Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
ponedjeljak, srpanj 31, 2017



Danas je gotovo opustjela, no ljudi koji je posjećuju dolaze zbog pješačke staze (Staza Sv. Lucije), planinarskog doma, crkve Sv. Lucije (izgrađena 1616. na mjestu starije crkve) i izvora vode Sv. Lucije za kojega mnogi vjeruju da su suze Sv. Lucije, zaštitnice vida i očiju.

Manje ljudi zna da je okolica Skitače naseljena još u brončano doba. Iz toga razdoblja pronađeni su mnogobrojni arheološki ostaci (Cuf, Bobrine, Brdo, pećina Trdačina).

Bobrine se nalaze oko 2,5 km sjeverozapadno od Skitače. Na najvišoj točki otkrivena su 4 prethistorijska tumula, veći visine oko 3 m i promjera oko 20 m, 3 manja visine oko 1 m i promjera oko 4 m.

Izvor: edukativne ploče u Skitači, http://www.tz-rasa.hr/hr/znamenitosti.php

swirl @ 20:11 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 10, 2017



Kada vozite cestom koja prolazi kroz centar Labina u smjeru Skitače, proći ćete i kroz Cerovicu. Tu je već cesta dosta uska.

U blizini se nalazi ruševna crkva Sv. Martina. Lokalna predaja kaže da je crkvu sagradio 1570. jedan svećenik koji je ovdje stigao iz Mošćeničke Drage.

Ubrzo stižete u Skitaču. Sjevernije od Skitače nalazi se crkvica Sv. Mateja (obnovljena 2012.). Nekada su unutrašnjost crkvice krasile freske. Crkvica se datira u 14./15.st. Pripadala je obitelji Scampicchio.

Na slici: Cerovica

Izvor: Zataj(e)na Istra (Srđa Orbanić, Aleksandar Žigant), http://www.tz-rasa.hr/hr/znamenitosti.php

swirl @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 15, 2017

Vozite li od Koromačnog prema Labinu spustite se u Sveti Lovreč. Ovdje je i ljetnikovac obitelji obitelj Battiala – Lazzarini (link). U mjestu je crkva Sv. Lovre. Sagrađena je početkom 17.st., s kamenim oltarom s otoka Krka (Dubašnica). Na njezinom pročelju ugrađene su dvije ploče koje datiraju njezinu izgradnju i obnovu.

Do osnutka župe (1632.) na mjestu Sv. Lovreča postojala su dva sela, Diminići i Kobavići. Naravno, nazive su dobili po prezimenima obitelji koje su ovdje živjele. Kako su se sela proširila tako je bilo Diminića u Kobavićima i obratno. Nakon osnivanja župe uobičajeno je da se za oba sela koristi naziv Sv. Lovreč Labinski.

Izvor: Zataj(e)na Istra (Srđa Orbanić, Aleksandar Žigant), Sveti Lovreč Labinski i okolica (Lucijan Diminić)

 

swirl @ 20:22 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, rujan 9, 2012

Ukoliko već niste čuli da istarskim tovarićima prijeti smrt, pročitajte više na stranicama Rezervata Liburna (link). Nije prvi put da gospodin Perko muku muči sa administracijom, nerazumijevanjem i nedostatkom financijskih sredstava.

Kopiram dio teksta:

"Zbog ne donošenja prostornog plana i plana gospodarenja poljoprivrednim zemljištem koji je osnova za sve aktivnosti i razvoj projekta, dokazivanja legitimnosti posjeda i djelatnosti,  projekt je posljednjih godina stagnirao.

U ovoj godini zbog neplaniranih troškova osiguranja pitke vode i hrane, veterinarskih usluga i obaveznih mjera ne mogu ispuniti uvijete da životinje normalno žive ni izdržati fizičke napore skrbi o 44 magaraca koji su ostali na prostoru Valeta-Donišnica.

Želim ustrajati da se nastavi rad na očuvanju navedenih grla u slobodnoj prirodi pod skrbi institucija, i lokalnih domaćinstava. Pošto nemam vlastitih sredstava za daljnji rad na uzgoju, zaštiti i očuvanju Sjeverno-jadranskih magaraca, prisiljen sam životinje udomiti ili u krajnjem slučaju staviti na klanje.

Porazna je činjenica da ovakav način očuvanja i zaštite magaraca je financijski nemoguć, a propisi i zakonske obaveze nas prisiljavaju da magarce možemo uzgajati samo ako ih iskorištavamo, a pogotovo je nemoguće prihvatiti uzgoj kritično ugrožene baštinjene pasmine za meso."

Magarčići traže hitno udomljenje i spas!  



Na vijestima na RTL večeras - lijepa vijest. Od 44 magarčića njih 40 će tijekom idućeg tjedna ići svojim udomiteljima, a 4 najstarija ostati će kod gospidina Perka. Magarčići su spašeni , ali ne brigom države i njezinih institucija, već brigom gospodina Perka, malih ljudi i RTL-a.

swirl @ 17:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 25, 2012

Osim legende o Grcima i zakopanom blagu (link) uz Sv. Flor postoji još jedna predaja. Predaja kaže da je crkvicu dao sagraditi bogati zemljoposjednik čiju je zemlju obrađivao veliki broj seljaka. Njegova je ideja bila – kada počne kiša da se ljudi mogu skloniti u crkvu pa se odmah i pomoliti.

No – tko će ga znati, neka se svatko odluči na varijantu koja vam se više sviđa, pa birajte između zemljoposjednika i Grka s blagom.  ;)

Nekada je kraj crkvice bilo malo groblje. Postoji i priča o crkvenom zvonu Sv. Flora. Nekadašnje zvono je bilo veće, a ukradeno je negdje tijekom 1. svjetskog rata. Lopov ga je i prodao, no dolijao je kasnije, prilikom neke druge krađe. Priča kaže da se nije htio predati pa je na koncu ubijen.

Sadašnje je zvono (na slici) izliveno 1932. godine za crkvicu Sv. Gala u Lovrancima od kuda je preseljno na crkvu Sv. Flora 1966. godine.

Nedaleko od crkvice nalaze se dvije jame, ostaci iskapanja boksita između dva svjetska rata.

Izvor: Narodni običaji Labinšćine, Božo Glavičić

swirl @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 7, 2012

Između dva svjetska rata Labin i okolica doživjeli su pravi gospodarski procvat. Mnogobrojni rudari živjeli su u okolici i često su morali kilometre propješačiti da bi stigli do rudnika u kojem su radili. Neki su si uspjeli nabaviti bicikle (tada je to bio vrlo „skup“ sport). Kasnije je, negdje prije 2. svjetskog rata, započeo prijevoz rudara kovaricama (kova = rudnik), kamionima na koje su dodane drvene klupe za rudare.

No prije toga, Labinćina je dobila i svoj prvi kamion. Vlasnik mu je bio Valentin Višković zvan Šturla. Kamion je bio na parni pogon, pa su za paru koristili drva. Toliko je bio bučan da su ljudi bježali od njega.

Isti vlasnik imao je i parni mlin koji je kasnije preuređen u mlin na struju. Osim toga Šturla je punio i prodavao pivo i pašaretu, crvenu oranžadu koja je i dan danas popularna u nekim djelovima Istre, a mene uvijek asocira na moje odlaske u Istru dok sam bila dijete. Sve u svemu, i danas mi je gušt u Istri popiti pašaretu. Kiss

Izvor: Narodni običaji Labinšćine, Božo Glavičić

Na slici: glavni trg u Labinu

 

swirl @ 18:51 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 4, 2012

Malo mjesto kraj Labina naselila su, po predaji, braća koja su u ovaj kraj došla iz Kranjske po čemu je selo i dobilo ime. Pretpostavlja se da su stigli u ovaj kraj negdje u 17.st. jer ih već stoljeće kasnije spominje Herman Stemberger kao jednu od najbogatijih familija Labinšćine.

Braća su sagradila veliku kuću na manje plodnom tlu, kako bi plodnu zemlju sačuvali za korisniju namjenu. Trgovali su zdjelama, bačvama, sitima i nizom drugih stvari, imali su ogromne površine plodne i obrađene zemlje kao i mnogo stoke.

Negdje u 18.st. selo naseljava i obitelj Glavičić. Na početku je na neki način postojala stroga podjela ovih obitelji, ali je s vremenom polagano nestajala.

Cijelo selo imalo je vodu na izvoru Kadanj. Kadanj nije presušivao ni za najvećih suša pa su tada po vodu na Kadanj dolazili ljudi iz okolice i na vodu se čekalo u redu. Tako su čak iz Skitače, udaljene skoro 15 km, dolazi na Kadanj po vodu, bilo s vozom bilo pješice s brentom na leđima. Kadanj je presušio 1939. kada su u Gornjim Kranjcima izvodili neko bušenje.

Kada već govorimo o izvorima, obližnje selo Rogačan imalo je dva izvora, Volovik i Škrljevo (koristio se za „liječenje“ sifilisa (link)).

I malo selo Kranjci ima poveznicu sa slavnim brodom Titanicom još neslavnijeg potonuća. Stanovnik sela, Jakov Kranjac, radio je na brodu „Carpathia“ kao konobar. Upravo je „Carpathia“ spasila najveći broj brodolomaca po stradavanju Titanica (link).

Izvor: Narodni običaji Labinšćine, Božo Glavičić

swirl @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 1, 2012

Turistička staza koja vodi od Labina prema mjestu Kranjci dovesti će vas i do crkvice Sv. Flora. Ukoliko idete autom, prođete stari dio Labina, a na novom kružnom toku kod labinskog groblja nastavite ravno. Kada dođete u mjesto Kranjci, imate malu cesticu s lijeve strane, a zatim kod kućnog broja 24. Počinje staza do crkve (mala šetnjica do crkve od 10 minuta).

Crkvica je jednobrodna, s upisanom polukružnom apsidom. Vjerojatno je izgađena negdje u 17. ili 18.st. Posebnost ove crkvice je njezin inventar. Pred oltarom nalaze se dvije kamene ploče koje su u davnini bile stranice sarkofaga, a imaju „ulogu“ oltarne ograde. Neke pojedinosti u unutrašnjosti pretpostavlja se da pripadaju nekom sakralnom objektu koji je bio sagrađen još u 6. ili 7 st. Crkvica je na listi zaštićenih kulturnih dobara RH.

Uz crkvicu postoji i legenda o Grcima i zakopanom blagu.

Legenda kaže da su crkvicu u 6. st. sagradili bogati Grci. Uslijed strašne suše koja je trajala sedam godina Grci su odlučili napustiti ovaj kraj i naći bolje mjesto za život. No njihovo silno bogatstvo bilo je nemoguće preseliti pa su dio zlata ostavili zakopanog u blizini. Naravno, kako su umrli oni, tako je umrla i tajna o mjestu gdje je bogatstvo zakopano.

Izvor: Istarska enciklopedija, Portal za kulturni turizam (link)



swirl @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 11, 2012

Blizu luke Brestova, na dubini preko 40 metara (od 45 do 65 m) nalazi se potopljen brod njemačke ratne mornarice TA 36.  

Brod je građen u Rijeci 1943. kao talijanska torpiljarka koja je trebala imati ime „Stella Polare“. Razvoj torpiljarki uslijedio je po otkriću torpeda. Torpiljarke su bile vrlo brze, a prvenstveno su služile pratnji konvoja i borbi protiv podmornica. „Stella Polare“ spadala je u klasu razarača tipa Ariete. U vrijeme kapitulacije Italije bio je dovršen samo prvi brod te klase s nazivom „Ariete“ po kojoj je klasa i dobila ime. „Ariete“ je prebjegao saveznicima. Njemačka nastavlja s izgradnjom započetih brodova i „Stella Polare“ dobiva oznaku TA 36. TA 36 uključen je u sastav 11. flotile i glavni mu je zadatak osiguranje Trsta te pratnja transportnih brodova. Kobno putovanje započelo je 18. ožujka 1944. kada je torpiljarka isplovila iz Trsta, zajedno s još nekoliko brodova. Cilj im je bio postavljanje mina u Kvarneru. Zapovjednik torpiljarke bio je kapetan fregate Von Kleist. Umjesto obavljanja zadatka torpiljarka je stradala u minskom polju koje su postavili Talijani, ali je bilo poznato Nijemcima. Očitu grešku u navigaciji Von Kleist pokušao je prikriti lagavši o lokaciji udesa. No inspekcija Nijemaca otkrila je točnu lokaciju brodoloma po mrlji nafte koja je iscurila iz broda. Zbog počinjene greške, nakon oporavka u njemačkoj bolnici, Von Kleist nije vraćen na svoju dužnost.

Uslijed eksplozije mine brod se potopio jako brzo, u par minuta. Eksplozija je podijelila brod u 2 dijela, od kojih je prednji dio znatno stradao, dok je dobro sačuvan stražnji dio. Interesantno je da su na brodu sačuvani i dan danas stoje glavni jarbol i dimnjak, a sačuvano je i niz topova.

Zbog laži Von Kleista dokumentacija o brodu sadržavala je pogrešnu lokaciju brodoloma te je brod otkriven tek 1998. godine. Da nije otkriven tada, vjerojatno bi bio otkriven 2001. godine kada je iz jednog spremnika broda iscurilo dosta nafte te je bila potrebna intervencija da se prekine daljnje onečišćenje mora.

Olupina je jedna od najsačuvanijih na Jadranu te predstavlja meku profesionalnih ronilaca.

Izvor: „Tajne Jadrana“ Danijel Frka i Jasen Mesić

Slika preuzeta s: german-navy.de (link)

swirl @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 4, 2011

Od Labina imate cestu kojom dolazite sve do Koromačnog. Koromačno je poznato po cementari te u tom smislu i nije neko turističko mjesto. Kada dođete u mjesto njime dominira upravo cementara, ali i stalan šum njezinog rada. Prošećete li se dalje, šum lagano nestaje, a uz obalu, pokraj kuća stanovnika Koromačnog, imate niz malenih plaža i plažica.

Gradnja cementare započela je 1922. godine, a prva proizvodnja cementa uslijedila je 4 godine kasnije. Na početku je cementara proizvodila 60.000 tona cementa, pa je proizvodnja rasla sve do 400.000 tona. Devedesetih prošlog stoljeća tvornicu je kupio Holcim, obnovio je, a proizvodnja danas iznosi i do milijun tona na godinu.

Iznad Koromačnog u srednjem je vijeku postojala kula (kula Sv. Ivana u Beški), te crkva Sv. Ivana Glavosjeka (i danas postoji).

Ostaci kule nestali su devedesetih godina zbog proširenja kamenoloma koji je dio cementare. Bila je poznata kao gusarsko središte čiji je nastanak vezan uz labinsku  obitelj Battiala (vidi link). Uz kulu postoji niz legendi koje i danas žive među stanovnicima ovog kraja. Upravo na blogu Forsi niste znali (link) u komentarima naiđoh na priču o korištenju već napuštene kule još u 19.st. Po priči kulu su koristili ljudi koji su u ime Austrije nadgledali šverc iz Italije. Neki su, umjesto da ga sprečavaju, i sami u njemu sudjelovali pa je tako kula služila kao skladište švercane robe iz Italije. Postoje i priče kako su šverceri znali zapaliti svjetlo na kuli, pa su mnoge moreplovce namjerno zbunjivali i ostavljali dojam kako je riječ o svjetioniku na Crnoj Punti. Ovakvu su zabunu, barem po pričama, neki moreplovci plaćali nasukavanjem, nakon čega su im nasukani brodovi bili opelješeni. Hvala autorima navedenog bloga na komentarima i odgovorima na moja pitanja, tako je isplivala i ova zgodna priča. Autor komentara napisao je kako je priču čuo od svoje none, koja ju je pak čula od svojeg nonića.Smile

Nastanak današnjeg Koromačnog povezan je upravo uz izgradnju  cementare jer niz radnika cementare nije bilo isključivo iz obližnjih sela Labinštine. Kada je nastalo mjesto u luci kraj cementare izgrađena je i crkva Sv. Josipa. Navodno nije nikada blagoslovljena, zvonik je kasnije srušen te je „crkva“ postala dom kulture.

Izvor: „Sveti Lovreč Labinski i okolica“ Lucijan Diminić, blog Forsi niste znali 



swirl @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, siječanj 22, 2011

Obožavam gledati krimi seriju „Ubojstva u Midsomeru“. U nekoliko epizoda radnja je bila povezana sa zvonarima ili njihovim natjecanjima u zvonjenju.

Pa evo - postoji i kampananje u Istri. Na njega sam naišla u knjizi „Sveti Lovreč Labinski i okolica“ Lucijana Diminića. Pretpostavljam da se nije kampanalo samo u Svetom Lovreču Labinskom nego i šire.

Dakle kampanalo se obično u ljetnim mjesecima, večer uoči nekog vjerskog blagdana. Večer prije blagdana neki od zvonara smjestio bi se u zvoniku, te počeo zvoniti u nekom posebnom ritmu. Na neki je način ovo bio podsjetnik ljudima da je sutradan blagdan. U knjizi piše da je posljednji kampanao Jure Šumberac. Na žalost riječ je o zaboravljenom crkvenom običaju.

Zaboravljena je i procesija za kišu. U lipnju, ako je bila suša, stanovnici ovog kraja u procesiji, predvođeni njihovim svećenikom, prolazili bi od župne crkve prema poljima i molili Boga da im pošalje kišu.

U knjizi „Dane selo u Istri“ (Etore Poropat) naišla sam na običaj pod nazivom „parparuša“, također povezan sa sušom. Kada bi zavladala velika suša djeca su organizirala povorku na čelu koje je bio „parparuša“, dječak omotan velikim lišćem bilja iz ovoga kraja. Povorka djece slijedila bi ga po selu, pjevala i tako „dozivala kišu“ pjesmom. Ispred svake kuće dječju „procesiju“ zalili bi vodom, ali bi i u košaru djeci stavili malo kobasa, jaja, kruha ili novčića. Na kraju dječje povorke djeca su ravnopravno dijelila među sobom sadržaj košare, dok bi veći dio dobio parparuša. Djeca su bila angažirana i u razdoblju pred Uskrs. Zvona bi najavljivala Uskrs počevši od podneva u četvrtak, pa do subote, a djeca bi u četvrtak navečer i u petak u podne i navečer u povorci zvonila svojim „klapecima“ i „škrbetuljama“ umjesto zvonima.

Izvor: Sveti Lovreč Labinski i okolica (Lucijan Diminić), Dane selo u Istri (Etore Poropat)

swirl @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 31, 2010

Vozite li od Labina prema Koromačnom doći ćete i do Svetog Lovreča Labinskog, jednog od najstarijih sela Labinštine.

Selo čine zaseoci Kobaići i Diminići. Naziv Sveti Lovreč Labinski selo je dobilo po crkvi Sv. Lovre čije postojanje spominju dokumenti iz 17.st. Selo je, naravno politike radi, „prekršteno“ 1955. godine u Diminiće, ali mu se njegovo staro ime vratilo devedesetih godina 20.st.

Zemlja ovog dijela Istre nije bogata, no stanovnici su uvijek živjeli, doduše vrlo skromno, od ribolova i maslinarstva. U 19.st. veliki broj lovrečana počinje se baviti pomorstvom, te kupuju, što samostalno što udruženi po nekoliko njih zajedno, svoje jedrenjake. Svoje su brodiće vezali u luci Tunarica (na slici) koja je dobila ime po tunolovkama i načinu kako se lovila tuna.

Osim ljetnikovca baruna Lazzarini-a (link), selo je poznato po crkvi Sv. Lovre, ali i svećeniku Ferdinandu Hrdy-u, prvom učitelju u školi u Sv. Lovreču (škola je izgrađena 1903. godine). Uz niz dobrih djela koje je učinio njemu se može zahvaliti i prva razglednica Labinštine na hrvatskom jeziku.

Cijelo ovo područje uz rijeku Rašu u prethistoriji je bilo načičkano mnogobrojnim gradinama, a u rimsko doba blizu Tunarice prelazila se Raša na putu prema Rijeci.

U Tunarici je za vrijeme II svjetskog rata postojala partizanska bolnica.

Izvor: Istarska enciklopedija, Labinski album (Marijan Milevoj)

swirl @ 09:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, listopad 23, 2010

U drugoj polovici 14.st. obitelj Lazzarini dolazi u Istru iz Toskane. Dolaze prvo u Pulu gdje se bave bankarstvom, a u 15.st. odlaze u Rijeku gdje su utjecajni građani. U 19.st. Ludovico Lazzarini ženi se s groficom Battiala i tako započinje labinski ogranak obitelji Lazzarini.

U Labinu je obitelj imala svoju palaču, a imanje im se nalazilo u Svetom Martinu (link). Jedno imanje je postojalo i u Svetom Lovreču Labinskom (do njega dolazite vozeći se cestom od Labina prema Koromačnom). Ostaci kuće Lazzarini postoje i danas (na slici lijevo).

U obitelji je postojalo niz poznatih ljudi pa ih spominje povijesna dokumentacija Pule, Rijeke, Labina....

Posljednji barun Lazzarini imao je tri sina. U doba kada je obitelj poprilično osiromašila, uglavnom je obitelj živjela od šume na poluotoku Ubasu. Šuma je nacionalizirana 1948. godine.

Jedan sin, Giuseppe Lazzarini, napustio je naše krajeve pred I svjetski rat, da bi se vratio s Talijanima. Zalagao se za pripojenje Istre Italiji.

U Svetom Lovreču Labinskom je često u svom ljetnikovcu boravio upravo Giuseppe jer je nadgledao prodaju drva s Ubasa. Popularniji u narodu bio je njegov brat liječnik Tommaso, zvan „medig baron“. Naime, bio je liječnik, imao je svoju ordinaciju u Labinu, ali je putovao Labinštinom i liječio i bogate i siromahe. Jednom tjedno dolazio je i u Sveti Lovreč Labinski. Uvijek mu je cijena usluge bila prilagođena imovinskom stanju pacijenta, pa nerijetko najsiromašnijima nije ni naplatio uslugu, dok bi račun bogatima bio pozamašan.

Treći brat Vittorio postao je sveučilišni profesor u Padovi, ali se i on bavio istarskom poviješću.

Izvor: „Sveti Lovreč Labinski i okolica“ Lucijan Diminić, Istarska enciklopedija

swirl @ 16:31 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 30, 2010
Vozite li kroz Labin (cesta Pula – Rijeka) skrenite lijevo u Vinež. Ubrzo ćete vidjeti putokaze za Sveti Martin. Mjesto je poznato po vili obitelji Lazzarini Battiala. Obitelj je nastala ženidbom Margarithe, posljednjeg člana obitelji Battiala, s barunom Ludovicom iz obitelji Lazzarini 1825. godine.
Vilu čini cijeli kompleks zgrada, no za razliku od većine sličnih posjeda ovdje je stambeni dio vile (s fasadom crvene boje) manji dok su okolne gospodarske zgrade veće. U ovim su zgradama živjeli i svi koji su radili na velikom imanju. Kompleks je sagradila obitelj Lazzarini 1797. godine.
Kada gledate u glavnu zgradu kroz vrata kojima se ulazi u kompleks, s lijeve strane je krilo sa specifičnom kulom s dva sata, normalnim i sunčanim satom. Za razliku od mnogih veleposjedničkih vila iz ovog razdoblja, ova u Svetom Martinu se obnavlja, a u njoj je hotel s 4 zvjezdice. U hotelu je nekoliko apartmana, a priroda oko Sv. Martina je predivna. Mir ni ne trebam spominjati.
Obnova najvećeg dijela kompleksa je izvršena 2002. godine, mada se i dalje radi na obnovi gospodarskih zgrada koje se nalaze s desne strane od ulaza u dvorište. Nadam se da će na ovom primjeru naučiti mnogi u čijim su naseljima predivne vile u vrlo zapuštenom stanju.
Prije vile proći ćete pokraj crkve Sv. Martina izgrađene 1907. godine. Produžite li od nje uz krilo vile sa kulom stići ćete do zaštićenog spomenika kulture, crkve Sv. Marije od Zdravlja sagrađene 1632. godine, a nedavno obnovljene.

I ovdje su mi pomogle informacije s www.smrikve.com (link)
swirl @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, listopad 17, 2009
Od Labina do Rapca danas vodi zavojita cesta, povremeno i poprilično strma. Nekada je veza između Labina i malenog Rapca, kojeg je činilo svega nekoliko ribarskih kuća, bio „cipelcug“.
Želite li se danas vratiti u ta vremena, po mnogočemu teža, ali po mnogočemu humanija, postoji predivna pješačka staza kojom možete propješačiti i spustiti se sve do mora (ili se popeti do Labina, ovisi koji smjer izaberete). Današnja staza samo manjim dijelom ima trasu nekadašnje staze kojom su hodali stari Istrijani. Osim ove staze postoje i druge koje je označilo planinarsko društvo iz Labina.
Takvom jednom stazom može se doći do ruševine crkvice Sv. Hadrijana. Pretpostavlja se da se ona nalazila uz nekadašnju stazu. Crkvica Sv. Hadrijana romanička je crkvica, nastala negdje u 12. ili 13.st. Danas su od nje sačuvana samo dva zida i polukružna apsida. Romanički stil težio je skoro pa nikakvom prodoru vanjskog svjetla u crkveni interijer, a sačuvan je  i „svjedok“ ovakve gradnje, vrlo mali prozorčić na južnom zidu crkve.
Pješačka staza koja vodi od Labina do Rapca u svakom je slučaju odmor za živce. Prolazite kraj stijena, djelovi staze su šumoviti, možete uživati u vodenom toku koji ni za najtoplijih dana ne presušuje, a kojega su nekada stanovnici Rapca koristili kako bi se opskrbili vodom. Postoji i slap na istom vodenom toku, a i takozvana Negrijeva spilja. Ime je dobila po Aldu Negriju, antifašisti iz Labina. Dok je realnije tumačenje naziva spilje njezino postojanje na mogućem posjedu obitelji Negri, postoji i jedno tumačenje kako je naziv nastao jer se Aldo Negri u spilji skrivao pred fašistima.
Izvor: Franina i Jurina 2009. (tekst pod nazivom „Pješačka staza Labin – Rabac“ napisao Kristian Stepčić Reisman)
Na slici: pogled iz starog Labina na Rabac
swirl @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, srpanj 18, 2009
Nekoliko km od Labina nalazi se Prtlog. Negdje do 19.st. Prtlog je bio glavna labinska luka.
Nekada je ovdje bila prethistorijska gradina, a već u antici postojala je luka. Dokaz su antički nalazi otkriveni u Prtlogu. Za vrijeme Venecije Prlog je doživio najveći uspon. Tu su se dovozile robe potrebne za Labin i okolicu, odvozili su se proizvodi iz ovoga kraja, a neslavnu ulogu Prtlog je imao i u presudama labinjanima.
Dok je Venecija mudro, za manje prekršaje, propisivala novčane kazne te joj je i to bio jedan od mnogobrojnih izvora kojima se punila njezina kasica, za veće prijestupe presude su bile i smrtne kazne, ali i odlasci više godina na galiju. Galijoti bi obično čekali da ih se u Labinu skupi grupica od njih 6, potom su ih odvodili iz Labina u Prtlog i ovdje ukrcavali na galije. Vjerojatno su se tek malobrojni nakon niza godina veslanja na galijama vratili u Labin.
No postojale su i presude gdje bi netko bio prvo osuđen na galiju, a zatim, po povratku (ako bi se ikada vratio) nad njime bi bila izvršena smrtna kazna.
Blizu naselja Prtlog nalaze se ruševine kapele Sv. Jurja,a otkriveni su i djelići fresaka koje su ukrašavale njezine zidove. Freske su naslikane u 15.st.
Izvori: Labinska povijesna kronika (Herman Stemberger), Istarska enciklopedija
swirl @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, veljača 7, 2009

Ispod sela Puntera u Raškom kanalu, na feudalnom imanju obitelji Loredan negdje početkom 17.st. napravljena je solana.
Godine 1611. potpisan je ugovor o pripremi 12 solnih polja. Ugovor je sklopio solar Lorenzo Giusti s Lunardom Loredanom, tadašnjim vlasnikom cijelog ovog područja. Cijena radova iznosila je 200 dukata, a Giusti je vjerojatno napravio ugovoreno krajem te ili početkom iduće godine. U proljeće 1612. na svojevrsnu kontrolu u Pisak došla je Cattarina Sfarela iz Kopra koja je trebala voditi voditi solanu. Cattarina je navela niz nedostataka učinjenog posla, a prvenstveno previše blata koje bi ometalo proizvodnju soli. Giusti nije odmah popravio nedostatke te se zvalo još jednog stručnjaka iz Kopra kako bi i on dao svoje mišljenje. Jesu li nedostaci bili presudni ili je pak bio presudan najavljeni dolazak još jednog Kopranina ne zna se, uglavnom Cattarina je odustala od vođenja solane. Moguć strah i odustajanje Cattarine u ovom drugom slučaju lako je obrazložiti. Kako je Cattarina bila iz Kopra, a Kopar je branio svojim solarima da rade bilo gdje osim u Kopru moguće je da je najavljeni dolazak stručnjaka iz Kopra bio razlogom njezinog odustajanja.
Na koncu ipak u inspekciju nisu došli Koprani već Piranci, Andrea Malavolta i Jakov iz Kraja. I oni su dali niz kritika. Giusti nije uklanjao nedostatke i čak mu je prijetio izgon s područja Barbanštine. Ukupna svota od 200 dukata isplaćena mu je tek 1613. godine kada je, nakon dvogodišnjeg otezanja, napravio ono što se od njega od samog početka očekivalo.
Godine 1615. solana je dana u zakup Vittoru de Rinu za godišnji iznos od 870 dukata.
Nepoznato je što se dalje zbivalo sa solanom, koliko je soli proizvela i kada je prestala funkcionirati mada se pretpostavlja da sredinom 18.st. solane više nije bilo.
Inače u srednjem vijeku je na području Piska bilo i nekoliko ribogojilišta.
Kod njega se prelazila Raša na putu prema Labinu, a tu je postojala crkva Majke Božje od Snijega. Barbanski načelnik Batel (1827-1889) prepisao je niz starih dokumenata o povijesti Barbana tako da su njegovi prijepisi spriječili nepovratni gubitak crtica iz povijesti ovog kraja u požaru koji je spalio općinsku arhivu. Batel je tako spasio i ugovor potpisan 12. kolovoza 1668. između tadašnjih moćnika i zidara Ivana Snašića iz Krnice koji je za 35 dukata morao izgraditi trijem ispred crkve te popraviti crkveni krov.
Izvor: O dvjema crkvama Barbanštine, Slaven Bertoša
Na slici: dolina Raše
swirl @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 4, 2009

Današnja vijest je - niži vodostaj rijeke Raše. Još jučer je prijetila poplava mjestu Most Raša. Pričalo se o evakuaciji, no kako čujem samo su djeca poslana na sigurno. Ostali stanovnici odlučili su ostati i, zatreba li, spašavati svoje domove. Ništa nisu spomenuli magarčiće (na slici rezervat Liburna), osim da je i rezervat magarčića poplavljen. Nadam se da su i njih smjestili na nepoplavljeno.
U jednom od komentara na internetu o opasnosti koja prijeti zbog čestog izlijevanja Raše pročitala sam kako bi se moglo ponovno razmisliti o rižinim poljima.
Pa eto, ovo me podsjetilo na kratki tekst pod nazivom „Raška riža“ objavljen u knjizi „Zanimljiva Istra“ (Just Ivetac).
Neposredno pred pad Venecije u dolini Raše započelo se s uzgojem riže. Prva pošiljka sjemena (30 vreća) stigla je u dolinu Raše iz Venecije 1790. godine. Već iduće godine na rižinim poljima u dolini Raše urodilo je 450 starića riže (mjera za žitarice koja se koristila u tom razdoblju, a i za vrijeme Austrije). Od toga je 405 starića ukrcano na brod i poslano na ljuštenje, a ostatak od 45 starića koristio se za sjeme.
Rižina polja bila su od mlina Novi (ne znam gdje je to) do teritorija Sutivanca. Riža se, barem po otkrivenim zapisima, uzgajala do 1796. godine.
Novi pokušaj bio je u prvim godinama nakon II svjetskog rata.
Starić (ili star) je mjera za volumen koja se često koristila za žitarice, ali se koristila i za tekuće tvari. Naziv joj potječe od rimske mjere sextaris. Jedan sextaris iznosio je 0,547 litara. No u našim krajevima je u srednjem vijeku mjera starić zapravo izjednačena s rimskom mjerom modius (1 modius je 8,75 litara).
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 22, 2009
Sjeveroistočno od Podlabina (link), u blizini naselja Breg – Ripenda, na uzvisini se   nalazila prethistorijska gradina. Naziv joj je bio Gračišće. Naziv Kunci koji je uglavnom danas u upotrebi dao je gradini R.F. Burton (link), jedan od niza ljudi koji su proučavali gradinu.
Naselje je imalo polukružan oblik jer je s jedne strane prirodna padina. Obranu gradine činila su dva niza bedema, koji su ujedno podijelili naselje na dva dijela, gornji (akropola) i donji koji se nalazio između bedema. Ostaci bedema mjestimično su i danas vidljivi.
Kroz unutrašnji sloj zidina vodila su dva ulaza. Vanjski bedemi su slabije sačuvani. U blizini naselja otkrivena su dva tumula (link). Istraživanjem gradine otkriveno je niz djelova keramičkih posuda.
Naselje je nastalo negdje u brončanom dobu, a ni danas se ne zna zašto je život u gradini prestao dok je u okolnim gradinama kontinuirano trajao pa čak i do današnjih dana. Zagonetka je tim veća jer je gradina imala izuzetno zaštićen položaj jer, mada se nalazila na povišenom, bila je «sakrivena» okolnim brežuljcima. Prednost gradine bila je i blizina tadašnje ceste.
Izvor: Gradina Kunci – prilozi poznavanju gradinskih naselja Istre, Vedran Kos
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 3, 2008
Oko 10 km južnije od Labina nalazi se Sveta Marina, ranije s imenom Prkušnica. Naziv Sveta Marina mjesto je dobilo po istoimenoj crkvi uz samo more. Crkva je iz 16.st. Neki navode da je crkva sagrađena na mjestu antičke crkvice iz prvog ili drugog stoljeća, a postoje i predaje da je kasnije uz crkvicu postojao samostan časnih sestara te groblje.
Još negdje u 19.st. i početkom 20.st. Sveta Marina bila je poput Rapca, malo ribarsko mjesto čija je lučica bila puna jedrenjaka. No možda bi Sveta Marina bila puno veće mjesto da je uspio posao Domenica Kranjca koji se u 19.st. u lučici bavio proizvodnjom cementa. Nestali su jedrenjaci, malo je i ribara, kao što je malo stalnih stanovnika Svete Marine. No i tu je u ljetnim mjesecima gužva, a broj vikendica i objekata namijenjenih turizmu naglo je porasao. Postoji i kamp, ja se jedino čudim kako ljudi voze kamp-kućice po onoj strmoj, uskoj, zavojitoj cestici.
Izvor: Labinski album, Marijan Milevoj
swirl @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 12, 2008
U Istarskom razvodu (link) spominje se među mjestima Labinštine i Kočur. Na novijim kartama mjesta toga imena nema, no potragu za Kočurom započeo je prof. Branko Fučić. Cijela potraga bila je bazirana upravo na tekstu Istarskog razvoda. Po granicama koje je spominjao razvod, B. Fučić je otprilike smjestio Kočur, južnije od Šumbera, a zapadno od Kožalj-brijega tj. između Labina i Šumbera. Nitko od stanovnika tog područja nije znao B. Fučiću reći ništa o postojanju Kočura i tako mu olakšati potragu.
Na koncu je prof. Fučić slučajno naišao na ženu na jednoj lokvi gdje je punila kante i na magarcu nosila kući vodu. Žena mu je rekla da se lokva zove «Kacur» i to je bio prvi znak da se potraga za Kočurom ipak bliži kraju. Upravo pomoću toga, daljnjim istraživanjem okolice otkriveni su ostaci Kočura upravo na uzvisini povrh lokve. Riječ je o lokalitetu zapadno od naselja Čamparovica.
Po nađenim ostacima ustanovljeno je da je i Kočur svoje korijene vukao iz prethistorije. Naselje je postojalo i u antici, a za vrijeme srednjeg vijeka ovdje je bio posjed akvilejskog patrijarha. Na lokalitetu Kočur otkrivene su i ruševine kapele Sv. Križa, jednobrodne kapele bez apside, čije zidove su krasile barokne freske. Danas su freske samo u tragovima.
swirl @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 10, 2008
U Krapan možete doći iz mjesta Raša ili pak skrenete li na desno s ceste Raša – Labin. 
Počeci rudarenja u Krapnu započinju već u 17.st. Još daleke 1626. godine od Vijeća desetorice u Veneciji dozvolu za vađenje crne smole dobio je Filippo Veranzi. Nakon njega dozvolu za vađenje ugljena dobiva Ludovico Dragogna, ali svi ti pokušaji vrlo brzo završavaju bez naročitog uspjeha. 
U drugoj polovici 18.st. tek malen broj stanovnika tog kraja živi od rudarenja. Prvo kontinuirano vađenje ugljena započinje 1785. godine. Količine iskopanog ugljena nisu velike, a uglavnom se odvoze u Rijeku za potrebe riječke šećerane.
Godine 1835. rudarenje preuzima tvrtka «Jadranski rudnici kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri». Najveći dioničar tog društva je Bečka banka u vlasništvu Rotschilda. Time započinje prvo ozbiljno ulaganje u rudnike, te naravno i veće zapošljavanje. Već pedesetih godina istog stoljeća u rudniku Krapan radi 200 ljudi, većinom tek doseljenih ljudi koji su ovdje stigli «trbuhom za kruhom».
Godine 1871. postavljena je pruga koja je Krapan spajala sa Štalijama, lukom u zaljevu Raše. Na početku male vagone vuku konji, a tek kasnije njihovu ulogu preuzima parna lokomotiva. Krajem 19.st. u Krapnu i okolnim rudnicima radi oko 1.500 ljudi, a dnevno se vadi 500 tona ugljena.
Na slici – Krapan, crkvica svete Barbare izgrađena prilozima rudara 1905. godine
Izvor: Raša moje mladosti, Marijan Milevoj
swirl @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 30, 2008
Produžite li cestom iz Labina prema Sv. Marini, nakon Sv. Marine redaju se Ravni, Škvaranska, a na samom kraju Labinskog poluotoka - Skitača. Natrag prema Labinu možete ići i drugom stranom poluotoka, uz Raški zaljev tako da izletom napravite cijeli krug oko poluotoka.
Sama Skitača je na kraju Labinskog poluotoka, na povišenju, pa je od tuda divan pogled na cijeli Kvarner i otoke, veliki dio Istre, a kada je dobra vidljivost vidi se i talijanska obala. Tako barem kažu.
Selo je nastalo negdje u 15. stoljeću, proživljavalo uspone i padove kao i niz istarskih sela. Svojevrsna kulminacija bila je pred II svjetski rat kada je u Skitači punoj života živjelo tristotinjak stanovnika. Poslije su rat, politika (po običaju) i egzodus napravili svoje pa je danas ovdje par stanovnika, a većina kuća je prazna.
Osim zbog pogleda, u Skitaču treba doći zbog tišine, prirode, dugačkih šetnji, bure koja fijuče kroz vas i mreška more koje gledate s visine.
Skitača je dobro poznata planinarima jer ima planinarski dom, a duge pješačke staze vode od Labina pa i dalje.
U mjestu je crkva Sv. Lucije s početka 17.st. A mjesto ima i svoju legendu, legendu o Sv. Luciji.
Legenda kaže (barem jedna verzija jer našla sam do sada nekoliko verzija iste legende) kako je u mjesto došla Sv. Lucija. Nakon hodanja po okolici Sv. Lucija je sjela i zaspala. Kada se probudila kraj nje je nastao izvor. Izvorskom je vodom oprala svoje lice i oči pa je i izvorska voda postala sveta.
Stoga i danas u Skitaču dolaze mnogi s problemima s vidom i ispiru oči u ovom izvoru.
Izvor se nalazi kraj stjenovitog vrha negdje stotinjak metara od crkve. Vjerovali u legendu ili ne, ipak je izvor tajnovit. U kraju gdje uopće nema vode, on ne presušuje ni u najsušim ljetnim mjesecima.
swirl @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, listopad 4, 2008
Preteču današnjih tahografa i taksimetra izumio je u drugoj polovici 19.st. Josip Belušić (Giuseppe Bellusich), rođen na Labinštini, u selu Županići blizu Labina. Poslije je živio u Italiji.
Velocimetar se ugrađivao u kočije gdje je registrirao brzinu kretanja kočije, dužinu stajanja na mjestu.... Za razliku od današnjih sprava koje su ugrađene u kamione, autobuse, taxi, Belušićev velocimetar imao je i neke dodatne mogućnosti kao što je npr. bilježenje broja osoba u prometnom sredstvu, a mogao je registrirati čak do 50 osoba.
Velocimetar je bio izložen na Svjetskoj izložbi u Parizu gdje je «zvijezda» izložbe bio novi Eiffelov toranj. No čak je i ovdje, u sjeni novog tornja, Belušić dobio nagradu za svoj izum. Uslijedilo je još niz drugih nagrada. Vrlo brzo nakon izložbe velocimetar je pobijedio na natječaju kojeg je raspisao Pariz s namjerom da uvede reda u tadašnji javni prijevoz. Za natječaj Belušić je dodao velocimetru i novo svojstvo - pokazivanje točnog iznosa kojeg je putnik trebao platiti za prijevoz. Prvi velocimetri Belušića ugrađeni su u pariške fijakere 1891.
Izvor: Franina i Jurina 2001., «Istranin izumio brzinomjer», Valter Černjul
swirl @ 00:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 7, 2008

Uz Čepićko jezero (link) ni ovog jezera više nema. Krapan je potok koji se ulijeva u rijeku Rašu (na dvije slike dolje je dolina Raše), a prolazi kroz dolinu gdje je sagrađeno mjesto Raše.
Voda rijeke Raše, pogotovo za vrijeme visokih vodostaja, naplavila je ušće Krapna velikim masama materijala i tako je onemogućila potoku istjecanje u rijeku. Zbog toga je Krapan formirao Krapansko jezero čija je površina bila oko 4 km2. Zbog miješanja slatke vode s morskom, pogotovo za vrijeme jačih plima, jezero je bilo bogato ribama i okolni su stanovnici bili, što je danas teže zamislivo, uspješni ribari. Jezero je završavalo gotovo do početka mjesta gdje završava mjesto Raša.
Zbog plitkog Krapanskog jezera okoliš je bio nezdrav pa su se mnogi protivili odabranoj lokaciji za izgradnju mjesta Raša. Melioracija je započela 1935. godine. Zbog melioracije je napravljeno dvadesetak kilometara odvodnih kanala te par crpnih stanica. Voda Krapanskog jezera je nestala, a ostalo je polje i smiren tok potoka Krapna.
Nakon što je zaprijetio nestanak istarskog goveda boškarina (link), ista opasnost prijeti i istarskom malom magarčiću, također autohtonoj vrsti.
Već petnaestak godina borbu protiv nestanka istarskog tovara vodi Ivan Perko koji je na izlazu iz Raše prema Puli, vrlo blizu Krapna, napravio rezervat «Liburna» (na slici gore, kako je taman prestao pljusak nisam mogla ući unutra pa su smeđe flekice na slici magarčići u rezervatu). 
Istarski je magarčić malen rastom. Nekada se često koristio za nošenje vode s lokvi kada su se preko njegovih leđa prebacivale dvije posude, svaka na jednoj strani. Često su nosili na leđima i marende u polje ili u šumu, drva za peć....
Inače, u «Franini i Jurini» 2003. piše kako je u Istri 1935. godine bilo oko 17.500 magaraca raznih pasmina. Na području cijele Hrvatske 2000. godine postojalo ih je tek oko 1.000.
 
swirl @ 13:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 29, 2008
Na izlazu iz Labina prema Plominu nalazi se Dubrova. 
Tu se nekada nalazila stancija plemenitaške obitelji Frankovich iz Labina. Od stancije je ostalo gotovo pa ništa, ali i opet vrijedi spomenuti i posjetiti Dubrovu.
Još 1969. počelo se razmišljati o obnovi stancije i osmišljavanju njezinog sadržaja.
Tada se počela stvarati ideja koja se polagano i realizira. Idejni pokretač je prof. Josip Diminić, a te, 1969. godine, u osmišljavanje Dubrove bio je, osim prof. Diminića uključen i prof. Branko Fučić.
Od tada do danas Dubrova svakim danom (bolje reći svakim ljetom) postaje sve ljepši park skulptura. Do sada se na području parka nalazi devedesetak skulptura naših, američkih, europskih i azijskih kipara. Mediteranski kiparski simpozij traje svako ljeto, a započeo se održavati 1970. godine.
Osim kipova postavljenih u prirodi tu je i famozna „Bijela cesta“. Dužina ceste je oko 800 m i njome se nekada dolazilo na stanciju. Plan uređenja «Bijele ceste» počeo se ostvarivati 1997. godine, a do sada je već uređeno 12 «dionica», svaka u dužini od 25 metara. Svaku je «dionicu» napravio po jedan umjetnik, a jedna dionica veže se na drugu.
U proljetnom duhu (nedavno sam slikala) sve je malo zaraslo, pa su se i krave na paši dobro uklopile. I one vole umjetnost.
swirl @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, ožujak 1, 2008
Onako usput «Allo, allo» mi je jedna od najdražih humorističih serija. 
No vratimo se mi u Istru i posvetimo današnji post «instituciji» javnog zahoda. Razlog - nekako mi samo fali glava od veselog Renea i njegovo uobičajeno «You stupid woman» upućeno madam Edith. 
Ovaj javni zahod slikan je u Labinu, vrlo sličan sam vidjela u Raši. I nekako mislim da zaslužuje svoje mjesto na mom blogu.
I tu je trenutak da spomenem još jedan zahod, ili barem prijeteću zahoda, u kaštelu Pietra Pilosa (Kosmati kaštel). Kada uđete u ruševine kaštela popnite se uz njegov vanjski zid desno i ... vidjet ćete latrinu, prijeteću današnjeg WC-a. Čini ga kamena ploča s rupom u sredini. Ne trebam tumačiti ćemu ta rupa služi. Ta mala «odaja», «niša» kako god hoćete malo je izbačena van, tako da je otvor iznad litice i tamo je išlo to što je već išlo... 
Latrina Kosmati kaštel
swirl @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 20, 2008
Intenzivnije kopanje ugljena na Labinštini započinje krajem 18.st. mada se prvo vađenje ugljena spominje još 1626. godine kada je Filippo Veranzi od Mletačkog vijeća dobio suglasnost za vađenje ugljena pokraj Labina.
U rudniku Raša oko 1920. radilo je 1500 ljudi a dvadesetak godina kasnije broj rudara je oko 6500. 
Prva nesreća u rudniku desila se 1937. U rano ujutro od trovanja monoksidom umrla su četiri rudara. Noć kasnije, istražujući smrt rudara, umrlo je još četvero rudara, također zbog trovanja monoksidom.
No najveća se nesreća dogodila 1940. godine. 28. veljače, pred kraj noćne smjene, oko 4.30 na 200 metara ispod zemlje došlo je do jake eksplozije. Prva eksplozija zapalila je ugljenu prašinu pa nastaju požari koji se šire velikom brzinom i izazivaju niz drugih eksplozija. Još i danas se ne zna točan uzrok nesreće jer ima nekoliko teorija, a sumnja se i da nije velika pažnja posvećivana sigurnosti rada u rudniku. Još i danas neki izvori navode 86. žrtava nesreće, ali je njihov broj znatno veći - oko 200 ljudi. Drugi popisi žrtvava navode 186 imena i prezimena rudara čiji je život završio tog ranog jutra u Raši. Postoji mogućnost da je broj žrtava i nešto veći od 186. rudara.
Godine 1948. slična se nesreća desila u Labinu, kada je poginulo 92 rudara, većim dijelom njemačkih zarobljenika.
swirl @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 27, 2008
Rabac - luka za boksit
Teleferika je žičara kojom se prevozio boksit. Spajala je luku za boksit na desnoj obali zaljeva gdje je Rabac s mjestom Cere (ukupno oko 9 km) jer se tamo vadila najveća količina boksita. Izgrađena je za vrijeme Italije, a napravila ju je tvrtka iz Trsta američkim kapitalom. U isto vrijeme je druga tvrtka pomoću mađarskog kapitala napravila i uskotračnu prugu od Šumbera do Plomina.
Nakon 2. svjetskog rata teleferika je demontirana i ponovno složena negdje u Srbiji.
Danas se u Rapcu otvara turistička sezona tradicionalnom regatom Voga teleferika. Naravno da se osim regate nudi iće i piće i dobra zabava.
swirl @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, siječanj 5, 2008

Richard Francis Burton, avanturist, arheolog i štošta nešto sedamdesetih godina 19.st. uplovio je u rabački zaljev. U knjizi «Istarsko priobalje» spominje ljepote zaljeva i malenog Rapca koje je tada imalo svega nekoliko kuća. Bila je to prva «reklama» za Rabac.

Negdje u lipnju 1899. Rabac je dobio svoj prvi hotel s nekoliko soba, «Albergo Quarnerro». Vlasnici su bili obitelj Škopac. Nekako u to vrijeme na strani Rapca prema Kvarneru svoj ljetnikovac gradi obitelj Prohaska, riječki trgovci češkog porijekla. Ovaj se dio Rapca i sada zove Prohaska.

Kao gost hotela «Quarnerro» u Rabac počinje dolaziti i slovenski trgovac Fillinich koji je toliko zavolio Rabac da je tu sagradio i vilu  «Villa Lina». Na žalost obje su vile (Prohaska i Lina) stradale pred kraj 2. svj. rata. I u prvoj i u drugoj su za vrijeme rata bili fašisti. Vilu Prohaska napali su saveznici i partizani, dok su vilu Linu zapalili nijemci prije svog povlačenja.

1925. je sagrađen «Albergo Citta di Trieste», hotel u vlasništvu Emilia Gherdoli-a iz Trsta. Treći hotel Rabac je dobio 1938. («Dopolavoro» ili kasnije «Jadran»).

Nakon 2 svj. rata zbog stradanja u ratu i tadašnjih prilika niz godina turisti ne posjećuju Rabac. Prvi strani turisti počeli su dolaziti tek sredinom pedesetih. 
Danas je Rabac, kao i najveći dio naše obale, krcat za vrijeme ljetnih mjeseci. Nekako mi najdraže doći van sezone. Pa šetati uz more s jednog do drugog kraja.


 


swirl @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007
Po legendi naziv je dobio po vrapcima koji su se ovdje skupljali. Vjerojatno je realnije tumačenje naziva kojeg je dao Carlo de Franceschi u 19. st. (naziv potječe od obitelji s otoka Raba koje su već u 13.st. na području Rapca imale svoje posjede).
U prvoj polovici 19. st. Rabac je činilo naselje od desetak kuća, a stanovnici su bili ribari. Prvi hotel u Rapcu otvoren je 1889. godine i time započinje razvoj mjesta te stalno povećanje broja hotela, restorana, oštarija....
Moram priznati da mi je najdraži Rabac u zimi. Lagano mi već ljetni krkljanac ide na živce, a zimi Rabac odiše mirom...., a ima i jednu od najljepših istarskih šetnica uz more. Preporučujem da auto parkirate na parkiralištu hotelskog naselja na samom početku Rapca, a dalje šetajte i uživajte.

Na slici pogled na Rabac iz starog dijela Labina
swirl @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 4, 2007

Rijeka Raša nije duža od 30 km, ali je primjer rijeke s važnom ulogom u povijesti. S tih 30 km duljine uvijek je bila granica i uvijek je dijelila Istru na dva dijela.

U doba histra dijelila je histre od plemena liburna. U rimskoj Istri dijelila je dvije rimske provincije („Venecija i Histria“ zapadno od rijeke Raše,“ Ilirikum“ istočno od Raše pa sve do Albanije). U vrijeme Bizanta bila je granica Bizantskog carstva i hrvatske države kralja Tomislava. Nakon pada Mletačke Republike, bila je granica između Napoleona i Austrije, a nakon toga granica između dvije austrijske provincije.

Nakon 1. svjetskog rata Raša je granica između Italije i Jugoslavije.

Godine 1935. započeli su radovi na sređivanju toka rijeke Raše. Do tada je morska voda ulazila duboko u Rašku valu, doduše miješala se s izvorskom, ali je i dalje bila slana i nepogodna i za navodnjavanje i poljoprivredu, a velik dio doline bio je močvaran i pogodan za razvoj boleština različitih vrsti.

Uz mnogobrojne mane, ovakva nesređena Raša imala je i poneki plusić: stanovnici kraja uz rijeku bili su ribari morske ribe, razvivši do savršenstva posebnu metodu ribolova (za vrijeme pline postavljale bi se „brane“ od trske, a povlačenjem vode za oseke iza postavljenih brana u nastalim lokvama ostajale su ribe). Također, mada nije bila duboka, Raša je tada bila plovna sve do naselja Kokoti.

Istodobno s gradnjom novog grada Raše, izgrađen je i most preko Raše, širi i sigurniji od starog.
Raško polje

Raško polje
Labinov dodatak: Isušavanjem je zapravo neplodno močvarno tlo također pripremljeno za agrarnu upotrebu, uz to izgrađen je sistem za navodnjavanje svih polja (danas nije u upotrebi, no kažu da je još funkcionalan bez obzira što je izgrađen 30-tih), Raška vala također je izvorište vode za grad Labin i okolicu, te dijelom Pulu, mislim da je najveći izvor Fonte Gaja (uzgred rečeno voda je vrlo kvalitetna)


swirl @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, srpanj 28, 2007


Malo za promjenu, eto grada koji nije nastao na mjestu prethistorijske gradine, čija crkva nije ne-znam-koja-u- nizu na istom mjestu...


Kopanje kamenog ugljena u pripremama talijanskih fašista za 2. svjetski rat imalo je visok prioritet. S obzirom na bogatstvo kraja, a ne bi li se rudniku znatno povećala efektivnost, izgrađen je grad Raša. Inicijativa (naredba ili kako god hoćete) je došla od strane Mussolini-a. Isprva se trebao zvati Liburnija, ali je ipak, po rijeci, nazvan Raša.

Do radova koji su počeli 1936. na mjestu Raše stajala je jedna jedina kuća. Vlasnik je bio Matija Kokot Bazgarić, a u kući su bie oštarija i butiga. Ove godine je Rašu u izgradnji posjetio Mussolini. Gradnju su uglavnom izvodili graditelji iz Bergama koje su nadgledali inžinjeri Pulitzer i Ceppio.

Svečana inauguracija grada bila je 04. studenog 1937. Po tadašnjim pojmovima grad je izgrađen vrlo moderno, od nizova istih kuća od kojih je svaka imala po 4 dvosobna stana i nešto vrta. U prvoj fazi grad je trebao udomiti 2000 stanivnika, dok su kasnije faze predviđale porast broja stanovnika na 5000. Stoga je osim stambenih kuća izgrađena pošta, hotel, škola, kino i niz drugih sadržaja, a nastanak novog grada popraćen je vrlo glasno u tadašnjim medijima. S oko godinu i pol dana „zakašnjenja“ izgrađen je i donji dio Raše kao i trg.

Među prvim stanovnicima bilo je dosta ljudi iz raznih djelova Italije, ali je najveći dio njih otišao nakon pada Italije (rujan 1943.) i smanjenja proizvodnje kamenog ugljena.

Kako je svojedobno Italija radila pompu oko novog grada Raše, tako je ista nastavljena u socijalističkoj Jugoslaviji. Trajala je - dok se kopao ugljen.

 

Rudarska Raša ima i rudarsku crkvu. Sama crkva ima oblik okrenutog rudarskog vagona, a zvonik podsjeća na rudarsku lampu

Labinov dodatak: Grad je izgrađen pri kraju Raške vale prema Krapnu tj. jednom od ulaza u okno rudnika. Raša je trebala biti izgrađena na području današnje kapelice ali je zbog izrazito tvrdog tla smještena gdje je danas (Mussoliniju se to baš i nije svidjelo, uglavnom na inauguraciji je bilo povišenih tonova). S gledišta urbanizma i danas je Raša primjer kako bi trebalo graditi humana naselja, uz to imala je i javni bazen, benzinsku pumpu i sl..
Postoje 3 vrlo slična grada (uz Rašu dva su u Italiji - kraj Rima i na Sardiniji). Svi su rađeni do projektu arhitekta Pulitzera.


swirl @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare