Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
srijeda, lipanj 24, 2015



Jedno prethistorijsko naselje u blizini bio je Valaron. Bio je prirodno zaštićen strminama sa dvije strane; s jedne prema potoku Lavre, a s druge prema dolini. Ovakav prirodni jarak omogućio je Valaronu da na ove dvije strane uopće nema obrambene zidove. Prva iskapanja na lokaciji rađena su još 1890. i 1892. kada je dr. Moriz Hornes istraživao Valaron. Inače, Valaron je spadao među najveće gradine ovoga kraja.

Druga gradina je bila pokraj današnjeg groblja Nove Vasi, gradina Svetog Dionizija. Do danas gotovo da nema ostataka ove gradine, ali postoji opis ruševina s početka 20.st. Unatoč nesačuvanosti ostataka, još i danas iz zemlje zna povremeno „izroniti“ poneki dijelić te davne prošlosti. Na osnovu nekih od niih poznato je da je na području prethistorijske gradine poslije postojalo i antičko naselje.

Treća je gradina Svetog Jurja, a nalazila se iznad doline Mirne. Sveti Juraj nije bio samo naselje u prethistoriji, i tu je bilo naselje u doba staroga Rima, ali i u srednjem vijeku. Tako se zna da ga je u 13.st. dao obnoviti oglejski patrijarh.

I sama Brtonigla u prethistoriji bila je gradina. No uz Mirnu se nalazio i kašteljer Gromače ili Soline (danas lokacija pripada općini Brtonigla) koji je imao dva reda zidina, kao što je očito postojalo i malo naselje iz prethistorije i rimskog doba na lokalitetu Babe.

Izvor: Brtonigla i okolica, Niki Fachin

Na slici: pogled na Mirnu

swirl @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 29, 2011

Kod groblja Kostanjice (link) ne skrenete za Kostanjicu nego idete uskom makadamskom cestom na vrh brežuljka. Ne možete pogriješiti, nekoliko kuća vide se na brežuljku, a i cestica je jedna jedina. Vrlo je strma, dakle ili otpješačite ili se pouzdajte u pogon svojeg ljubimca na 4 kotača.

Tako ćete doći u Biloslave. Naselje sadrži svega nekoliko kuća, od toga dvije potpuno ruševne, ali su tri kuće i više nego savršeno obnovljene. Dvije kuće obnovljene su poštujući istarsku tradiciju (obogaćenu bazenom).  Naravno, imate savršen pogled na Mirnu, izdaleka vidite Motovun, Grožnjan.... ovisi gdje se okrenete. Iz Biloslava možete krenuti i na izlet po Parenzani (link gdje možete pronaći i malo više informacija o mogućem izletu). 



swirl @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 15, 2011

Kada iz smjera Buzeta dođete do Ponteportona na desnoj strani je poznata istarska oštarija. Odmah uz nju penje se uska asfaltirana cestica kojom stižete do Kostanjice.

Većina kuća u Kostanjici sagrađena je negdje u 18. i 19.st. te poput Grožnjana, Motovuna i niza poznatijih mjesta u Istri i Kostanjica odiše prošlošću svojim kamenim kućama često s baladurima. I Kostanjica je na brežuljku kao što je većina drugih mjestašca. Takva lokacija uvijek je značila bolju kontrolu eventualnog dolaska neprijatelja, te lakšu obranu mjesta. Danas ovakva lokacija znači – savršen pogled s prozora.

Kostanjica je ima zidine i bila je sastavni dio obrambene linije sa Završjem. Do danas je sačuvan samo djelić zidina i to s južne strane mjesta.

Mjesto se prvi put spominje u 12.st. kao Villa Castagna (u darovnici iz 1102. godine kojom Ulrich II daruje Kostanjicu oglejskoj crkvi). Sam naziv Castagna potječe od mletačke obitelji Castagna. Bez obzira što nema dokumentiranog traga o postojanju mjesta prije 12.st. na padinama je nađeno nekoliko nadgrobnih spomenika iz rimskog doba. Neka navode i imena histarskog porijekla pa se nameće zaključak da se ovdje živjelo i prije dolaska starih rimljana.

U mjestu je župna crkva Sv. Petra i Pavla iz 18.st. Na vanjskom zidu nalaze se ugrađene dvije ponešto različite kamene glave. Mnogi smatraju da je riječ o prikazu Atile o kojemu u Istri postoji niz legendi (link). No postoji i mišljenja da glava iz čijih usta izlazi stilizirana grančica prikazuje „Zelenog Jurja“, keltskog mitskog božanstva koje je simbol života i obnove. Na groblju se nalazi crkvica Sv. Stjepana, datirana još u 12.st., ali joj je izgled promijenjen tijekom obnove u 19.st.

Mada je Kostanjica podosta IZNAD Mirne njezini su stanovnici bili poznati barkarjoli. Dok je Mirna bila plovna na svojim su brodicama prevozili najčešće drvo (link).

Izvor: Istria on the Internet, Mirko Gabler (link)



swirl @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, prosinac 25, 2010

I ne tako davno, na Mirni je bilo šesdesetak mlinova, točan broj je teško znati. Većina ih je prestala raditi u prvoj polovici 20.st. Oni slabije napravljeni više niti ne postoje, djelić po djelić vodenice odnosili bi nabujali vodeni tokovi u kišnim razdobljima. Od solidnije građenih danas postoje, ako ništa drugo onda, ruševine, dok se rijeđe mogu vidjeti i oni posve sačuvani ili barem restaurirani.

Na Ribičini, pritoci Mirne koja prolazi Benčićima i Kotlima, nekada je postojalo 7 mlinova. Godine 1822. samo su u Kotlima postojala 4 mlina. Danas je obnovljen jedino mlin prijašnjeg vlasnika Josipa Gržinića (na slici). Njegova je obitelj mlin prodala, a novi vlasnik ga je savršeno obnovio.

Za razliku od današnjih Kotla, nekada je mjestašce imalo niz obrtnika čija je egzistencija bila osigurana upravo radom mlinova. Kotle su tada imale dućan, nekoliko postolara, krojača, kovača.... Ljudi koji su dolazili u mlinove uvijek su obavljali niz drugih stvari pa su tako Kotle bile poprilično živahno mjesto.

Dva su mlina postojala na Dragi, kratkom vodenom toku koji izvire u Čiriteškom polju.

Samo na području Sv. Nicefora, gdje je oko tridesetih godina 20.st. napravljen vodovod, postojala su 4 mlina. Sva su zbog gradnje vodovoda otkupljena i srušena. Tri od četiri mlinara kasnije su se udružili i napravili novi mlin na dizelski pogon u Svetom Ivanu.

Osim ova 4 mlina, na malo širem području postojalo je još 6 mlinova. Svi su ovi mlinovi na izvoru Mirne bili veliki i radili su tijekom cijele godine. Samo kod jačih suša vlasnici bi se dogovarali tko će raditi, a tko odmarati, i tako se organizirali „na smjene“ sve dok ne bi bilo više vode.

Jedan je mlin postojao na potoku nastalom spajanjem malih potoka Sušaka i Rečice. Ovdje se voda prvo prikupljala u za to poseban „bazen“ i tek je tada dolazila do mlina. Na sličan se način voda prikupljala i za mlin na donjem toku Rečice.

Nakon izvora Sopot (iznad sela Mlini), postojalo je čak 5 mlinova. Jedan je obnovljen. Sopot je jedini pritok Bračane koji nikad ne presušuje. Ukupno je ovdje postojalo 10 mlinova i nekoliko stupa za stupanje platna.

Na Bračani je postojalo 12 mlinova. Na Potoku je postojao Šebastijanov mlin, po vlasniku Šebastijanu Zuganu. Poginuo je u ratu 1917. pa je mlin prestao s radom.

Nekoliko je mlinova postojalo na slivu Butonige, a niz njih je bio u vlasništvu vlasnika Kosmatog kaštela.

Najveći su mlinovi ipak bili na srednjem i donjem toku Mirne; kod Minjere, u Rušnjaku. Tri su bila na području Istarskih Toplica, a dva kod mjesta Gradinje.

Izvor: Mlinovi na rijeci Mirni, mr.sc. Božo Jakovljević, Buzetski zbornik 36;181-193

Sretan Božić svimaSmile

swirl @ 10:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, veljača 28, 2009

Povrh Mirne, od Ponte Portona nizvodno iznad prvog blagog zavoja rijeke na desnu stranu, nalaze se ruševine Nigrignana.
Prvo je naselje ovdje nastalo negdje na prijelazu iz brončanog u željezno doba (prijelaz iz 2. u 1.st. p.n.e.). Zbog smještaja na strmoj litici prema rijeci Mirni obrambene su zidine postojale jedino na južnoj strani naselja. Na istom je mjestu kasnije nastala i antička utvrda. Iz ovog razdoblja potječe antička stela ugrađena u jednu kuću u selu Tadini. Važnost antičkog Nigrignana bila je u blizini važne antičke prometnice (Via Flavia koja je išla iz Akvileje i Trsta sve do Pule), a i blizina antičke luke na Mirni. 
Nigrignanum se spominje u nizu dokumenata u srednjem vijeku. Dok je u 12.st. Nigrignanum bio djelomično pod upravom porečkog biskupa, poslije prelazi u vlasništvo pazinskog kapetana. Poslije stradava u sukobu između pazinskog kneza Alberta i Venecije.
Obrambene zidine naselja porušili su Mlečani sredinom 15.st. Život u naselju traje negdje do 18.st., kada je naselje potpuno napušteno, a danas se vide jedino ostaci nekih zgrada.
Inače uobičajeni naziv za ostatke Nigrignana danas je Gradina.
Nasuprot Nigrignana, na brdašcu Mukle nalazi se nekoliko manjih špilja od kojih je najpoznatija Baba Soldenjaka. Postoji priča kako je u prvoj polovici 20.st. u Kaštelir stiglo nekoliko grčkih trgovaca koji su nekolicini kašteliraca prodali kartu na kojoj je označeno sakriveno blago u ovoj špilji. Nakon otkupa karte (baš me zanima koliko su je platili) započeli su radovi koji su trajali skoro godinu dana. No sve uzalud, kaštelirci su pronašli nešto kostiju, ali ne i blago. Iza njih su ostale samo hrpe materijala koje su iskopali.
slikao: Kljujuć
swirl @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 3, 2008

Ušće Mirne danas je potpuno drugačije nego što je bilo, a korito Mirne potpuno je izmijenjeno. Nekada je Mirna krivudala, danas je ponegdje stari tok rijeke prekinut cestama, sakriven šumom, a umjetno «smirena» Mirna u svom novom toku polagano teče prema svom ušću u more.
Ušće je na Antenalu gdje je nekada bila crkva Sv. Andrije. Dok nije izgrađena cesta ljudi su Mirnu do sredine prošlog stoljeća prelazili trajektom, a prije toga lađom. U ranom srednjem vijeku izgleda da je posred ušća postojao mali otočić jer su nađeni zapisi koji spominju drveni most koji je preko otočića spajao jednu i drugu stranu ušća.
Na strani prema Taru nalazi se Tarska vala. Njezine strme strane nekada su bile kamenolomi, a u davnini povrh vale nalazila se gradina. Zbog uvale izuzetno bogate ribom i sama je vala bila vrlo spominjana u starim dokumentima koji određuju tko joj je vlasnik, tko ima pravo ribolova.... Prvi put spominje se 983. kada Oton III daje pravo Porečkoj biskupiji na ubiranje prihoda od ribolova.
Tarska vala poznata je i po posebnom načinu ribolova: mrežama dugim do 2 km, a visokim do 12 m vala bi se zatvorila, ribe bi se opkolile, a potom bi ribari, kadkad sami, kadkad pomoću volova, potezali mrežu prema obali.
Osim ljepote koju ne znam je li moja «umjetnička ruka» priloženom fotografijom uspjela dočarati, Tarska vala postaje veliki ekološki problem. Veličina problema pogotovo je vidljiva za vrijeme oseke kada blato donešeno Mirnom izroni iz plićine. Zaljev je posljednji put očišćen 1928. godine, a slojevi blata dosežu i 20m.
Izvor: Franina i Jurina 2003., «Mitski zaljev u raskošnoj prirodi», Drago Orlić
swirl @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 1, 2008

Nekada se Mirnom manjim brodovima moglo stići sve do ispod Grožnjana, a poznata luka bila je Baštija. Drvo, vino, žito ukrcavali bi se u Baštiji i Mirnom odvodili do Tarske vale, gdje bi se prekrcali na veće lađe i transportirali dalje.  U Tarskoj vali bi se pak ukrcavali pijesak, građevinski materijal, stoka ... i vozili se Mirnom do Baštije. Tu bi se teret pretovario na zaprežna kola i dopremao do Motovuna, Grožnjana...
Danas «pripitomljena» Mirna u svom umjetnom, ravnom koritu djeluje mirno, no nekoć je svojim krivudavim tokom dopremala ogromne količine blata. Tako je korito postajalo sve pliće i pliće i plovidba Mirnom postala je nemoguća. Zadnje lađe prošle su Mirnom prije šezdesetak godina, ali ih još pamte stariji stanovnici iz okolice.
U «Franini i Jurini» 2003. nalazi se tekst Lina Šepića «Zauvijek usidrene lađe» u kojem se spominje preminuli Antonio Mian iz Kostanjice koji je bio splavar po Mirni. Navedene su njegove crtice iz splavarenja Mirnom. Kada su nakrcane splavi išle nizvodno trebalo ih je gurati, kada su išle uzvodno, prema Baštiji, Antonio i drugi batelieri vukli su splavi ili lađe uz Mirnu. Kada je bilo vjetrovito plovidba je bila olakšana jedrima, ali bez vjetra plovidba je bila znatno teža. Tada bi se s obe strane Mirne poredali batelieri i vukli konopce te se tako plovilo Mirnom. Kadkad bi im vuču olakšali i magarci.
swirl @ 19:24 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008
Od Antenala uz morsku obalu do Ponte Portona uz samu Mirnu vodi bijela cesta. Prolazite i pokraj crkvice Majke Božje od Baštije. Preporučujem.
swirl @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 9, 2008

Četrdesetak kilometara duga, nekoć je imala i važnu ulogu u prometu. U antičko je doba korito rijeke bilo znatno niže od današnjeg (razlika i više od 10 metara), tako da je u dolinu Mirne ulazilo more i miješalo se s rijekom. Po nekim podacima more je znalo doći i do dijela gdje se nad Mirnom nadvio Motovun. 
Za vrijeme Rimskog carstva rijekom Mirnom se plovilo vjerojatno sve do Buzeta. Donjim tokom rijeke mogli su prometovati brodovi dužine 100 metara. Stoljećima koja slijede Mirna je naplavljivala dolinu, znatno se smanjilo korito rijeke, a plovni dio Mirne sve se više skraćivao.
U srednjem vijeku Mirna je plovna do luke Baštija (u blizini Ponte Portona). U 20. st. u nekoliko faza radi se na regulaciji rijeke. Po završetku 2. svjetskog rata reguliran je njezin donji dio (od Ponte Portona do ušća). Šezdesetih godina započinju radovi na srednjem toku (od Istarskih Toplica do Ponte Portona). Upravo je na ovom dijelu Mirna pretrpila najveće izmjene. Nekad krivudavo korito nemirne rijeke u potpunosti se «izravnalo», a rijeka se primirila. Staro korito rijeke i dalje postoji, ali je ili potpuno suho ili sadrži pokoju lokvicu. Na nekoliko je mjesta izgradnjom prometnica i fizički stari tok doslovce presječen. Zadnjih godina jača inicijativa da se Mirna vrati u njezino staro korito, te da se prometnice preurede tako da se ispod njih taj stari tok ponovno spoji.
Sliku sam vrhu besramno sam ukrala "zaštićenom svjedoku Kljujuću" (link), a slike ispod su mojih ruku djelo, slikala sam na Antenalu, na samom ušću Mirne u more.
  
swirl @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare