Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
nedjelja, ožujak 9, 2014



Mnogobrojni postolari još relativno nedavno imali su po Istri svoje radionice. Uostalom, nije li danas svugdje tako? Želite li pronaći postolara i u Zagrebu, morate danas dobro razmisliti. I ne tako davno, unazad desetak godina, nestale su mnoge postolarske radnje.

U Istri su se postolari zvali kaligarima. I tamo ih je bilo mnogo. U Rovinju 1852. postojalo je 18 postolarskih radionica sa 39 kaligara. I Vodnjan je bio poznat po mnogobrojnim postolarima. Tamo su se još početkom 20.st. radile vrlo fine cipele za ondašnju društvenu kremu (link). Neki kaligari zbog posla obilazili su sela, ostajali bi u selu onoliko dugo koliko je bilo posla, često i više dana.

Postolari i kožari imaju i svoje zaštitnike, Sv. Krispina i Krispinijana, mučenike iz 3.st., koji su danju propovijedali svoju vjeru, a noću izrađivali cipele.

Izvor: Franina i Jurina 2014.

Na slici: Vodnjan

swirl @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 25, 2014

Akustičkim pomagalima kojima su oglašavali važne događaje služili su se u poprilično dalekoj prošlosti stari Egipćani, pa Grci, Rimljani.... Prva crkvena zvona izleda da se pojavljuju tek u 6.st. U ovoj fazi koristila su se isključivo za buđenje redovnika. Tek dekretom pape Sabinijana iz 604. godine zvona su se počela koristiti za oglašavanje vjerskih obreda.

Naziv campana (zvono) nastaje tek u 8.st. Naime 757. ugrađena su prva zvona na zvonik Sv. Petra u Rimu. Zvona su načinjena u gradu Noli, u pokrajini Kampanji.

U Istri prijeteća preslica, koje su poslije gotovo neizostavni dio starih crkvica, nastaje u 7.st. Takvu je primjerice imala crkvica Sv. Maura kraj Bala. Preslice u kojima su bila zvona, postaju masovno građene u Istri tek tijekom 12.st. pa nadalje.

Postaje i pravilo da ljevači zvona upisuju u zvono svoje ime, godinu izrade te darovatelja zvona. Ovime je najčešće moguće pratiti i kada je koje zvono izrađeno, tko ga je lijevao, tko je bio lokalni bogataš koji je platio zvono i donirao ga crkvi. Dok je najstarije zvono u Hrvatskoj ono u Šibeniku iz 1266., u Istri su najstarija zvona zvono Sv. Jurja u Sovinjaku te Sv. Trojstva iz Bresta pod Žbevnicom.

Jedno istarsko zvono nalazi se danas u Matropolitan Museum of Art u New York-u. Zvono je ljevano 1411., a nalazilo se u Ližnjanu.

Jedno od vrlo starih zvona nalazilo se u Puli, u crkvi Sv. Tome koja danas više ne postoji (nalazila se u parku kraj pulske katedrale). Crkva je postojala do 1657., a zvono je iz 1425.

Izvor: Franina i Jurina 2014.

Slika: Preslica, mjesto Cere

swirl @ 22:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 11, 2014



Da bi znali kakvo će biti vrijeme ljudi su pribjegavali raznim metodama, vjerovanjima i slično. Kako god, uglavnom su znali poprilično dobro prognozirati vrijeme.

Kada je zalazak sunca crven, vjerovalo se da će biti lijepo vrijeme. No ukoliko je izlazak sunca pun crvenila – dolazi kiša.

Ako su se kosovi zadržavali na tlu, bio je to znak da će potrajati hladno vrijeme. Ako su pak letjeli mislilo se da će zatopliti. Nakon dva jutra s puno mraza govorilo se „Dvo mraza, treti – doš“ (nakon dva jutarnja mraza treće jutro dolazi kiša).

Ako bi pao rani snijeg, dok je trava još zelena, vjerovalo se da će zima biti blaga. Od 13. do 25. prosinca (od Sv. Lucije do Božića) svaki se dan pamtilo kakvo je bilo vrijeme jer se vjerovalo da će vrijeme ovih 12 dana pokazati kakvo će biti vrijeme u 12 mjeseci iduće godine.

Ukoliko bi veliki broj muha ušao u kuću – znalo se da dolazi loše vrijeme.

No među ovim vjerovanjima koja su u velikom broju sačuvana do danas (a mnoga i poprilično precizno prognoziraju vremenske promjene) postojalo je niz drugih „metoda“. Ako bi se noću iznenada oglasio pijetao brojilo se koliko je puta kukurikao. Ako je broj kukurikanja bio neparan mislilo se da dolazi promjena vremena, a ako je broj bio paran – vjerovalo se da se vrijeme neće mijenjati....

Izvor: Narodni običaji Labinšćine, Božo Glavičić

Na slici: lipanj 2013., nevrijeme kraj Brijuna

swirl @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 1, 2014

Legenda kaže kako je nekada davno živio kralj Albus. Osvojio je mnoge otoke, pobijedio sve neprijatelje, osvojio sve što je želio osvojiti. Tada je odlučio skrasiti se na jednom mjestu te je za gradnju dvorca odabrao Istru. Dvorac je imao zlatna vrata, okrenuta prema istoku. No jutro nakon prve noći provedene u dvorcu donijelo je Albusu razočaranje. Umjesto da ujutro sunce obasja zlatna vrata njegovog dvorca, sunce je obasjalo Učku.

Razočaran i ljut Albus se obratio kraljevima susjednih kraljevstava. Kralj Gigan objasnio mu je da je planina Učka njegova kraljica, a kralj Galeša kako je njegova kraljica rijeka Mirna. Albus je odlučio napasti oba kralja, preoteti kraljevstva, sagraditi novi dvorac na samom vrhu Učke, a za ženu uzeti rijeku Mirnu.

Prvo je Albus napao Gigana, osvojio njegovo kraljevstvo zajedno s učkom. Tada je napao Galešu. Nakon što je pokorio njegovu vojsku i oduzeo mu kraljevstvo Albus je odlučio za kraljicu zaprositi rijeku Mirnu. No Mirna se pred Albusom pojavila s djetetom u naručju. Vidjevši dijete, a pogotovo uzevši ga u svoje ruke, Albus je postao bolji. Vratio je dijete Mirni, povukao svoju vojsku, oslobodio okupirane krajeve. Zatim se povukao u svoj dvorac i više mu nije smetalo da sunce u zoru obasjava vrh Učke.

Izvor: Mitovi i legende Istre i Kvarnera

swirl @ 16:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, veljača 8, 2013

U Istri se još i danas, mada rijetko, može čuti ova uzrečica koja ismijava Ćiće, stanovnike Ćićarije.

Možda kao stanovnici kopnenog dijela Istre i nisu kroz povijest dali veliki broj pomoraca, no imali su veliku, ali nedovoljno poznatu ulogu u pomorstvu.

Mletačke galije 15. i 16.st. pokretale su se sa 166 ili 175 vesala. Među galijotima našao se i poneki Ćić. No najbolja vesla bila su upravo ćićka vesla. Vrijedno su ih tesale upravo ćićke ruke stolara Buzeta i Ćićarije. I bila su to u ovo doba najkvalitetnija vesla. Proizvodnja vesla ugasila se negdje tijekom 16.st.

Sama uzrečica pojavila se negdje u 19.st. kada je „politička kuhinja“ nastojala omalovažiti vrijednost hrvatskog naroda ne birajući pritom sredstva.

Izvor: Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji (Miroslav Bertoša)

Na slici: pogled prema Ćićariji iz starog Buzeta

swirl @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 3, 2013

Kada nije bilo liječnika, liječenje se provodilo na razno razne načine, što smisleno, što bazirano na praznovjerju, što koristeći narodne recepte koji i dan danas mnogima doista pomažu kod raznih bolesti.

U Kranjcima je nekada živjela Antica Glavičić rođena Gobo. Zvali su je i Tonina Mrdalica. Kod Mrdalice se odlazilo po pomoć ukoliko vas je gušilo i kada ste osjećali opću slabost. Bila je travarka.

U Labinu je živjela Skira, žena koja se „specijalizirala“ za uganuća nogu i ruku. Koristila je „rašelinku“, grančicu vrste bjelogorice. Od nje bi napravila križić, uz molitvu bi ga koncem vezala na bolno mjesto. Nakon nekoliko dana konac bi olabavio jer bi ispod njega oteknuće prolazilo. U Drenju je živio Alojz koji je liječio ljude i stoku nakon ugriza zmija ili uboda pauka. Trebalo se posjetiti Alojza, reći mu ime čovjeka ili životinje koju je ugrizla npr. zmija i tada bi se on povukao u svoju sobu, ne znam što tamo napravio. I ljudi su ga hvalili.

Kada bi se netko porezao na ranu su stavljali paučinu (vrlo logično, danas se obično ne stavlja paučina, ali postoje za neke dijagnoze posebne mrežice koje se stavljaju na ranu i olakšavaju zatvaranje rane).

Naravno da su se koristile trave, razni plodovi itd., a mnogi ovakvi recepti koriste se (i stvarno pomažu) i danas.

Za neke „recepte“ ne vjerujem da pomažu ;)

Tako se na primjer,  kada je bila prva grmljavina u godini, a ako imate bolna leđa, leđa se moralo nasloniti na zid kuće i trljati ih.

Bradavice su se „liječile“ tako da su se natrljale metalnim novčićem koji bi se onda bacio na put. Onaj koji bi ga podignuo bi eto trebao dobiti bradavicu, a ona prva bradavica koju bi se natrljalo metalnim novčićem bi tada nestala.

Izvor: Narodni običaji Labinšćine, Božo Glavičić

Na slici: Labin

 

swirl @ 19:42 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 19, 2012
Danas se vjeruje da je na području Istre postojalo 436 gradina. Postojanje njih 240 apsolutno je potvrđeno istraživanjima. Ostatak gradina teško je istražiti; neke lokacije nisu ispitane, neke je danas nemoguće istraživati zbog sadašnje namjene lokacije i upropaštenosti nalazišta zbog npr. obrade polja, postojanja kamenoloma...

Neka vas broj gradina ne čudi. Samo na području Pule dokazano je ili se misli da je postojalo niz gradina (Mulimenti, Valmarin, Kaštelir, Monte Grosso, današnji kaštel, Monte Zaro, Veruda, Vintijan, Stoja, Muzil, Kumpan, Valovine, Stoja - to su samo neke).
Gradine su rjeđe nastajale uz samu morsku obalu, na otocima ili poluotocima (mada ih je bilo i takvih; Poreč, Rovinj, gradine na Brijunima...). Češće su se nalazile u blizini morske obale, ali na povišenom jer je takav položaj bio sigurniji, a istodobno je omogućavao dobru kontrolu plovidbe kao i prehranjivanje stanovnika gradine ribom, školjkama... Najviše gradina postojalo je na području „Crvene Istre“. U „Sivoj Istri“ najveći broj gradina postojao je uz vodeni tok rijeke Mirne i Raše, a „Bijela Istra“ bila je najrjeđe naseljena.
Područje s najvećim brojem gradina na relativno nevelikoj površini nalazi se između  Limskog kanala i Bala. Nerijetko je gotovo svaki vrh brežulja imao svoju gradinu, a mnogi misle da ovakvo grupiranje gradina nije slučajno već namjerno. I danas se već samim pregledom na Google Earth mogu vidjeti „čudnovati“ vrhovi brežuljaka koji upućuju na zaravnjavanje vrha brežuljaka i ostatke davnih naselja.
Kako su izgledale kuće u gradinama?
Istraživanja Monkodonje, ali i nekih drugih gradina, dala su do danas napribližniji odgovor na ovo pitanje. Kod Monkodonje su otkriveni kameni ostaci kuća, kameni temelji, ali i udubine u stijeni za koje se vjeruje da su bile izdubljene kako bi se u njih stavili drveni stupovi koji su bili uporište cijele nastambe. Kuće su obično nastajale uz bedeme, tako da je bedem činio jedan njezin zid. U bedem su se u druge udubine polagale drvene grede na koje se prislanjala krovna konstrukcija. Time se vjerojatno dodatno olakšala obrana naselja jer se dobivao povećan prostor (površina krovova) s koje se moglo braniti naselje. Udubine u bedemima nisu ugrožavale sigurnost bedema koji su bili široki i nekoliko metara, najčešće građeni od unutarnjeg i vanjskog sloja slaganog krupnijeg kamenja dok bi šupljina među ova dva sloja bila popunjena sitnim kamenjem.
Na Monkodonji su otkriveni i ostaci vratnica, ognjišta, sakupljališta kišnice te izdubljenih kamenih utora kroz koje se voda s krovova prikupljala u te „cisterne“. Monkodonju (link) morate posjetiti. Osim dobro sačuvanih ostataka gradine zgodno je što su postavljene ploče s tekstom koje vas vode po gradini, tumače pojedine detalje, ali i pokazuju kako su neki djelovi gradine davno izgledali (npr. dvije rekontsrukcije izgleda nastambi u današnjem tekstu slikala sam upravo s tih ploča na Monkodonji).
Točan izgled nastambi ipak je teško rekontruirati. Dio kamene građe kasnije je iskorišten za gradnju drugih objekata. Drveni su djelovi vremenom propali. Također, rezultati istraživanja Monkodonje ne mogu garantirati da su druge gradine građene na potpuno isti način. Zbog ovakvih vrlo vjerojatnih razlika u gradnji na nekim gradinama nisu uopće otkriveni ostaci temelja nastambi pa se misli da su nastambe na tim mjestima bile građene od drva, šiblja i blata. U prilog tome svjedoče otkriveni ostaci pečene gline.
I danas se vjeruje da su istarski kažuni „ostavština davnih stanovnika Istre“. No u većem dijelu istraživanih gradina otkriven je četvrtast tlocrt nastambi. Tek u manjem broju gradina otkriveni su kružni tlocrti nastambi.
Izvor: Gradinska naselja (Gradine Istre u vremenu i prostoru), Klara Buršić Matijašić
- knjigu preporučujem svima koji žele o gradinama znati više, i meni kao amateru bila je vrlo interesantna za čitanje
swirl @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, veljača 4, 2011

U doba kada je Istra bila dio austrijskog primorja, točnije 1842. dva slikara, August Tischbein i August Selb, proputovali su Istrom. Utiske s putovanja zabilježili su na nizu litografija, a prikazi života u Istri trebali su približiti ovaj dio tadašnje države austrijskim čitaocima.

Litografije su predali povjesničaru Pietru Kanleru koji je  slikama pridodao opis života na istarskom poluotoku.

Litografije i tekstove Pietra Kandlera objavio je izdavač C.A.S.H. u knjizi „Uspomene sa slikarskog putovanja austrijskim primorjem“.

Istinskim ljubiteljima Istre knjigu preporučujem. Dio slika preuzela sam sa stranica istrianet.com

swirl @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 30, 2010
Maneštra, bobići, razne pašte, masline, pršut, ombolo, šparoge, domaći sir, dobra vina, rakije, tartufi, med – i sve je to Istra.
Osim biske, Istra ima izvrsne medice (slađa rakija jer se u nju dodaje med), rute (u rakiju se stavlja biljka ruta), orahovice... Od vina tu su malvazija, teran, muškat (vidi muškat ruža), ali i chardonnay, sivi pinot, cabernet sauvignon... Svakim danom postoji sve veći broj proizvođača koji kvalitetom vina spadaju među najbolja vina Hrvatske te polako nalaze svoj put i na strana tržišta (Kabola, Pilato, Coronica, Cattunar, Degrassi, Kozlović i mnogi drugi). Vozeći se Istrom svaki ćete čas naići na vinograde, bilo da su manji, onako „starinski“, do vrlo velikih modernih vinograda.
Istra ima velike površine pod maslinicima. U zadnjih niz godina (pred ulazak u EU koji će biti ne_znam_kada) Istrijani nisu gubili vrijeme. Istra je načičkana vrlo mladim maslinicima, od malih od svega nekoliko stabala preko većih do onog najvećeg kod Galižane (link). Istarska maslinova ulja postaju brand, gotovo svake godine dobivaju svjetske nagrade na raznim natjecanjima te ulaze u popise najkvalitetnijih svjetskih maslinovih ulja. I masline mame turiste jer osim cesti maslinovih ulja gotovo u pravilu svaki jači proizvođač može samostalno pripremiti degustaciju svojih ulja za grupu posjetitelja.
Manešte se rade na razne načine, i od različitih sastojaka. Tako imamo bobiće (u maneštru se stavlja kukuruz), ječam, jotu (s kupusom)... a nezaobizalan sastojak svake dobre manešte je suho meso, domaće kobasice, rebarca i slično.
Istra ima i svoju tjesteninu, šurle , pljukance (link), raviole (one slatke obožavam). Ima izvrsnih domaćih sireva, pa i onih s tartufima. Da ne zaboravim spomenuti skutu.
Ne smije se zaboraviti i ombolo (sušeni, lagano začinjeni svinjski kotleti bez kostiju), pa jela ispod čripnje (pod pekom).
Kao i Primorje i Dalmacija, tradicija Istre nisu baš kolači za nas koji se volimo utapati u tortama s čokoladom i inim slasticama. No nije da Istra nema svoje delicije, ima kroštule, fritule...
Lako moguće da sam zaboravila nabrojati neke specijalitete, no neće vam promaknuti obilazite li niz izvrsnih restorana po Istri, istarske konobe, ekoturizme...
swirl @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 28, 2010
Veliki broj istarskih običaja polagano nestaje. Sjećaju ih se samo najstariji stanovnici ili se o njima čita u knjigama koje su izašle prije dosta vremena, a u kojima su zabilježena sjećanja staraca.
Jedan takav običaj bilo je - zazivanje kiše, uglavnom na području Ćićarije, a u cijeli „proces“ bile su uključene perperuše i dodole.
Nekada bi se, za vrijeme ljetne suše, djevojke ili mladići (kako u kojem selu) okupili u grupu, izabrali svojeg predvodnika kojega bi cijelog prekrili zelenim granama i lišćem ostavivši mu samo nepokrivene oči kako ne bi bilo padova po selu. Cijela grupa, predvođena tako izabranom perperušom (ili dodolom) kretala bi se po selu, pjevala pjesme, pogotovo one kojima bi zazivali kišu, te pred svakim vratima zastali u očekivanju da im domaćica pokloni jaja, kobasice i slično. Osim pjesme bilo je tu i plesa. Nakon darivanja, svaka bi domaćica „predvodnika“ odnosno „predvodnicu“ polila vodom uz tekst kojim se zaziva kiša.
Na kraju sela, cijela bi grupa podijelila dobivene darove te prionula poslu kako bi napravili zajedničku večeru.
U nekim je selima po Istri postojao i „recept“ za borbu protiv tuče. Rano ujutro na Sveta Tri Kralja trebalo je na 3 ugla od polja ili vinograda u zemlju ukopati po bočicu blagoslovljene vode. To se trebalo napraviti vrlo rano jer se moralo vratiti kući prije izlaska sunca.
Slično se radilo na Uskrs, također vrlo rano ujutro, kada je vodom u kojoj su se kuhala jaja, trebalo poprskati jednu vrstu korova. Ovo je bio „recept“ za borbu protiv štetočina.
Izvor: Istarska škrinjica, Jakov Mikac
Na slici: polje lavande kraj Kanfanara
swirl @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, siječanj 16, 2010

Tragikomični sukobi Slovenije i Hrvatske kojima svjedočimo do dana današnjeg, postojali su i znatno ranije (nismo ni sumnjali). Stavljam i link na Youtube i popularni vic o bojnoj ladji Mali Kekec (link).
„Dobrosusjedske“ odnose u djeliću naše povijesti možemo pratiti i uz rijeku Dragonju, na graničnom području između Pirana i Buja.
Svađa između Pirana i Buja oko granice postojala je i davne 1294.-95. kada je Buje optužilo Piran na svojatanje pašnjaka na području koje je pripadalo Buju.
Vraćanje „lopte“ bilo je 1306. kada je Piran optužio Buje da su srušili granične znakove te ubirali ljetinu na području koje pripada Piranu. U sukob se uključio mletački dužd Pietro Grodinigo koji je 1310. uputio trupe da osvoje i zapale Kaštel (na području Buja).
Cirkus je naravno nastavljen, pa dvije godine nakon pristupanja Buja Veneciji Piran dobiva dozvolu srušiti bujski zvonik crkve Sv. Servula. Argument za ovu kretenariju bilo je navodno špijuniranje zbivanja na području Pirana sa zvonika.
Godine 1425. grupa Bujaca ušla je u Piran i ukrala jedno zvono. Na istom mjestu gdje se nalazio srušeni zvonik Bujci su 1480. podigli novi zvonik, još viši i još ljepši (neki bi rekli „i još stariji“ ;) ) po uzoru na zvonik u Akvileji.
Izvor: Franina i Jurina 2010.
swirl @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 26, 2009

U 16., 17. i 18.st. cijela je Europa bila preplavljena razbojničkim bandama pa ni Istra nije izuzetak.
Ovoj je pojavi kumovao izuzetno težak život malog čovjeka: siromaštvo, ratovi, epidemije...
Razbojnici su organizirano ili stihijski napadali ljude, ubijali, krali stoku i sve što je imalo ikakvu vrijednost.
Mletačka je vlast pokušavala provoditi borbu protiv zlikovaca, ali je jačina njihovih snaga bila nedovoljna. Katkada su čak i „pojačali“ broj onih koji su trebali stati na kraj razbojništvu, ali je najčešće učinak i ovih „pojačanih“ mjera bio tragikomičan: u rat protiv razbojnika slali su premalen broj ljudi, nemotiviranih, potplaćenih, katkada i samih gladnih...
Kada bi se Venecija obratila lokalnom stanovništu i zatražila njihovu pomoć i to je obično završavalo fijaskom. Često je lokalno stanovništvo pomagalo svojim napadačima, što zbog straha od osvete, što zbog rodbinskih ili nekih drugih veza s razbojnicima, neki pak zbog zarade koju su ostvarivali surađujući s razbojnicima. Znalo se desiti da je sam čin uhićenja razbojnika onemogućila masa seoskog stanovništa, zajedno sa župnikom i svojim komunom, organiziravši prave demonstracije ili čak napadajući mletačke snage i „črnu vojsku“ (link) koje su pokušavale uhapsiti zlikovca. Razbojnici su obično imali i svoje „žbirove“ među seljanima pa im je informiranost obično bila dobra. Dati informaciju Mlečanima koja bi omogućila uhićenje razbojnika često je značilo da će se zlikovac skloniti na sigurno, ali i da će se osvetiti onom tko je informaciju dao. Pa ti budi hrabar!
„Doprinos“ jačanju razbojništa dale su i epidemije. Prorijedivši broj domicilnog stanovništa Venecija je nastojala nenaseljene krajeve naseliti novim stanovnicima iz nekih drugih krajeva. Veliki dio njih nije imao isti način života kao starosjedioci, a starosjedioci najčešće nisu ni pomagali u „adaptaciji“ novog stanovništa. Bijeda novonaseljenih postajala je time i veća od bijede starosjedioca što je samo povećavalo  broj novih zločinaca koji su gladna usta svojih obitelji prehranjivali krađom.
Od dijela razbojnika koji bi na kraju bili osuđeni za nedjela, većina ih nije bila dostupna vlasti. Daljnim bjegom pred vlastima (ili pak osudom na progonstvo) bjegunciima je rasla potreba za razbojništvom - nisu ni imali mogućnost legalne zarade. Povremeno su se javljali zahtjevi da se dio prognanih vrati na svoja ognjišta kako bi im se omogućio normalan život, a s ciljem smanjivanja pljačke i razbojstava. Tako postoji podatak da je između 1695. i 1698. ukinuta kazna progonstva za 168 zločinaca ne bi li se vratili kućama i počeli zarađivati na legalan način.
Postoji i podatak da je 1698. na području južno od rijeke Mirne operiralo čak 525 razbojnika. Dio njih je djelovao na užem području, a dio je bio iznenađujuće organiziran i mobilan, napadavši jedan kraj, pa ubrzo drugi...
Izvor: Zlikovci i prognanici, Miroslav Bertoša
Na slici: Novigrad
swirl @ 13:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 13, 2009
U dugoj povijesti istre, kako za vrijeme Venecije tako i poslije, organizirale su se za istarske seljake (kojih je tada bilo puno više no danas) rabote. U početku su rabote bile obavezne za sve, a kasnije su počele poprimati više dobrovoljni karakter i ljudi se se bez obaveze okupljali i provodili neku akciju za dobrobit cijelog sela. U krajnjoj liniji, mada rijetko, i dan danas postoje organizirane akcije s nekim korisnim ciljem, a u kojima učestvuje tko god želi.
Kako je u Ćićariji po zimi dosta snijega (pogotovo prije globalnog zatopljenja kojemu je kumovao dični ljudski rod) rabote su se u Ćićariji često organizirale usred zime kada je trebalo očistiti snijegom zatrpane seoske puteve.
U drugim su djelovima Istre najčešće rabote bile u 8. mjesecu, kada je i radova u polju najmanje, pa seljaci nisu trpili veliku štetu na polju dok su odrađivali svoju radnu obavezu. Vrlo često su se u ovakvim akcijama čistile lokve koje su služile za oprkrbu ljudi i stoke vodom. Tada je i bilo najpametnije ovako nešto organizirati jer su lokve zbog sušnih ljetnih mjeseci imale najmanje vode pa je i čišćenje bilo najtemeljitije.
Na rabotama su se održavali putevi koji su vodili u selo, a čiji je šljunak u brdovitim predjelima svaka jača kiša otplavljivala i činila cestu skoro pa neprohodnom (BTW sjećam se još ceste preko Učke kada je s istarske strane bila makadamska). Osim puteva, radilo se i na čišćenju bunara, gradnji novih bunara, znalo se raditi na obnovi crkve ili pak održavanju seoskog groblja.
Rabota je trajala po potrebi... već s obzirom na količinu posla koji se morao napraviti. Najčešće je u nju morao biti uključen po jedan stanovnik svake kuće. U nekim djelovima Istre bilo je dozvoljeno da, umjesto člana obitelji, obitelj plati nekog drugog koji bi bio u raboti. Naravno da su to mogle napraviti samo bolje stojeće familije.
Interesantno je znati kako su bile organizirane rabote na lokvama koje su se nalazile na granicama između susjednih komuna. Kako je često bilo svađa o tome kome pripada koja lokva, u ovim su situacijama na raboti obično sudjelovali stanovnici obje komune, svatko na „svojoj polovici“, ali u različitim vremenskim terminima kako bi se izbjegli sukobi i svađe.
Izvor: Žuti kruh, Just Ivetac
swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 30, 2009
Između dva svjetska rata Italija je u Istri imala državni monopol nad uzgojem duhana. „Guardia di financa“ prijavljivala je sve koje bi zatekla u ilegalnom uzgoju duhana, kazne su bile novčane, pa čak i zatvor, osim što bi se naravno zaplijenio duhan uzgojen „na crno“.
S druge strane, ni kupnja legalno uzgojenog duhana nije baš bila jeftina, pogotovo za siromašne seljake (kojih je bila većina jer je doba pod Italijom bilo vrlo teško) pa je i kupovina duhana mnogima bila skoro pa nemoguća misija.
U takvim prilika našao se nevelik broj ljudi, pogotovo s područja na slivu Mirne, oko Svetvinčenta i Sv. Petra u Šumi, koji su se snašli. Sami su u tajnosti sadili duhan, a točna se lokacija skrivala jer je Italija imala i svoje špijune koji su za nevelik novac otkrivali tko je i gdje posadio stabljike duhana.
Sadnice su se na crno nabavljale iz Sv. Petra u Šumi gdje se legalno uzgajao duhan za tvornicu duhana u Rovinju. Po koja stabljika nabavljena tim putem zasadila bi se na teže pristupačan predio ili čak usred polja s nekom ratarskom kulturom. Duhan se poslije sušio po tavanima, a frkalo ga se u cigarete pa makar i s novinskim papirom. No bio im je gušt... izbjeći talijanske regule i „zadimiti“ svoj proizvod.
Italija je proglasila i monopol nad destiliranjem rakije. No i tada su Istrijani našli moduse pa se u svakoj kući pila rakija bilo da je nabavljena od krijumčara ili ju je domaćinstvo samo peklo „poskrivečki“.
Sve ovo sam pronašla u knjizi Justa Ivetca „Žuti kruh“, a djelić vam citiram:
Budući da se od jake istarske rakije širi svojevrsni miris, pri pregledavanju sumljivih seljačkih vozova i magaracam financi su u prvom redu koristili svoj njuh. Zanimljivo je da su i krijumčari, kada su sa svojim natovarenim magarcima prolazili kroz sela, da bi dali na znanje da imaju rakiju na prodaju, upotrebljavali znak: hvatali su se s dva prsta za nos“.
swirl @ 17:16 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 30, 2009
Danas je među prvim asocijacijama na Istru i tartuf, gljiva koja raste pod zemljom, a traži se s posebno dresiranim psima. Naravno da je u cijeloj „pasjoj“ priči važan i pasji njuh, ali i poslušnost. Nema li poslušnosti (a pas voli tartufe pa ih zato i traži), nađeni tartuf ubrzo će nestati ... u pasjem želucu. U Istri se za lov na tartufe ne koriste svinje nego psi, najčešće mješanci kojih svaki tartufar ima po nekoliko.
Interesantno je da tartufi, u početku lova na tartufe u Istri, nisu bili i sastavni dio istarskog uobičajenog „menu-a“ nego su se uglavnom prodavali, većinom u Italiju.
Masovnija potraga za tartufima u Istri započela je tek tridesetih godina 20.st.. Prije toga bi se pokoji slučajno nađeni tartuf davao svinjama i smatralo se da su tartufi „ružne i smrdljive“ gljive. Tek s vremenom tartufi polagano ulaze u tradicionalnu kuhinju, najčešće kao fritaja, ali su se za to koristili samo manji tartufi koji su na tržištu imali nižu cijenu. Danas su tartufi ušli u svaku istarsku oštariju, s mesom, s paštom, s jajima…
Počeci tartufarstva u Istri datiraju iz vremena Italije, negdje oko 1920. U  Italiji i Francuskoj sve je započelo puno ranije, krajem 15.st. i u 16.st. (osim u Istri tartufi se mogu naći u dijelovima Italije i Francuske). Prvu knjigu o tartufima napisao je 1564. Alfonso Ciccarelli.
No vratimo se na istarske tartufe i početak tartufarstva u Istri.
Massimo Sella, tadašnji direktor Instituta za biologiju mora u Rovinju (link) 1929. godine započeo je sa dva svoja prijatelja potragu za tartufima u okolici Pazina. Uz pomoć treniranog psa potraga nije završila sjajno jer je otkriveno vrlo malo tartufa.
No Sella je bio uvjeren da ne griješi i lov na tartufe je povovljen nekoliko godina kasnije. A nakon ovog uspjeha  učestalo su se vraćali iz šume s nekoliko kila tartufa. Massimo Sella je s barunicom Barbarom – Barbelies von Hutterott (link) u Livadama osnovao prvu tvrtku koja se bavila istraživanjem, skupljanjem i prodajom tartufa, a uglavnom su se tartufi izvozili. Tvrtka je osnovana 1933. Pod nazivom  „L'azienda del Tartufo Sella Hutterott“. Bez obzira na ovu tvrtku desetljećima se velika količina tartufa iz Istre  švercala u Italiju, a broj tartufara bio je enigma.
U Istri je najcjenjeniji bijeli tartuf (Tuber Magnatum Pico), a ima i nekoliko vrsti crnog tartufa, koji je ipak nešto jeftiniji u odnosu na bijeli. Najviše tartufa ima u i oko Motovunske šume, a centrima tartufarstva smatraju se Livade i Buzet. U Livadama je i poznati restoran Zigante, a sama tvrtka Zigante (link) unaprijedila je i legalizirala prodaju tartufa.
I na koncu, zašto „lov na tartufe“? Upravo se zbog pasa potraga za tartufima naziva lovom, a ne iskapanjem ni potragom ili kako god.
swirl @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 13, 2009
U srednjevjekovnim statutima bila su zacrtana pravila „igre“ koja su se morala poštovati i koja su definirala način života. Naravno da su statuti imali definirane kazne kod raznih prekršaja, a spomenuti ću samo neke kao i kazne za njih.
Kod prevare prevarena žena u braku uglavnom je dobivala novčano „obeštećenje“. Ukoliko je prevarena neudata partnerica Dvigradski statut omogućava obeštećenje ukoliko preljubnik ipak ponudi brak prevarenoj ženi, a niz drugih statuta ima definiranu novčanu kaznu za preljubnika. Nekoliko statuta (rovinjski, pulski, tršćanski i izolski) imaju definiranu kaznu kod bigamije. Negdje je kazna za bigamiju smrt odsjecanjem glave (tršćanski), negdje novčana, a negdje kazna bičevanjem ili protjerivanjem...
Ukoliko je udana žena napravila preljub uglavnom je ostajala bez sve imovine, u većini slučajeva imovinu je dobivao suprug ili pak njezina djeca, a u nekim statutima dio njezine imovine dobivala je općina. Ukoliko je žena optužena za bigamiju tršćanski statut je opet najoštriji jer u ovom slučaju predviđa kaznu - smrt spaljivanjem.
Kod silovanja djevojke kazna može biti novčana, zatvor, pa i smrtna, ali se u nizu statuta poništava ukoliko silovatelj ponudi brak ženi, a ona na to pristane.  Ukoliko je silovana udana žena tada je uglavnom svugdje kazna za silovatelja smrt. Najčešće se posebno definiraju kazne u slučaju silovanja udovica. Ukoliko je silovana „žena na zlu glasu“ obično su kazne nešto blaže.
Kod vrijeđanja kazna je ovisila o tome koga se vrijeđalo, ali naravno i tko je vrijeđao. Tako se posebno definiraju kazne ukoliko je žena na zlu glasu vrijeđala ženu na dobrom glasu ili pak ukoliko je žena na dobrom glasu vrijeđanjem samo uzvratila na uvredu žene na zlu glasu. Kazne za vrijeđanje uglavnom su novčane, najčešće su se plaćanje vlasti, ali u nekim statutima dio kazne dobila je i uvrijeđena osoba.
Kod novigradskog statuta „interesantne“ su kazne za krađu. Težina kazne ovisi o ukradenoj vrijednosti, ali i o spolu kradljivca.
Tako je npr. kazna za kradljivca vrijednosti od 5-10 malih libara gubitak oka, a za ženu kradljivicu - gubitak nosa.
Ukoliko je ukradena vrijednost od 30-60 malih libara tada se kradljivca kažnjavalo gubitkom oba oka i jedne ruke, a kradljivicu gubitkom nosa, usana i jezika te bičevanjem i žigosanjem. Ako se ukralo više od 10 malih životinja tada se kradljivca vješalo, a kradljivicu spaljivalo.
Tako je barem pisalo u statutima, moguće je da kazne baš nisu tako presuđivane.
Izvor: Nepoznati svijet istarskih žena, Marija Mogorović Crljenko
swirl @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 5, 2009
Već sam u nekoliko navrata navela primjere otmice žena na području Istre, pa sam tako spominjala otmičara iz Žbandaja koji je oteo tinjanku (link), otmicu iz Raklja kada je oteta Zvana Kužinić (link)....
Vjerojatno su u nekim slučajevima otmice provodili čudnovati tipovi muškoga roda koji su zaključili da im je to najbolji i najlakši način dočepati se mlade  (navedeni primjer Žbandaja).
No kod otmica je postojao još jedan, vjerojatno češći razlog. Kako su obično roditelji dogovovarali brak svojim sinovima i kćerima, ti dogovori baš i nisu vodili računa o tome što misle ti mladi ljudi, kadkada još prava djeca, o planovima i željama svojih roditelja. Bez obzira na takva ugovaranja brakova Amorova strelica često bio pogodila upravo nekog trećeg, koji nije bio sastavni dio dogovora roditelja s obje strane. A tada su se neki nesretnici odlučivali na otmicu svoje drage. 
Ovakve otmice su nerijetko bile i dogovorene između oboje zaljubljenih. Ma koliko god ovaj potez bio riskantan (statuti gradova propisivali su kod otmica smrtnu kaznu), niz statuta je davalo, osim smrtne kazne, i drugu opciju kojoj su se nadali „otmičari“ i „otete“.
Opcija je bila slijedeća: ukoliko otmičar ponudi brak otetoj, a oteta na njega pristane tada se smrtna kazna ukida. Ukoliko bi ovakav plan uspio, zaljubljeni su postigli ono što su htjeli bez obzira na drugačiji dogovor roditelja. Naravno, nisu sve otmice bile ove vrste.
No ukoliko je oteta bila žena u braku tada je postojalo još jedno interesantno riješenje. Dok je kazna u ovom slučaju i za otmičara i za otetu (naravno samo u slučaju da je „oteta“ planirala otmicu s tim nazovimo otmičarem) bila smrt ta interesantna opcija davala je mogućnost prevarenom mužu da sklopi sporazum s njegovom ženom i otmičarem te da izjavi da se slaže s otmicom i ne želi da se protiv ovo dvoje pokrene sudski postupak. U tom slučaju otmičar i „oteta“ plaćali su samo novčanu kaznu.
Izvor: Statut dvigradske općine
swirl @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, lipanj 19, 2009
Za uvid u statut preporučujem nabaviti knjigu Dvigradski statut, a posebno preporučujem pročitati u knjizi tekst pod nazivom „Pravna baština dvigradskog statuta“ (tekst napisala Nella Lonza).
Naravno iluzorno je zamišljati kako je tada sve savršeno funkcioniralo. Dapače, ljudski rod je specijaliziran za nakaradnost u moralu, ponašanju... i sprovađanju zakona.
Statut spominje točarinu, poseban porez na maloprodaju vina. Tako se štitila domaća proizvodnja vina, a uvoz vina bio je moguć samo kada je prodano svo domaće vino (vrlo zgodno je to danas znati kada niz domaćih proizvoda propada, a niz nekvalitetne robe uvozimo šakom i kapom).  
Statut je definirao i „radno vrijeme“ oštarija, ali i plaćanje jer kada se pilo na dug - dug je trebalo podmiriti u najviše tri dana (neću komentirati današnju nelikvidnost).
Svjetovna se vlast nije miješala u crkvenu, ali je (vrlo vrlo vrlo interesantno) imala pravo nadzirati crkvenu blagajnu.
Pravom prvokupa nastojalo se onemogućiti usitnjavanje obiteljske imovine, a imali su ga prvi srodnici i susjedi prilikom prodaje neke npr. nekretnine.  Da se pravo prvokupa ne izigra postojalo je niz ograničenja koja su onemogućavala malverzacije. Između ostaloga, ako bi se onaj tko ima pravo prvokupa to pravo ostvario, nije mogao naknadno propustiti tu imovinu nekom trećem.  Prodaja strancima uvijek je bila pod posebnom lupom (i ovo je bolje ne-komentirati).
Sve što je moglo biti sporno (objave, zakoni, ugovori...) trebalo je biti rečeno javnosti, i to ne bilo kada i bilo gdje nego na gradskom trgu za vrijeme najveće gužve, obično nakon nedjeljne mise. Tu je ulogu imao općinski glasnik koji bi izvikivao sve novosti. Tako bi svi mogli biti upoznati sa npr. novim kupovinama i slično te su mogli na vrijeme reagirati ukoliko je riječ o spornom ugovoru.
Dok su blagdani proglašeni neradnima, ipak je postojalo razumijevanje pa se tako priznavalo da rad na polju i niz drugih zanimanja ne mogu pratiti blagdanske definicije. Uprava je imala pravo proglasiti za koje vrste zanimanja blagdan nije obavezan.
Statut je poticao stanogradnju te je davao male građevinske čestice na kojem se morao izgraditi građevinski objekt. Ukoliko je prošla godina dana, a kuća se nije izgradila onaj tko je dobio zemlju od općine ostajao je bez nje.
Stranac koji je došao u Dvigrad mogao je postati Dvegrajcem samo ako je zadovoljio niz preduvjeta. Onaj tko ih nije ispunio nije postajao Dvigrajcem te se morao odseliti.

Glava XLV
O zabrani prodaje vina u krčmi noću
Nitko neka se ne usudi noću, nakon zvonjenja trećeg zvona, držati otvorenu krčmu, prodavati vino, biti u krčmi ili u nju ulaziti, pod prijetnjom globe od dvadeset solada malih denara svakom prekršitelju i svaki put. Globa neka pripadne Općini, a ako bi to tko prijavio, neka mu pripadne polovica globe.

Izvor: Dvigradski statut 
Na slici: Dvigradski trg ispred crkve Sv. Sofije, u srednjem vijeku na ovom trgu nalazile su se, osim crkve,  četiri važne zgrade za život grada, fontik, palača načelnika, palača općine i kaptol.
swirl @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 7, 2009
Dok je Venecija u dužem razdoblju bila gopodarica Dvigrada čime je krojila najvažnije odluke, sam Dvigrad je imao ograničenu autonomiju i moduse po kojima se radilo i živjelo.
Važno dvigradsko tijelo bilo je njegovo Vijeće. Donosilo je važne propise, pazeći da su u skladu sa Statutom, ali i u skladu sa željama Venecije. Članovi Vijeća bili su iz plemenitaških obitelji Dvigrada i postojali su članovima automatizmom, nakon dvadesete godine života. Nakon 25. godine mogli su dobiti i neku drugu dužnost. Pozivali su se na sastanke osobno ili zvonom, za sastanak je trebao kvorum od barem 2/3 članova vijeća, a odluke su se donosile većinom glasova. Vrijedno je znati da su postojale globe u slučaju izostanka sa sastanka vijeća ili pak ometanja njegovog rada i napuštanja sastanaka.
Osim Vijeća Dvigrad je imao dva suca koji su se bavili građanskim i kaznenim predmetima. Kako bi njihova odluka bila pravedna (mada je i to društvo bilo daleko od savršenstva jer je uvijek postojala pravda i „pravda“) sudac nije mogao suditi u nekom sporu u kojem je njegov uži član obitelji. Suci nisu bili naročitog obrazovanja te u tom smislu ni financijska naknada za njihov rad nije bila baš prebogata. Osim toga, poput mandata blagajnika i odvjetnika, i suci su imali kratki četveromjesečni mandat. Smisao ovih kratkih mandata bio je spriječiti da se osile, što je prvenstveno  odgovaralo upravo Veneciji.
Manje odgovorne funkcije imale su jednogodišnji mandat.
Naravno da je postojao i notar koji se bavio izradom pravovaljanih ugovora i oporuka. Od izrade skice dokumenta do njegovog finaliziranja postojao je definirani rok tako da notari nisu mogli biti „spavači“ na svom poslu.
Poseban stručnjak za pravne akte bio je kancelar, a u skraćenom obliku je akte zapisivao u posebnu knjigu (knjiga imbrevijatura) te se u slučaju gubitka originala sadržaj mogao u skraćenom obliku naći u toj knjizi. Njegov mandat je bio stalan... dok je kancelar vrijedio jer je za posao trebalo bogato znanje. Ukoliko stvari nisu štimale Vijeće ga je moglo smijeniti. Bio je najbolje plaćena funkcija upravo zbog svog obrazovanja.
Često je ulogu kancelara i notara imala ista osoba, a vrlo često zbog njegove edukacije bila je riječ o osobi koja je dolazila iz Italije. Interesantan je podatak da je notar u slučaju izrade lažne isprave bio teško kažnjen, odsjekla bi mu se ruka čime nije više nikada mogao raditi svoj posao.

Glava VII
O bilježnicima koji izrade lažnu izjavu
Ako neki bilježnik prijevarno bude napisao lažnu ispravu ili je na drugačiji način iskvario, neka mu se odsječe desna ruka bez oprosta i neka lažna isprava bude bez vrijednosti, i neka takav bilježnik bude zauvijek beščasan i neka se njegovim pismenima više ne poklanja nikakva vjera.
Općinski glasnik je bio onaj tko je izvikivao svim stanovnicima nove odluke. Posebnu funkciju imao je kovač, također kao osoba u trajnoj službi, te su zakonom bila regulirana njegova primanja, a na raspolaganje je dobivao alat i radionica.
Jednogodišnji mandat je imao i načelnik, obično stranac, koji je primao ukupan iznos dovoljan za svoju plaću, ali i za njegovog konja , slugu i sve ostalo. Time je bilo omenogućeno, s obzirom na fiksnu plaću, da nabija troškove nebu pod oblake, a i korupcija je bila smanjena na minimum s obzirom da je kao stranac dolazio na novo područje i tu ostajao samo godinu dana.
Izvor: Dvigradski statut 
swirl @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 3, 2009
U statutima raznih istarskih gradova spominje se i brak na istarski način. Najviše je brakova bilo sklopljeno na taj način, u nekim sredinama postojala je i mogućnost sklapanja braka „na slavenski način“, kao što su postojali brakovi sklopljeni na „mletački način“. I slavenski i mletački brak bili su znatno rjeđi.
Brakom na istarski način uglavnom se definiralo raspolaganje imovinom supružnika, kako onom „donesenom“ u brak, tako i imovinom koja se stekla za vrijeme trajanja braka. Prvi put se ovakav tip braka spominje u dokumentima 13.st. i to najviše na području sjeverne Istre, mada je kasnije bio znatno rasprostanjeniji.
Imovina se prvo evidentirala prije sklapanja braka. Imovina donešena u brak bilo sa ženske bilo s muške strane i dalje je ostajala u njihovom vlasništu. Doduše, ukoliko je pravi vlasnik koji je donio imovinu u brak ipak želio npr. prodati tu imovinu za vrijeme braka tada je za to trebao dobiti i dozvolu drugog supružnika. Tako je ovaj dio imovine ipak osiguravao onog supružnika koji ju je u brak donio, kako za vrijeme braka tako nakon njegovog prestanka ili u slučaju smrti bračnog partnera. Tek u slučaju smrti polovica tog imetka automatski bi bila dodijenjena živom supružniku.
Za vrijeme braka na istarski način imetak koji se stvarao bio je u zajedničkom vlasništvu, ali ne na način da se jednostavno stopi u jedan, zajednički imetak nego na način da se njime samo zajednički upravlja. No vlasništvo nad tim imetkom bilo je u rukama onoga koji je imetak zaradio, supruga ukoliko ga je on stvorio, supruge ukoliko ga je ona stvorila ili zajedničko ukoliko su ga stvorili zajedno.
Nemogućnost samostalnog raspolaganja imovinom koju je najčešće suprug stvorio pogotovo se primjenjivala kod nekretnina, dok je kod prodaje pokretnina ipak postojala veća sloboda i bez blagoslova drugog supružnika.
Kod smrti supruga njegova je žena „brakom na istarski način“ bila znatno zaštićenija nego npr. brakom na mletački način. Također, u nekim gradovima postojala je mogućnost dodatne zaštite pa se žena mogla, nakon muževljeve smrti, odreći dugova koje je primjerice njezin muž napravio u kartaškim igrama i slično, a bez njezinog znanja. Također, kod braka na istarski način rodbina umrlog supruga nije mogla izbaciti ženu iz kuće bez obzira na sadržaj oporuke jer je polovica kuće bila u njezinom vlasništvu. Obično je ona preuzimala i ulogu tutora nad imetkom djece za njihove malodobnosti. Doduše vrlo često je ovo pravilo vrijedilo samo do njezine preudaje. Prilikom preudaje i dalje je žena imala vlasništvo nad polovicom kuće, ali je skrb nad ostatkom imovine preuzimala obično rodbina umrlog supruga.
Naravno da je postojalo niz sudskih procesa koji su se vodili zbog oporuka, raspolaganja imovinom i slično.
Razvrgavanje braka bilo je nemoguće, osim u slučaju rodbinskih odnosa, jer, i u slučaju odvojenog života crkva nije razvrgavala brak. Tako postoji slučaj iz Roča gdje je 1496. godine Perac Ceklenić je izbacio iz kuće svoju bolesnu suprugu Maru, uselio u kuću ljubavnicu i želio potpuno onemogućiti Maru u raspolaganju imovinom. Tršćanski biskup u tom sporu naložio je cekleniću iseljavanje ljubavnice te brigu oko bolesne supruge.
Izvor: Nepoznati svijet istarskih žena, Marija Mogorović Crljenko 
Slika - Buzetska Subotina
swirl @ 16:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare