Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - listopad 2009
subota, listopad 24, 2009
Sjevernije od Vodnjana, kraj naselja Butkovići, dvadesetih godina prošlog stoljeća trajala su arheološka istraživanja Vrčina, gradine naseljene u razdoblju od 13. do 11. st.p.n.e. 
Gradinu su štitili dvostruki vrlo široki bedemi, a zaštita je bila pojačana okomito postavljenim zašiljenim kamenjem ispred zaštitnih bedema čime je dodatno otežan prodor neprijatelja u naselje. Vrčin spada među veće gradine na području Istre. Dužina vanjskog obrambenog zida iznosi oko 650 metara, širina ovog bedema iznosila je i do 5 metara, a danas je sačuvana visina do najviše 2 metra.
S obzirom na relativno niski predio Istre, vrčinska gradina napravljena je uz dublju vrtaču, kako bi, osim bedema, i sama priroda „pripomogla“ u obrani gradine.
Oko gradine istraživana je nekropola. Mrtvi su pokapani u kamene „škrinje“ u zgrčenom položaju, a na škrinje se bacalo kamenje pa su tako nastali manji kameni tumuli. Nekropola se nalazila uz zidine gradine i u neposrednoj blizini naselja. Kod vrčinske nekropole zamijećena je i promjena u pokapanju jer se po prvi put grobovi pripadnika jedne obitelji nalaze omeđeni ogradom od suhozida. Ovakvo pokapanje ukazuje i na prvo jače raslojavanje stanovnika jer se formiranje „obiteljskih“ grobova u jednu cjelinu može shvatiti i statusnim simbolom. U grobovima su otkrivene jantarne perle i nešto drugog nakita.
U Vrčinu su otkiveni mnogobrojni ostaci keramike.
swirl @ 15:41 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, listopad 17, 2009
Od Labina do Rapca danas vodi zavojita cesta, povremeno i poprilično strma. Nekada je veza između Labina i malenog Rapca, kojeg je činilo svega nekoliko ribarskih kuća, bio „cipelcug“.
Želite li se danas vratiti u ta vremena, po mnogočemu teža, ali po mnogočemu humanija, postoji predivna pješačka staza kojom možete propješačiti i spustiti se sve do mora (ili se popeti do Labina, ovisi koji smjer izaberete). Današnja staza samo manjim dijelom ima trasu nekadašnje staze kojom su hodali stari Istrijani. Osim ove staze postoje i druge koje je označilo planinarsko društvo iz Labina.
Takvom jednom stazom može se doći do ruševine crkvice Sv. Hadrijana. Pretpostavlja se da se ona nalazila uz nekadašnju stazu. Crkvica Sv. Hadrijana romanička je crkvica, nastala negdje u 12. ili 13.st. Danas su od nje sačuvana samo dva zida i polukružna apsida. Romanički stil težio je skoro pa nikakvom prodoru vanjskog svjetla u crkveni interijer, a sačuvan je  i „svjedok“ ovakve gradnje, vrlo mali prozorčić na južnom zidu crkve.
Pješačka staza koja vodi od Labina do Rapca u svakom je slučaju odmor za živce. Prolazite kraj stijena, djelovi staze su šumoviti, možete uživati u vodenom toku koji ni za najtoplijih dana ne presušuje, a kojega su nekada stanovnici Rapca koristili kako bi se opskrbili vodom. Postoji i slap na istom vodenom toku, a i takozvana Negrijeva spilja. Ime je dobila po Aldu Negriju, antifašisti iz Labina. Dok je realnije tumačenje naziva spilje njezino postojanje na mogućem posjedu obitelji Negri, postoji i jedno tumačenje kako je naziv nastao jer se Aldo Negri u spilji skrivao pred fašistima.
Izvor: Franina i Jurina 2009. (tekst pod nazivom „Pješačka staza Labin – Rabac“ napisao Kristian Stepčić Reisman)
Na slici: pogled iz starog Labina na Rabac
swirl @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, listopad 13, 2009
U dugoj povijesti istre, kako za vrijeme Venecije tako i poslije, organizirale su se za istarske seljake (kojih je tada bilo puno više no danas) rabote. U početku su rabote bile obavezne za sve, a kasnije su počele poprimati više dobrovoljni karakter i ljudi se se bez obaveze okupljali i provodili neku akciju za dobrobit cijelog sela. U krajnjoj liniji, mada rijetko, i dan danas postoje organizirane akcije s nekim korisnim ciljem, a u kojima učestvuje tko god želi.
Kako je u Ćićariji po zimi dosta snijega (pogotovo prije globalnog zatopljenja kojemu je kumovao dični ljudski rod) rabote su se u Ćićariji često organizirale usred zime kada je trebalo očistiti snijegom zatrpane seoske puteve.
U drugim su djelovima Istre najčešće rabote bile u 8. mjesecu, kada je i radova u polju najmanje, pa seljaci nisu trpili veliku štetu na polju dok su odrađivali svoju radnu obavezu. Vrlo često su se u ovakvim akcijama čistile lokve koje su služile za oprkrbu ljudi i stoke vodom. Tada je i bilo najpametnije ovako nešto organizirati jer su lokve zbog sušnih ljetnih mjeseci imale najmanje vode pa je i čišćenje bilo najtemeljitije.
Na rabotama su se održavali putevi koji su vodili u selo, a čiji je šljunak u brdovitim predjelima svaka jača kiša otplavljivala i činila cestu skoro pa neprohodnom (BTW sjećam se još ceste preko Učke kada je s istarske strane bila makadamska). Osim puteva, radilo se i na čišćenju bunara, gradnji novih bunara, znalo se raditi na obnovi crkve ili pak održavanju seoskog groblja.
Rabota je trajala po potrebi... već s obzirom na količinu posla koji se morao napraviti. Najčešće je u nju morao biti uključen po jedan stanovnik svake kuće. U nekim djelovima Istre bilo je dozvoljeno da, umjesto člana obitelji, obitelj plati nekog drugog koji bi bio u raboti. Naravno da su to mogle napraviti samo bolje stojeće familije.
Interesantno je znati kako su bile organizirane rabote na lokvama koje su se nalazile na granicama između susjednih komuna. Kako je često bilo svađa o tome kome pripada koja lokva, u ovim su situacijama na raboti obično sudjelovali stanovnici obje komune, svatko na „svojoj polovici“, ali u različitim vremenskim terminima kako bi se izbjegli sukobi i svađe.
Izvor: Žuti kruh, Just Ivetac
swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 6, 2009
Vozite li cestom Bale – Kanfanar, već dosta blizu Kanfanara nalazi se s lijeve strane skretanje za Stanciju Bembo. Slijedite znakove za Stanciju i nastavite voziti kroz današnji zaselak sve do kraja asfaltirane cestice.
To je Stancija Bembo, nekada najljepši posjed u okolici Bala. Vlasnici su bili plemićka obitelj Bembo. No i današnje ruševine svjedoče o nekadašnjoj ljepoti kompleksa imućne obitelji.
Kraj Stancije Bembo nalazi se i spomenik na mjestu osnivanja prvog bataljona „Pino Budicin“ (osnovanog 1943. godine), koji svjedoči o angažmanu talijanskog naroda Istre u NOB.
swirl @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, listopad 2, 2009
Pašnjaci na Ćićariji dijelom su bili u vlasništvu Venecije, a dijelom Austrije. Mjestimična nesređenost „graničnih pitanja“ i prava vlasništa bili su uzrok čestih sukoba. Dodatan kaos u graničnim problemima nastao je ratnim sukobom početkom 16.st., te uništenjem Rašpora 1511. kada je dio dokumenata iz Rašpora po nekima potpuno uništen, a po nekima odnešen od strane Krste Frankopana, zapovjednika austrijske vojske.
Za riješavanje sukoba nisu bili zainteresirani samo Ćići već i Venecija kojoj su strani stočari na njezinim pašnjacima morali plaćati herbatikum (travarinu). Tako arhiva Venecije i danas ima dokumente iz 1572. godine kada se pokušao riješiti granični problem na pašnjaku na brdu Doberdol.
Metoda koja se u takvim situacijama koristila identična je metodi koja se primjenjivala u Istarskom razvodu (link). U rješavanje graničnih sporova uvijek su bili uključeni tadašnji stručnjaci koji su svoje zaključke temeljili na iskazima lokalnog stanovništa. Obično su svjedočili najstariji ljudi koji su se sjećali stanja prije nastanka spora ili pak mlađi koji su navodili učenja i priče starijih o granicama.
Zavrzlama oko pašnjaka na brdu Doberdol rješavala se 1572. godine.
21. travnja 1572. tadašnji rašporski kapetan Marino Da Ca da Pesaro uz pomoć članova povjerenstva i prevoditelja, pokušavao je na osnovi iskaza svjedoka ponovno odrediti granicu.
Prvo je svoju izjavu dao župan Lanišća, Bartol Krizmanić, koji je svoja saznjanja o granici temeljio na onome što je čuo od Mate Klobasa, nekadašnjeg župana i najstarijeg stanovnika Brgudca. Bartol Krizmanić je svjedočio o tome kako su „Kraljevci“ pomaknuli granicu za oko pola milje u mletačko područje. Ovu su „granicu“ bilježili pikanjem grana u zemlju. Istog je dana dao izjavu i sedamdesetgodišnji Tone Baroga iz Lanišća. I on spominje krađu odnosno pomicanje austrijske granice na pašnjaku u dubinu od pola milje.
27. travnja izjavu daje već spomenuti Mate Klobas iz Brgudca. Navodeći njegova saznjanja o granici koja je čuo od već umrlih ljudi, pa tako i svog oca, kao granicu i on navodi stabla koja vode sve do izvora zvanog Susvodice. S obzirom da je imao preko 90 godina i sam je svjedočio pomicanju granice od strane Kraljevaca koji su sadnjom mladih stabala u dubini od pola minje u mletačkom području pokušali imitirati stabla koja su bila stvarna granica. Njegov je iskaz potvrdio istog dana tada osamdesetgodišnji župan Brgudca Juraj Sošić.
U narednim danima iskaze su davali pastiri iz južne istre, koji su za vrijeme ljeta odlazili s „mršavih“ pašnjaka juga na zelene pašnjake Ćićarije. Tako su svjedočili Filip Banović iz Galižane i Martin Fiorante iz Vodnjana. Od ovog posljednjeg nije bilo velike koristi jer je bio bogat i samo je plaćao pastire koji su odlazili s njegovom stokom u Ćićariju.
I, na koncu, kako granice, umjesto da se problem riješi, mogu postati izvor cirkusa, možemo vidjeti i zadnjih niz godina. Možda bi Slovenija i Hrvatska prije riješile probleme da su zvale „starce“ na davanje izjava.  
Izvor: Franina i Jurina 2006. (tekst pod nazivom „Stočarski sukobi u 16.st.“ napisao Miroslav Bertoša)
swirl @ 18:42 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare