Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - prosinac 2009
ponedjeljak, prosinac 28, 2009

Kako bi mogli redovito pratiti tko od štenaca u Puli traži dom, mičem svoj tekst, te stavljam link na njihovu temu na Plavoj šapi gdje možete pronaći sve najnovije informacije.

LINK na Plavu šapu i temu o štencima u Puli koji traže svoj dom!

I dalje se traži udomitelj mladog peseka Henrika: LINK na njegovu temu OVDJE
Henrik je u Zagrebu, u Noinoj arci. Link na stranice Noine arke je ovdje... jer i ovdje mnogo peseka traži svoj dom.


swirl @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, prosinac 26, 2009

U 16., 17. i 18.st. cijela je Europa bila preplavljena razbojničkim bandama pa ni Istra nije izuzetak.
Ovoj je pojavi kumovao izuzetno težak život malog čovjeka: siromaštvo, ratovi, epidemije...
Razbojnici su organizirano ili stihijski napadali ljude, ubijali, krali stoku i sve što je imalo ikakvu vrijednost.
Mletačka je vlast pokušavala provoditi borbu protiv zlikovaca, ali je jačina njihovih snaga bila nedovoljna. Katkada su čak i „pojačali“ broj onih koji su trebali stati na kraj razbojništvu, ali je najčešće učinak i ovih „pojačanih“ mjera bio tragikomičan: u rat protiv razbojnika slali su premalen broj ljudi, nemotiviranih, potplaćenih, katkada i samih gladnih...
Kada bi se Venecija obratila lokalnom stanovništu i zatražila njihovu pomoć i to je obično završavalo fijaskom. Često je lokalno stanovništvo pomagalo svojim napadačima, što zbog straha od osvete, što zbog rodbinskih ili nekih drugih veza s razbojnicima, neki pak zbog zarade koju su ostvarivali surađujući s razbojnicima. Znalo se desiti da je sam čin uhićenja razbojnika onemogućila masa seoskog stanovništa, zajedno sa župnikom i svojim komunom, organiziravši prave demonstracije ili čak napadajući mletačke snage i „črnu vojsku“ (link) koje su pokušavale uhapsiti zlikovca. Razbojnici su obično imali i svoje „žbirove“ među seljanima pa im je informiranost obično bila dobra. Dati informaciju Mlečanima koja bi omogućila uhićenje razbojnika često je značilo da će se zlikovac skloniti na sigurno, ali i da će se osvetiti onom tko je informaciju dao. Pa ti budi hrabar!
„Doprinos“ jačanju razbojništa dale su i epidemije. Prorijedivši broj domicilnog stanovništa Venecija je nastojala nenaseljene krajeve naseliti novim stanovnicima iz nekih drugih krajeva. Veliki dio njih nije imao isti način života kao starosjedioci, a starosjedioci najčešće nisu ni pomagali u „adaptaciji“ novog stanovništa. Bijeda novonaseljenih postajala je time i veća od bijede starosjedioca što je samo povećavalo  broj novih zločinaca koji su gladna usta svojih obitelji prehranjivali krađom.
Od dijela razbojnika koji bi na kraju bili osuđeni za nedjela, većina ih nije bila dostupna vlasti. Daljnim bjegom pred vlastima (ili pak osudom na progonstvo) bjegunciima je rasla potreba za razbojništvom - nisu ni imali mogućnost legalne zarade. Povremeno su se javljali zahtjevi da se dio prognanih vrati na svoja ognjišta kako bi im se omogućio normalan život, a s ciljem smanjivanja pljačke i razbojstava. Tako postoji podatak da je između 1695. i 1698. ukinuta kazna progonstva za 168 zločinaca ne bi li se vratili kućama i počeli zarađivati na legalan način.
Postoji i podatak da je 1698. na području južno od rijeke Mirne operiralo čak 525 razbojnika. Dio njih je djelovao na užem području, a dio je bio iznenađujuće organiziran i mobilan, napadavši jedan kraj, pa ubrzo drugi...
Izvor: Zlikovci i prognanici, Miroslav Bertoša
Na slici: Novigrad
swirl @ 13:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 19, 2009
Čabrunići se nalaze između Svetvinčenta i Vodnjana, vrlo blizu Juršića. Cijeli taj dio Istre zove se Roverija, a cijela je pak Roverija bila poznata po razbojnicima. Razbojnici su napadali ljude, pljačkali, ubijali... a s njima se ukoštac uhvatio Jože Velikanje, poznati župnik iz Juršića (vidi link).
Kako obično zao glas putuje brže (i dalje) od dobrog pa su svi znali za "strašnu" Roveriju i njezine opasne koje su vrebale sa svih strana. Čabrunići, koji se nalaze uz željezničku prugu, prisiljavali su na oprez i putnike koji su putovali vlakom.
Tako je jednom i Franjo Josip putovao vlakom. U blizini Čabrunića, zbog vlastite sigurnosti, morao je leći na pod vlaka. Bilo mu je dozvoljeno dignuti se s poda tek nakon što je vlak napustio opasnu Roveriju.
I tako je car Franjo Josip kroz Čabruniće putovao ležečki. 
Izvor: Istra različiti pogledi – Etnografske zbirke Istre kroz austrijsko – hrvatski dijalog

Pogledati komentare od zabronni-a od 05. svibnja 2010.
swirl @ 09:54 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 16, 2009
Nekada je dio Novigrada gdje se nalazi stara jezgra bio otok, a spojen je s kopnom u 18.st.
U staroj jezgri, osim župne crkve, niza palača, gradske lože (jedine u Istri uz samo more) nalazi se i crkvica Majke Božje od Karmela.
Crkva je izgrađena u drugoj polovici 15.st..
U njoj su bili dominikanci, augustinci i franjevci trećoreci – glagoljaši. Nekada je pokraj crkve postojao i manji samostan.
Crkva je jednobrodna, tipična za mletačku Istru razdoblja kada je nastala. Kasnije je doživjela manje promjene (u 18. stoljeću te u prvoj polovici 19.st.).
swirl @ 18:24 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, prosinac 12, 2009
U Karpinjanu, oko kilometar od stare jezgre Novigrada, nalazi se veliki posjed obitelji Rigo, plemićke obitelji vezane uz Novigrad i njegovu prošlost.
S posjeda okruženog poljima puca pogled na more. 
Posjedom dominira velika barokna palača. Palaču je sagradio Carlo Rigo 1762. godine. S obje strane ovog zdanja nalaze se manji objekti, nekadašnje staje. Objekt s desne strane slike prenamijenjen je u zgradu za stanovanje prije nekoliko desetljeća. Između I i II svjetskog rata iza glavne zgrade napravljeno je betonsko gospodarsko zdanje sa silosima.
Na žalost danas je kompleks u vrlo lošem stanju. No to ne znači da si uz malo mašte ne možemo dočarati njegovu nekadašnju raskoš i bogatstvo obitelji Rigo. Ista obitelj imala je u samom Novigradu svoju gradsku palaču.
swirl @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 9, 2009
 
Kada vozite iz Žminja prema Damijanićima, vrlo brzo nakon izlaza iz Žminja dolazite do  crkve Sv. Foške. Crkva je na brežuljku. Sagrađena je 1729. godine o čemu svjedoči natpis na zidu apside.
Na pročelju je natpis iz 1743. godine kada su na crkvi vršeni radovi po nalogu kanonika Florijana. Natpis je iznad okruglog prozora na pročelju.
Kada je izgrađena, crkva nije imala zvonik. Zvonik je sagrađen naknadno, upravo tijekom radova 1742. i 1743. godine. Crkva je imala i trijem, ali je on srušen poslije II svjetskog rata.
Posebnost crkve su prozori i lezene koji su u crkvu ugrađeni tijekom gradnje, a datiraju iz 6.st. s nekog drugog sakralnog objekta.
Inače na području Žminja i okolice bilo je nekoliko pretpovijesnih gradina, a ostaci naselja iz željeznog doba nađeni su i kraj crkve Sv. Foške.
 
swirl @ 21:23 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 7, 2009

Uz crkvicu Sv. Kirina blizu mjesta Juršići (link) vezana je i jedna legenda koju prepričavaju najstariji stanovnici ovog kraja.
Vrijedi je zabilježiti kako se ne bi zaboravila.
Na samom ulasku u crkvu, na crkvenom pragu, nalazi se otisak konjske potkove. Legenda kaže da se nekada u blizini crkve odvijala strašna, krvava bitka. Po ishodu ove bitke čak se i danas jedna udolina blizu Sv. Kirina zove „Krvava vala“.
Govori nam ta legenda i dalje: o jednom konjaniku, koji je u sukobu bio na strani poraženih, i njegovom pokušaju da uđe u crkvu na konju i tako kazni sveca Sv. Kirina, kojeg je u bijesu i tuzi optužio za poraz njegove strane. Ali se konj na pragu crkve spotaknuo (pri čemu je nastao ovaj otisak), a konjanik je pao s konja i na mjestu ostao mrtav.
Uz crkvicu se veže i jedna drugačija storija iz naše prošlosti.
Kako je crkvica otprilike na granici između Vodnjanštine gdje se talijanski dio stanovništva zvao Bumbarima (vidi link) i Roverije (link) gdje su uglavnom živjeli Hrvati, u crkvici Sv. Kirina znao se odvijati pravi mali „rat“ između talijanskog i hrvatskog jezika. Za vrijeme hodočašća Bumbari su svoju molitvu svecu ponavljali na talijanskom jeziku, Hrvati na hrvatskom, a kako bi jedni bili glasniji tako bi drugi ponavljali molitvu na svojem jeziku još glasnije kako bi nadglasali one druge. Tako je znalo dolaziti do velike galame, a nerijetko bi ovaj „rat“ među jezicima završavao pravom tučom „suprotnih“ strana.
(prekjučer sam istraživala prag kod Sv. Kirina i po mojem taj otisak je na sredini fotke, taman ispred ulaznih vrata u ckrvu, ukoliko sam fulala molim znalce da me upozore u komentarima da ispravim)
swirl @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare