faza prošlosti ostavila i u Karojbi svoj pečat.

Izvor: Franina i Jurina 2011; 122-125

Na slici: Karojba

swirl @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 26, 2009

U zaseoku Konobari koji spada pod Rakotule nalazi se crkvica Sv. Magdalene iz 12.st. 
I ona je od vremena njezine davne izgrdnje do danas doživjela niz promjena. Jedna od pregradnji napravljena je u 18.st., a financiranje je omogućio Raguzzi, veleposjednik iz Vižinade čiji su posjedi bili oko crkvice. Upravo je ova obitelj za zaštitnika crkve, bez obzira na njezino ime, postavila Sv. Blaža. Godine 1785. nastao je ugovor kojim je za otkup zemlje po povoljnijoj cijeni od obitelji Raguzzi obitelj Gregorija Pahovića na sebe preuzela brigu i o održavanju crkve. Mada su oslobođeni te brige 1875. i danas se ista obitelj brine o crkvi. Crkva ima grubo izgrađen kameni oltar. Zvono je napravio još davne 1607. godine Jakop Decalderaiis.
Izvor: Rakotule – od Močitada do Krvara
Photo by Kljujuć
swirl @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 15, 2009
 
Više o crkvici Sv. Nikole ovdje (link). No pozabavimo li se samo njezinim glagoljaškim grafitima i onda ima dosta posla.
Prvi, najstariji grafit nastao je 1451. godine. Glasi: TO PISA PETAR LET G(OSPOD)NIH 1451 (naravno da su i godine upisane glagoljaškim slovima). Ne zna se tko je bio Petar, samo se nagađa da je bio glagoljaški pop jer su tada pismeni bili uglavnom samo popovi. Na slici je upravo ovaj grafit.
Drugi grafit glasi: SE PISA MIKULA PRE MARKA ŽAKAN, a treći je onaj vedar grafit koji «komentira» fresku koja prikazuje kako Sv. Nikola daruje miraz trima siromašnim djevojkama. Grafit glasi: DAJ I MENI NIKI SOLDIN MIKO TAKO TI BOGA.
Četvrti grafit je potpis nastao 1522. godine, a glasi: TO PISA POP MARTIN PRIBILOVIĆ 1522. Posljednji grafit također je napisan glagoljicom, a netko je zapisao na iskrivljenom latinskom: AMEN AMEN DIKO VOBIS DIŠIPULI ŠUI.

Inače, tražite li Rakotule, blizu Karojbe, znajte da je to cijeli niz malih naselja raštrkanih oko župnog središta sa crkvom Sv. Roka. U Rakotule spada Močitad koji je dobio ime po latinskom nazivu Mons Civitas kojeg možemo prevesti i kao grad na brdu. Tu se nalazila prethistorijska gradina, pa antička izvidnica i utvrđena kula za vrijeme Bizanta. Zatim tu su Špinovci (gdje svaka obitelj na svojoj zemlji ima svoj vlastiti izvor vode), Konobari ili Gornji Pahovići s crkvicom Sv. Marije Magdalene iz 16.st., Pahovići ili Donji Pahovići koji su bili najbogatije naselje u prošlosti, Rabki, Radoslavi, Nadalini, Pupičići, Milići, Kramari, Martineli i Kuzmi.
Uglavnom su zaseoci dobivali nazive po prezimenima ljudi koji su se ovdje naselili. Dok se neka od tih prezimena i danas mogu naći na području Rakotula, nekih više nema mada se mogu naći na području istre.
Izvor: Rakotule – od Močitada do Krvara
swirl @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 12, 2009
Na granici župe Rakotule s motovunskom župom nalazi se potok Krvar (link na pučke predaje o Krvaru).
Izvor mu je na 200 m nadmorske visine. Upravo je don Luka Kirac (link) pojasnio nastanak njegovog naziva. Zabilježio je pučku predaju u kojoj su stanovnici i branitelji kula Grč i Mons Civitas na potoku dočekali Slavene. U ovom ratnom sukobu pobijedili su Slaveni, a krv mnogobrojnih ubijenih i ranjenih, barem tako kaže predaja, obojila je vodu potoka.
Naselja poraženih bila su spaljena i potupno uništena, a danas su od njih ostali samo poneki kameni blokovi koji su ostaci obrambenih kula. Inače, u prapovijesti na oba su ova mjesta postojale gradine.
U svom toku Krvar radi nekoliko jezeraca (puča), ali i virova koji su znali biti opasni posebno za djecu koja su se oduvijek voljela kupati i igrati na potoku. U 20.st. ovdje je život izgubilo petero djece. Svoju pravu čud je potok Krvar (koji inače ne djeluje naročito opasno) pokazao 1934. godine. Troje mladih mladih pastira s ovog područja sklonilo se od nevremena ispod kamenog mosta uskotračne pruge Parenzane (link). No u njihovom skloništu zatekla ih je bujica koja odnijela njihova tijela kilometar nizvodno gdje su idući dan nađena.
I potok Krvar (na slici je njegovo ušće u rijeku Mirnu) u svojoj je povijesti bio načičkan popriličnim brojem mlinova. No danas ih nema. Ostaci njihovih zidina sakriveni su u gustom zelenilu.
Izvor: Rakotule – od Močitada do Krvara
swirl @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 28, 2008

Još i danas na području Rakotula živi priča o don Luki Kircu (link) i oružanom sukobu do kojeg je u Rakotulama došlo zbog njegove zaštite.
Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća fašisti su sakupili sve knjige i dokumente od Luke Kirca i počeli ih bacati u vatru koju su zapalili ispred crkve. Domaći ljudi su sakupili od oružja ono što su imali po kućama pa su, sakriveni iza zidića i kuća, počeli pucati na fašiste. U tom sukobu jedan fašist iz Motovuna je poginuo, drugi je umalo nastradao, a iznenađeni fašisti pobjegli su iz Rakotula zaprijetivši se povratkom i stradavanjem stanovnika. Nakon toga su ljudi iz Rakotula duže vrijeme sklanjali starce i djecu na sigurnije, a sami su organizirali cjelodnevne straže zajedno sa stanovnicima susjedne župe. Stražarska mjesta su bili zvonici Sv. Roka i Sv. Vitala. Za eventualno zamijećene pokrete neprijatelja razvijen je cijeli sistem dojave gdje je crkvena zvonjava imala ulogu prenošenja informacija.
Sama crkva Sv. Roka sagrađena je 1580. godine kada je i osnovana župa Rakotule, a promjene u vidu proširenja i produljenja doživjela je 1861. i 1934. Zvonik na kojem je bila gore spomenuta "osmatračnica" sagrađen je 1850. godine.
U sakristiji se nalazi zapis na kustodiji koji spominje godinu 1560. te bi mogao značiti da je crkva i starija no što se misli. U crkvi postoje i dvije grobnice iz 17.st.: jedna od obitelji Kramar, druga od svećenika Pavla Starića. U crkvi je, tijekom probijanja novih vrata sakristije, otkriven sloj žbuke s freskom Sv. Križa iz 16.st. Freska je skinuta zajedno sa slojem žbuke na kojoj je bila napravljena te je pohranjena u Poreču.
Posljednje je proširenje crkve (1934.) potaknuo mladi svećenik Kazimir Paić, inače rodom iz Sv. Ivana od Šterne. Nedugo nakon toga on se vratio u svoje rodno mjesto, a kao kapelana vojske domobrana ubili su ga partizani 29. travnja 1945.
Izvor: Rakotule – od Močitada do Krvara
swirl @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, prosinac 19, 2008

Rakotule je niz raštrkanih kuća u blizini Karojbe. Poznate su po don Luki Kircu i njegovom prisilnom boravku u Rakotulama (link), ali i po freskama crkvice Sv. Nikole (link). Sv. Nikola nalazi se na groblju Rakotula.
Crkvicu su u 14.st. sagradili tadašnji vlasnici posjeda na kojem su i Rakotule, obitelj Barbo, u čijem su vlasništvu bili i drugi veliki posjedi Istre. U 15. ili 16.st. crkvica je proširena.
Freske je otkrio upravo don Luka Kirac. Segmenti fresaka nađeni su u najstarijem dijelu crkve iz 14.st.
U apsidi je freska koja prikazuje Krista na prijestolju (prikaz Majestas Domini), a ispod su nacrtana 4 sveca , među njima i Sv. Nikola. Sjeverni i južni zid imaju freske koje prikazuje legende o Sv. Nikoli.
Tu su i prikazi Rođenje sveca, Sv. Nikola obara Artemidino drvo (po vjerovanju - u krošnji su živjeli demoni pa je obaranje drva jedan simboličan prikaz tjeranja zla).
I na koncu tu je i najpoznatija legenda o Sv. Nikoli koji daruje mirazom 3 siromašne djevojke, s uparanim zabavnim glagoljaškim grafitom (vidi link).
Freske su rad dva različita majstora koje je angažirala obitelj Barbo. Dok je jedan radio freske u apsidi, drugi je radio freske po zidovima. Freske su rađene pod utjecajem Giotta, te je vjerojatno riječ o umjetnicima iz Italije. Za razliku od drugih fresaka Istre, prikazi su dosta realniji, na neki način i kvalitetnijih riješenja kompozicija.
Izvor: Franina i Jurina 2001., «Rakotulska legenda», Josip Šiklić
Sv. Nikola poklanja miraz

Poznati glagoljaški grafit iz Sv. Nikole
I na kraju, hvala Jerolimu na slikama
swirl @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 11, 2008
Luka Kirac rođen je u Medulinu 1860. godine. Nakon školovanja bio je kapelan pa župnik u nizu mjesta u Poreštini i Puljštini. Godine 1908. postao je zastupnik Sabora u Poreču. Kao veliki Hrvat borio se za buđenje hrvatstva u Istri, ali i njihova prava. Zbog toga dolazi u nemilost istarskih talijanaša te je već početkom I svjetskog rata u dva navrata prognan iz Istre. Godine 1919. dolaskom Talijana na vlast u Istri čak je neko vrijeme proveo u zatvoru. Na koncu su ga poslali u Rakotule, malo mjesto pokraj Karojbe gdje je bio župnik u razdoblju od 1921.-1931. No kakav župnik! Župnik s ograničenim kretanjem, župnik kod kojega se svako toliko radila premetačina. I konačno – župnik kojeg su ljudi iz Rakotula voljeli i kada god je trebalo skrivali ga i branili pred Talijanima. Don Luka Kirac je umro 1931. u Rakotulama i tek tada je vraćen u svoj Medulin.
U svojoj knjizi «Istarski puti» spominje ga i Franjo Horvat Kiš koji ga je posjetio u Medulinu i, u fazi zatiranja hrvatstva po istri, ostao oduševljen njegovim entuzijazmom i ljubavlju prema Istri i hrvatskom narodu.
Uz ostale obaveze don Luka Kirac istraživao je povijest, zapisivao narodne predaje, vršljao po arhivima, kopao po ostacima kaštela i gradina i ...pisao.
Njegova poznata knjiga je «Crtice iz istarske povijesti», koju je završio pisati u Rakotulama 1928. godine. Nastajala je godinama, i godinama je rukopis don Luka Kirac skrivao pred Talijanima. Na koncu je rukopis predao Viktoru Caru Eminu i vrlo vjerojatno je zato rukopis i spašen. Prvi put je knjigu izdao Nakladni zavod Hrvatske 1946. godine.
 
Slika na vrhu: Spomen ploča Luki Kircu postavljena u Medulinu, slika dolje: crkva u Rakotulama
swirl @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 9, 2008
Poput Valigaštra i izvor Badavce u blizini mjesta Rapavel (Poreština) spominje se u Istarskom razvodu.
«... idoše po stareh zlamenjah ravno po srede mavrovega brega i tako ravno naposred lokve Badavse. I te loki je pol komunu motovunskomu, a pol komunu trviškomu. I tu je naposred te lokve jedan veliki križ visečen na kamini...».
U prosincu 1997. na kamenju oko Badavce i Valigaštra (link) nađeno je 5 križeva usječenih u kamenje, a koji su bili rezultat određivanja granica među «općinama».
Uz pokroviteljstvo niza istarskih općina svake se godine uz izvor Badavce organiziraju književni susreti na otvorenom. Organizatori ovih susreta jesu Pučko otvoreno sveučilište, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika i Udruga Valigaštar. Prvi takav susret organiziran je 1996. Zahvaljujući udruzi Valigaštar danas je između Badavce i Valigaštra napravljen poljski put. Nakon Badavce uz put vidjeti ćete i najveći dolac Sopajac poznat po legendi (link na Sopajac). Zasađena su stabla i to ne bilo koja. Upravo ona u čijem su hladu učesnici Istarskog razvoda određivali kunfine.
Osim što je izvor Badavce korišten zbog pitke vode, i uz njega je vezano mnogo priča i legendi o čudotvornom učinku njegove vode.
Osim Valigaštra i izvora Badavce niz lokvi, potoka i rijeka spomenulo se u Istarskom razvodu. Mirna, najveća istarska rijeka, spominje se pod nazivom «Velika reka», a Čepićko jezero (link) kao «jezero». Od ostalih «voda» spominju se lokva Lamuć, lokva Srber (između Raklja i Mutvorana), Trnova lokva, ....
Izvori: «Valigaštar», Ante Bartolić i Just Ivetac, «Zanimljiva Istra» Just Ivetac, «Franina i Jurina 2001.»
swirl @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 6, 2008
Dolac Sopajac najveća je istarski dolac (mislim da je drugi naziv vrtača), a nalazi se između Višnjana, Motovuna i Tinjana. Ako idete putem «Istarskog razvoda» poljskim putem prvo dolazite do Valigaštra, pa do Badavca i konačno poljski put prolazi kraj Sopajca. Izaći ćete van blizu mjesta Škropeti (od Karojbe prema Pazinu). I područje oko Sopajca djeluje pomalo čudno, sve dolac do dolca, mada su u usporedbi sa Sopajcem svi ostale male «udolinice». Dubinu Sopajca teško je i vidjeti i slikati jer je u njemu poprilično velik broj stabala i grmlja. Staviti ću slide show s 2 slike Sopajca i par slika koje sam slikala u njegovoj blizini.
Uz Sopajac vezana je legenda koju je zabilježio Drago Orlić u «Štoricama od štrig i štriguni».
Riječ je o legendi koja govori kako je Sopajac čarobno mjesto na kojem možete postati nevidljivi. Prvo treba nabaviti crnu mačku, pa kotao, nov novcat, a zatim je potrebno otići na mjesto koje je daleko od najbližeg sela, da se ni kukurikanje ne čuje.
I baš takvo mjesto je Sopajac. Legenda kaže dalje: potrebno je usred Sopajca naložiti vatru, na njoj ugrijati vodu u kotlu i, ni više ni manje nego točno u ponoć u vrelu vodu staviti crnog mačka. Kada se mačak skuha tada je potrebno naći točno određenu kost (Tome Matiškin koji je ispričao tu legendu Dragi Orliću nije znao navesti o kojoj je kosti riječ), staviti je pod jezik i... postajete nevidljivi. Inače to mjesto «rituala» treba prethodno blagosloviti jer će u ponoć doći vrag, mamiti one u Sopajcu van blagoslovljenog dijela da na njih baci oganj, kamenje....
swirl @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, ožujak 21, 2008
U Istarskom razvodu (link) kao granice posjeda navodile su se crkve, šume, lokve, kamenje, grmlje... Pa tako Istarski razvod spominje Valigaštar, izvor pitke vode u blizini Karojbe, kraj sela Močibobi.
Voda, plodno tlo, bogatstvo okolnih šuma – sve je to omogućilo postojanje najmanje dvije prethistorijske gradine u njegovoj okolici. Jedna je bila Krč koji je u vrijeme Bizanta postao Kastros i poslije se spominjao pod nazivom Grč ili Grčija. Druga gradina bila je na lokalitetu Hadume – Brig. Poslije gradina na ovom su području živjeli stari Rimljani. U novije vrijeme u okolici Valigaštra otkriveni su mnogi dokazi njihove egzistencije, među inim i nadgrobne ploče.
Dolaskom Slavena dolazi do sukoba s tadašnjim starosjediocima u kojima propadaju mnoga naselja i utvrde, ali i nastaju nova. I svi su oni kroz povijest koristili vodu s Valigaštra.
U Istarskom razvodu problematiku Valigaštra riješavali su župani, svjedoci koji su tvrdili čiji je Valigaštar, predstavnici crkve, povjerenici, mještani. Nije ni čudo da su ga mnogi svojatali i da je bio povodom sukoba, pogotovo između Motovuna i Trviža. Valigaštar postoji i danas, samo što više nije «prirodan» jer je početkom 20.st. (1902.) od njega napravljena šterna. 
Kada je za vrijeme II svjetskog rata uništen vodoopskrbni sustav Istre i opet su ljudi iz okolice nosili kući vodu s Valigaštra. 
Krajem 20.st. u okolici Valigaštra otkriveno je kamenje s ucrtanim križevima. Kamenje datira iz razdoblja Istarskog razvoda jer su se utvrđene granice (kunfini) označavale upravo na taj način.I oni su još jedan djelić priče o Istarskom razvodu i svjedoci važnosti izvora Valigaštra.
I Valigaštar ima svoje legende, a njih je uglavnom zabilježio Luka Kirac. Uglavnom su vezane uz Grč, prethistorijsku gradinu u blizini koja je kao naselje postojala sve do srednjeg vijeka. Legende spominju podzemne tunele koji su spajali Grč s Motovunom. I naravno, ne bi bilo legende da se ne spominje sakriveno blago. U vrijeme Bizanta, kada su ovdje stigli Slaveni, Slaveni su spalili Grč. Prije bijega iz Grča njegovi su stanovnici, barem se tako priča, posakrivali svoje blago u tim podzemnim hodnicima.
Naravno da je svaka ovakva predaja popraćena tragačima za sakrivenim blagom pa su tako mnogi ovdje, još stoljećima nakon napuštanja Grča, tražili hodnike i blago.
Luka Kirac zabilježio je i priču oko otoka Krvara (vidi link na još jednu priču o potoku Krvaru). Tako je zabilježeno da su stanovnici Grča i Močidada, također naselja u blizini, pokušali organizirati obranu svojih naselja pred Slavenima. I legenda kaže da su ih Slaveni porazili, a voda potoka Krvara bila je crvena od prolivene krvi.
(Izvor: «Valigaštar», Ante Bartolić i Just Ivetac, Naša sloga 1988.)
swirl @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 23, 2007

Svaka "luknja" Istre krije svoje blago pa nisu iznimka ni Rakotule, malo mjesto jugozapadno od Motovuna.
U 14. stoljeću mletačka familija Barbo u Rakotulama dala je izgraditi crkvu svetog Nikole. Crkva je još jednom u jednom dijelu proširena (prijelaz iz 15. u 16. stoljeće). 

Kad smo kod obitelji Barbo, svojedobno su upravo oni bili vlasnici velikih posjeda u Belaju, Boljunu, Motovunu, Pazu... Posljednji "istarski Barbo"  je Francesco Karlo koji u 17. stoljeću prodaje sve istarske posjede.
Već sam pisala o Branku Fučiću kojemu možemo zahvaliti na većini otkrivenih freski u Istri (LINK). Do sada nisam (što ne znači da neću kasnije) spominjala don Luku Kirca, zaljubljenika u Istru, svećenika i narodnjaka kojeg su talijanski fašisti 1921. prognali u Rakotule gdje je i umro 1931. godine. Upravo njemu možemo zahvaliti otkriće rakotulskih fresaka. I on je, poput Branka Fučića kasnije, skidao slojeve i slojeve vapna ne bi li konačno došao do blaga.
Freske su rađene kada i crkva (14. stoljeće), a rad su dvojice talijanskih umjetnika koje je angažirala obitelj Barbo. Rađene su pod utjecajem velikog umjetnika Giotta i potpuno su drugačije od uobičajenik freski Istre toga doba.

Možda je najpoznatiji ciklus o sv. Nikoli:
1. jedna freska prikazuje njegovo rođenje,
2. druga freska prikazuje sv. Nikolu kako obara Artemidino drvo (a iz njegove krošnje bježe demoni),
3. sv. Nikola daruje propalog plemića tako da svaku večer kroz prozor baca vrećicu sa zlatom i to se ponavlja tri večeri, a svaka je vrećica miraz za jednu od tri kćeri.
I konačno, upravo je u ovoj crkvici ispod posljednje freske osvanuo i prastari glagoljaški grafit kojeg sam već spomenula (LINK).

swirl @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, prosinac 9, 2006

Oboružana popisom knjiga obišla sam u Zagrebu niz što antikvarijata što knjižara i rezultat moje potrage (da li ga uopće nazvati rezultatom???) i nije baš bio nešto.
Dok se nisam prošli vikend sjurila u Pulu i tamo na Sajmu knjiga u pol sata našla pola knjiga s mog popisa. Među inim nabavljena je i knjižica "Žuti kruh" (Just Ivetac). U knjizi je opisan život stanovnika centralne Istre u razdoblju od 1930.-1940.  kada je okupacija Istre od strane Italije bila na "svojevrsnom vrhuncu" (ova je vlast u Istri uspjela osiromašiti narod i više nego u samoj Italiji).
Pod naslovom "Potraga za zdravljem" nađoh i ovo:


Kad je riječ o Krvaru ("...pred miljar lit je njegovim koritom tekla krv umjesto vode..."), valja zabilježiti da se na rubu njegovog lijevog pritoka, Suhega potoka, nalazila jedna okomita "ljekovita" pećina, s dva otvora kroz koje su roditelji, a dolazili su iz široke okolice, provlačili bolesnu djecu. Još na početku dvadesetih godina 20. st. dovozila su se ovamo malodobna djeca (ispod 10 godina starosti) čak iz kuća što su se nalazile u neposrednoj blizini ambulante motovunskog liječnika. Pričao mi je moj nono, da su k toj pećini, što se nalazila (danas je zarasla u korov) u neposrednoj blizini ceste Karojba - Motovun, "dohajale gospodske karoce i s po dva tri diteta...", te da su gotovo svi "imali jetiku" i da su svi "bili jako blidi...". Nakon što su provukli bolesno dijete kroz kamenu šupljinu, njegovi pratioci, najčešće roditelji, prije nego što će otići, ostavljali bi u pećini oveći hljeb raženog kruha.

Inače je Krvar lijevi pritok rijeke Mirne. U knjizi se također spominje i Zvirnica, gornji tok Krvara, s koje je za dijecu odnešeno demižana i demižana vode, i opet da ozdrave.
Oko kilometar dalje od Krvara, blizu sela Soldatići, u jedno je stablo još u 17. stoljeću udario grom, pa je od tada i ovo stablo proglašeno "ljekovitim". Kroz šupljinu koja je nastala udarom groma provlačili bi bolesnu djecu.
Ovo uopće ne navodim zbog stanja u Hrvatskom zdravstvu, ali, kako je krenulo...


swirl @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare