Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
ponedjeljak, ožujak 2, 2009

Među tekstovima na blogu već sam puno puta spominjala glagoljaške grafite. I uvijek mi poneki promakne jer tek kasnije u knjigama naiđem na njegovo spominjanje.
Neki grafiti izrugivali su se nekim osobama, pa su tako u Lindaru jednog popa na zidu prozvali «Ivan Sablja». Nije Sablja bio jedini, u Barbanu je spomenut pop «Panceta». Ne sumljam da je bio debeljuškast.
Barban je prepun glagoljaških grafita. U Sv. Antunu zapisano je 1508. godine kako je Venecija zauzela cijelu Istru «Zauzeše gospoda Bnetci vsu Istru». Sukob između Venecije i Austrije tih godina spominju i grafiti u Raklju i Humu. U Barbanu je i zapis iz 1587. «Žito beše pomrlo», a grafit u Sv. Jakovu spominje kako je zavladala teška oskudica žita i ulja. Sveti Antun krije zapis o velikom krvoproliću u Barbanu i zapis kojeg je 1491. ostavio Baldasar Polderštan, pa pop Vid sin Pavlov iz Like (1453.). Nepismeni su umjesto glagoljaških slova u freske znali uparati slike, pa je u Sv. Antunu crtež Barbana u vrijeme neke svečanosti. Barbanski crteži pokazuju kako je prije izgledala župna crkva, a jedan prikazuje bradatog popa glagoljaša.
U Draguću je glagoljicom zapisano kako su Uskoci zapalili Draguć. Glad spominje pop Gregorović koji je u zid Sv. Roka upisao kako je gladan pšeničnog kruha.
U Humu «politička kolumna» prati isto vijesti s bojišta, a vodio ju je uparavajući je u zid pop Šimun Greblo iz Roča. Na slici je poznati humski grafit.
U Gologorici 1567. godine čitamo kako je jaka tuča uništila cijeli urod.
Lovranski komični grafit spominje kako tamo više vole piti vino nego vodu. No nije vedar onaj grafit koji spominje naglu smrt pedesetorice ljudi u Lovranu 1588. godine.
U Bermu je netko glagoljicom upisao svoju molitvu «O Isuse, kruh andjelski, odzami od nas vsaki greh teški», a vrlo česti su i «komentari» ispod prikaza na freskama.
U Oprtlju u crkvi Sv. Silvestra isto je napisana molitva «Ovo pisa Urban žakan – za preporuk svetomu Šalvestru moli».
U Dvigradu se jedan pop glagoljaš jada «1532. Totu bi pop Mihovil z Berma, budući vele tužan, zač mi se velika nepravda činjaše va vrime ovo. Bože pomozi!».
U Pazinu je 1557. godine pop Grgur Jerković zapisao kada je imao svoju prvu misu, ali je spomenuo da je tada u Pazinu vladala «velika morija». Istu epidemiju, vjerojatno kuge ili kolere spominje grafit iz iste godine u Boljunu.
Žminjska kapela Sv. Antuna ima glagoljicom zapisane godine smrti svojih plovana. Takvi grafiti nalaze se i u nizu drugih mjesta. No grafiti spominju i smrt najbližih. U Svetvinčentu u Sv. Katarini 1575. pop Mihel Belulović spominje smrt svog oca, žakan Ivan iz Barbana u Dvigradu je grafitom obilježio smrt svog strica, u Bermu je 1552. zapisano kako je umrla Fumija, glagoljaševa djevojka, a 1551. umrla je i Anica čije je ime oca netko zapisao, ali je izgleda time otkriven nekakav skandal jer je naknadno očevo ime precrtano.
Daleko od toga da su navedeni svi grafiti, ima ih mnoštvo koje svjedoči o davnim vremenima, svjetskim događajima, malim ljudskim sudbinama...
Izvor: Iz istarske spomeničke baštine, Branko Fučić
swirl @ 18:51 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 25, 2009

I u Istri je postojao običaj paljenja krijesa uoči Sv. Ivana (24. lipnja) što se manje više podudara s ljetnim solsticijem.
U nekim mjestima gotovo pred svakom kućom palila se manja vatra, a vatre su se palile i po poljima. No glavni je bio veliki krijes koji se najčešće palio usred sela.
Za njega su svi skupljali drva. Prije no što se zapalila vatra, na tlu bi se napravio ili znak križa blagoslovljenom maslinovom grančicom ili bi se takva grančica stavila u vatru. U vatru su negdje bacali i tamjan ili blagoslovljene svijeće. U večernjim satima, kada bi se zapalio veliki krijes, bilo je to mjesto veselo okupljanja cijelog sela.
U nekim mjestima se tu cijelu noć zvonilo na crkvena zvona. To je najčešće radio zvonar koji bi za to dobio «plaću»: malo kruha, jaja i vina. U nekim mjestima zvonaru bi pomagali i drugi u selu.
Paljenje krijesa postojalo je u starih Slavena te kod nekih drugih naroda. I od se tih vremena pa do danas sačuvalo u narodu. Ivanjskim krijesovima se željelo zaštititi cijelo selo, polja, sve kuće od zlih duhova.
Često su se kresovi uz polja ložili danju, sa zelenim granjem. Danju je vidljiviji dim, a taj bi i nastao od zelenih grana i vlažne slame. Vjerovalo se da će dim štititi urod.
Izvor: «Zanimljiva Istra» Just Ivetac, «Istarska škrinjica» Jakov Mikac
Na slici: Motovun
swirl @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 26, 2009

I danas su mnogi djelovi Istre podijeljeni u manje posjede na isti način na koji su bili podijeljeni u antici, a ova podjela, centurijacija, najbolje je danas sačuvana na području Vodnjanštine, gdje na otprilike 25 km2 postoje gabariti dvadesetak rimskih centurija.
Prilikom osnivanja kolonija Rimljani su geodetski premjerili zemlju i podijelili je na centurije, pravilne četverokutne čestice veličine 710x710 metara. Sama centurijacija odnosno podjela zemlje na centurije nije značila i definitivnu podjelu zemlje na zemljišne posjede jer su se centurije dalje dijelile na jugere. Naziv juger nastao je od riječi «iugum» koja znači jaram, a veličina jednog jugera je zapravo bila površina koju je par volova mogao izorati u jednom danu. Upravo su jugeri bili osnovna podjela na zemljišne posjede, a po 200 jugera činilo je jednu centuriju. Pri dolasku kolonisti bi dobivali posjed određene veličine, već s obzirom na svoju funkciju. To su najčešće bili posjedi od dvadeset do trideset jugera, dakle otprilike oko jedne desetine centurije.
Prilikom obrađivanja jugera kamen koji se sklanjao sa zemlje bio bi korišten za izradu «ograde» oko čestice i tako su nastajali suhozidi.
Osim na Vodnjanštini tragovi centurijacije vidljivi su i na Poreštini, na cijelom području Pulskog agera koji je formiran od Limskog kanala do Raškog zaljeva, zatim u Dalmaciji, ali ih ima i po Italiji, Hispaniji,...
Tijekom povijesti, pa već i u samoj antici, moćniji veleposjednici širili su svoje posjede kupnjom novih jugera pa su se mijenjale i veličine prvobitnih posjeda. 
Izvor: Krnica od prapovijesti do danas (tekst «Naseljenost krničkog područja u antici» napisao Robert Matijašić), www.istrianet.org
swirl @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 9, 2008

Niz današnjih gradića Istre započelo je s postojanjem kao prethistorijska gradina.
Gradine su počele nastajati u 2. tisućljeću prije naše ere. Dolaskom Histra gradine nisu doživjele veće promjene. Uglavnom su bile smještene na brežuljcima jer je tako bilo najlakše zamijetiti dolazak neprijatelja. Različiti izvori za Istru spominju od 350 pa i više od 400 gradina. Bez obzira koji je broj bliže istini definitivno je Istra bila vrlo gusto naseljena i prije dolaska Rimljana.
Većina gradina bila su naselja dok je samo manji dio njih imao isključivo obrambenu ulogu. U slučaju opasnosti stanovnici iz okoline bi odlazili u takve gradine gdje su im zaštitu pružali bedemi.
Nerijetko su gradine imale po 3 sloja bedema. Često su se gradili od kamena koji se uzimao s vrha brežuljka na kojem se gradila gradina pa se vrh tako ravnao i postojao je plato gdje su se obično izgradile najbogatije «kuće». Često su to bile nastambe okrugle površine, pa je kažun ostao gotovo neizmjenjen do današnjih dana.
Kameni bedemi najčešće su se gradili od većeg kamenja koje je činilo vanjske slojeve, dok je među njima bio ispun od sitnog kamenja. Bedemi su branili gradine sa svih strana gdje nije postojala neka prirodna barijera koja bi i sama činila dovoljnu zaštitu.
Slojevi bedema dijelili su gradinu na nekoliko djelova naselja. Dok je «elitni dio» bio na vrhu, u donjim slojevima naselja bile su siromašnije kućice, obrti, čuvala se stoka... Ulazak u naselje omogućavala su vrata kroz bedeme. Isprva su bila jednostavna, dok su se kasnijim razvitkom naselja često sužavala te vodila u naselje u «cik cak» liniji čime se  dodatno otežalo prodiranje neprijatelja u naselje.
Gradnja antičkih naselja, pa srednjevjekovne gradnje obično su koristile građu iz prijašnje faze tako da je danas vrlo teško naći više ostataka gradinskih naselja.
Na slici Monkodonja (link)
swirl @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, studeni 15, 2008
I ovo sam našla u knjizi „Labinska povijesna kronika“ Hermana Stembergera, a tiče se područja Labinštine.
Kako bi smanjili opasnost od kuge podestati su bili nadležni za kontrolu ulaska brodova u luke. U slučaju pojave epidemije mogli su potpuno zabraniti pristajanje ili su mornare stavljali u karantenu dok se ne bi utvrdilo postoji li zaraza. 
Mnogi bi liječnici na samu pojavu kuge bježali iz grada, a nekima je čak u ugovoru pisalo da mogu prekinuti ugovor o pružanju svojih usluga u slučaju pojave kuge.
U opasnim razdobljima, kada bi vladala epidemija kuge, za ulazak u Labin trebalo je pokazati liječničko uvjerenje koje bi potvrdilo da je čovjek zdrav. Bez njega stražar na gradskim vratima nije dopuštao ulazak u grad. 
Tako su 1637. godine pet sati trajali pregovori između podestata i obitelji Scampicchio jer je obiteljski svećenik obitelji Scampicchio na povratku iz Fažane u Labin izgubio svoje liječničko uvjerenje te ga nisu puštali u Labin.
Liječenje sifilisa provodilo se na vrlo osebujan način što je kao «metoda liječenja» postojalo godinama unatoč potpunom nedostatku bilo kakvog učinka. Oboljeli bi se tjednima u ljetnim mjesecima morali namakati u bačvama s vodom u kojoj je bilo glinasto blato. Postupak s „blatnim kupkama“ ponavljao se i ponavljao. Onaj način „liječenja“ zabranila je Austrija 1840. godine, te su od tada oboljeli odlazili u bolnicu u Kraljevici (bolnica za liječenje sifilisa otvorena je u Kraljevici 1818.).
swirl @ 15:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, listopad 4, 2008
Preteču današnjih tahografa i taksimetra izumio je u drugoj polovici 19.st. Josip Belušić (Giuseppe Bellusich), rođen na Labinštini, u selu Županići blizu Labina. Poslije je živio u Italiji.
Velocimetar se ugrađivao u kočije gdje je registrirao brzinu kretanja kočije, dužinu stajanja na mjestu.... Za razliku od današnjih sprava koje su ugrađene u kamione, autobuse, taxi, Belušićev velocimetar imao je i neke dodatne mogućnosti kao što je npr. bilježenje broja osoba u prometnom sredstvu, a mogao je registrirati čak do 50 osoba.
Velocimetar je bio izložen na Svjetskoj izložbi u Parizu gdje je «zvijezda» izložbe bio novi Eiffelov toranj. No čak je i ovdje, u sjeni novog tornja, Belušić dobio nagradu za svoj izum. Uslijedilo je još niz drugih nagrada. Vrlo brzo nakon izložbe velocimetar je pobijedio na natječaju kojeg je raspisao Pariz s namjerom da uvede reda u tadašnji javni prijevoz. Za natječaj Belušić je dodao velocimetru i novo svojstvo - pokazivanje točnog iznosa kojeg je putnik trebao platiti za prijevoz. Prvi velocimetri Belušića ugrađeni su u pariške fijakere 1891.
Izvor: Franina i Jurina 2001., «Istranin izumio brzinomjer», Valter Černjul
swirl @ 00:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008
Da nema članka u „Glasu Istre“od 01. kolovoza 2008. (članak je napisala Vlasta Vujačić) ne bih ni znala što je benčuk, a kamoli da ima veze s Istrom.
Benčuk je bio mjedeni ili limeni okrugli „privjesak“, ne veći od dlana, kojeg su nosile žene koje su bile „gazdarice u kući“ i upravo je on simbolizirao tu njihovu ulogu. 
Benčuk je žena dobila od muškarca kada bi je prosio. Nosile su ga zakačenog na pojas kojim se vezivala pregača tako da je djelovao poput kopče od remena. O benčuk su žene znale zakačiti ključ od škrinje u kojoj se, u to skromno doba, držalo ono što je predstavljalo kućnu dragocjenost. Ponekad su o benčuk bile zakačene škare, šila i neke druge stvari koje su se rabile u svakodnevnim poslovima. Benčuk je potpuno nestao iz uporabe početkom 20.st.
Izvor: gore navedeni članak Vlaste Vujačić, Glas Istre
swirl @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 10, 2008
U brončano doba pokojnici su pokapani u tumule, „grobnice“ od kamenih ploča koja su se u Istri pokrivale nabacanim kamenjem te su tako nastali humci. I sama je riječ „tumul“ nastala od latinske riječi tumulus (humak).
Tumul su obavezno činile 4 vertikalne kamene ploče, najčešće dvije kraće i dvije duže, koje su formirale oblik pravokutnika u kojeg se polagao umrli. Ove četiri ploče s gornje je strane pokrivao kameni poklopac. Izrada donje plohe poprilično varira. Kod nekih ispitanih tumula donji dio bio je napravljen od utabane zemlje. Neki su tumuli donji dio imali složen od manjih kamenih ploča, a neki su na dnu imali šljunak, morski pijesak ili puževe kućice.
Ovakvi grobni humci znali su biti i poprilično visoki, a kako su bili smješteni na uzvišenjima bili su i lako vidljivi iz okolice. Upravo zbog takvog strateški važnog smještaja, dio njih je u novijoj povijesti uništen gradnjom vojnih objekata (pogotovo na jugu Istre).
U tumul se moglo pokapati jednog pokojnika, ali i više njih, obično u sjedećem ili skvrčenom položaju, a tumuli su mogli biti osamljeni ili po više njih na istom mjestu.
Jedan tumul je pronađen u blizini Vodnjana, kraj sela Škicini. Možda su u njega pokapani stanovnici Lakoršaga, pretpovijesne gradine u blizini. Vrlo blizu su ostaci Vrčina, također pretpovijesne gradine, a postoje zapisi koji spominju velik broj tumula oko same gradine (Schiavuzzi). Tumuli su otkriveni pokraj sela Čabrunići, na niz lokacija u blizini Limskog kanala, Rovinjskog sela, Rovinja (jedan od njih je i Maklavun), u Balama i u okolici Bala, pokraj sela Krmed, kod Premanture gdje se tumul nalazio u središtu pretpovijesne gradine (ostaci ovog tumula danas više ne postoje), u Banjolama, u Puli i okolici, na Brijunima, u okolici Fažane, Peroja i Barbarige, kraj Krničkog Porta, u blizini Nezakcija
Tumuli su danas samo manjim dijelom ispitani. Dio njih je odavno prekopan pa su eventualni nalazi zagubljeni. Postoji niz kamenih gromača za koje se pretpostavlja da kriju još neistražene tumule. Veliki dio tih gromača nalazi se u blizini pretpovijesnih gradina što samo povećava mogućnost da je doista i riječ o tumulima. Ponegdje su u istraženim tumulima otkrivene kosti davno umrlih ljudi, te nešto komada keramike, ukrasnih perli ili bodeža. I po ovim nalazima (perle, bodeži) pretpostavlja se da su se na ovaj način pokapali ipak važniji pretpovijesni stanovnici, ratnici i sl.
Krajem brončanog doba raste broj ukopa u kamene grobnice poput ovih u tumulima, ali koje se više ne pokrivaju kamenjem.
Izvor: „Škicini (Vodnjan) – Brončanodobni grob pod tumulom“, Klara Buršić Matijašić
swirl @ 12:41 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 10, 2008
I ovo sam našla u knjizi «Zanimljiva Istra» Justa Ivetca, knjige s puno kratkih pričica o povijesti i znamenitostima Istre.
Početkom 19.st. za vrijeme kratke vladavine Napoleona i Francuza nad Istrom dio šuma oko Pule i Rovinja bio je pun lopova. Pljačkali su susjedna sela, napadali su putnike po obližnjim cesticama. Često su meta napada bili istarski seljaci koji bi na obližnjem sajmu prodali stoku ili kakav svoj proizvod, pa se se vratili kući i bez stoke i bez novaca.
Kako bi tome došao kraj Marmont je organizirao veliku potjeru i «češljanje» šuma poznatih po njihovim «stanovnicima». U tim akcijama pohvatan je veliki broj lopova koji su odmah obješeni - ili na mjestu gdje su ulovljeni ili na nekom još vidljivijem mjestu. Tako obješeni morali su visiti sa stabala najmanje 6 mjeseci, a ovu «obavezu» ne-skidanja mrtvaca imale su općinske uprave.
swirl @ 15:59 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 4, 2008
Neslavni kraj predivnog Dvigrada i niza drugih naselja, crkvice Sv. Roka po cijeloj Istri, smrt velikog broja starosjedilaca, naseljavanje novim stanovnicima… ovo su samo neke posljedice haranja kuge u Istri koje sam do sada spomenula na blogu.
U Istri je kuga svako toliko uzimala danak i to u razdoblju od 13.-17.st. Kako je uzročnik otkriven tek krajem 19.st., a do tada se bolest „dijagnosticirala“ prepoznavanjem simptoma i upisivala u stare dokumente pod raznim nazivima (npr. moria – vidi tekst o Šimunu Greblu) teško je reći kada se kuga prvi put pojavila u Istri. 
Nešto više podataka postoji za Dalmaciju i posebno Dubrovnik koji je 1377. prvi uveo karantenu (trajanje karantene bilo je bazirano na zapažanjima o tijeku bolesti, a sama karantena je uvedena kako bi se spriječilo širenje epidemije, ali i za vrijeme bolesti omogućilo funkcioniranje dubrovačke luke, Venecija je model karantene preuzela od Dubrovnika tek u 15.st.).
U nekoliko izvora naišla sam na drugačije podatke pa se tako broj epidemija kuge u Istri u 15. stoljeću kreće od 9 do 14, u 16.st. od 7 do 16 epidemija. No definitivno kuga je nosila za sobom smrt. Godine 1635. jedna od epidemija kuge u Puli dovela je i do rušenja pulskih zidina oko grada kako bi se grad „prozračio“ (link na post o gradnji rive u Fažani).
Nepoznavanje lijeka i prevencije srednjevjekovno je stanovništvo primoralo da traži spas na druge načine pa su po cijeloj Istri nicale crkve i kapelice posvećene Sv. Roku, zaštitniku od kuge. Osim Sv. Roka zaštitnicima su se smatrali i Sv. Sebastijan i Sv. Fabijan. 
Ukoliko bi se strahovalo od dolaska kuge u mjesto crkvice (najčešće im je titular u Istri ipak Sv. Rok) bi se gradile na ulasku u mjesto (crkvica na ulasku u mjesto smatrala se „branom“ za ulazak kuge, a ovakva lokacija crkvica vezana je uz legende o Sv. Roku gdje svetac zaustavlja ženu u bijelom, smrt s kosom, ili neki drugi oblik koji simbolizira kugu u legendama na ulasku u samo mjesto i tako ga brani od smrti). U znak zahvale (npr. ako je kuga poštedila mjesto) crkvice bi se gradile u centru naselja.
Upravo je kuga potakla srednjevjekovnu umjetnost na motiv „dance macabre“ („mrtvački ples“). Prvi „mrtvački ples“ smatra se da je naslikan u Parizu u 13.st. U Istri je naslikan u Bermu (Sv. Marija od Škrilinah) te u slovenskom dijelu Istre (Hrastovje). Naslikan „mrtvački ples“ od strane raznih majstora imao je i različit broj likova, ali je poanta uvijek ista: kuga ne bira, od kuge umiru i bogati i siromašni, i starci i djeca, i plemići i seljaci…
Izvor: „Kuga: Nastajanje identiteta bolesti“, Tatjana Buklijaš 
swirl @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 7, 2008
U kaštelu koji i dan danas dominira Svetvinčentom (na slici), godine 1619. osnovana je vrlo jaka bratovština Sv. Roka.
Riječ je o bičevalacima ili flagelantima. Njihove procesije održavale su se u kasnim večernjim satima uz svjetlo svijeća, a članovi bratovštine hodali bi u procesiji u pokorničkim haljama udarajući se bičem.
Inače flagelanti su se prvi put pojavili negdje u 11. st, a svojevrsni „procvat“ broja flagelanata u Italiji dešava se u 13. st.
U Istri se flagelanti javljaju dosta kasno, a uslijed teških prilika: neimaštine, epidemija, gladi, neprestanih ratnih sukoba. Smisao ovog samokažnjavanja bio je na ovako drastičan način „privući pažnju Boga kako bi pomogao u borbi protiv nedaća koje su ih zadesile“.
I inače je flagelanata bilo u Hrvatskoj, ne samo u Istri već i duž naše obale. Najviše flagelanata bilo je na području Zadra, Dubrovnika, Korčule, Raba… Na primjer Status bratovštine flagelanata s Raba propisivao je da članovi bratovštine svake nedjelje moraju doći u crkvu u posebnim pokorničkim haljama te ići po gradu od crkve do crkve bičujući se.
Flagelanti su samo jedna od bratovština. Osim bičevalaca kroz povijest u svijetu se javilo još „čudnovatih“ grupa: od onih koji su se pribijali na križeve, izbjegavali se prati vodom (odnosno prati se uopće), preko onih koji su hodali na sve četiri… Ako ste gledali „Da Vinci kod“ onda se sjećate samoranjavanja usijecanjem u nogu čvrsto stisnutog lanca sa šiljcima što se i dan danas vezuje uz Opus Dei.
No, maknimo se mi od čudnovatih, vratimo se na uobičajenije bratovštine. Bratovštine se javljaju s pojavom kršćanstva. Negdje u 6.st. počinju se osnivati pod nazivom scolae. Broj bratovština raste u srednjem vijeku, a početak njihovog jačanja odvija se na Apeninskom poluotoku u 12. i 13.st. te se od tuda širi u druge krajeve. Zbog broja članova, rastućeg ugleda nekih bratovština i inih razloga (prvenstveno mislim na bratovštine koje su raspolagale solidnim financijskim sredstvima) kroz povijest se u nekoliko navrata pokušavalo „regulirati“ njihovo osnivanje i uloga. Tako je npr. sinodom u Arles-u 1234. godine odlučeno da bratovštine moraju biti pod kontrolom biskupa, od samog osnivanja pa preko uvida u „poslovanje“ i dalje.
U Istri prvi trag bratovština datira iz 11.st., a procvat doživljavaju u razdoblju od 15.-18.st. U arhivima je pronađen trag o postojanju oko 340 bratovština na području cijele Istre, dok ih je vjerojatno bilo i znatno više. Uglavnom su članovi bratovština bili vezani uz neku malu lokalnu zajednicu, vrlo često se bratovština zvala po lokalnoj crkvi, a bavili su se pomaganjem članova njihove bratovštine, pomaganjem siromašnih, održavanjem njihove crkve…
Krajem 18.st. započinje drastično opadati njihov broj. Prvo ih zabranjuje car Josip II 1784., a daljnji „rat“ bratovštinama objavio je Napoleon početkom 19.st.
Kako je niz bratovština vodilo svoje knjige poslovanja, a niz je tih knjiga sačuvano, riječ je o vrlo vrijednom izvoru novih saznanja o našoj prošlosti i običajima. Najveći je dio knjiga pohranjen po raznim arhivima, a i dan danas su uglavnom neistražene.
swirl @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, travanj 22, 2008
U istarskim legendama nerijetko nailazimo na Atilu. Osim legendi, česti su kameni reljefi po Istri s Atilinom glavom, gdje je Atila pokazan kao «mješavina» čovjeka i psa. 
Vjeruje se da su u 5. stoljeću Huni ušli u Istru i opljačkali je. Ne zna se je li u Istri bio i Atila, ali uostalom – trenutno nije važno. Bio ili ne, istarska je «mitologija» danas znatno bogatija genijalnim pričama koje su nastale oko njega. Politika je kurva, a povremeno i kurvetina, pa su tako mnogi nastojali osporiti napad Huna u Istru želeći za sva rušenja u Istri okriviti Slavene. Naknadno su teorije ove vrste pale u vodu jer je dokazano da je Atila u istarske legende ušao i prije dolaska Slavena.
Legenda o rođenju Atile:
Jedan je kralj imao 3 kćeri. Prorok mu je prorekao da će se jedna prokurvati, drugu će ujesti zmija, a treću će ubiti konj. Zabrinut, kralj je zatvorio sve tri kćerke u kuću.
Jedna kćer je zamolila oca da joj donese grožđe. Kralj joj je donio, ali se u svježe ubranom grožđu nalazila zmija, koja ju je ugrizla i kćer je umrla. Druga je kćer umrla kada se konj na cesti ritnuo, a potkova joj je doletila u glavu. Treća kćer je molila oca da joj donese psa, da nije sama cijelo vrijeme kod kuće. Kralj joj je nabavio psa, ona je ostala trudna i ... rodio se Atila, pol čovjek, pol pas.
U legendama Atila je uvijek prvo zalajao, a tek tada počeo govoriti. U nizu istarskih legendi spominje se kako je Atila sa svojom vojskom spalio sela i sela. Ovisno o dijelu Istre iz koje legenda potječe, imamo Atilu u spaljivanju Dvigrada, Novigrada, pokušaju napada na Mutvoran, Grožnjan.... 
I konačno postoji legenda o smrti Atile.
Atila je imao 120 godina. Oženio se s jednom djevojkom od 20, i istu je noć umro dok se s njom «zabavljao».
Legenda je bazirana na njegovom realnom kraju. Atila je umro 453. godine, na ležaju germanske zarobljenice Ildiko.
Malo drugačija legenda o njegovoj smrti spominje dječaka koji ga je pogodio praćkom.
Izvor: «Istarske narodne priče» Maja Bošković Stulli, »Franina i Jurina 2008 – Atila u istarskoj narodnoj predaji» Zlatan Varelija
swirl @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, travanj 1, 2008
U srednjem je vijeku Istra bila podijeljena na mletački i austrijski dio, a sukobi između dvije strane bili su konstanta. U sukobima je učestovala vojska, ali i istarski narod politkom podijeljen na dvije strane. Kulminacija sukoba dešavala se u 16.st., a i nakon potpisanih primirja sukobi su trajali i dalje.
Od 1528. godine donesena je u Veneciji odluka o osnivanju «teritorijalnih jedinica» pod nazivom «cernide» [černide]. U sastav teritorijalnih jedinica ulazili su muškarci od svoje 18. do 36. godine, sposobni za oružje, a obaveza je trajala 14 godina. Skraćeno černide su se nazivale i černe pa je tako nastao i hrvatski naziv «černa vojska».
Zahtjevnost uloge vojnika u teritorijalnoj vojsci ovisila je o prilikama na terenu. Ali nije bila riječ (osim vjerojatno u iznimnim situacijama) o 24-satnoj službi. Istrani su uz svoju vojnu obavezu obično uspjevali obaviti i druge dužnosti, od rada u polju pa na dalje, ali su u svakom slučaju cernide povećale broj obaveza prema vladajućima. Cernide su postojale do pada Mletačke Republike.
swirl @ 19:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 20, 2008
Eto kada dođete u Istru umjesto riječi «kukuruz» najčešće ćete čuti «trukinja» ili «turkinja».
Nisam znala zašto dok nisam naišla na objašnjenje u knjizi Miroslava Bertoše «Istra, Jadran, Sredozemlje – identiteti i imaginariji».
Citiram:
«Veze s Levantom, razvijene još od srednjevjekovlja, plovidbeni putevi prema Veneciji, smjer trgovine jug-sjever, donosio je u Istru i nove proizvode i nove agrarne kulture. Često se pri tom sve ono što je strano / «ne-naše», što je došlo iz dalekih (jugo)istočnih prostora i što nije nastalo ili niklo u našem podneblju, nastojalo nazvati «turskim». Tako se i nova prehrambena namirnica, zrnata žitarica – kukuruz (podrijeklom iz Južne Amerike) počela nazivati «sorgo turco» (turski sirak), «turkinja» / metatezom «trukinja».
swirl @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 11, 2008
Rovinj
Godine 1695. ribar Baigio Caenazzo prvi je počeo loviti sardele mrežama s mamcem što se dovelo do svojevrsne «revolucije» rovinjskog ribolova, a brzo se proširilo i u sjeverni dio Jadrana. 
U 17.st. Rovinj je imao oko 50-60 ribarskih brodića, dok je već sredinom 18. st. imao 120 brodića i oko 500 ribara čime je broj ribara u Rovinju iznosio skoro 50% od ukupnog broja ribara Istre pod Venecijom.
Na koncu je došlo do sukoba rovinjskih i talijanskih ribara, pogotovo onih iz Chioggie. Sukob se uglavnom odnosio na dva sporna pitanja: ribolovno područje i pravo na ribolov u istarskim vodama te način izlova ribe. Naime talijanski ribari koristili su mreže koje su rovinjski ribari držali vrlo štetnim.
Zvuči li vam dio ove priče poznat?
Izvor: «Rovinj & Vrsar», Edicija za kulturu putovanja «Biseri Jadrana»
swirl @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 10, 2008
U petak 18. lipnja 1574. godine Ivan Črneh ulazi u kancelariju tadašnjeg rašporskog kapetana i žali se na «susret» koji je imao s nekolicinom ljudi iz Veprinca (Veprinac je tada bio pod vlašću Austrije).
Dan ranije je, s dvoje kola s volovima, Črneh išao po drva na mjestu Doberdol. Kada je nakrcao kola napali su ga veprinčani vođeni njihovim županom. Oteli su mu kola, prestrašili ga i na koncu pustili da «pobjegne».
Prof. M. Bertoša u svojoj knjizi «Istra, Jadran, Sredozemlje – identiteti i imaginariji» (od tuda vadim u ovu priču) spominje kako je scenarij, precizno opisan od strane Črneka, identičan mnogima koje je do sada pročitao po mnogobrojnim dokumentima koje je isčitavao po arhivama.
Scenarij ide otprilike ovako:
Zbog nerazriješinih kunfina došlo bi do napada na osobu koja bi došla na sporno područje. Napad bi bio začinjen onima koji su imali «ulogu potpirivača sukoba», pri čemu su prijetli smrću, mučenjem... Bio bi nazočan, u grupi napadača, i netko tko bi smirivao situaciju. Cijeli kaos, po svemu sudeći poprilično determiniran dogovorenom / uobičajenom «scenografijom» bio bi «začinjen» i gađanjem kamenjem, upražnjavanjem još nekih metoda zastrašivanja, ali bi na koncu napadnuti na kraju obično uspjevao spasiti živu glavu i pobjeći.
I nakon uvodne scene slijedi «Istarski razvod» n-ti put. Dakle na spornoj su se  lokaciji nalazile «zaraćene» strane. U ovom slučaju to su bili rašporski kapetan, predstavnik Rijeke i grupa svjedoka, od napadnutog Črneha, preko njegovih napadača pa do svjedoka koji po pamćenju svjedoče spada li Doberdol pod Austriju ili pod Veneciju. S obzirom na prosječnu životnu dob u ta vremena moram priznati da sam malo iznenađena brojem izuzetno starih ljudi u Istri koji su kroz povijest svjedočili o granicama (kunfinima) jer se nerijetko spominju svjedočenja stogodišnjaka. Dakle, svjedoci su iznosili svoja sjećanja tvrdeći da je sporna lokacija pod vlašću bilo jedne bilo druge strane još od davnih dana. Osim svjedočenja bilo je tu i pregovaranja i natezanja i otezanja. No na koncu bi se našao nekakav «izlaz iz situacije» kako je to bilo i u Istarskom razvodu.
 
swirl @ 18:23 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008

U srednjem vijeku stanovništvo Istre znatno je prorijeđeno mnogobrojnim epidemijama, sukobima, a dio obrađene zemlje rapidno se smanjivao. Nastao je problem jer je neobrađena zemlja proglašena «ničijom». No često se dešavalo da je i zemlja koja je imala vlasnika (koji iz bilo kojeg razloga nije tu česticu obradio), «proglašena»  napuštenom pa su je znali prisvojili oni koji su dolazili u Istru u pokušajima sprečavanja njezine daljnje depopulacije. I javila se potreba da se što hitnije napravi katastarski upis čestica.

I tu počinje vedri dio priče.
U studenom 1611. godine Camillo Bergami proglašen je istarskim geometrom. Od njega se očekivalo hitno sređivanje katastra. No prošlo je nekoliko mjeseci, a u Istri od Bergamija niti b. I konačno je, doduše tek krajem veljače 1612. stigao Bergami u Istru. Tada je pak nastao novi problem koji je (ne tako revnom) Bergamiju omogućio uživanciju u neradu daljnjih nekoliko mjeseci. Naime, ispostavilo se da sam Bergami ne može cijeli posao napraviti sam, a u Istri nije bilo pomoćnika, niti su mu osigurani putni troškovi i osnovna sredstva za njegov rad.
Konačno je i to riješeno i Bergami se «uhvatio posla» 1613. godine.
Vrlo brzo je uslijedila prijepiska tadašnjeg rašporskog kapetana (Francesko De Priuli). De Priuli piše:
«Istinu govoreći, osim što je loš u ovom radu, još lošiji u inženjerskoj profesiji, budući da je zašao u šesdesete godine života i da ima mladu ženu, i koliko znadem vrlo lijepu, pa je na nju ljubomoran. Zapušta rad i obveze i odlazi često u Motovun gdje ta žena ima kuću. Kada bi mu na srcu ležala obveza služenja javnim interesima sigurno bi bolje napredovao njegov rad».

I tako je Bergami 1614. vraćen u Veneciju. 
Kakav bio da bio ipak je Bergami nešto napravio prije neslavnog povratka u veneciju. Zahvaljujući njemu imamo najstariji katastar u Istri i to za područje Umaga i Novigrada.
(Izvor: Miroslav Bertoša «Istra, Jadran, Sredozemlje – identiteti i imaginariji»)
swirl @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, veljača 29, 2008

Srednjevjekovna nepismenost onemogućavala je ljudima čitanje knjiga. No pronašao se vrlo učinkovit način kako da se vjernicima prenesu glavne poruke. U tom su smislu upravo freske odigrale ključnu ulogu. Unutrašnjost crkvi i crkvica ukrašavala se prizorima koji su svojim bojama mamili pogled, a upečatljivim prikazima prenosili jasnu poruku nepismenim vjernicima. 
Stil fresko-majstora, kao i motivi, različiti su od crkve do crkve i od majstora do majstora. Motivi su vjerski, a „sloboda“ prikaza katkad je bila nešto manja (kada su se koristili predlošci npr. Biblia pauperum) ili veća, kada je umjetnik samostalno slikao pojedini vjerski motiv bez uporabe predloška.
Do sada je, na području cijelog istarskog poluotoka (zajedno sa slovenskim dijelom Istre), otkriveno oko sto pedeset lokacija na kojima su otkrivene freske, neke u dobrom stanju, neke tek u tragovima. Vječiti tragač za freskama bio je prof. Branko Fučić iza kojeg su ostale mnoge knjige o freskama, ali i o glagoljaškim grafitima koji su se najčešće upravo uparali u šarene pozadine freski.
Crkveni zidovi kao „medij“ počeli su se koristiti negdje u 9. stoljeću dok je kulminacija fresko-slikarstva uslijedila u razdoblju od 11.-16.st. Osim niza umjetnika čija su imena ostala nepoznata, nekolicini se poznaje ime ili im je ime jednostavno dano uslijed njihove osobite tehnike (npr. takozvani „Šareni majstor“). Od ostalih tu su majstor Vincent iz Kastva, majstor Antun iz Padove (Kašćerge), majstor Albert iz Konstanza, Cleriginus iz Kopra (tri koparska slikara koji su bili u rodu, a koristili su taj naziv Cleriginus)… Samo neke od poznatijih fresaka jesu: Mrtvački ples, Kolo sreće, Živi križ… 
Mjesta čije sam freske već spominjala (a kojih se sada sjećam) jesu: Beram, Barban, Oprtalj, Pazin, Lindar, Rakotule, Hum, Draguć, Dvigrad, Žminj, Poreč, Fažana… (ukoliko vas zanima više o tome molim koristiti pretraživač na desnoj strani bloga).
Na slici je kopija poznate freske "Mrtvački ples" iz mjesta Beram (crkvica Sv. Marija od Škrilinah), kopija se nalazi u crkvici Sv. Germana na Brijunima
swirl @ 18:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, prosinac 22, 2007
www.istrianet.org
Iz Šavrinije, slovenskog dijela Istre, u našu Istru dolazile su prije žene koje su bile simbol trgovine, a prvenstveno simbol trgovine jajima. Popularno su ih zvali šavrinkama.
Najčešće su kupovale jaja od istih kućanstava, a zatim su jaja slagale u velike košare koje su nosile na glavama ili na magarce. Jaja su na magarcima bila u slojevima slame koji su morali amortizirati udarce. Najveći dio tih jaja šavrinke su prodavale po Trstu. Često su kućanstva Istre bila bez novaca pa su se jaja «trampila» za neku robu koja bi trebala kućanici. Bila je to vuna, razna roba koju su šavrinke nabavljale u Trstu «po narudžbi» pa ostavljale domaćici idući put kada bi došle po jaja, pa sol, voće, obuća, povrće...
Šavrinka je znalo biti i preko 300. Magarci koji su odlazili ili dolazili iz Trsta znali su formirati cijele karavane. Osim jaja šavrinke su znale u Trstu prodavati i pršute, sir, rakiju...
Šavrinke su tako trgovale niz stoljeća, a njihova trgovina je zamrla negdje na kraju II svjetskog rata.
swirl @ 15:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 9, 2007
Stanje crkve u 16. st. moglo se opisati slabom naobrazbom i lošom (ili nikakvom) disciplinom. Kako bi se stanje dovelo u red, pokrenuta je jedna od najvećih reformi, a pokretač reformi je Tridentski koncil koji je s prekidima trajao od 1545. do 1563.
U kontrolu provedbe reformi na teren su odlazili apostolski vizitatori koji su zatim podnosili izvještaj o zatečenom stanju.
Na područje Istre i Dalmacije koji su tada bili pod upravom Mletačke Republike, poslan je u vizitaciju Augustin Valier, biskup iz Verone. Vizitacija je bila 1579. i 1580. Zapisnik s vizitacije nalazi se u Vatikanu. Zapisnik je nevjerojatno detaljan, spominje ljude, običaje, i predstavlja neprocjenjivu vrijednost.
No sada i malo o nečem što bi nas moglo zabaviti, a dio je Valierovog zapisa. Citiram poglavlje iz knjige «Iz istarske spomeničke baštine» (B. Fučić):
...Više od 50% klera u Tršćanskoj biskupiji, osobito na Buzeštini, počevši od tršćanskih, miljskih i umaških kanonika do župnika, kurata i kapelana na selu i ladanju, žive javno i trajno s nezakonitim ženama, a te Fumice, Agnije, Katarine, Paskve i Urse, žene iz puka drže im kućanstva i u župnim kućama rađaju im brojnu djecu. Jedan od svečenika, ročki župnik Juretić, ima ih desetero. Crvenobradi Juraj Bojac, kapelan u Buzetu, «persona ignorantissima» (veliki neznalica) sin je svećenika i u Buzetu obavlja istu službu koju je obnašao i njegov otac, «prete Moro». I Mihovil Mizarić, svećenik u Zrenju, sin je popa Nikole Mizarića, zrenjskog župnika i nasljednik njegove službe. Svećenik Juraj Badovinić na službi u Sovinjaku šalje desetogodišnjeg sina da uči u Roču, naravno za popa – glagoljaša. Pop Karinović u Materadi ima dva sina s kojima zajedno živi. Jedan je od njih oženjen, drugi je zaređeni đakon koji ocu ministrira kod mise, što vizitator najstrože zabranjuje.....
swirl @ 16:34 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, studeni 16, 2007
Jeste li čuli za praščanje? Ja nisam, do ovih dana. Praščanje poprilično sliči hokeju, a pučka je igra kojom su se najčešće zabavljali istarski pastiri. Na travnatoj zaravni napravila bi se centralna rupa, te oko nje rupe kojih je trebalo biti za 1 manje od broja igrača. Svaki igrač bi imao rupu koju je morao štititi (i napadati ostale), dok je igrač koji je čuvao centralnu rupu morao napadati sve oko nje. Igralo se štapovima čiji bi donji dio bio malo zadebljan, pa se tim dijelom gurala drvena ili kamena loptica prema rupama ostalih igrača. Za razliku od pljočkanja (link na post) praščanje je skoro pa zaboravljeno.

(čudi me da je HDZ propustio angažman nekog praščara u predizbornoj)
swirl @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 21, 2007
Pučka istarska igra pljočkanje slična je bočanju i danas je popularna u Tinjanu i Sv. Petru u Šumi gdje se kadkad organiziraju i natjecanja. Za razliku od bočanja, u pljočkanju se, što bliže «cilju», baca kamena pločica, pljočka. Vjerojatno je upravo pljočkanje prijeteća boćanju.
U potrazi za «pljočkanjem» na netu nađoh blog posvećen pljočkanju pa vam stavljam link na blog http://pljockanje.blog.hr/.
swirl @ 11:24 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 1, 2007
Uz kažune možda najpopularniji suvenir iz Istre je bukaleta. Nekoć su bukalete bile skupe te smo ih mogli naći samo u bogatijim obiteljima ili u posebnim zgodama. Jedne od najpoznatijih bile su one iz Raklja. Danas je bukaleta neizostavni dio istarskog «folklora», a supu od crnog vina koja nije servirana u bukaleti trebalo bi zakonom zabraniti (šala mala). Eto i recept za supu na blogu od kljujuća. 
Fotku sam napravila u Žminju, za vrijeme popularnog sajma Bartulje.
 
swirl @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 31, 2007
U hladu istarskih ladonja krojila se povijest, odmaralo se od napornog rada u polju, ljubovalo se, mrzilo, organizirala su se pučka slavlja....
Što je ladonja? Ono što u Primorju zovu koprivić, a ima i niz drugih naziva. Stablo iz porodice brijestova, može narasti do 25 metara, neki tvrde da može živjeti i više od 600 godina. Ispod izrazito raskošne krošnje idealno je mjesto za smještaj klupa, što su od davnine i radili u Istri. Pretpostavlja se da je istarski naziv «ladonja» nastao zbog hlada (lada).
U hladu ladonja, po starim zapisima, dogovaralo se dok je nastajao «Istarski razvod» (link) u Kringi i Raklju. I županijski je stol u Tinjanu pod krošnjom ladonja.
 
O Tinjanskom stolu i načinu biranja župana postoji i legenda. Legenda kaže kako se u malu rupicu u sredini stola stavljala buha. I upravo je buha odlučivala koji će od ljudi oko stola postati novi župan. Kandidati za župana svoje su velike brade stavljali na stol i čekali čiju će bradu "posjetiti" buha. Onaj tko se prvi počešao – postao je župan.
Eto, nisu samo ladonje, nego i buhe, krojile istarsku povijest.
Tinjanski stol
swirl @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 26, 2007

Kada se od Svetog Petra u Šumi vozite prema Kringi, većim dijelom vozite bijelom cestom. Cesta vas prvo vodi nizbrdo pa dolazite u dolinu i put nastavljate (malo za promjenu - uzbrdo) na susjedno brdo gdje je Kringa.
U toj dolini je i ovaj kažun.


swirl @ 21:24 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2007
U nizu sam postova do sada spomenula glagoljicu pa eto i o njoj malo više:
Nastanak ovog najstarijeg slavenskog pisma vezan je uz Ćirila i Metoda. Njih je 863. godine bizantski car poslao u Moravsku kako bi među slavenskim doseljenicima širili kršćanstvo. Za uspješnost «misije» bilo je potrebno knjige bogoslužja prevesti na staroslavenski, a u tu su se svrhu latinsko i grčko pismo pokazali beskorisnima. Zato je Ćiril stvorio glagoljicu. Poput vjere njihovi su učenici širili i glagoljicu, a glagoljica se trajno zadržala jedino u hrvata, pogotovo u Istri i Primorju.
Svojevrsni glagoljaški centri Istre bili su Hum i Roč. Nije rijetkost da se glagoljica koristila i van bogoslužja zbog kojeg je stvorena, njome su se pisale javne isprave, poruke...
Do 12. st. uglavnom se koristila obla glagoljica, od 12. do 15. st. uglata, s zatim glagoljski kurziv. U glagoljici nema brojeva, ali su zato slova mogla označavati brojeve. Ako je slovo imalo ulogu broja prije i poslije njega stavljala se točka, a povrh njega crtica.
swirl @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 11, 2007

Iz sela, skud je i moja žena, su bile jena šći i mati štrige. Pile su krv blagu, a ne samo kršćanima. Na tu šćer se je namura jedan hlapac ki ni zna da su ona i njoja mati štrige. Ma ni one nisu znale da je on krsnik.
Jene noći kad je mladić doša u hižu, mati i šći su ga frmale na večeru, na paštu. Mati i šći su čekale da hlapac zaspe. Kad je mladić tobože zaspa, mlada i stara su mu stile u vrat zube zatući i krv kako na kanu piti. Ma su vraga pojile i vragu guzicu vidile.
Kaplja krvi od krsnika je otrov za štrige. Stara i mlada su va hip žvanpile. Tako ja povidan vami.

štrige - vještice
krsnik - brani ljude od štriga
hlapac - sluga
žvanpile - nestale, ishlapile
namura - zaljubio

Ovo je još jedna od pričica iz "Štorica o štrig i štriguni" Drage Orlića. Više o tome ovdje (LINK na moj post o Perojskom popu, također iz ove zgodne knjižice), a valjda će skoro i novo izdanje jer staro je odavno rasprodano.

swirl @ 20:12 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 17, 2007

Biska je autohtona istarska rakija. Radi se od komovice, imele i nekoliko vrsti trava. Naziv "biska" nastao je od latinskog naziva za imelu (Viscum album). 
Plodovi imele su otrovni, ali ostatak biljke ima ljekovita svojstva (relaksira, protuupalni učinak, regulira krvni tlak, poboljšava cirkulaciju, djeluje na rad srca i bubrega...). 
Biska može biti i u slađim varijantama, ali i u kombinaciji s medicom (također autohtonom istarskom rakijom, od meda). Kombinacija se zove medimela.
"Tajnoviti" dio priče o biski je njezino korištenje u druidskoj magiji kelta koji su obitavali na ovom području prije oko 2.000 godina. I kelti su biski "priznavali" ljekovit učinak, ali su tome pridodali ulogu u čuvanju od uroka i duhova. Znači, biska se prvi put radi u Istri prije otprilike 2.000 godina.
Naknadno je nađen recept za bisku u Istri napisan na glagoljici tako da biska ima i određeni kontinuitet. 
Najpoznatije su biske iz Huma ("Humskoj konobi" originalni TAJNI recept ostavio je humski župnik i travar (Josip Vidou) te iz mjesta Vrh, ali se radi i po cijeloj Istri.


swirl @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 23, 2007

U istarskim legendama često se spominju divovi pa nije slučajno Nazor pisao o "velom Joži. Jedna takva legenda priča o nastanku pazinske jame.
Središnja Istra u davna vremena imala je i močvare i izvore i jezera i rijeke, a ostali su djelovi Istre bili bez vode. I onda su stanovnici tog dijela molili diva Bana Dragonju da učini nešto kako bi i oni dobili vodu. Ban Dragonja dva je dana sa svojim divovskim volovima orao i napravio dvije duboke brazde. Prvom je brazdom potekla rijeka iz središnje Istre i nazvao ju je po sebi rijekom Dragonjom. Drugog je dana brazdom potekla druga rijeka koju je po svojoj ženi nazvao Mirnom (zamjećujem da je Ban Dragonja, bez obzira na svoje nesebične motive zapravo sebičnjak jer je prvu rijeku mogao nazvati Mirnom, a drugu Dragonjom).
Treći je dan Ban Dragonja htio izorati i treću brazdu, a taman je volovima stigao do Pazinskog kaštela. U dijelu napravljene brazde već se skupljala voda i trebalo je brazdu učiniti do kraja kako bi voda prošla mimo stijene. I taman se uhvatio posla kada je na prozor pazinskog kaštela došla žena od kapetana i počela mu se rugati (ovdje bih rekla da je žena stopostotna kokoš). I digne se tlak Banu Dragonji (s pravom) pa on fino uzme i volove i plug i ode doma svojoj Mirni, a pod Pazinom počela se skupljati voda. Nivo je vode sve više rasao, ljudi su počeli bježati od straha da će i ono malo što su imali biti poplavljeno. I jadni su ljudi molili Dragonju da učini nešto i spasi i njih i njihove kuće. Bez obzira na kokoš (pretpostavljam da se u međuvremenu skinula s prozora) odluči Ban Dragonja pomoći jadnim ljudima i lupi nogom o pod. Od siline udarca otvori se jama i rijeka Pazinčica (jer o njoj je riječ) počne nestajati u jami, a ljudi su spašeni.
Uzela sam si malo slobode u interpretaciji - baš me krenulo

Pogled na rijeku Mirnu i mjesto Livade sa zidina Motovuna

I nešto više o pazinskoj jami možete naći ovdje (LINK).

swirl @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 18, 2007

Za razumijevanje mita važno je znati kako su antički zemljopisci smatrali Dunav rijekom s dva ušća. Imajući čak ovo u vidu i tako ćemo malo teže shvatiti čudni put Argonauta. Bez obzira, i ovo je mit koji se veže za Istru.
Dakle počinjem:
Po legendi tesalski kralj Pelija šalje grupu odvažnih ljudi pod vodstvom heroja Jasona iz Tesalije u Kolhidu. Cilj putovanja bio je oteti kolhiđanima runo zlatnog ovna. Argonauti kreću na put lađom Argo. U krađi zlatnog runa pomaže im kći kralja Kolhide, Medeja, koja potom, zajedno s Argonautima bježi lađom Argo te se vraćaju u Grčku.
 
Po otkriću pljačke njihovog blaga, kolhiđani organiziraju potjeru za Jasonom, a potjeru vodi Medejin brat Apsirt. Argonauti bježe Dunavom do Save pa manjim rječnim tokovima dolaze nekako do Istre (podsjećam vas, ovo je mit, a ne predavanje iz zemljopisa).  Konačno stižu do Cresa i Lošinja. No, kolhiđani ih prate u stopu i kod ovih otoka dolazi do nove bitke. Medeja, namamivši brata Apsirta, omogućuje Jasonu da Apsirta ubije. Jason, Medeja i ostali Argonauti bježe dalje, a  Kolhiđani, zbog straha od poraza, ali i zbog straha jer je ubijen Apsirt odlučuju ostati na području Istre, a otoke Cres i Lošinj, u čast Apsirta, prozivaju Apsirtidima.
U to se vrijeme Dunav zvao Ister, te se na ovom mitu temelji mišljenje mnogih da je tako nastao i naziv Istre. U izvornom se mitu Pula, kao mjesto naseljavanja poraženih kolhiđana ne spominje. Naknadno su grci nastojali rastumačiti svoje mitove te se tako javlja tumačenje Strabona (grčki zemljopisac i povjesničar iz 3. st.p.n.e.) o nastanku Pule kao grada izbjeglih i poraženih kolhiđana. Pri tom se njegovo mišljenje vezuje na dvostih Kalimaha Kirenjanina, helenističkog pjesnika iz Aleksandrije (3.st.p.n.e.).
Dodatak perfekcionistima: naravno da ima i drugačijih mišljenja, kao što sam nabasala i na neke malo drugačije verzije mita o Argonautima.

swirl @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 16, 2007

Prije otprilike 8-9 godina pričala sam s poznanicom koja je tada radila za jednu turističku agenciju. Poslovno je bila u Dalmaciji nekoliko dana i vratila se ljuta i razočarana zbog nesposobnosti u našem turizmu. Naime, za vrijeme svog "istraživačkog" boravka nabasala je na niz običaja, ali i legendi, o kojima se sramežljivo šaputalo, umjesto da ih se iskoristi u promidžbene svrhe. 
Nekako mi se čini da smo konačno (i opet kažem KONAČNO) napravili mali korak u tom smjeru. Na blogu sam već pisala o Kringi i vampiru Juri Grandu (LINK). I nekako u tom smjeru ide i priča o gusaru Henry Morganu. Bio on u Istri ili ne, legenda postoji i bilo bi šteta ne iskoristiti legendu te našem turizmu dodati onu notu koja mu je oduvijek falila, a koja se lagano budi i stvara.
Henry Morgan rođen je negdje oko 1635. godine, ne zna se je li rođen u Welsu ili ne, kao što se baš i ne zna puno o njegovom djetinjstvu, ali u krajnjoj liniji za priču to i nije toliko važno. Njegov životopis obiluje pljačkama, osvajanjima, izuzetno okrutnim pričama, ali kada to sve smjestimo u 17. stoljeće, dodamo postojanje "dokumenata" (punomoć da se u ime Engleske bori protiv Španjolaca) koji su mu po uhićenju garantirali da neće biti ubijen (pa je uglavnom izlazio iz zatvora) onda ni ne čudi da je u svom "Curriculum vitae" dodao i plemićku titulu. Svojim osvajačkim pohodima svoj je "kućni budget" obogatio na račun Kube, Cartagene, Granade...
U jednoj je fazi izgleda navukao na sebe bijes engleza te su oni organizirali potragu za njim i njegovim blagom. I u ovaj dio priče ulazi Istra: sa svojim jedrenjakom... kaže legenda... Morgan sa sebi vjernim gusarima uvukao se do samog kraja dubokog Limskog kanala, te svoje blago sakrio u Dvigradu (u to je vrijeme Dvigrad već gotovo napušten). 
I od tada su već mnogi nastojali naći njegovo blago. Sad možemo polemizirati je li došao do Dvigrada ili ne, postoji li to blago ili ne, ako postoji očito je jedan njegov dio poslužio Morganu jer nije umro kao bogec na Jamaici nego upravo suprotno. 
Ali postoji priča, i to dobra priča, a postoji u samoj blizini Dvigrada selo Mrgani, na starim kartama često nazivano i Morgani, gdje je živjela nekoć i loza Morgana, a gdje i dan danas stanovnici pričaju priče o svojim precima i spominju potragu za blagom kapetana Morgana.


swirl @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 25, 2007

Na sam spomen grafita najčešće mi padne na pamet  nesuvisla nasprejana škrabarija na (i opet Murphy-ev zakon) nečijoj novoj fasadi.
I opet čitajući knjigu "Terra incognita" Branka Fučića pročitah da su ljudi i prije niz stoljeća imali sklonost grafitima. Najčešće su ih urezivali, a što je podloga bila šarenija grafiti su bili vidljiviji. I tako imamo po Istri (a i šire) niz grafita urezanih u freske. U srednjem je vijeku većina stanovnika bila nepismena, dok su pismeni obično bili popovi. I nekako je najveći broj grafita upravo njihovih ruku djelo. Tako se čak dešava da je isti  "autor" grafita u dužem vremenskom razdoblju urezao veći broj takvih natpisa te se može pratiti njegovo kretanje i, nerijetko, napredak u "crkvenoj karijeri".
 
Humski grafit urezan je upravo u crkvici Sv. Jerolima koju spominjem u prethodnom postu. B. Fučić je pretpostavio, po vrsti glagoljice,  da i on datira iz 12. stoljeća poput same crkvice. Humski pop glagoljaš je, nakon svake gregorijanske mise (niz od 30 uzastopnih misa) urezao po jednu crticu u fresku. Nakon posljednje, tridesete, glagoljicom je upisao: 
"Kovača Martina je vse 30 je ino ošće jedna vzeta".
Dakle, za kovača Martina odsluženo je svih 30 misa, ali se pop odlučio i za još jednu povrh ovih 30.

U Rakotolama je drugi glagoljaš urezao drugačiji grafit u fresku koja prikazuje legendu o svetom Nikoli (sveti je Nikola potajno kroz prozor, u kuću gdje su živjele tri siromašne djevojke, ubacivao za svaku kesu sa zlatnicima za njihov miraz). Tekst grafita je: 
"Daj meni niki soldin Miko, tako ti boga"
.

U Bermu je glagoljaš Levac Križanić upisao:  "1533. Sie pisa Levac Križanić", a drugim "rukopisom" dodano je ispod ovog grafita "pijani osal".  Eto tako je netko Križanića proglasio pijanim magarcem.
Inače upravo ovom Križaniću možemo zahvaliti na jednom od dva sačuvana primjerka prijepisa Istarskog razvoda (LINK).

Nađeni grafiti, osim ova dva duhovita koje sam izdvojila, govore i o nizu drugačijih sadržaja, kada je harala glad, kada je crkva opljačkana, kada je bila kuga...
U tekstu B. Fučića spominju se i grafiti nađeni u Pompejima i Ercolanu, potpuno sačuvani uslijed erupcije Vezuva i zatrpavanja oba grada.


swirl @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 5, 2007

Simbol Republike Sv. Marka je krilati lav. Prvi krilati lavovi u Istri su se pojavili krajem 13. stoljeća. Ima ih puno i dan danas, a podsjećaju na otprilike 500 godina mletačke vladavine nad Istrom.

Krilati lav može imati otvorenu ili zatvorenu knjigu.
Krilati lav sa zatvorenom knjigom znači da je grad u kojem se nalazi pao u ruke mlečana borbom. Gradovi koji su na miran način prešli u ruke mlečana imali su lava s otvorenom knjigom. Obično su imali natpis "PAX TIBI MARCE EVANGELISTA" (Mir tebi, moj Marko evanđelista).


Lav s otvorenom knjigom - Višnjan
Lav sa zatvorenom knjigom - Motovun
No postojao je još jedan lav za vrijeme vladavine mlečana i to onaj otvorenih usta (bocca di leone).
U lavlja usta ubacivali su se papirići kojima su se anonimno vladajućim mlečanima odavale tajne. Bilo je tu preljuba, krađa, laži, ali ono što je najviše zanimalo mlečane bile su; utaje poreza, šverc, tko je bezbožnik, tko se protivi njihovoj vlasti.


Godine 112. Plinije mlađi piše caru Trajanu iz Male Azije. I pita cara Trajana što učiniti s anonimnim dojavama protiv kršćana. Car Trajan mu odgovora neka zanemari anonimne dojave jer one nemaju snagu i ne mogu se koristiti u sudskom procesu. Osim toga, korištenje anonimnih dojava smatra nedostojnim toga vremena. Kako rekoh, bilo je to davne 112. godine.

- tekst korigiran 18. ožujka 2007.)
- slike lava iz Višnjana i Motovuna stavljene 17.04.2007
.

swirl @ 21:38 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 1, 2007

Batana i bitinada dio su bogate tradicije Rovinja.

Batana je barka ravnog dna  koju i dan danas rade u Rovinju. Svaka batana je unikatna i na neki način nosi potpis svog tvorca i graditelja. Oduvijek su se batane gradile po podrumima i skladištima kuća, sada i garažama pa veličinu batane između ostalog diktira i veličina prostora u kojoj se radi.

Bitinada je stil pjevanja kojeg su razvili rovinski ribari. Ruku zaposlenih mrežama i parangalima  svoju pjesmu nisu mogli popratiti i svirkom instrumenata. Ono što je bilo moguće to je imitiranje instrumenata glasovima. I to moguće rovinjski su ribari razvili do savršenstva.

"Kuća o batani" je eko muzej u Rovinju, smješten u starom dijelu grada. Ta ista "Kuća o batani" je i u užem izboru za nagradu European Museum Award 2007.

Već sam napisala puno i previše, i zato stavljam link na stranice "Kuće o batani". Tu možete saznati puno više o povijesti batana, gradnji, djelovima batane, sličnim barkama ravnog dna, što znači spacio. A sve to uz muziku koju možete sami birati, a izbor sadrži i bitinadu. Osim toga, riječ je o internetskim stranicama koje su primjer kako se nešto kvalitetno radi i kvalitetno oglašava uz puno ljubavi i uloženog truda.
 Kuća o batani

swirl @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, veljača 24, 2007

Sveta Eufemija zaštitnica je Rovinja, a crkva svete Eufemije dominira starom gradskom jezgrom. 

Legenda o Eufemiji:
Eufemija se rodila 290. godine u Kalcedonu kraj Carigrada, za vrijeme rimskog cara Dioklecijana i najžešćeg progona kršćana. Kao kršćanka je i uhićena i u tamnici u ostalih zarobljenih kršćana potiče njihovu vjeru. Zbog toga prolazi kroz najnemilosrdnije metode mučenja i u 15. godini umire  (točnije 16. rujna 304. godine).
Pokopana je u Kalcedonu, a nakon što je car Konstantin dozvolio kršćanstvo, na ovom je mjestu izgrađena crkva. Osvajanjem Kalcedona od strane perzijanaca sarkofag je prebačen u Carigrad.
U Carigradu dolazi na vlast car Nicefor koji je protivnik svetih slika i moći te sarkofag tajanstveno nestaje u 800. godini. Isti taj kameni sarkofag 13. srpnja 800. godine doplovio je (???) do Rovinja. No bio je toliko težak da ga nitko nije uspjevao izvući iz mora van.
Na to dolazi dječak s parom mladih junica. Priznaje da mu se ukazala Eufemija te bez problema, uz pomoć junica, izvlači sarkofag iz mora. I ne samo to, nego taj teški sarkofag dovlači do vrha brda gdje je tada bila crkva svetog Jurja koja je od tada preimenovana u Svetu Eufemiju.
Sarkofag se otvara vjernicima i danas, na dan grada Rovinja, 16. rujna.


Taj isti dječarac koji je s dvije junice jedini uspio dovući sarkofag do vrha, pri vuči je stradao pod samim sarkofagom. Legenda kaže kako je njegova majka prizvala čudo i dječak je oživio.
Postoji još jedna legenda vezana uz Svetu Eufemiju i Rovinj.
Naime, prvo su u ratu s Genovom u 14.st. svete moći ukradene i odnešene u Chioggu. Neko su vrijeme moći u Veneciji, a 1401. moći Sv. Eufemije vraćaju se u Rovinj. Goveda i sva stoka koja je tada bila na lađama u rovinjskoj luci, kod dolaska moći u blizinu Rovinja, po legendi poskakala je u more kako bi dočekali ostatke svetice.
swirl @ 13:24 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 14, 2007

Eto na Valentinovo malo o istarskom običaju "darivanja maja". Mada se vremenski ne poklapaju i darivanje maja i Valentinovo trebali bi biti jedna lijepa, romantična i vedra gesta.
Maj, osim što je mjesec svibanj, značio je ukrase izrađene od proljetnog cvijeća. Poanta je bila maj ostaviti djevojci noću, pred vratima, na prozoru, pred ulazom u dvorište i to tako da ona ne vidi. Znalo bi potrajati danima dok se nije saznalo tko je kome ostavio maj.
Maj su znali nositi momci u grupi, ali i zaljubljeni pojedinci fatalnoj djevojci. Odgonetavanje donosioca "maja" kao i svojevrsno natjecanje čiji je maj ljepši znala je biti zanimacija koja je trajala cijeli svibanj.
Tridesetih godina 20. stoljeća maj je počeo gubiti na vrijednosti: sve je manje bilo pravog maja, sve više opljačkanog kada bi momak noću uzeo cvijeće pred jednom kućom i stavio isto cvijeće pred drugu kuću. Bilo je i zločestih poteza kojima se kažnjavala "neuzvraćena" ljubav, ili pak antipatične djevojke, kada se umjesto maja ujutro pred vratima znalo naći trnja, uginulih mački i štakora. 
I na kraju, a obzirom da spominjem maj, stavljam istarske nazive za mjesece:
siječanj - antonščak
veljača - sičan
ožujak - marač
travanj - avril
svibanj - maj
lipanj - pomajić
srpanj - žetvenjak
kolovoz - angušt
rujan - smokvenjak
listopad - miholjšćak
studeni - martinšćak
prosinac - prosunac


swirl @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, prosinac 23, 2006

Sretan Vam Božić!



Za Novo lito smo jedan drugemu nosili lišnjake, jabuke, orihe... to ča smo imali. Tega drugega ni bilo. Ritko je bilo da je ima ki kakovu naranču. Dobra ruka vam je kako danas poklon. U siromašćini, si poklonija, dar za dobru ruku, ča si ima. Ja se domislim kad san bi otrok , najprije bi doša sused i donija dobru ruku. Pokle bi pošli naši poli njigovih i dali njima dobru ruku.

Iz knjige "Istarski narodni običaji i stari zanati" Marka Bijažića


swirl @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 21, 2006

U Istru su vinovu lozu donijeli stari Grci i Feničani. Tlo i klima pogodovali su uzgoju, a sam uzgoj prihvaćaju i Histri koji dodatno usavršavaju vino. 
Izgleda da su upravo stari Grci naučili Histre topiti kruh u vinu. Tadašnja su vina bila vrlo jaka (17-18% vol% alkohola), teška i gusta pa ih grci obično nisu pili uz obroke već su "točali" kruh u vino uz doručak. Tek rimljani započinju piti vino uz obroke. Sve u svemu, ovo je "osnova" nastanka specifikuma istarske kuhinje, istarske supe. Recept za istarsku supu nalazi se na blogu tajanstvenog Kljujuća  pa vam stavljam link (
ETO LINKA). Osim istarske supe samo prošvrljajte njegovim blogom. Ima niz vinskih recepata i vinskih storija.
Ne manji bonvivani od Grka, Rimljani, također hvale istarska vina. Carica Livija (Livia Drusilla, žena cara Augusta i majka cara Tiberija) svojih 86. godina tumačila je tajanstvenim vinom "Vinum pucinum" iz Istre. Najvjerojatnije je riječ o teranu i to s područja Motovuna ili Sovinjaka. Lokacija "Vinum pucinum" bazirana je na navodu Plinija koji spominje brdo u središnjoj Istri do kojeg dopire morska struja (u ta je vremena rijeka Mirna bila plovna skoro do Buzeta).
Kroz povijest istarska se vina ne zaboravljaju. Dolaskom Napoleona u Istru istarska proizvodnja vina obogaćuje se proizvodnjom šampanjca. Priča govori kako je ranjenog Napoleonovog vojnika našla djevojka iz mjesta Vrh, njegovala ga te joj on, u znak zahvalnosti, otkriva tajnu proizvodnje francuskog šampanjca. 

I još jedan link na kraju koji vas vodi na kartu Istre i poznate "Vinske ceste Istre". (ETO LINKA BROJ 2)



swirl @ 16:57 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 23, 2006

U srednjem vijeku po cijeloj Europi spaljuju se vještice, nešto rjeđe vješci. Tko bi ga znao što se sve krije u pozadini groznih optužbi i još gorih patnji i smrti tih jadnih ljudi koji su očito nekom smetali.  Ili ćemo vjerovati da su stvarno bili krivci za: sušu, požare, potrese, glad, nevrijeme, pomrčine, smrt djece, neplodnost žena, smrt krave u nečijoj štali, umorstva ...
Dakle - pozadina

a) slučaj Kastav - godina 1716.
Sedam kastavaca i sedam kastavki osuđeno je na smrt i to tako da su prvo zatučeni sabljom, a potom spaljeni. U optužbi se navode, među inim, sodoma, obožavanje đavla, trovanja, iskapanje mrtvaca i njihovo sakaćenje, i sve već prethodno nabrojeno. Za dekoraciju optužbi je dodano i štovanje đavla koji im se prikazivao čas kao jarac, čas kao crni pas.
Najvjerojatnija pozadina: Kastavci su dobili nove gospodare, jezuite. U tim godinama kastavci se bore protiv povećanja nameta što pokušavaju provesti jezuiti, kao i promjene jezika bogoslužja iz hrvatskog u latinski. Jezuiti su bili jako dobro upoznati sa svojevrsnim priručnikom Malleus maleficarum koji je obilovao "receptima" kako detektirati vješticu i kako ju kazniti (na žalost, doživio je oko 14 izdanja u 15. i 16 stoljeću što dovoljno jasno govori o ljudskoj izopačenosti). I vrlo vjerojatno je upravo ovaj slučaj poslužio utjerivanju straha u kosti kastavcima.

b) Već sam spomenula slučaj spaljivanja vještice u Svetvinčenatu 1632. godine.
Najvjerojatnije je pozadina ovog slučaja ljubavna veza te žene iz naroda s plemenitašem iz familije Grimani.

Fazu vještica slijedi kult vampira. Spomenula sam već na blogu vampira iz Kringe (Jure grando). Ali ima toga još. 

c) slučaj Peroj: Taj slučaj datira iz negdje 18. stoljeća, a navodi kako je u tijelo umrle djevojčice ušao zloduh što je potvrđeno prolaskom crnog mačka pored leša (dobro ste pročitali, ne zezam se). Pa još kad se nakon toga u Peroju desilo veliko nevrijeme i poginulo dosta ljudi i...  dijagnoza je postavljena (vampir u Peroju). Otkopan je grob djevojčice (u literaturi se navodi da je nađena kako sjedi i češlja se) i tijelo je probodeno glogovim kolcem. I nakon toga se vrijeme u Peroju smirilo.


d) slučaj Opatija: Član Opatijskog poglavarstva P. Jačić godine 1881. (zamjećujem da je to gotovo nedavno) potplaćuje dvojicu te 17. lipnja iskapaju grob Ivana Varljena koji je optužen da noću ustaje iz groba i maltretira žene i djecu. Slijedi probadanje kolcima i još neki detalji kojih ću vas poštediti. Stvar izlazi na vidjelo te su osuđeni na kaznu od 2-3 mjeseca zatvora.

I, kako sam već napisala, postoje i štrige i štrolige. Pa bih jednom mogla dodati i koju o Perojskom popu.



swirl @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 13, 2006

Ima i Istra svoju alku. Zove se "Trka na prstenac", te se i dan danas ovaj običaj njeguje u Barbanu. Pomalo u zaborav pada alka u mjestu Svetvinčenat  (Savičente). 

I jedan "tajanstveni dodatak" (jer ja takve volim) kojeg sam našla na službenim stranicama Savičenta: godine 1713. u Savičentu bio je na alci 21 natjecatelj. Pobjednik je bio nepoznati konjanik s oklopom i nitko nije znao tko se krije ispod tog oklopa. Svi su jedva čekali službeno proglašenje pobjednika i uručenje nagrade jer je tada, a po pravilima alke, pobjednik trebao dignuti vizir i pokazati svoj identitet. No, on je odbio primiti nagradu i žurno odjahao... direktno u tajanstvenu priču koju se pokoljenjima stari istrijani prepričavali i tvrdili još i stotinjak godina nakon ove alke kako su ga vidjeli u šumama oko Savičenta.



swirl @ 18:31 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 9, 2006

Danas su nam, čast iznimkama, katastarske knjige uglavnom u stanju bože-me-sačuvaj.

Istarski je razvod pravni dokument o razgraničenju teritorija između susjednih komuna u Istri (točnije između posjeda akvilejskog patrijarha, goričko-pazinskog kneza i predstavnika Mletačke Republike). Osim granica koje su se na ovaj način utvrđivale isključivo na spornim djelovima Istre, Istarskim se razvodom utvrđivalo plaćanje naknada za korištenje šuma, vinograda, pašnjaka, reguliralo se čišćenje lokvi. Vjerojatno je riječ o rezultatu dugotrajnog "terenskog rada", dokumentima koji su se dalje nadopunjavali, ispravljali, dok su izgleda razne verzije objedinjene 1325. godine u "Istarski razvod". U nekim se izvorima spominje i pohod spornih područja u trajanju od 21 dana kada su učesnici prešli oko 150 kilometara.
Na razgraničenju među "područjima koji pripadaju susjednim mjestima"  radila je komisija. U komisiji (kako piše i u samom dokumentu) uvijek su radila tri pisara: jedan koji je vodio zapisnik na latinskom, drugi na njemačkom, a treći na hrvatskom jeziku. Podaci kojima se komisija služila jesu ili stare isprave pojedinih općina ili oznake nađene na stablima, stijenama koje su služile upravo u te svrhe. Osim toga, često se prakticiralo ispitivanje svjedoka pod zakletvom.
Danas nam nisu na raspolaganju originali iz 14. stoljeća, ali su sačuvana dva prijepisa originala, oba na hrvatskom jeziku (jedan je nađen u Momjanu, drugi u Kršanu). Zna se da je original na hrvatskom jeziku glagoljicom pisao pop Mikula iz Gologorice. Prijepis iz Krašana pisan je 1502. godine, čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a napisao ga je Levac Križanić (spominje se u postu o Glagoljaškim grafitima, evo linka). Momjanski je prijepis po jednoj teoriji pisao isto Levac, ali kao mlađi i neiskusniji notar. 
U samo nekoliko navedenih primjera koje sam našla u knjizi "Terra incognita" Branka Fučića navedena su vrlo praktična rješenja eventualnih spornih točaka (jedan primjer kojeg knjiga navodi je primjer razgraničenja Buzeta, Sovinjaka i Huma).


Buzećanima je nedostajalo drva, dok Sovinjci i Vrhovci nisu imali dovoljno pašnjaka. Nakon što je određena granica između njihovog teritorija u dokumentu je zapisano i slijedeće: Sovinjci i Vrhovci mogu, ali samo za dana, napasati stoku na Buzetskom tlu, a za uzvrat Buzećani mogu, u točno definiranu svrhu, sjeći drva na određenim djelovima teritorija koji pripada Vrhu i Sovinjaku.

swirl @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 22, 2006

Ko klinac sam čula prvi put u Istri za "štrige i štrigune" (idealno za plašiti nemoguću djecu). Obje riječi dolazi iz talijanskog (strega - vještica, strigone - vještac). Ali do danas nisam pojma imala za štrolige. Etimološki riječ bi se eventualno mogla povezati sa riječju "strologo" koji je zapravo iskrivljeni "astrologo". I dok bi laički mogli štrige i štrigune povezati sa zlom, tako bi štroligi i štrolige trebali biti upravo suprotno od štriga i štriguna (bijela magija tj. što štrige i štriguni pokvare eventualno bi mogli "popraviti" štroligi i štrolige).
Isčeprkah da u Vodnjanštini smatraju da su štroligi uglavnom muškarci, ali ima i izuzetaka (jel ovo šovinizam ili nije, pitanje je sad). Pa sam se vratila na moj post o Kringi i vampiru iz Kringe (Jure Grando) koji je još za života bio nemoguć (barem tako kaže priča). Dakle, po istarskoj predaji, tko je od štriguna štrigun (zao) još za života nakon smrti treba mu jezik probosti s čavlom za potkivanje konja. Ako ne, oživjet će ponovno i tada će biti još gori nego prije (eto malo "stručnog" tumačenja mog spomenutog posta). 
Inače, u našim je krajevima spaljena posljednja vještica u 18. stoljeću upravo u Istri (u mjestu Savičente).




Drago Orlić u svojoj knjizi "Štorice od štrig i štriguni" spominje jednog štroliga koji je živio u Kašteliru. Sama je knjiga plod njegova višegodišnjeg prikupljanja legendi o štrigama i štrigunima u Istri.


swirl @ 15:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 18, 2006


Jeste li znali da je «Istarski pršut» zaštićen i objavljen u Hrvatskom intelektualnom vlasništvu.
Nekoliko ga specifičnosti čini jedinstvenim proizvodom u cijelom svijetu, a ne samo u Hrvatskoj. Prvo, svinje od kojih se radi moraju biti uzgojene na području Istre, drugo pri izradi pršut se ne dimi (za razliku od dalmatinskog pršuta). Zatim - pršut se dobro prekrije smjesom začina (sol, papar, češnjak, lovor, neki koriste i ružmarin) te takav suši na zraku. Jedinstvenim ga u svijetu čini i obrada (s buta se skida cijela koža sa čitavim potkožnim masnim tkivom s izuzetkom od 4-5 cm kože na skočnom zglobu za što se pršut veže kod sušenja). Specifičnost je diktirana i klimatskim prilikama na poluotoku Istri.


Istarski je pršut zaštićen zemljopisnim porijeklom po najstrožim kriterijima i nitko ga ne može proizvoditi bez da u potpunosti zadovoljava ove kriterije. Pod zemljopisnim porijeklom potrebno je da je riječ o centralnoj Istri (barem 12 kilometara udaljenoj od obale).

Prvu fazu zrenja čini sušenje na zraku (oko 5 mjeseci), drugu fazu daljnje sušenje u tamnoj prostoriji uz slabiji protok zraka (minimum trajanja od 6-8 mjeseci), mada nije rijetkost da «zrenje» traje i 2 godine

swirl @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 11, 2006

Naravno da je riječ o istarskom specijalitetu (ako ste imalo sumnjali). Osim toga, neka i ja stavim koji recept na blog, pa makar jedan jedini. Bodul ih ima 100 (a zna i kuhat)
Sastojci: (za 4 osobe)
400 g brašna
2 jaja
100 g tartufa
0,50 dl maslinovog ulja
50 g ribanog parmezana
10 g soli


Opis:
Umiješamo brašno, jaja, sol i vodu u gusto tijesto. Iskomadane komadiće tijesta među dlanovima oblikujemo u pljukance. Kuhamo ih u zasoljenoj vreloj vodi 15 minuta. Kuhane procijedimo, stavimo u zdjelu, zalijemo maslinovim uljem i naribanim ili sitno isjeckanim tartufima, koje prethodno popržimo na maslacu i ribanom siru. Poslužimo u košarici koju smo napravili od ribanog parmezana. 


swirl @ 09:34 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare