Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - veljača 2009
subota, veljača 28, 2009

Povrh Mirne, od Ponte Portona nizvodno iznad prvog blagog zavoja rijeke na desnu stranu, nalaze se ruševine Nigrignana.
Prvo je naselje ovdje nastalo negdje na prijelazu iz brončanog u željezno doba (prijelaz iz 2. u 1.st. p.n.e.). Zbog smještaja na strmoj litici prema rijeci Mirni obrambene su zidine postojale jedino na južnoj strani naselja. Na istom je mjestu kasnije nastala i antička utvrda. Iz ovog razdoblja potječe antička stela ugrađena u jednu kuću u selu Tadini. Važnost antičkog Nigrignana bila je u blizini važne antičke prometnice (Via Flavia koja je išla iz Akvileje i Trsta sve do Pule), a i blizina antičke luke na Mirni. 
Nigrignanum se spominje u nizu dokumenata u srednjem vijeku. Dok je u 12.st. Nigrignanum bio djelomično pod upravom porečkog biskupa, poslije prelazi u vlasništvo pazinskog kapetana. Poslije stradava u sukobu između pazinskog kneza Alberta i Venecije.
Obrambene zidine naselja porušili su Mlečani sredinom 15.st. Život u naselju traje negdje do 18.st., kada je naselje potpuno napušteno, a danas se vide jedino ostaci nekih zgrada.
Inače uobičajeni naziv za ostatke Nigrignana danas je Gradina.
Nasuprot Nigrignana, na brdašcu Mukle nalazi se nekoliko manjih špilja od kojih je najpoznatija Baba Soldenjaka. Postoji priča kako je u prvoj polovici 20.st. u Kaštelir stiglo nekoliko grčkih trgovaca koji su nekolicini kašteliraca prodali kartu na kojoj je označeno sakriveno blago u ovoj špilji. Nakon otkupa karte (baš me zanima koliko su je platili) započeli su radovi koji su trajali skoro godinu dana. No sve uzalud, kaštelirci su pronašli nešto kostiju, ali ne i blago. Iza njih su ostale samo hrpe materijala koje su iskopali.
slikao: Kljujuć
swirl @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 25, 2009

I u Istri je postojao običaj paljenja krijesa uoči Sv. Ivana (24. lipnja) što se manje više podudara s ljetnim solsticijem.
U nekim mjestima gotovo pred svakom kućom palila se manja vatra, a vatre su se palile i po poljima. No glavni je bio veliki krijes koji se najčešće palio usred sela.
Za njega su svi skupljali drva. Prije no što se zapalila vatra, na tlu bi se napravio ili znak križa blagoslovljenom maslinovom grančicom ili bi se takva grančica stavila u vatru. U vatru su negdje bacali i tamjan ili blagoslovljene svijeće. U večernjim satima, kada bi se zapalio veliki krijes, bilo je to mjesto veselo okupljanja cijelog sela.
U nekim mjestima se tu cijelu noć zvonilo na crkvena zvona. To je najčešće radio zvonar koji bi za to dobio «plaću»: malo kruha, jaja i vina. U nekim mjestima zvonaru bi pomagali i drugi u selu.
Paljenje krijesa postojalo je u starih Slavena te kod nekih drugih naroda. I od se tih vremena pa do danas sačuvalo u narodu. Ivanjskim krijesovima se željelo zaštititi cijelo selo, polja, sve kuće od zlih duhova.
Često su se kresovi uz polja ložili danju, sa zelenim granjem. Danju je vidljiviji dim, a taj bi i nastao od zelenih grana i vlažne slame. Vjerovalo se da će dim štititi urod.
Izvor: «Zanimljiva Istra» Just Ivetac, «Istarska škrinjica» Jakov Mikac
Na slici: Motovun
swirl @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 24, 2009
U blizini Savudrije još je jedan brod nastradao u ratu, a računa se da je u tragediji živote izgubilo oko 150 ljudi. Točan broj poginulih nije poznat jer nije pronađen popis putnika koji su taj dan putovali prema Trstu.
Tragedija se desila 9. rujna 1944. godine, dakle pred kraj rata. Parobrod San Marco je tada plovio na redovnoj liniji Umag – Savudrija – Piran – Izola – Trst i to već godinu dana. Najveći broj njegovih putnika bili su istarski seljaci koji su svoje proizvode prodavali u Trstu.
Taj dan se u Umagu na brod ukrcalo oko 200 putnika. Osim njih u Umagu se ukrcalo i pedeset njemačkih vojnika koji su do tada bili stacionirani u garnizonu u Petroviji. O tragediji nije poznato dosta detalja pa tako ni razlog bombardiranja broda. Neki smatraju da je bila riječ o krivoj dojavi te su saveznici mislili kako je na brodu samo vojska. Neki pak misle da je saveznike zavaralo to što su njemački vojnici, umjesto u brodu, zbog lijepog vremena bili na palubi pa se tako mogao steći dojam da je cijeli brod pun njemačkih vojnika.
Brod je stigao do Savudrije bez problema. Prvi saveznički avioni pojavili su se nad brodom dok je bio vezan u savudrijskoj luci. Zbog nadlijetanja broda, kapetan broda Milos Ravessi zapovijedio je svim putnicima da se iskrcaju. Nakon nekog vremena avioni su nestali s vidika, pričekalo se još malo, a zatim se većina putnika vratila na brod.
Vrlo brzo po isplovljavanju na nebu su se ponovno pojavili avioni. Prvo su napali brod jakom mitraljeskom vatrom i tako poubijali velik broj ljudi koji su bili na palubi. Kapetan Ravessi pokušao je okrenuti brod, nasukati ga na plićinu i time olakšati bijeg putnika na kopno. Taman kada je uspio okrenuti brod, na brod su pale dvije bombe.
Tužna bilansa je niz poginulih i ranjenih ljudi. U napadu je stradala većina njemačkih vojnika, ali i niz ljudi koji su se slučajno našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nestale su čak i cijele obitelji. U pomoć su stigli vatrogasci, liječnici, niz ljudi koji su svojim barkama pokušali iz mora izvući žive, a poslije skupljali tijela poginulih.
swirl @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 23, 2009

Pred ulazom u stare Mošćenice nalazi se ravan plato. Cijeli plato je nastao nasipavanjem. Prije je tu bio, barem se tako misli, jarak preko kojeg je vodio drveni most. Time je, ukoliko je to istina, bio znatno otežan prodor eventualnog neprijatelja u Mošćenice. Pobornici ove ideje smatraju da je upravo zbog tog mosta cijelo naselje dobilo naziv Mošćenice. 
Kod ulaza u grad nalazi se kaštel (na slici) u kojem je nekada stanovala osoba koja je bila postavljena od strane feudalca, vlasnika Mošćenica. Dok je on živio na katu, u prizemlju su bile prostorije za skladištenje onoga što je bila obaveza stanovnika prema feudalcu, gospodaru Mošćenica.
S druge strane zaravni, pod trijemom crkvice Sv. Bartola, stanovnici Mošćenica birali su suca, župana i sve koji su imali odgovorniju ulogu u gradu. Jednom kada bi bili izabrani najčešće su donosili odluke upravo u gradskoj loži. Puk je ložu nazivao i «Stražarnicom» jer je u loži često boravila straža koja je čuvala grad.
Izvor: Iz istarske spomeničke baštine, Branko Fučić
swirl @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, veljača 21, 2009
Novigrad započinje ubrzani razvoj tek uspostavom franačke vlasti u Istri. Čak je i vojvoda Ivan, karolinški namjesnik u Istri koji je sazvao Rižansku skupštinu 804. godine, živio u Novigradu ili u njegovoj blizini.
Krajem sedamdesetih godina 8.st. papa Hadrijan piše Karlu Velikom i spominje biskupa Mauricija. Riječ je o istarskom biskupu koji je imao zadatak utjerivanja prihoda Sv. Petra. No, u tom pismu se spominje kako su ga neki Grci i dio stanovnika ovog kraja držali izdajicom smatrajući da je imao za zadatak predaju cijelog kraja Karlu Velikom te su biskupa Mauricija napali i oslijepili.
Papa Hadrijan u tom pismu moli Karla Velikog da se obrati friulanskom vojvodi Markariju kako bi on privremeno kod sebe smjestio biskupa Mauricija.
Vjerojatno je riječ o istom biskupu Mauriciju koji je u 8.st. dao izraditi raskošan ciborij u baptisteriju (krstionici) župne crkve, naravno ne ove današnje (na slici) već one koja je tu bila u ranom srednjem vijeku. Baptisterija više nema, krov mu se urušio u 17.st. i do druge polovice 18.st. je samo ruševina koju je dao potpuno srušiti biskup Stratic. Na jednom dijelu njegovih temelja sagrađen je kasnije zvonik. Tlocrt baptisterija zabilježen je negdje u 18.st. tako da je ipak poznato kako je on izgledao.
Na ciboriju kojeg je dao napraviti biskup Mauricije piše: Ovaj ciborij (izgrađen) od plemenitog mramora za krstionicu iz koje sija svjetlo i buja život, posvetio sam ja, biskup Mauricije uzvišenom Bogu iz svega srca s pažnjom i pobožnošću. O blaženi Ivane, (osiguraj) da budu oprošteni mnogi naši grijesi (...) i da možemo saznati što nas vodi u kraljevstvo raja gdje je život.
O samom biskupu Mauriciju ne zna se ništa, osim da je dao izraditi ciborij, te se vjerojatno taj isti biskup spominje u već spomenutom pismu pape Hadrijana. I stil izrade ciborija jedinstven je za Istru toga doba te se pretpostavlja kako niti nije izrađen od ruke istarskih majstora. Stilski slične predmete tada izrađuju majstori na friulanskom području. Kako papa Hadrijan moli Karla Velikog da se biskupa smjesti baš kod friulanskog vojvode smatra se da je vjerojatno Mauricije i bio tamo smješten, tamo je dao izraditi ciborij te je čekao na povratak u Novigrad kada je i ciborij stavljen u krstionicu.
Do danas je sačuvan veći broj segmenata tog ciborija te većina tog natpisa
Izvor: Novigrad istarski između 7. i 12.st., Miljenko Jurković
Photo by S.Š.
swirl @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 20, 2009

U antici je područje oko Umaga bilo vrlo gusto naseljeno. Riječ je o antičkom naselju Sepomaia koje se nalazilo na dijelu obale od poluotoka Katoro, preko Rta Tiola, Sipara pa do Zambratije. Stoga nije čudo da na ovom području arheolozi imaju toliko posla.
Istraživanja Sepomaie započela su krajem 19.st. na lokaciji rt Katoro, a u 20.st. je istraživanja nastavio Štefan Mlakar iz Arheološkog muzeja Pula. Za razliku od prethodnih radova, ova su istraživanja bila koncentrirana na rt Tiola gdje su nađeni ostaci raskošne rimske vile.
Istraživanja traju i 2001. i 2002. kada su više koncentrirana na potopljeni dio antičke vile, a zatim se nastavljaju na kopnu i traju do danas. Ni sada se nije došlo do najstarijeg sloja tako da, mada se svake godina otkriva više, i dalje je popriličan dio povijesti ovog područja neotkriven.
Podvodna istraživanja otkrila su postojanje antičke luke koja se nalazila kraj rta Katoro. Otkriveni su ostaci mola, ali i niza sitnijih predmeta.
Istraživanja na rtu Tiola iz godine u godinu otkrivaju više o antičkoj vili. Vila je bila ukrašena raznobojnim mozaicima, imala je podno grijanje, terme, nezaobilaznu cisternu koja je opskrbljivala vilu vodom. Otkriveni su djelovi mozaika koji su ukrašavali njezinu unutrašnjost.
Mada se zna da je život na ovom području postojao i nekoliko stoljeća prije antike, najraskošnija faza bila je u razdoblju od 1. do 5. st.n.e. O raskoši govore otkriveni predmeti, uglavnom uvezeni s područja Grčke i Italije. Pokraj vile otkriveni su žarni grobovi. Po otkrivenim predmetima u grobovima zaključuje se da je vjerojatno riječ o grobovima ljudi koji su radili u samoj vili.
Na istočnom dijelu vile otkrivena su i dva kasnoantička groba. U razdoblju od 285. do 300. godine ovdje su pokopani muškarac i žena mlađe životne dobi. Riječ je o izuzetno bogatim ljudima jer je u grobu otkriven cijeli stakleni vrč koji je jedan od najluksuznijih otkrivenih predmeta iz ovog razdoblja. 
Fotografija: Kljujuć
swirl @ 22:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 19, 2009
Toš je mlin za masline. 
Proizvodnja maslinovog ulja nije se bitnije promijenila od antičkih vremena do danas. Masline su se prvo mljele, zatim se masna kaša nastala mljevenjem stavljala pod tijesak te se ulje skupljalo u posudu, obično kamenicu.
Kako je cijeli Brseč sabijen tako ni za brsečki toš nije bilo puno mjesta. I zato je toš u jednom nadsvođenom prolazu (na slici). 
Mlin nisu pokretali ljudi nego su se u Brseču za to koristili konji. Neizmjerno mnogo puta kružili su oko toša, a da im se ne zavrti na glavu im se stavljala kožnata maska.
U ovom prostoru najviše se radilo u zimsko doba, a osim obrade maslina u toplini toša znalo je biti i veselo.
Izvor: Iz istarske spomeničke baštine, Branko Fučić
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, veljača 17, 2009
Uz Kožljak se veže niz legendi i priča.
Cijelo mnoštvo legendi vezano je uz kožljačkog gospodara, feudalca Nikolića, oholog, nastranog, krvoločnog, a priču o njegovoj nasilnoj smrti zabilježio je u jednoj rečenici i sam Valvasor.
Legende spominju kako je bio pasionirani ljubitelj konja, te je svog omiljenog konja pokopao uz sve počasti, uz kršćanski pogreb, a po njegovoj naredbi trebala su zvoniti sva crkvena zvona.
Legenda priča i o njegovim psima, a spominje kako je mlade pse trebala dojiti njegova žena... i opet ludosti njegove radi. Ni tu legende ne prestaju već spominju niz mladih žena koje su prvu bračnu noć morale provoditi kod Nikolića.
Tridesetih godina 15.st. Kožljak i okolicu nasljeđuju tri brata Mojsijevića. Dva brata su ubrzo umrla u sukobima s Turcima i Kožljak je dugo vodio treći brat Martin Mojsijević. U nevjerojatno burnim vremenima Martin je uspješno branio svoju vlast nad Kožljakom, šurujući i s nekadašnjim opasnim neprijateljima. Izgleda da je Kožljak dva puta opustošio Ivan Frankopan, a jednom je Mojsijevića čak uhapsio i držao zatvorenog u Kožljaku. No posljednji krčki Frankopan imao je upravo svoje posljednje utočište u Kožljaku, barem se čini da mu je spas ponudio Mojsijević, a oporukom od Frankopanove žene je zato dobio 400 dukata.
Bez obzira na politička previranja Mojsijević je mudrom politikom doveo sjaj Kožljaka do vrhunca, a granice posjeda pomaknuo je znatno dalje.
Iz tih se dana sačuvalo nekoliko listova popa Grgura Gomilca, kapelana Mojsijevića, koji je svom gospodaru vodio cijelo računovodstvo primjereno tom dobu. Gagoljicom su tako ostali zapisani oni koji su od Mojsijevića kupovali sijeno, drvo, tko mu što duguje...
«kupi Divković Tomaš seno gospodina Martina Mojsijevića za libar 7» samo je jedan od zapisa na glagoljici.
Martin Mojsijević je umro 1492., a pokopan je u samostanskoj crkvi pavlina na Čepićkom jezeru. Danas je njegova nadgrobna ploča, barem tako mislim, u maloj kapeli u Belaju (link).
Ruševine Kožljaka pričaju i priču o Filipu Maciću koji je odigrao važnu ulogu u određivanju granica između posjeda Kožljak, Kršan i Šumber u Istarskom razvodu (link) te je od pazinskog kneza dobio za nagradu upravo Kočur (link) i Kožljak.
I konačno Kožljak je svojedobno bio utočište istarskih protestanata. Tada je Kožljak bio u rukama obitelji Barbo, a u dokumentima inkvizicije stoji da je, osim utočišta protestantima imao vrlo bogatu knjižnicu punu protestantskih knjiga.
Izvor: «Iz istarske spomeničke baštone» Branko Fučić, «Istra, Jadran, Sredozemlje, Identiteti i imaginariji» Miroslav Bertoša
swirl @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 16, 2009

Sveti Peregrin najstarija je crkva župe Umag. Sagrađena je prije 12.st. na rtu Rožac. Za vrijeme njezine obnove u 19.st. u crkvi su pronađene kosti, ali bez podataka čije su. Prenesene su u župnu crkvu u Umag.
Stoljećima se kod Sv. Peregrina završavala procesija za blagoslov polja koja bi započela ispred umaške župne crkve. Danas se više procesije ne održavaju, a u Sv. Peregrinu se misa održava samo jednom godišnje, na Uskrsni ponedjeljak.
Inače, titular Sv. Peregrin u ovim je krajevima širio vjeru na prijelasku 3. u 4.stoljeće.
Još se i danas održala pučka predaja koja kaže da su za vrijeme vrlo jakih oseka u moru ispred crkve Sv. Peregrina vidljivi otisci stopala ovog sveca.
Između Petrovije i Sv. Marije na Krasu, u Kliji, postoji još jedna stara crkvica iz druge polovine 13.st., crkvica Sv. Nikole. Svojedobno se i ovdje održavala procesija za blagoslov polja. Prije je bila posvećena Sv. Marku, evanđelisti. Vjeruje se da je brod koji je prenosio tijelo ovog sveca u Veneciju godine 828. bio prisiljen, pred nevremenom, skoniti se u umašku luku. Svakog 25. travnja, na dan Svetog Marka, u ovoj se crkvici održava misa.
Izvor: Umag, Sergije Jelenić
Fotografija: Kljujuć
swirl @ 19:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 15, 2009
 
Crkva je građena dvadesetih godina 20.st. i, barem kada je o tome riječ, nema neku povijesnu ulogu. No uz nju je vezana jedna zgodna priča poprilično slična gradnji crkve u Grdoselu što je opisao Vinko Kikot nekoliko stoljeća ranije (link).
Marina Pirovich je u snu (li je barem tako ispričala) doživjela «prikazanje». Od tada je imala veliku želju sagraditi crkvu. Do početka gradnje prošlo je dosta godina jer valjda njezin plan nije iz početka podržao župnik. No, kako god, crkva se počela graditi. Kako je u međuvremenu Marina, u poodmaklim godinama, živjela kod sestre u Puli, u Puli je našla arhitekta koji je napravio nacrt.
I onda dolazimo do ovog «kad se male ruke slože». Za gradnju crkve mnogi su davali svoje novčane priloge, u Puli, u okolici Brtonigle te u samim Radinima. Čak su angažirani autobusi koji su dobrovoljce iz Pule vozili na mjesto gradnje, a i opet je niz lokalnih stanovnika «pljunulo u ruke i prionulo poslu». Kamen se vadio iz lokalnog kamenoloma, ostali građevni materijal poklanjali su dobrostojeći ljudi kraja. I tako je crkva izgrađena. Njezina osobitost je oltar poput špilje u Lurdu.
Fotografije: Kljujuć
swirl @ 15:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, veljača 14, 2009

U staroj jezgri prepunoj uskih krivudavih uličica nalazi se Sv. Andrija, župna crkva Mošćenica. Najstariji joj je zvonik koji, već po izgledu, odaje svoj nastanak u srednjem vijeku. Crkva iz tog doba u 17. je stoljeću prvo povišena, na prijelazu iz 17. u 18.st. produžena da bi krajem 18.st. dobila bočne lađe.
Crkva je poznata po starim klupama iz 18.st. kojih je, pretpostavlja se, radio M. Ziera iz Rijeke. Na klupama su sjedili ugledniji stanovnici Mošćenica, a dvije klupe se nalaze, prema ostalim, na povišenom mjestu. One su bile namijenjene feudalnom gospodaru Mošćenica.
Isusovci su uveli u Mošćenice latinski i talijanski jezik, ali je stanovništvo Mošćenica oduvijek više prekticiralo slavenski, a pisalo glagoljicom. Sklonost stanovnika Mošćenica vidi se i u reljefu koji se nalazi s vanjske strane crkve, a prikazuje «Raspeće» (na slici).
Na refelju ispod križa kleče Sv. Franjo Asiški i don Frane Negovetić, član ugledne familije Negovetić iz Mošćenica. Don Frane Negovetić je bio župnik, a kao i većina ostalih glagoljaških svećenika nosio je bradu jer je tako i prikazan na ovom reljefu.
U Mošćenicama je i sada kuća obitelji Negovetić iz toga razdoblja.
Oko crkve gdje je danas mala šetnica s predivnim pogledom na Kvarner, nekada se nalazilo groblje. Godine 1744. napravljeno je novo groblje kod Sv. Bartula.
Izvor: Iz istarske spomeničke baštine, Branko Fučić
swirl @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, veljača 13, 2009
U ranoj antici područje Rovinja i okolice nije imalo neko veće antičko središte, ali su i ovdje postojale vile rustike orijentirane poljoprivredi te niz kamenoloma. U kasnoj antici ipak započinje razvoj naselja.
Pretpostavlja se da su postojala tri naselja: na poluotoku Sv. Fuma, zatim na otoku gdje je danas stara jezgra Rovinja te u uvali Veštar. Pretpostavlja se da je upravo naselje Veštar bilo najvažnije u tadašnjoj Rovinjštini te da mu je primat oduzeo Rovinj tek u 7.st. Od 7.st. nadalje, sve negdje do 14.st. Veštar se ne spominje pa se pretpostavlja kako su ga stanovnici napustili i preselili se na otok gdje nastaje Rovinj. Vjerojatno je uzrok tome bila opasnost pred Slavenima, a kao otok Rovinj je ipak pružao veću zaštitu.
Razvoj Rovinja, koji je bio vrlo intenzivan prije nekoliko stoljeća, mnogi drže krivcem nestanka naselja iz Veštra. Kamena se građa odnosila na mjesto nove gradnje čime su nestajala prijašnja naselja. Tako je vjerojatno veliki dio kamene građe korištene u gradnji rovinjskih palača iz Veštra, a pokoje otkriće ili natpis na kamenu otkriven u Rovinju ostavlja nejasnim porijeklo kamena.
Zbog svega toga, današnja su saznanja o Veštru vrlo površna, a najvećim su dijelom bazirana na saznanjima i pokojim antičkim otkrićem starijih arheologa. Tako se zna da je u uvali Veštar i prije nastanka naselja postojala antička luksuzna vila.
Poput niza drugih vila i ova je imala luku gdje su se na brodove utovarivali poljopriovredni proizvodi iz vile i okolice, a koja je služila i opskrbi stanovnika vile. Iz luke Veštar brodovima se transportirao i kamen iz obližnjeg kamenoloma. Luka je imala dva lukobrana.
Prvi pisani trag o postojanju naselja Vistrum datira iz 9.st. kada je naselje nestalo. Naime Veštar je dokumentiran kao mjesto porijekla ravenskog nadbiskupa Maksimilijana koji je sredinom 6.st. u dao sagraditi raskošnu baziliku Sv. Marije Formoze u Puli (link).
Izvor: znanstveni rad «Rimski i bizantski novac iz Veštra», Luka Bekić
swirl @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 11, 2009
Istra ima preko 2.000 speleoloških «objekata»: špilja, ponora. Većina njih još nije otkrivena za javnost, a tek se u novije vrijeme počelo raditi na iskorištavanju ovih podzemnih ljepota Istre u turističkoj ponudi. 
Tako se može posjetiti jama Beredine (link), nedavno otvorena jama Feštinsko kraljevstvo (link), a u ljeto prošle godine otvorena je za javnost i spilja Mramornica kraj Brtonigle (kod Stancije Dršković). 
Nisam bila pa zato niti ne stavljam slike. 
Ova jama je prvi put opisana 1770. godine (Alberto Fortis), a ima najveću podzemnu dvoranu u Istri, veličine nogometnog igrališta. Bogatstvo spilje je i u bezbrojnim sigama, stalagmitima i stalaktitima, različitih boja: od crvenkaste i bordo preko sive do bijele nastale od minerala kalcita. 
Kraj Brtonigle su još i špilja Srbani i prirodni park Škarline.
swirl @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, veljača 10, 2009
Između Krnice i Raklja nalazi se kraška jama Golubinčina duboka stotinjak metara. Godine 1998. porečki speleolozi imali su vrlo opasan zadatak - ispitivanje Golubinčine. Pri dnu sloja sitnog kamenja koje se urušilo u jamu tada je otkriven mali žrtvenik pisan grčkim slovima, a tekst mu je gotovo u cijelosti sačuvan pa se tako može pročitati kako je Silvester ispunio zavjet bogu Melosoku.
Jama se nalazi nedaleko od ruševina crkvice Sv. Tudora čije je postojanje prvi put dokumentirano krajem 7.st., a napuštena je vjerojatno u 19.st. Iz Sv. Tudora potječu još dva otkrivena natpisa koja spominju Melosoka, ali su pisana latinskim pismom.
Jedan od njih otkriven je u Raklju 1870., a prijevod teksta glasi: «Uzvišenom bogu Melosoku posvećeno. Gnej Papirije Eumel po zavjetu.».
Drugi je otkriven nešto kasnije, 1900. godine na ruševinama Sv. Tudora. Na njemu se može isčitati ime Melosoka, zatim riječ Augustov, a ostatak teksta je oštećen. Zbog blizine čak tri otkrivena nalaza koja spominju Melosoka vrlo je vjerojatno kako se u blizini nalazilo jako svetište posvećeno ovom božanstvu. I danas se u okolici Sv. Tudora mogu naći antički ostaci koji se mogu tumačiti ne samo postojanjem takvog svetišta nego i naselja koje je postojalo na ovom mjestu.
Inače, na području Istre grčki natpisi su vrlo rijetki, pa je krnički natpis otkriven u Golubinčini tek peti. Najčešće su grčki natpisi vezani uz ljude koji su živjeli u antičkoj Istri, ali su potjecali iz Grčke. Kako je po imenu (Silvester) vrlo vjerojatno da u ovom slučaju nije riječ o Grku nejasno je zašto je ovaj natpis napisan na grčkom.
Melosok je predrimski bog koji se očito štovao samo na pojedinim djelovima Istre, pogotovo u Nezakciju i okolici. Po otkrivenim natpisima zaključuje se da je bio štovan i na područku Krnice. Melosok je specifičan jer je jedino muško božanstvo među dominantnim ženskim božanstvima koje su štovali Histri kod kojih je bio, do njihove vojne organizacije, vrlo izražen matrijarhat.
Vjerojatno se Melosok štovao u 1.st.p.n.e., ali je, s obzirom na tadašnju rimsku vjersku toleranciju, štovanje vjerojatno potrajalo i u novu eru usporedo s prodorom rimskih bogova.
Izvori: Krnica od prapovijesti do danas (tekst «Novi rimskodobni grčki natpis iz južne Istre» napisao Robert Matijašić), Duhovna kultura antičke Istre (Vesna Girardi Jurkić)
swirl @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 9, 2009
Odmah iza Balbijevog luka nalazi se mali trgić, a na njemu zgrada s tamno crvenom fasadom – gradska palača, a nekada i pretorska palača. Najstarije zdanje sagrađeno je u 14.st. mada je kasnije zgrada doživjela niz promjena. Na pročelju je gradski grb iz 18.st., mletački lav također iz 18.st. te grbovi rovinjskih načelnika. Tu su se nekada nalazila i stara gradska vrata (Vrata ribarnice ili vrata Sv. Damjana) srušena 1822.
swirl @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 8, 2009
I ovo je jedna mala crtica iz buzetske povijesti, nevelikog značaja, ali opet interesantna za one koji vole poznavati lokalne priče. Cijela priča započinje s nadgrobnim spomenikom koji se prije nalazio na buzetskom groblju, a danas je izgubljen.
Na spomeniku je bilo napisano «Rođena je u Parizu, umrla u Škrbini», a narod je pričao kako je riječ o grobu jedne grofice iz Francuske.
Matija Nežić, autor teksta objavljenog u Buzetskom zborniku 35 krenuo je za potragu za identitetom osobe za koju se vjerovalo da je grofica. Dokazi su pronađeni u knjizi «Stanja duše buzetske župe» te u «Matičnoj knjizi umrlih» koja je danas pohranjena u pazinskoj arhivi.
Pokojnica se zvala Adelaide de Bise Sambuch, a bila je rođena 1790. godine. Ako je vjerovati sjećanjima na natpis na nadgrobnoj ploči, rodom je bila iz Pariza. Umrla je, kako je zapisano u Matičnoj knjizi umrlih, od «kroničnog hepatitisa» 1839. godine u Škrbini kraj Buzeta.
Predaja kaže kako je lokaciju za gradnju vile izabrala sama grofica čim je stigla u buzetski kraj. Kada je bila izgrađena trokatna vila stanovnici su je odmah prozvali Velom hižom, a dio oko nje i danas se naziva Poli vele hiže. Od vile su danas ostale samo ruševine. No oko tih ruševina i danas postoje dokazi njezine raskoši, kao i tragovi uređenog vrta te stazica za šetnju. Vila je vjerojatno izgrađena kada je otkrivena grofičina bolest. S obzirom na tadašnju nemoć medicine, u slučaju bolesti ljudi koji su mogli preselili bi na selo, na zdravi zrak i vjerovali da će to pomoći.
Vjerojatno je nakon grofičine smrti njezin suprug napustio buzetski kraj, a vila je prodana obitelji Klarić koja je živjela u Veloj hiži do druge polovice 20.st. kada je i posljednji Klarić napustio kuću i preselio se u Marione.
Izvor: Buzetski zbornik 35 (tekst pod naslovom «Škrbina – na kraju legende» napisao Matija Nežić)
swirl @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, veljača 7, 2009

Ispod sela Puntera u Raškom kanalu, na feudalnom imanju obitelji Loredan negdje početkom 17.st. napravljena je solana.
Godine 1611. potpisan je ugovor o pripremi 12 solnih polja. Ugovor je sklopio solar Lorenzo Giusti s Lunardom Loredanom, tadašnjim vlasnikom cijelog ovog područja. Cijena radova iznosila je 200 dukata, a Giusti je vjerojatno napravio ugovoreno krajem te ili početkom iduće godine. U proljeće 1612. na svojevrsnu kontrolu u Pisak došla je Cattarina Sfarela iz Kopra koja je trebala voditi voditi solanu. Cattarina je navela niz nedostataka učinjenog posla, a prvenstveno previše blata koje bi ometalo proizvodnju soli. Giusti nije odmah popravio nedostatke te se zvalo još jednog stručnjaka iz Kopra kako bi i on dao svoje mišljenje. Jesu li nedostaci bili presudni ili je pak bio presudan najavljeni dolazak još jednog Kopranina ne zna se, uglavnom Cattarina je odustala od vođenja solane. Moguć strah i odustajanje Cattarine u ovom drugom slučaju lako je obrazložiti. Kako je Cattarina bila iz Kopra, a Kopar je branio svojim solarima da rade bilo gdje osim u Kopru moguće je da je najavljeni dolazak stručnjaka iz Kopra bio razlogom njezinog odustajanja.
Na koncu ipak u inspekciju nisu došli Koprani već Piranci, Andrea Malavolta i Jakov iz Kraja. I oni su dali niz kritika. Giusti nije uklanjao nedostatke i čak mu je prijetio izgon s područja Barbanštine. Ukupna svota od 200 dukata isplaćena mu je tek 1613. godine kada je, nakon dvogodišnjeg otezanja, napravio ono što se od njega od samog početka očekivalo.
Godine 1615. solana je dana u zakup Vittoru de Rinu za godišnji iznos od 870 dukata.
Nepoznato je što se dalje zbivalo sa solanom, koliko je soli proizvela i kada je prestala funkcionirati mada se pretpostavlja da sredinom 18.st. solane više nije bilo.
Inače u srednjem vijeku je na području Piska bilo i nekoliko ribogojilišta.
Kod njega se prelazila Raša na putu prema Labinu, a tu je postojala crkva Majke Božje od Snijega. Barbanski načelnik Batel (1827-1889) prepisao je niz starih dokumenata o povijesti Barbana tako da su njegovi prijepisi spriječili nepovratni gubitak crtica iz povijesti ovog kraja u požaru koji je spalio općinsku arhivu. Batel je tako spasio i ugovor potpisan 12. kolovoza 1668. između tadašnjih moćnika i zidara Ivana Snašića iz Krnice koji je za 35 dukata morao izgraditi trijem ispred crkve te popraviti crkveni krov.
Izvor: O dvjema crkvama Barbanštine, Slaven Bertoša
Na slici: dolina Raše
swirl @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, veljača 6, 2009

Kada idete od autobusnog kolodvora u Rovinju (Trg na Lokvi) uzbrdo, dolazite i do Blažene Djevice Marije. Datum kada je sagrađena je nepoznat mada se zna da je 1584. bila dograđena kada je na pročelje postavljen grb gradonačelnika Scipiona Benzona. Inače crkva je posvećena još 1487. Nakon toga uslijedilo je nekoliko obnova crkve. Godina 1750. koja je upisana na crkvi predstavlja još jednu obnovu ove crkve.
Crkva ima bogati inventar i slike, a unutra je pokopana i „majka siromaha“. Riječ je o grofici Califfi (Elizabetta Angelini Califfi) koja je uvijek pomagala siromasima, a pokopana je 13. prosinca 1762. godine. U palači s kraja 17.st. kojoj su bili vlasnici grofovi Califfi danas je Zavičajni muzej Rovinja.
Po zidovima crkvice ovješeno je niz zavjetnih darova rovinjskih pomoraca.
U zelenilu kraj crkve godine 1900. osnovan je dom za odrasle. Dom je sagrađen ostavštinom rovinjca Domenica Pergolisa.
swirl @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 5, 2009
Gledate li s juga prema staroj jezgri Rovinja, s lijeve strane vizurom dominira crkva Sv. Eufemije, dok je s desne strane, na brežuljku crkva Sv. Franje.
Od 1700. franjevci su bili u hospiciju Sv. Antuna Opata, a gradnja ovog zdanja započinje dvije godine poslije, 1702. Za izgradnju crkve trebalo je 8 godina, a  samostan se gradio sve do 1746. godine. Godine 1879. samostan je dodatno proširen jer je dograđena knjižnica i teološki studij. U Sv. Franji nalazi se niz vrlo vrijednih predmeta, od oltara preko slika i kipova do ostalih predmeta uglavnom namijenjenih liturgiji. Zbog vrijednosti i ljepote tih predmeta u drugoj polovici 20.st. u okviru samostana otvoren je samostanski muzej. Vjerojatno je čak i dio predmeta iz samostana s otoka Sv. Andrije prenesen ovdje. Od izuzetne vrijednosti je i knjižnica u kojoj se nalazi oko 12.000 vrijednih knjiga. Čak njih 150 tiskano je još u 16.st. 
Ispod samostana nekada su stajali mlin i tvornica tjestenine Edmonda Caloa. Cijeli kompleks pogona stradao je u požaru 1912. godine, da bi konačno bio potpuno srušen 1947. No i dan danas je preživio toponim Mulin (tal. mlin) koji se često koristi za ovaj predio Rovinja.
swirl @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 4, 2009

Današnja vijest je - niži vodostaj rijeke Raše. Još jučer je prijetila poplava mjestu Most Raša. Pričalo se o evakuaciji, no kako čujem samo su djeca poslana na sigurno. Ostali stanovnici odlučili su ostati i, zatreba li, spašavati svoje domove. Ništa nisu spomenuli magarčiće (na slici rezervat Liburna), osim da je i rezervat magarčića poplavljen. Nadam se da su i njih smjestili na nepoplavljeno.
U jednom od komentara na internetu o opasnosti koja prijeti zbog čestog izlijevanja Raše pročitala sam kako bi se moglo ponovno razmisliti o rižinim poljima.
Pa eto, ovo me podsjetilo na kratki tekst pod nazivom „Raška riža“ objavljen u knjizi „Zanimljiva Istra“ (Just Ivetac).
Neposredno pred pad Venecije u dolini Raše započelo se s uzgojem riže. Prva pošiljka sjemena (30 vreća) stigla je u dolinu Raše iz Venecije 1790. godine. Već iduće godine na rižinim poljima u dolini Raše urodilo je 450 starića riže (mjera za žitarice koja se koristila u tom razdoblju, a i za vrijeme Austrije). Od toga je 405 starića ukrcano na brod i poslano na ljuštenje, a ostatak od 45 starića koristio se za sjeme.
Rižina polja bila su od mlina Novi (ne znam gdje je to) do teritorija Sutivanca. Riža se, barem po otkrivenim zapisima, uzgajala do 1796. godine.
Novi pokušaj bio je u prvim godinama nakon II svjetskog rata.
Starić (ili star) je mjera za volumen koja se često koristila za žitarice, ali se koristila i za tekuće tvari. Naziv joj potječe od rimske mjere sextaris. Jedan sextaris iznosio je 0,547 litara. No u našim krajevima je u srednjem vijeku mjera starić zapravo izjednačena s rimskom mjerom modius (1 modius je 8,75 litara).
swirl @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, veljača 3, 2009

Vodnjan
I još je jedan herbarij vezan uz Vodnjan. Prvi je onaj ljekarnika Bartolomea Biasoletta (link), rođenog u Vodnjanu, koji je u 19.st. skupio oko 10.000 biljaka te je tako nastao najveći herbarij toga vremena.
Drugi herbarij je najstariji herbarij u Istri. Sakupio ga je negdje krajem 17.st. doktor Gian Paulo Cavalli. Sadrži 49 strana, od toga se izgubila samo deveta, a herbarij sadrži ljekovite biljke, njih 150, vjerojatno sakupljene na području središnje Istre. Datiranje herbarija omogućeno je nekim zapisima G.P. Cavallia. Tako sadrži dva zapisa ljekovitog bilja i liječničkog pribora koji su naručeni iz Venecije 1677. i 1678. godine.

U herbariju je i zapis iz 1719. godine kada je G.P. Cavalli poklonio herbarij kirurgu Battisti Bennusiu.
«1719. Poklon mene, doktora Gian Paula Cavallia, liječnika fizika, službenika ove komune, gospodinu Giovanniu Bennusiu, kirurgu».
Herbarij je u Vodnjanu otkrio mr.sc. Jakov Jelinčić 1974. godine, a danas se čuva u Povijesnom arhivu Istre u Pazinu.
swirl @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 2, 2009
Godine 1891. u Rovinju je osnovan "Zoologische Station des Berliner Aquariums". 
Na početku je uloga centra opskrbljivanje akvarija u Berlinu morskim životinjama i biljkama, ali je ubrzo istu ulogu obavljao za niz drugih europskih akvarija. Razlog njegovog osnivanja upravo ovdje, u Rovinju, bilo je bogatstvo morskog biljnog i životinjskog svijeta, ali i dobra prometna povezanost Rovinja s Europom, što morskim što kopnenim putem.
Centar se nalazi u uvali Valdibora, uz cestu kojom dolazite na veliko rovinjsko parkiralište. Kada je izgrađen, oko njega je polagano nastajao elitan dio Rovinja s nekoliko lijepih vila, a i sam je centar vrlo interesantan. Do njega je izgrađena vila Jauschke čiji je vlasnik imao malu tvornicu cementa u Rovinju. Godine 1905. se pokraj ove vile izgradila i vila bogate obitelji Vianelli. Cijeli dio se naziva Sv. Gotard po crkvici koja je iza Centra za istraživanje mora.
Osim opskrbe europskih akvarija ubrzo se centar počeo baviti baš istraživanjem mora. U njega su dolazili mnogi europski stručnjaci koji su privremeno boravili u Istri te koristili opremljenost centra, a dio njih se stalno naselio u Rovinj.
Rovinjski centar je tada bio među najopremljenijim centrima te vrste u svijetu. Čak su imali i podmornicu Loligo koja se koristila isključivo za istraživanje. U I svjetskom ratu Loligo je oduzeta u ratne svrhe. Nije ovo sva šteta koju su nanijeli ratovi i politika rovinjskom istraživačkom centru jer je u 20.st. tijekom nekoliko godina bio potpuno zatvoren, a veliki dio opreme, osim već spomenute podmornice Loligo, otuđen je.
Danas je centar u sklopu Instituta Ruđer Bošković. U njemu radi pedesetak ljudi. Njihov rad obogatio je današnje spoznaje o ribama, školjkama, puževima, kao što je urodio i novim saznanjima koja se danas koriste u uzgoju školjaka i riba.
Izvori: Biseri Jadrana – Podmorje, Rovinj na starim razglednicama (Daniel Načinović, Marino Budicin)
swirl @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 1, 2009
Na području oko Krnice u brončano doba postojalo je nekoliko gradina: kod naselja Bratulići, kod Kaštelira, Šegotića, u Mutvoranu, kod Peruški... Iz toga razdoblja 1971. godine otkriven je tumul (link) i to iznad Krničkog Porta, a postoje i zapisi o postojanju još nekih tumula.
Iz antike i opet postoji niz nalazišta; u Dugoj Uvali, kod Pavičina, Cokuna, u uvali Blaz, kod Stare Stancije, kod Hreljići, na potezu između Raklja i Krnice. Na raskršću cesta za Krnicu, Male Vareške, Peruške i Kavran otkriveni su žarni grobovi iz 2.st. U Malim Vareškima otkrivena je nadgrobna stela Gaja Rufelija Rufa, njegove žene Seie Maksume, kćerke Rufelije Sekunde i nećaka Lucija Vala. Stela je negdje iz 1.st., a datirana je upravo pomoću ženske frizure (vidi link na Agripinu).
Što se tiče same Krnice, po nekim nalazima postoji mogućnost da je i ovdje postojalo prethistorijsko naselje. Početkom 20.st. na Glavici iznad Krnice otkriveni su ostaci antičke vile rustike te žarni grobovi, koji se, po nađenom novcu iz razdoblja cara Tiberija datiraju u 1.st.
Sama Krnica prvi se put spominje 1243. godine u dokumentima o prisezi vjernosti Pule Veneciji. Vjerojatno zbog epidemija i ratova, kako i kod niza drugih sela u Istri i Krnici se poslije gubi svaki trag sve do njezinih novih stanovnika iz Dalmacije 1520. godine. Tada su ovdje došli prebjezi iz okolice Zadra sa svojim svećenikom Ivanom Buršićem i prozvali mjesto Sveta Marija Krnička da bi se naziv poslije promijenilo u Krnica.
Vjerojatno je naziv Krnica slavenskog porijekla («krn» znači gora) tako da je vjerojatno sam naziv postojao i prije dolaska ljudi iz Dalmacije. Postoje i mišljenja (D. Alberi) kako je naziv Krnica nastao od keltske riječi car što znači kamen, a dobro odgovara terenu gdje je nastalo naselje.
Izvor: «Krnica od prapovijesti do danas»
Na slici: Krnički Porat
swirl @ 15:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare