Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - listopad 2009
subota, listopad 31, 2009

Istočno od Bala nalazi se crkva Sv. Mihovila. Vidite je i iz Bala, na samom vrhu brežuljka.
Želite li doći do crkvice najbolje je parkirati auto kraj groblja, preći cestu Bale – Kanfanar i slijediti pješačku stazu.
Na mjestu gdje je danas crkva nekada je postojao samostan kamaldoljana. Kada su ga napustili, samostan je prešao u ruke franjevaca.
Nekadašnji samostan vezan je i uz Sv. Julijana. Rođen je negdje oko 1300. godine u Balama, kao član uvažene baljanske obitelji Casarello. Proveo je niz godina po raznim samostanima u Istri, a veći dio svog života proveo je upravo u ovom samostanu. Kada nije bio u samostanu putovao je Istrom posebno se zalagavši za pomirenje posvađanih susjeda, članova obitelji…. Ljudi su počeli cijeniti njegovo nastojanje da uvede mir te su počeli dolaziti Sv. Julijanu u samostan Sv. Mihovila. Posjeta vjernika samostanu trajala je i godinama nakon njegove smrti.
Sv. Julijan je pokopan u samostanskoj crkvi Sv. Mihovila. Franjevci su napustili samostan početkom 16.st. pa je naknadno tijelo sveca preneseno u župnu crkvu u Balama (1597. godine).
Danas Bale imaju čak tri dana u godini kada slave Sv. Julijana, svog zaštitnika;
- 01. svibnja (01. svibnja 1349. u Balama je umro Sv. Julijan),
- 04. srpnja (tijelo sveca preneseno je iz samostanske crkve u župnu crkvu 04. srpnja 1597.),
 - 29. rujna (oltar Sv. Julijana posvećen je 29. rujna 1592.).
Crkva Sv. Mihovila koju danas vidite sagrađena je 1855. godine na mjestu nekadašnjeg samostana. Nekada je imala vrijedan inventar: sliku Sv. Mihovila te kipove Sv. Julijana i Blažene Djevice Marije, ali je sve pokradeno.
Na brežuljku je u davna vremena postojala još jedna od mnogobrojnih gradina ovog dijela Istre.
swirl @ 15:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 28, 2009

Uz cestu Vodnjan – Žminj, vrlo blizu Juršića nalazi se i mjesto Sv. Kirin s istoimenom crkvicom uz samo cestu, crkvicom Sv. Kvirina (Kirina).
Sakralni objekt na ovom mjestu izgrađen je u davnom 6.st. Bila je riječ o trobrodnoj bazilici s tri polukružne apside. Crkveni inventar bio je napravljen od kamena. Današnja je izgled crkva dobila u 16.st. Tada su porušene bočne lađe i apside, a ostala je samo glavna crkvena lađa.
Istraživanjem crkve otkriveni su mnogobrojni kameni spomenici iz razdoblja od 6 - do 10.st.
swirl @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 26, 2009
Filmski.net
Vjerojatno se sjećate filma „Moje pjesme, moji snovi“ s Christopherom Plummerom i Julie Andrews u glavnim ulogama. Ukratko, on (Georg von Trapp odnosno Christopher Plummer) je umirovljeni pomorski časnik Austro Ugarske, udovac s puno djece, ona (Marija Augusta von Trapp, rođena Kutcher odnosno Julie Andrews) je guvernanta koja između ostalog non stop pjeva i juriša s djecom po zelenim austrijskim bregima, planinama i livadama. Na koncu se oni zaljubljuju, uplovljuju u bračne vode, a na kraju filma bježe iz nacističke Austrije.
Film je sniman po autobiografiji Marije Auguste von Trapp te predstavlja stvarnu priču jedne obitelji.
Sam Georg von Trapp bio je najodlikovaniji podmornički kapetan,a postoji i njegova autobiografija.
No malo njih zna da je Georg von Trapp rođen u Zadru, 1880. godine, a dio svog života proveo je u Puli koja je postala glavna luka Austro Ugarske. Georg, školovan, ugledan već kao mlad zbog dokazane hrabrosti na nizu bojišnica, svoju prvu ženu, Agathu, i samu iz bogate familije, upoznaje upravo u Puli. 
10. siječnja 1911. njih dvoje se ženi i polagano počinje rasti familija von Trapp. Godine 1912. obitelj se seli u svoju vilu na Verudi, tadašnjem elitnom kvartu Pule. Vila još postoji, a nalazi se na današnjoj adresi Pina Budicina 11. U njoj je vrtić i nekoliko stanova.
Propašću Monarhije obitelj se vraća u Austriju, a 1922. djeca su obolila od šarlaha koji je na koncu koban za njihovu mamu, Georgovu suprugu Agathu koja umire 3. rujna 1922. Ovdje negdje počinje radnja filma „Moje pjesme, moji snovi“.
Postoji još jedna poveznica s Pulom. Roditelji Georga von Trappa pokopani su na Mornaričkom groblju u Puli (link).
Ove podatke sam pronašla u časopisu „Croatia“ (jesen 2009.) kojeg redovito prolistam za vrijeme leta s Croatia Airlines. Tekst pod nazivom „Von Trapp – romansa jedne obitelji“ napisala je Anika Rešetar. Ako budete u prilici, obavezno ga prolistajte. Osim lijepih fotografija uvijek se pronađe koji zgodan članak, a redovito je barem jedan tekst vezan uz Istru.
swirl @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, listopad 24, 2009
Sjevernije od Vodnjana, kraj naselja Butkovići, dvadesetih godina prošlog stoljeća trajala su arheološka istraživanja Vrčina, gradine naseljene u razdoblju od 13. do 11. st.p.n.e. 
Gradinu su štitili dvostruki vrlo široki bedemi, a zaštita je bila pojačana okomito postavljenim zašiljenim kamenjem ispred zaštitnih bedema čime je dodatno otežan prodor neprijatelja u naselje. Vrčin spada među veće gradine na području Istre. Dužina vanjskog obrambenog zida iznosi oko 650 metara, širina ovog bedema iznosila je i do 5 metara, a danas je sačuvana visina do najviše 2 metra.
S obzirom na relativno niski predio Istre, vrčinska gradina napravljena je uz dublju vrtaču, kako bi, osim bedema, i sama priroda „pripomogla“ u obrani gradine.
Oko gradine istraživana je nekropola. Mrtvi su pokapani u kamene „škrinje“ u zgrčenom položaju, a na škrinje se bacalo kamenje pa su tako nastali manji kameni tumuli. Nekropola se nalazila uz zidine gradine i u neposrednoj blizini naselja. Kod vrčinske nekropole zamijećena je i promjena u pokapanju jer se po prvi put grobovi pripadnika jedne obitelji nalaze omeđeni ogradom od suhozida. Ovakvo pokapanje ukazuje i na prvo jače raslojavanje stanovnika jer se formiranje „obiteljskih“ grobova u jednu cjelinu može shvatiti i statusnim simbolom. U grobovima su otkrivene jantarne perle i nešto drugog nakita.
U Vrčinu su otkiveni mnogobrojni ostaci keramike.
swirl @ 15:41 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 19, 2009
 
Danas se vjeruje da je na području Istre postojalo 436 gradina. Postojanje njih 240 apsolutno je potvrđeno istraživanjima. Ostatak gradina teško je istražiti; neke lokacije nisu ispitane, neke je danas nemoguće istraživati zbog sadašnje namjene lokacije i upropaštenosti nalazišta zbog npr. obrade polja, postojanja kamenoloma...
Neka vas broj gradina ne čudi. Samo na području Pule dokazano je ili se misli da je postojalo niz gradina (Mulimenti, Valmarin, Kaštelir, Monte Grosso, današnji kaštel, Monte Zaro, Veruda, Vintijan, Stoja, Muzil, Kumpan, Valovine, Stoja - to su samo neke).
Gradine su rjeđe nastajale uz samu morsku obalu, na otocima ili poluotocima (mada ih je bilo i takvih; Poreč, Rovinj, gradine na Brijunima...). Češće su se nalazile u blizini morske obale, ali na povišenom jer je takav položaj bio sigurniji, a istodobno je omogućavao dobru kontrolu plovidbe kao i prehranjivanje stanovnika gradine ribom, školjkama... Najviše gradina postojalo je na području „Crvene Istre“. U „Sivoj Istri“ najveći broj gradina postojao je uz vodeni tok rijeke Mirne i Raše, a „Bijela Istra“ bila je najrjeđe naseljena.
Područje s najvećim brojem gradina na relativno nevelikoj površini nalazi se između  Limskog kanala i Bala. Nerijetko je gotovo svaki vrh brežulja imao svoju gradinu, a mnogi misle da ovakvo grupiranje gradina nije slučajno već namjerno. I danas se već samim pregledom na Google Earth mogu vidjeti „čudnovati“ vrhovi brežuljaka koji upućuju na zaravnjavanje vrha brežuljaka i ostatke davnih naselja.
Kako su izgledale kuće u gradinama?
Istraživanja Monkodonje, ali i nekih drugih gradina, dala su do danas napribližniji odgovor na ovo pitanje. Kod Monkodonje su otkriveni kameni ostaci kuća, kameni temelji, ali i udubine u stijeni za koje se vjeruje da su bile izdubljene kako bi se u njih stavili drveni stupovi koji su bili uporište cijele nastambe. Kuće su obično nastajale uz bedeme, tako da je bedem činio jedan njezin zid. U bedem su se u druge udubine polagale drvene grede na koje se prislanjala krovna konstrukcija. Time se vjerojatno dodatno olakšala obrana naselja jer se dobivao povećan prostor (površina krovova) s koje se moglo braniti naselje. Udubine u bedemima nisu ugrožavale sigurnost bedema koji su bili široki i nekoliko metara, najčešće građeni od unutarnjeg i vanjskog sloja slaganog krupnijeg kamenja dok bi šupljina među ova dva sloja bila popunjena sitnim kamenjem.
Na Monkodonji su otkriveni i ostaci vratnica, ognjišta, sakupljališta kišnice te izdubljenih kamenih utora kroz koje se voda s krovova prikupljala u te „cisterne“. Monkodonju (link) morate posjetiti. Osim dobro sačuvanih ostataka gradine zgodno je što su postavljene ploče s tekstom koje vas vode po gradini, tumače pojedine detalje, ali i pokazuju kako su neki djelovi gradine davno izgledali (npr. dvije rekontsrukcije izgleda nastambi u današnjem tekstu slikala sam upravo s tih ploča na Monkodonji).
Točan izgled nastambi ipak je teško rekontruirati. Dio kamene građe kasnije je iskorišten za gradnju drugih objekata. Drveni su djelovi vremenom propali. Također, rezultati istraživanja Monkodonje ne mogu garantirati da su druge gradine građene na potpuno isti način. Zbog ovakvih vrlo vjerojatnih razlika u gradnji na nekim gradinama nisu uopće otkriveni ostaci temelja nastambi pa se misli da su nastambe na tim mjestima bile građene od drva, šiblja i blata. U prilog tome svjedoče otkriveni ostaci pečene gline.
I danas se vjeruje da su istarski kažuni „ostavština davnih stanovnika Istre“. No u većem dijelu istraživanih gradina otkriven je četvrtast tlocrt nastambi. Tek u manjem broju gradina otkriveni su kružni tlocrti nastambi.
Izvor: Gradinska naselja (Gradine Istre u vremenu i prostoru), Klara Buršić Matijašić
- knjigu preporučujem svima koji žele o gradinama znati više, i meni kao amateru bila je vrlo interesantna za čitanje
swirl @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, listopad 17, 2009
Od Labina do Rapca danas vodi zavojita cesta, povremeno i poprilično strma. Nekada je veza između Labina i malenog Rapca, kojeg je činilo svega nekoliko ribarskih kuća, bio „cipelcug“.
Želite li se danas vratiti u ta vremena, po mnogočemu teža, ali po mnogočemu humanija, postoji predivna pješačka staza kojom možete propješačiti i spustiti se sve do mora (ili se popeti do Labina, ovisi koji smjer izaberete). Današnja staza samo manjim dijelom ima trasu nekadašnje staze kojom su hodali stari Istrijani. Osim ove staze postoje i druge koje je označilo planinarsko društvo iz Labina.
Takvom jednom stazom može se doći do ruševine crkvice Sv. Hadrijana. Pretpostavlja se da se ona nalazila uz nekadašnju stazu. Crkvica Sv. Hadrijana romanička je crkvica, nastala negdje u 12. ili 13.st. Danas su od nje sačuvana samo dva zida i polukružna apsida. Romanički stil težio je skoro pa nikakvom prodoru vanjskog svjetla u crkveni interijer, a sačuvan je  i „svjedok“ ovakve gradnje, vrlo mali prozorčić na južnom zidu crkve.
Pješačka staza koja vodi od Labina do Rapca u svakom je slučaju odmor za živce. Prolazite kraj stijena, djelovi staze su šumoviti, možete uživati u vodenom toku koji ni za najtoplijih dana ne presušuje, a kojega su nekada stanovnici Rapca koristili kako bi se opskrbili vodom. Postoji i slap na istom vodenom toku, a i takozvana Negrijeva spilja. Ime je dobila po Aldu Negriju, antifašisti iz Labina. Dok je realnije tumačenje naziva spilje njezino postojanje na mogućem posjedu obitelji Negri, postoji i jedno tumačenje kako je naziv nastao jer se Aldo Negri u spilji skrivao pred fašistima.
Izvor: Franina i Jurina 2009. (tekst pod nazivom „Pješačka staza Labin – Rabac“ napisao Kristian Stepčić Reisman)
Na slici: pogled iz starog Labina na Rabac
swirl @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 15, 2009
Kako u starom istarskom gradiću s mnoštvom kamenih kuća na malom prostoru napraviti moderno znanje koje neće narušiti „štih“starog istarskog gradića, a opet će unijeti jednu novinu.
Možda je rješenje način kako je sagrađena dvorana u Balama? Osobno – meni se sviđa. 
Mada su konture zgrade vrlo moderne, dimenzije zgrade diktirane potrebama sportske dvorane, zgrada ne djeluje preveliko. Njezina vanjština napravljena je od kamena, imitirajući istarski suhozid. U Barceloni prošle godine, na prvom svjetskom festivalu arhitekture upravo je sportska dvorana u Balama osvojila prvu nagradu u kategoriji sportskih objekata
.
swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 13, 2009
U dugoj povijesti istre, kako za vrijeme Venecije tako i poslije, organizirale su se za istarske seljake (kojih je tada bilo puno više no danas) rabote. U početku su rabote bile obavezne za sve, a kasnije su počele poprimati više dobrovoljni karakter i ljudi se se bez obaveze okupljali i provodili neku akciju za dobrobit cijelog sela. U krajnjoj liniji, mada rijetko, i dan danas postoje organizirane akcije s nekim korisnim ciljem, a u kojima učestvuje tko god želi.
Kako je u Ćićariji po zimi dosta snijega (pogotovo prije globalnog zatopljenja kojemu je kumovao dični ljudski rod) rabote su se u Ćićariji često organizirale usred zime kada je trebalo očistiti snijegom zatrpane seoske puteve.
U drugim su djelovima Istre najčešće rabote bile u 8. mjesecu, kada je i radova u polju najmanje, pa seljaci nisu trpili veliku štetu na polju dok su odrađivali svoju radnu obavezu. Vrlo često su se u ovakvim akcijama čistile lokve koje su služile za oprkrbu ljudi i stoke vodom. Tada je i bilo najpametnije ovako nešto organizirati jer su lokve zbog sušnih ljetnih mjeseci imale najmanje vode pa je i čišćenje bilo najtemeljitije.
Na rabotama su se održavali putevi koji su vodili u selo, a čiji je šljunak u brdovitim predjelima svaka jača kiša otplavljivala i činila cestu skoro pa neprohodnom (BTW sjećam se još ceste preko Učke kada je s istarske strane bila makadamska). Osim puteva, radilo se i na čišćenju bunara, gradnji novih bunara, znalo se raditi na obnovi crkve ili pak održavanju seoskog groblja.
Rabota je trajala po potrebi... već s obzirom na količinu posla koji se morao napraviti. Najčešće je u nju morao biti uključen po jedan stanovnik svake kuće. U nekim djelovima Istre bilo je dozvoljeno da, umjesto člana obitelji, obitelj plati nekog drugog koji bi bio u raboti. Naravno da su to mogle napraviti samo bolje stojeće familije.
Interesantno je znati kako su bile organizirane rabote na lokvama koje su se nalazile na granicama između susjednih komuna. Kako je često bilo svađa o tome kome pripada koja lokva, u ovim su situacijama na raboti obično sudjelovali stanovnici obje komune, svatko na „svojoj polovici“, ali u različitim vremenskim terminima kako bi se izbjegli sukobi i svađe.
Izvor: Žuti kruh, Just Ivetac
swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, listopad 10, 2009

Dolazite li u Barbarigu, nastavite voziti kroz novo naselje sve do kraja asfaltirane ceste. Uz završetak ceste nalaze se zgrade koje su nekada činile Stanciju Barbarigo. Danas se ovaj dio, za razliku od novog naselja, naziva - Stara Barbariga.
To je bila stancija obitelji Barbarigo po kojoj je i cijelo naselje dobilo ime. U sastavu kompleksa nalazile su se raskošne stambene zgrade, te gospodarske zgrade i jednostavne zgrade za kolone, ljude koji su radili na velikom posjedu. Kompleks je imao i kapelu, ali je ona srušena u 2. svjetskom ratu. Mada je današnji izgled posljedica pregradnji novijeg datuma, na žalost uglavnom neplanskih, ipak je djelomično sačuvao jezgru nekada raskošnog posjeda oko kojeg se nalazio vrlo lijep i njegovan vrt. Izgled vrta danas je gotovo potpuno neprepoznatljiv.
Ipak veseli da su danas pojedine zgrade kompleksa lijepo obnovljene.
U masliniku koji se od stancije spušta prema moru nalazi se i mala vila obitelji Barbarigo. Cijeli ovaj kraj vrlo je gusto naseljen u antici te ima niz arheoloških iskopina iz tog doba. Na žalost, niti jedna nije označena, pa svako toliko neuspješno pretražujem (i redovito ne nalazim ono što tražim). 
swirl @ 12:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 6, 2009
Vozite li cestom Bale – Kanfanar, već dosta blizu Kanfanara nalazi se s lijeve strane skretanje za Stanciju Bembo. Slijedite znakove za Stanciju i nastavite voziti kroz današnji zaselak sve do kraja asfaltirane cestice.
To je Stancija Bembo, nekada najljepši posjed u okolici Bala. Vlasnici su bili plemićka obitelj Bembo. No i današnje ruševine svjedoče o nekadašnjoj ljepoti kompleksa imućne obitelji.
Kraj Stancije Bembo nalazi se i spomenik na mjestu osnivanja prvog bataljona „Pino Budicin“ (osnovanog 1943. godine), koji svjedoči o angažmanu talijanskog naroda Istre u NOB.
swirl @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, listopad 2, 2009
Pašnjaci na Ćićariji dijelom su bili u vlasništvu Venecije, a dijelom Austrije. Mjestimična nesređenost „graničnih pitanja“ i prava vlasništa bili su uzrok čestih sukoba. Dodatan kaos u graničnim problemima nastao je ratnim sukobom početkom 16.st., te uništenjem Rašpora 1511. kada je dio dokumenata iz Rašpora po nekima potpuno uništen, a po nekima odnešen od strane Krste Frankopana, zapovjednika austrijske vojske.
Za riješavanje sukoba nisu bili zainteresirani samo Ćići već i Venecija kojoj su strani stočari na njezinim pašnjacima morali plaćati herbatikum (travarinu). Tako arhiva Venecije i danas ima dokumente iz 1572. godine kada se pokušao riješiti granični problem na pašnjaku na brdu Doberdol.
Metoda koja se u takvim situacijama koristila identična je metodi koja se primjenjivala u Istarskom razvodu (link). U rješavanje graničnih sporova uvijek su bili uključeni tadašnji stručnjaci koji su svoje zaključke temeljili na iskazima lokalnog stanovništa. Obično su svjedočili najstariji ljudi koji su se sjećali stanja prije nastanka spora ili pak mlađi koji su navodili učenja i priče starijih o granicama.
Zavrzlama oko pašnjaka na brdu Doberdol rješavala se 1572. godine.
21. travnja 1572. tadašnji rašporski kapetan Marino Da Ca da Pesaro uz pomoć članova povjerenstva i prevoditelja, pokušavao je na osnovi iskaza svjedoka ponovno odrediti granicu.
Prvo je svoju izjavu dao župan Lanišća, Bartol Krizmanić, koji je svoja saznjanja o granici temeljio na onome što je čuo od Mate Klobasa, nekadašnjeg župana i najstarijeg stanovnika Brgudca. Bartol Krizmanić je svjedočio o tome kako su „Kraljevci“ pomaknuli granicu za oko pola milje u mletačko područje. Ovu su „granicu“ bilježili pikanjem grana u zemlju. Istog je dana dao izjavu i sedamdesetgodišnji Tone Baroga iz Lanišća. I on spominje krađu odnosno pomicanje austrijske granice na pašnjaku u dubinu od pola milje.
27. travnja izjavu daje već spomenuti Mate Klobas iz Brgudca. Navodeći njegova saznjanja o granici koja je čuo od već umrlih ljudi, pa tako i svog oca, kao granicu i on navodi stabla koja vode sve do izvora zvanog Susvodice. S obzirom da je imao preko 90 godina i sam je svjedočio pomicanju granice od strane Kraljevaca koji su sadnjom mladih stabala u dubini od pola minje u mletačkom području pokušali imitirati stabla koja su bila stvarna granica. Njegov je iskaz potvrdio istog dana tada osamdesetgodišnji župan Brgudca Juraj Sošić.
U narednim danima iskaze su davali pastiri iz južne istre, koji su za vrijeme ljeta odlazili s „mršavih“ pašnjaka juga na zelene pašnjake Ćićarije. Tako su svjedočili Filip Banović iz Galižane i Martin Fiorante iz Vodnjana. Od ovog posljednjeg nije bilo velike koristi jer je bio bogat i samo je plaćao pastire koji su odlazili s njegovom stokom u Ćićariju.
I, na koncu, kako granice, umjesto da se problem riješi, mogu postati izvor cirkusa, možemo vidjeti i zadnjih niz godina. Možda bi Slovenija i Hrvatska prije riješile probleme da su zvale „starce“ na davanje izjava.  
Izvor: Franina i Jurina 2006. (tekst pod nazivom „Stočarski sukobi u 16.st.“ napisao Miroslav Bertoša)
swirl @ 18:42 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare