Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
utorak, siječanj 19, 2010

Nešto dalje od kršanskog kaštela, na groblju, nalazi se mala crkva Sv. Jakova. 
Četverokutna crkvena lađa građena je početkom 15.st. (1415.), a prezbiterij je dodan u 19.st. (1814. godine koja je uklesana na portal). 
Crkvu je vjerojatno dao izgraditi tadašnji vlasnik kaštela, Ivan Kršanski. U crkvenom podu nalazi se niz grobova. Najstarija nadgrobna ploča potječe s kraja 15.st., a osim epitafa na latinskom ima reljefno prikazan grb kršanskih gospodara. Ostale nadgrobne ploče govore o ljudima pokopanim u crkvi krajem 16.st. i u prvoj polovici 18.st.
Crkvica je renovirana 1991. kada su ispod sloja žbuke otkriveni grafiti: jedan na latinici, dva na glagoljici.
swirl @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008
Kršanski kaštel
Posljednji je vlasnik kaštela u Kršanu bio Giovanni Tonetti, prozvan «Crveni barun». Plemenitaši roda Tonetti postaju vlasnici kaštela 1860. godine.
Bez obzira na stalešku pripadnost G. Tonetti je za vrijeme Labinske Republike pružao podršku rudarima (link na post o Labinskoj Republici blogera Labina), u 2. svjetskom ratu borio se na strani partizana. Godine 1937. odbio je poziv na svečanu inauguraciju gradića Raše kada je u Rašu došao i Mussolini. Njegove je poglede na svijet naslijedila i kćer Francesca Tonetti, autorica knjige «Il vento del Quarnero» iz koje se može saznati puno o životu njezinog oca i općenito životu tog doba u Istri. Nakon požara 1940. godine obitelj napušta Kršanski dvorac.
swirl @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, studeni 7, 2008
Cesta koja prolazi kroz Pićan danas dijeli gradić na stari dio i novi koji se penje prema groblju.
Kraj groblja je crkvica Sv. Mihovila. Unutrašnjost je oslikana freskama iz prve polovice 15.st, a tijekom 15. i 16.st. u freske su uparani glagoljaški grafiti. Cijeli Pićan ima predivan pogled na okolicu, a najljepši pogled puca upravo kraj crkvice Sv. Mihovila. Na plato pokraj crkve smještena je moderna skulptura «Obitelj» Nana Zavagne, nastala na Mediteranskom kiparskom simpoziju.
S druge strane ceste, blizu gradskih vrata kojima se ulazilo u grad, stoji crkvica Sv. Roka, zaštitnika od kuge. Crkva se počela graditi 1632., a dovršena je 1638. 
swirl @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 3, 2008
Cestom iz Pićna prema Kršanu dolazi se i do skretanja za Šumber. Nakon velikog kamenoloma započinje niz raštrkanih naselja koja čine Šumber.
U zaseoku Stari Grad nalaze se ostaci srednjevjekovnog kaštela izgrađenog u 13.st., na granici između mletačkog i austrijskog dijela Istre. Sam naziv Šumber je dobio po vlasnicima kaštela, obitelji Schomberg ili Schemperger. Malo ispod kaštela nalazi se i crkva Sv. Ivana i Pavla iz 17.st. (građena na mjestu starije crkve). Između nje i kaštela bilo je malo srednjevjekovno podgrađe.
Po nekima kaštel kao feud dao im je oglejski patrijarh, negdje u 14.st. dok neki tumače kako je obitelj kupila dvorac i imanje od Mainharda od Račica. Bili su vlasnici imanja do kraja 14.st. kada je cijeli posjed prešao u vlasništvo vlasnika Kožljaka (link).
Ima i Šumber svoju legendu. Po pričama nekoj se pastirici 1430. godine ukazala Majka Božja i to među granama drena. Nedaleko stabla je par godina kasnije sagrađena crkva Majka Božja od Drena.
Jedna druga legenda kaže kako su pićanci nakon 200 godina ukrali kip svetice iz crkve u Šumeru, ukrcali ga na kola i pokušali odvesti do Pićna. No volovi su do mosta preko Raše nekako i stigli, a onda su stali i ... ni koraka dalje. Na koncu su pićanci vratili kip, a i dan danas neki iz Pićna dolaze u Šumber na misu 05. kolovoza (blagdan Gospe Snježne). Ta je crkva nekako po sredini Šumbera. Treća crkva je crkva Sv. Kvirina. Sagrađena je na groblju, a ima glagoljički natpis iz 16.st.
swirl @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 2, 2008
 
Pićan je još jedan prastari istarski gradić. Na uzvisini u blizini bilo je prvo pretpovijesno naselje, gradina s nazivom Oriz. Za vrijeme Rima tu je bila rimska utvrda Petena, koja je prvenstveno branila unutrašnjost Istre od prodora gusara koji su se iskrcavali u plominskoj luci i od tuda napredovali prema unutrašnjosti Istre u svoje pljačkaške pohode.
U srednjem vijeku i Pićan je stradavao u raznim ratovima i sukobima kojima je područje Istre obilovalo. Grad je bio okružen zidinama. Od njih su danas sačuvana gradska vrata visine oko 4 m negdje iz 15.st. (slika lijevo). Kroz njih se ulazilo u Pićan, a ispred njih je bio pokretni most. Dizanjem mosta znatno se otežao neprijatelju prodor u Pićan.
Iznad gradskih vrata nalazi se plato, osmatračnica s koje su čuvari grada motrili tko se približava gradu. U slučaju napada kroz otvore su na neprijatelje pred vratima bacali vrelo ulje i druge predmete kako bi im otežali prodor u grad.
U staroj jezgri, odmah kraj župne crkve (vidi link) nalazi se rodna kuća Matka Brajše Rašana (1859. – 1934.) (slika desno), autora istarske popularne pjesme «Krasna zemljo, Istro mila».
swirl @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 16, 2008

 Još prije početka otvorenih sukoba između Venecije i Austrije na pograničnim područjima bilo je svega; pljačke, ubijanja, tuča…

U takvoj „atmosferi“ mnogi su namjerno poticali zvjerstva i pomoću njih se bogatili, a među njima je dominirao Giorgio iz Kršana, feudalac koji je živio u kršanskom dvorcu, a posjedi su mu uglavnom bili smješteni na području oko nekadašnjeg ćepičkog jezera. Kulminacija njegovih zlodjela zbivala se oko 1600. godine pa je Venecija tražila od Austrije rješavanje problema kršanskog razbojnika. No… nije se zbivalo ništa pa je 10. lipnja 1600. rašporski kapetan dobio naredbu da ili uhiti ili ubije Girgia.
Girgio na to nije ni trepnuo okom već je nastavio svoje krvave pohode. Već 26. lipnja sa svojom razbojničkom četom uputio se na sajam u Šumber, a po putu je počinio trostruko ubojstvo. Jedna od žrtava bio je Francesco dall' Oglio iz Labina. Njegov brat Matteo svjedočio je zvjerskom ubojstvu te je opisao kako je brat opljačkan, uzeti su mu svi novci za koje je morao za grad Labin kupiti stoku na sajmu, mučki je ubijen, a porodici je vraćen leš jadnog čovjeka bez srca i stražnjice.
Nakon ovoga raspisana je čak i nagrada od 1000 dukata za onog tko uhvati razbojnika. Tek krajem godine Girgio je, zahvaljujući izdaji jednog stanovnika Kršana, uhvaćen i odveden u Kopar gdje je osuđen na smrt i ugušen.
Ni nakon ovoga nije Kršanom dugo vladao mir. Iduća krvava epizoda zbila se 1601. Kako bi izgladili odnose Austrija je poslala 200 uskoka iz Senja, pod zapovjedništvom Giuseppea de Rabatte, u obranu granica pred Turcima. U znak zahvale Venecija je poklonila de Rabatti dio posjeda ubijenog Girgia od Kršana, uključujući i sam kršanski dvorac, što su uskoci smatrali svojevrsnom izdajom. 1601. jaka grupa uskoka pod vodstvom Jurice napala je kršanski dvorac, ubila de Rabatta, raskomadala ga, a zatim dijelove raskomadanog tijela izložila stanovnicima Kršana.
swirl @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 15, 2008

Pred atentat u Sarajevu Pićan je ugostio prijestolonasljednika Ferdinanda. Ferdinand je u Pićnu probao domaće vino, divio se pogledu s terase ispred pićanske župne crkve. Pogled ga je dovoljno očarao da je obećao kako će idući put posjetiti Pićan sa suprugom, Sofijom. 
Sofija se bavila slikanjem pa je vjerovao da će u Pićnu naći dovoljno motiva za svoja platna. Čak je «pao» dogovor da se pritom otvori i druga boca domaćeg vina kako bi i Sofija probala istarsko vino.
Vrlo brzo nakon toga desio se atentat u Sarajevu... a Pićan je ostao bez vizura oslikanih kistom Sofije.
Izvor: «Pod starim voltama» Daniel Načinović, Eduard Strenja
swirl @ 18:16 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 6, 2008
 
Pokraj kršanskog kaštela nalazi se župna crkva Sv. Antuna. Na starom Valvasorovom crtežu (slika lijevo) prikazana je kao jednobrodna, a uz crkvu se nalazila kapela s natpisom koji upućuje kako je građena 1676. godine.
Crkva je sada dvobrodna (što i nije tako često). Naknadnim širenjem dodan joj je još jedan brod, a dodatak se vjerojatno zbivao oko 1740. godine koja je uklesana u crkvi. Na platou ispred crkve nekada je bilo kršansko groblje. Najveći dio crkvenog inventara potječe iz 18.st. Vjeruje se da su dva oltara u desnoj lađi prenesena iz pavlinskog samostana na Ćepićkom jezeru. Zvonik je građen 1803. godine.
U lijevoj crkvenoj lađi nalazi se nadgrobna ploča iz 17.st. s grbom kršanskih gospodara.
Izvor: Iz istarske spomeničke baštine, Branko Fučić
swirl @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 13, 2008
I pićanskom vizurom dominira zvonik izgrađen 1872. godine. Do njega je župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije koju je na mjestu starije crkve dao izgraditi biskup Antonius Zara iz Akvileje. 
Pićan je od 524.-1788. bio biskupija, koju mnogi smatraju petom biskupijom na svijetu. Posljednji biskup bio je Aldrago Antonio dei Picardi koji je pokopan odmah ispred župne crkve. 
Zbog siromaštva često su biskupe iz Pićana zvali «biskupima lješnjacima». No i oni su imali mjesto za bijeg, pogovoto za vrijeme ljetnih vrućina kada su se sklanjali u obližnje Gračišće.
Upravo zbog biskupa, u Pićanu je sakralno bogatstvo izloženo u župnom dvoru. Tu je i poznati relikvijar u obliku ruke u kojem su kosti biskupa Nicefora, onog istog biskupa o kojem postoji legenda (link). Uz niz bogatstava crkve tu je i komadić drveta s Kristovog križa, barem tako stoji u starim zapisima. A u crkvi su nađene note «Pićanske mise» koja se izvodi i dan danas.
Na groblju je pak crkvica Sv. Mihovila s freskama iz 15.st. i glagoljaškim grafitima.
Izvor: «Pod starim voltama» Daniel Načinović, Eduard Strenja
swirl @ 17:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 24, 2008
Uz Pićan vezane su dvije legende o Sv. Niceforu. Malo su zbrkane jer svijet legendi ne teži previše logici, pa se tako u starijoj legendi Nicefor spominje kao relikvije Sv. Nicefora (dakle definitivno je već umro), da bi u drugoj, mlađoj, Nicefor bio stariji pićanski biskup. 
No, ima legendi o Istri koje spominju plovidbu Dunavom i dolazak Dunavom u Istru... pa i opet zvuče dobro.
Prva legenda vezana je uz gradnju crkve u Pićnu. U 4.st. car Konstantin Veliki želio je izgraditi crkvu u koju bi pohranio relikvije Sv. Nicefora. Relikvije su ukrcane na jedrenjak, a mjesto gradnje trebalo je biti ono gdje se jedrenjak zaustavi. Jedrenjak je stao na nepristupačnoj obali, pa su relikvije stavljene na magarčića i plan se mijenja... crkva će se graditi tamo gdje stane magarčić. A magarčić je išao dugo... i na koncu stao u Pićnu.
U drugoj legendi Nicefor je stari biskup Pićna koji je živio sa dvije rođakinje. U zimskim hladnim noćima valjda su spavali zajedno u krevetu i do pape je stigla dojava o neprimjerenom ponašanju. Nicefor kreće papi kako bi se pred papom opravdao i spriječio zle jezike da dalje razvijaju storije. 
Cijeli njegov put do pape bio je popraćen čudesima: gdje je bila suša Nicefor je štapom lupio u zemlju i pojavio bi se izvor, na morsku je površinu stavio kaput i plovio Jadranom na kaputu... i još svakojaka druga čuda. Za sva je čuda saznao i papa i na koncu to dugo putešestvije završava povoljno za Nicefora koji se vraća u Istru.
U nastavku, legenda kaže kako je za kaznu stanovnicima Pićna koji su ga lažno optužili pred papom Sv. Nicefor kaznio zle jezike pa su Pićan i okolica bez izvora pitke vode.
swirl @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2007
Potraga za dokumentima o povijesti Kršana dovela je do otkrića u bečkoj arhivi gdje je nađen zapis Ludwiga Karla Mosera. Moser je 1909. opisao svečanost 12. lipnja 1908., (60. obljetnica vladavine cara Franje Josipa), kada je ulicama Beča prodefilirala kolona od 12.000 ljudi, dugačka gotovo 8 km. U koloni se nalazila i mala grupa ljudi s područja Labinštine, a ovu je grupu predvodio tadašnji kršanski svećenik Antun Zidarić. Pretpostavlja se da je upravo Zidarić detaljno opisao i nošnje svog kraja i „Kršonski pir“ kojeg je Moser poslije i opisao.
Upravo po nađenom zapisu Mosera, KUD „Ivan Fonović Zlatela“ iz Kršana (Ivan Fonović Zlatela je inače bio domaći graditelj glazbenih instrumenata) uz pomoć Valtera Primožića i Branimira Šaine uvježbao je i na ovaj način oživio djelić kršanske tradicije. Predstava „Kršonski pir“ prvi put je izvedena 2006., ponovljena je 2007. i obogatiti će i ubuduće turističku ponudu ovog predivnog istarskog gradića.
„Kršonski pir“ je opis tradicionalnog kršanskog vjenčanja. Predstava se odvija u Kršanu, u njegovim kućama povrh kojih se nadvio kršanski dvorac, po uličicama starog Kršana, u njegovoj crkvi i oštariji. Kršonski pir u nekoliko scena opisuje udvaranje, zaruke i vjenčanje Morka s djevojkom Toninom, a posljednja je scena rođenje malog Mikule (molim – tek nakon 9. mjeseci od vjenčanja).
swirl @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 30, 2007
Kršan je gradić između Plomina i Pazina. Prvi se put spominje u ugovoru o miru između oglejskih patrijarha i pazinskih grofova koji su ga u međusobnim sukobima uspjeli i porušiti. Naziv je vjerojatno dobio od krasa, krši na kojoj je nastao (vidi sliku lijevo). Na glavnom pročelju kaštela je kameni «čovjek pas». Nađen je još u Dvigradu, Žminju, Vižinadi, a legenda kaže da je riječ o Atili.
Posljednji je vlasnik kaštela plemić Tonetti iz Plomina, poznat kao «crveni grof» (razloge ću objasniti u jednom drugom postu naknadno).
U Kršanu je u 19. stoljeću pronađen «Istarski razvod» (linkić na post "Istarski razvod"). Kaštel je zapušten, ali je izgleda započela restauracija. Ako se obnovi, Kršan bi mogao postati još jedan biser Istre.
Godine 1940. u prosincu zapalila se podna greda na drugom katu (u blizini peći) te je nastao požar. Potpomognut jakom burom požar se rasplamsao i progutao namještaj, knjižnicu, vrijedne slike iz 18. st., obiteljsku arhivu. Tada obitelj Tonetti definitivno napušta dvorac u kojem su do tada boravili uvijek dio godine.
 
Prijepis «Istarskog razvoda» našao je u Kršanu 1850. Giuseppe de Susanni. Pisao ga je Levac Križanić, popularan po mnogobrojnim glagoljaškim grafitima koje je zastrugao na istarskim zidovima. Zbog mnogobrojnih glagoljaških grafita Križanićevo se kretanje doslovce može pratiti po Istri. Drugi primjerak nađen je u Momjanu 1880. (našao ga je grof Stefano Rota). U oba je slučaja riječ o prijepisima «Istarskog razvoda» na glagoljici. Prije se mislilo da je momjanski prijepis pisao netko mlađi, neiskusniji, i da je zapravo riječ o njegovom prijepisu prijepisa kojeg je pisao Križanić. Postoji i teza da je oba prijepisa radio Križanić. Dok je momjanski radio kao mlad, kršanski je prijepis nastao kada je već postao iskusan notar. Sličnost u rukopisima ide u korist ove teze. 
 
swirl @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, rujan 28, 2007
swirl @ 21:02 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 9, 2006

Danas su nam, čast iznimkama, katastarske knjige uglavnom u stanju bože-me-sačuvaj.

Istarski je razvod pravni dokument o razgraničenju teritorija između susjednih komuna u Istri (točnije između posjeda akvilejskog patrijarha, goričko-pazinskog kneza i predstavnika Mletačke Republike). Osim granica koje su se na ovaj način utvrđivale isključivo na spornim djelovima Istre, Istarskim se razvodom utvrđivalo plaćanje naknada za korištenje šuma, vinograda, pašnjaka, reguliralo se čišćenje lokvi. Vjerojatno je riječ o rezultatu dugotrajnog "terenskog rada", dokumentima koji su se dalje nadopunjavali, ispravljali, dok su izgleda razne verzije objedinjene 1325. godine u "Istarski razvod". U nekim se izvorima spominje i pohod spornih područja u trajanju od 21 dana kada su učesnici prešli oko 150 kilometara.
Na razgraničenju među "područjima koji pripadaju susjednim mjestima"  radila je komisija. U komisiji (kako piše i u samom dokumentu) uvijek su radila tri pisara: jedan koji je vodio zapisnik na latinskom, drugi na njemačkom, a treći na hrvatskom jeziku. Podaci kojima se komisija služila jesu ili stare isprave pojedinih općina ili oznake nađene na stablima, stijenama koje su služile upravo u te svrhe. Osim toga, često se prakticiralo ispitivanje svjedoka pod zakletvom.
Danas nam nisu na raspolaganju originali iz 14. stoljeća, ali su sačuvana dva prijepisa originala, oba na hrvatskom jeziku (jedan je nađen u Momjanu, drugi u Kršanu). Zna se da je original na hrvatskom jeziku glagoljicom pisao pop Mikula iz Gologorice. Prijepis iz Krašana pisan je 1502. godine, čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a napisao ga je Levac Križanić (spominje se u postu o Glagoljaškim grafitima, evo linka). Momjanski je prijepis po jednoj teoriji pisao isto Levac, ali kao mlađi i neiskusniji notar. 
U samo nekoliko navedenih primjera koje sam našla u knjizi "Terra incognita" Branka Fučića navedena su vrlo praktična rješenja eventualnih spornih točaka (jedan primjer kojeg knjiga navodi je primjer razgraničenja Buzeta, Sovinjaka i Huma).


Buzećanima je nedostajalo drva, dok Sovinjci i Vrhovci nisu imali dovoljno pašnjaka. Nakon što je određena granica između njihovog teritorija u dokumentu je zapisano i slijedeće: Sovinjci i Vrhovci mogu, ali samo za dana, napasati stoku na Buzetskom tlu, a za uzvrat Buzećani mogu, u točno definiranu svrhu, sjeći drva na određenim djelovima teritorija koji pripada Vrhu i Sovinjaku.

swirl @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare