Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
srijeda, siječanj 1, 2014

Legenda kaže kako je nekada davno živio kralj Albus. Osvojio je mnoge otoke, pobijedio sve neprijatelje, osvojio sve što je želio osvojiti. Tada je odlučio skrasiti se na jednom mjestu te je za gradnju dvorca odabrao Istru. Dvorac je imao zlatna vrata, okrenuta prema istoku. No jutro nakon prve noći provedene u dvorcu donijelo je Albusu razočaranje. Umjesto da ujutro sunce obasja zlatna vrata njegovog dvorca, sunce je obasjalo Učku.

Razočaran i ljut Albus se obratio kraljevima susjednih kraljevstava. Kralj Gigan objasnio mu je da je planina Učka njegova kraljica, a kralj Galeša kako je njegova kraljica rijeka Mirna. Albus je odlučio napasti oba kralja, preoteti kraljevstva, sagraditi novi dvorac na samom vrhu Učke, a za ženu uzeti rijeku Mirnu.

Prvo je Albus napao Gigana, osvojio njegovo kraljevstvo zajedno s učkom. Tada je napao Galešu. Nakon što je pokorio njegovu vojsku i oduzeo mu kraljevstvo Albus je odlučio za kraljicu zaprositi rijeku Mirnu. No Mirna se pred Albusom pojavila s djetetom u naručju. Vidjevši dijete, a pogotovo uzevši ga u svoje ruke, Albus je postao bolji. Vratio je dijete Mirni, povukao svoju vojsku, oslobodio okupirane krajeve. Zatim se povukao u svoj dvorac i više mu nije smetalo da sunce u zoru obasjava vrh Učke.

Izvor: Mitovi i legende Istre i Kvarnera

swirl @ 16:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 2, 2013

Nekako mi je u svim knjigama o Istri koje sam do sada nakupila promaknula ova priča. No u posljednje sam vrijeme naišla na nju na portalima.

Svojim riječima prenosim je na blog. Tko želi vjerovati – neka vjeruje, tko ne želi – i to je dozvoljeno (mi smo ipak demokratska zemlja - ili smo to koliko-toliko bili do 01. prosinca ove godine).

Navodno su duh djevojke vidjeli osamljeni vozači pred ulazak u tunel Učka. Djevojka, crne kose i obučena u crno, stopirala bi uz cestu prema tunelu. Po ulasku u auto, u znak zahvalnosti, gatala bi vozaču. No sablastan dio priče je u načinu njezinog nestanka iz auta. Vozači pričaju da bi djevojka nestala iz auta bez da su zaustavili auto, bez da su zamijetili da su se vrata automobila uopće otvorila i zatvorila. Jednostavno, po izlasku iz tunela (ili po nekim verzijama priče prilikom dolaska na mjesto gdje je djevojka molila da je se odveze) tajanstvena crnka više nije bila u autu.

Portali navode da su se dojave o ovoj djevojci policiji počele javljati još 1988. kao što navode i da je svojedobno pojačana kontrola, ophodnje – ne bi li se dokučilo o kome je riječ.

Naravno, gdje postoje ovakve priče tada postoje i dodaci – vjerovanje kako je djevojka očito poginula na ovom mjestu te je to razlog zašto se na tunelu pojavljuje njezin duh.

swirl @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 4, 2011

Krajem 19.st. postojala je savršena ideja o povezivanju vrha Učke s obalom. Postojalo je nekoliko planova, no na žalost ostali su nerealirani. Jedan plan bazirao se na izgradnji zupčaste željeznice koja je trebala povezivati Opatiju (Slatinu) s nadmorskom visinom od 1.340 m. Dužina trase bila bi 11,1 km. Po drugom planu ovakva željeznica kretala bi iz Lovrana, a pretkoncesija za izgradnju dodijeljena je ing. Conradu iz Beča. Čak su se planirale i uspinjače.

Zbog sve većeg broja posjetitelja i rastućeg interesa tadašnje elite, na prijevoju Poklon izgrađena je planinarska kuća 1887. godine. Zvala se „Štefanijina kuća“ po nadvojvotkinji Štefaniji, supruzi prijestolonasljednika Rudolfa. Dana 10. listopada 1890. sama Štefanija, tada već udovica, posjetila je „Štefanijinu kuću“ (godinu dana ranije u dvorcu Majerling Rudolf, sin posnate Sissi, napravio je samoubojstvo nakon što je ubio svoju ljubavnicu Mariju Večeru, mada su detalji nerazjašnjeni ova smrt inspirirala je mnoge i tema je niza filmova, knjiga).

Početkom 20.st. godišnje bi kuću posjetilo oko 2.000 posjetilaca. Za razliku od nekih jeftinijih varijanti smještaja koje je bilo moguće naći na Učki, smještaj u „Štefanijinoj kući“ bio je raskošniji, pa i skuplji. Do „Štefanijine kuće“ vozila je konjska zaprega. Osim vozača zaprega bilo je moguće među stanovništvom Učke naći i plaćene vodiče koji bi zbigecane turiste vodili po stazama i stazicama Učke.

Čak pedeset godina u kući je domar bio Antonio Adriani iz Tirola. Na svojem radnom mjestu Adriani je upoznao niz pripadnika austrijske elite. Kada je ovim krajem zavladala Italija kuća je dobila nove goste i novo ime - „Rifugio Duchessa d'Aosta“. U II svjetskom ratu kuća je spaljena, a Adriana su ubili nacisti.

Početkom 20.st. na Učki je nastala još jedna vrsta zabave – automobilske trke. Opasnost brze vožnje dokazala je i jedna od njih. Godine 1912., u jednoj takvoj trci, negdje na relaciji između Veprinca i Poklona, automobil berlinskog tvorničara Fishera sletio je s ceste, pri čemu su supružnici Fisher poginuli.

Izvor: „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“ - Javna ustanova Park prirode Učka

Fotografija: Mala Učka

swirl @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 8, 2011

Koliko god bila blizu mora, i koliko god ne djelovala strašno visokom, Učka je ipak potpuno „svoja“.

Prosječno u godini ima 122 dana sa snježnim pokrivačem. Povremeno zna snijeg zabijeliti vrhove Učke i u lipnju.

Po zimi temperatura doseže i -20 OC, a snijega može biti i do metar i pol. U siječnju i veljači ima obično po 22-25 snježnih dana, nešto manje u prosincu. Ukupno tijekom zime dvadesetak dana baš pada snijeg. Prosinačka srednja temperatura je oko nule, siječanj i veljača kreću se od -1,5 do -2. Uspoređujemo li Učku i Medvednicu iznad Zagreba, trajanje snježnog pokrivača i njegova debljina duži su i veći na Učki.

Od proljetnih mjeseci ožujak je često i mjesec s najviše snijega u godini, vrlo hladan. Snijega zna biti u svakom od proljetnih mjeseci. Ipak krajem proljeća i temperature rastu pa u svibnju bude i po 20 OC i više.

Od ljetnih mjeseci najhladniji je lipanj, kada zna vrh Učke i zabijeliti. Najtopliji je srpanj. Nerijetko se zna desiti i koji brzinski pljusak kojega ne očekujete kada krenete put Učke.

Jesen ima najviše kiše, pogotovo je tmuran i kišovit studeni. Iznimno nešto snijega može pasti i u rujnu, dok je u studenom već uobičajena pojava i snježnog pokrivača tada može biti i više od pola metra.

Pridodajte cijelom opisu buru koja je pogotovo jaka na istočnim padinama Učke.

Izvor: Istarska meteorološka škrinjica, Milan Sijerković

O istarskim zimama više ovdje (link)

swirl @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, srpanj 1, 2011

Vozite li cestom preko Učke u mjestu Vela Učka skrenete za mjesto Mala Učka. Uska cesta je dijelom asflatirana, dijelom makadam.

Vela Učka je na nadmorskoj visini od 950 m pa je tako drugo najviše naselje u Hrvatskoj.

Mala Učka je na 995 m, dakle najviše naselje. Nekada je imala stotinjak i više stanovnika koji su se bavili ovčarstvom. Danas je mjesto naseljeno u ljetnim mjesecima. No veseli što je i tu nekoliko obnovljenih kuća. Nije ni čudo, od gradske vreve Rijeke do mira, čistog zraka i predivne prirode vozite se ni 40 minuta.

Mala Učka ponajviše je stradala u II svjetskom ratu, kada je Učka bila savršeno skrovište za partizane. 30. travnja 1944. talijanski i njemački vojnici potpuno su spalili selo u kojem su tada bile 22 stambene kuće i 45 gospodarskih objekata.  Nakon ratnih stradanja uslijedila su mirnodobska stradanja kada je zbog „mudre politike“ niz stanovnika Istra napustilo Istru „trbuhom za kruhom“, što je najviše došlo do izražaja upravo na Učki i Ćićariji.

Kako vidimo, nikad kraja „mudroj politici“ u Hrvata.

Godine 1976. Mala Učka je upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture.



swirl @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, lipanj 11, 2011



Nema jedinstvenog mišljenja o nastanku imena Učka. Naišla sam na tri tumačenja, neka možda malo vjerojatnija, neka druga možda manje moguća. Kako god, nije naodmet da ih tu pribilježim.

Jedno je tumačenje kako je naziv Učka nastao zbog vukova te kako su je neki nazivali Vučjom gorom. Modifikacijom toga tumači se nastanak naziva Učka. Vukova ima, baš sam nedavno čula kako Brest pod Učkom ima probleme jer se vukovi spuštaju u selo.

Neki pak misle da je naziv nastao od uskoka koji su često boravili na Učki i predstavljali opasnost za stanovnike okolice.

Luka Kirac (link) zabilježio je i legendu o dolasku hrvatskih plemena u Istru. Po njoj, dolazak Hrvata na područje Istre povela je Buga (ili Vuga). Luka Kirac tumači da je možda ime Učke nastalo upravo od ovog starohrvatskog imena. Za argumentaciju navodi kako su se u prošlim stoljećima čak i stanovnici Učke i njezine okolice nazivali Bućanima.

I jedna zanimljivost:

U vrijeme prve posjete saskog kralja Friedricha Augusta II (link) Učki 1838. godine član ekspedicije bio je, tada bojnik, Josip Jelačić Bužimski (ban Jelačić). Na istoj ekspediciji bio je i botaničar Biasoletto (link).

Izvor: „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“ Javna ustanova „Park prirode Učka“, Saša Dmitrović

swirl @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, svibanj 28, 2011

Kada vozite starom cestom preko Učke na istarskoj strani prolazite kraj fontane.  Sjećam je se još iz dječjih dana dok je uspon na Učku bio makadamski, izlokan kišama. Dosta je ljudi ovdje stajalo, što zbog žeđi, što zbog zakuhane vode u autu.

Voda, čista i hladna, dolazi iz obližnjeg izvora, a bila je namijenjena nekada mnogobrojnijim stanovnicima Učke i drugim putnicima.

Po legendi mnogi fontanu zovu „Napoleonovom vodom“. Napoleon je u vrijeme kratkotrajne vladavine Istrom početkom 19.st. ipak nešto „mlađi“ od samoga izvora za kojeg se smatra da je napravljen ranije, u 18.st.

Prva cesta preko Učke započela je, barem idejno, u travnju 1740. godine. Kako je uzmanjkalo novaca, napravljen je samo dio ceste od Boljuna do Vranje. Nacrt je i danas sačuvan, a nalazi se u arhivi u Beču.

Po istom nacrtu izgradnja ceste preko Učke nastavljena je 1762. godine, u vrijeme Marije Terezije, a završena je 1785. godine, u vrijeme vladavine njezinog sina, cara Josipa II.

Josip II Lotarinški vladao je Habsburškom Monarhijom od 1780. do 1790. godine. Zbog njega se novoizgrađena cesta nazivala „Giuseppinom“, a danas se sve više za fontanu rabi naziv „Voda Josipa II“.

Naime, smatra se da je u tom razdoblju napravljena i fontana. Tijekom njezine rekonstrukcije nađen je natpis na latinskom: „...putniče za poštovanje božanskog cara Josipa imperatora jedinog...“

Fontana je detaljno obnovljena tijekom nekoliko mjeseci 2003. godine.

Izvor: „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“ Javna ustanova „Park prirode Učka“, Saša Dmitrović

swirl @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 25, 2011

Najviši vrh Učke je vrh Vojak (1.401 m n.v). Početkom 20.st. (1911.) zaljubljenici u Učku na vrhu su sagradili kulu. Kula ima 10 metara, a do vrha se penje vanjsko stepenište od 30 stepenica. Na vrhu su dva teleskopa. Na koju god stranu okrenete glavu, imate savršen pogled na Kvarner, cijelu Istru, Veneciju, talijanske Alpe, slovenske Alpe, Gorski Kotar.... Fotke neću staviti jer pegula dođe na Vojak kada je vidljivost ne-naročita, pa bi bilo kakva fotka koju sam napravila samo umanjila tu ljepotu.

U kuli je jako zgodna suvenirnica, a tamo sam i kupila knjigu iz koje vadim podatke. Knjiga je izdana u samo 500 primjeraka, izgleda poput starinske knjižice sa žutim stranicama, puna je starih fotografija s Učke i povijesti ovoga kraja. Zove se „Bitne i spomena vrijedne činjenice o Učki“, autor je Saša Dmitrović, a izdavač je Javna ustanova „Park prirode Učka“.

Učka i dio Ćićarije proglašeni su parkom prirode 1999. godine. Kula je obnovljena 2004. godine.

Tu subotu Vojak je bio prepun biciklista, kao i planinara koji su izbijali na vrh Vojak i po uskom grebenu došli do kule.

Pokraj kule je i početna staza za paraglajdere (stala sam na početak, umrla od straha i shvatila da nemam „paraglajdersku krv“).

Inače u I svjetskom ratu kulu je koristila austrougarska vojska kao promatračnicu.

Vrlo blizu kule su antena i radar koje vidite izdaleka.



swirl @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 6, 2009
U 19.st. postaje popularno planinarenje na Učku. Dok su stanovnici Istre koristili svoja „planinarenja“ zbog vlastitog opstanka, bilo da je riječ o ispaši na pašnjacima bilo da je riječ o drvu iz šuma na Učki, bolje stojeći krugovi osmišljavali su izlete na Učku kako bi uživali u pogledu s vrha. Imate li sreće s vidljivošću pogled puca na Kvarner, Ćićariju, Veneciju, Dolomite....
Već u prvoj polovici 19.st. na Učku se penje saski kralj Friedrich August II. Čak se i prvi hrvatski planinarski putopis tiče Učke. Objavljen je u časopisu „Neven“ 1852. godine, a napisao ga je Avelin Ćepulić te je dodatno popularizirao ne samo planinarenje već i istarsku planinu.
U Pazinu je 1867. osnovano planinarsko društvo pod nazivom „Societa Alpina dell'Istria“. Na području današnje Hrvatske ovo je bilo drugo planinarsko društvo. S obzirom na tadašnje političke prilike i privilegiranost talijanskog stanovništa u Istri, članovi društva bili su Talijani s područja Istre. Cilj društva bilo je upoznavanje Julijskih alpi, ali posebno cijele Istre pa je društvo za svoje članove organiziralo izlete na kojima su članovi društva, osim pješačenja i planinarenja, upoznavali bogatu istarsku povijest.
„Kontra“ talijanskom društvu bilo je osnivanje hrvatskog društva planinara. Ovo je društvo osnovano 1906. zalaganjem odvjetnika dr. Dinka Trinajstića pod nazivom „Istarsko planinarsko društvo“, a bilo je ogranak „Slovenskog planinarskog društva“.
Inače, najčešće se planinarilo do Vojaka, najvišeg vrha Učke (1396 m) na kojem je 1911. sagrađena kula.
Interesantno je da su izleti na vrh Učke bili tempirani tako da se nakon odmora u Veloj Učki ili na prijevoju Poklon pred jutro organizirao nastavak planinarenja. Cilj je bio dočekati izlazak sunca na samom vrhu.
Naziv prijevoja Poklon, kaže tradicija, vezan je uz Majku Božju Trsatsku. Na hodočašćima vjernika iz Istre preko Učke do Trsata, na Poklonu se prvi put vidio Trsat, pa su se već tamo vjernici poklonili Majki Božjoj Trsatskoj.
Izvori: Franina i Jurina 2009, Franina i Jurina 2001
swirl @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 2, 2009
Na samom kraju 20.st. detaljno se istraživala Pupićina peć, spilja u Veloj Dragi (link).
Nađeni su tragovi života ljudi od kojih najstariji datiraju iz razdoblja od oko 12.000 godina p.n.e. Po otkrivenom može se zaključiti kako su u nekim fazama ljudi u spilji samo privremeno nalazili utočište, a u nekim su razdobljima spilju trajnije naseljavali.
Pretpostavlja se da su prvi stanovnici Pupićine peći stigli s dvadesetak kilometara udaljene morske obale, prativši tok male rijeke Boljunčice sve do Učke. Iz ovog razdoblja u spilji su otkrivene poprilično sitne alatke od kremena.
Pronađeni su i ostaci hrane tih davnih stanovnika Istre: kosti životinja ulovljenih u blizini, ostaci divljeg bilja, mekušaca i školjaka što govori o tome da se hrana nalazila i uz poprilično udaljenu morsku obalu. Školjke su se koristile, zajedno s jelenjim zubima i za izradu nakita.
Nakon više tisućljeća napuštenosti spilje otkriveni su dokazi ljudskog boravka iz razdoblja od više od 5.000 godina p.n.e. Kako se tada život promijenio jer je započeo razvoj stočarstva i obrade zemlje spilja je služila kao sklonište za stada stoje, nejčešće ovaca te njihovih pastira. Osim kostiju stoke otkriveni su ostaci lončarije te alatke, sada već znatno razvijenije i većih dimenzija. Za njihovu izradu koristio se kvalitetniji kamen, a nađene su i alatke od vulkanskog stakla kojega uopće nema u Jadranskom bazenu.
Daljnji razvoj načina života i ovdje je ostavio tragove pa su tako iz razdoblja od oko 1.500 godina p.n.e. otkriveni ostaci šivaćih igli i vretena te posuda različitih oblika, znatno ukrašenijih nego ranije.
Iz rimskog razdoblja otkriveno je vrlo malo ostataka jer se tada Pupićina peć koristila samo kao sklonište za pastire.
Izvor: Pupićina peć, katalog 56, Arheološki muzej Istre, Pula
swirl @ 12:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, listopad 20, 2007

Kada vozim iz Istre prema Rijeci, između malog i velikog tunela Učka uvijek bacim pogled na desnu stranu. Čak se iz auta vide visoki kameni «stupovi» Vele Drage (nisam još bila pješice). Dragom vode pješačke staze, a spretni penjači koriste «stupove» za treniranje svojih sposobnosti. Neki misle kako je u Dragi bila velika spilja, a «stupovi» su zapravo stalagmiti. Uslijed tektonskih promjena oni tumače kako se svod pećine jednostavno urušio pa su ostali sami stalagmiti. Drugi pak misle kako je cijelu Dragu stvorila voda. Fotka je od tajanstvenog Kljujuća (link).
swirl @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare