Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - travanj 2011
srijeda, travanj 20, 2011



Oko Rovinja je mnoštvo otočića rovinjskog arhipelaga, a mali otok, Sveti Ivan na Pučini, poznat je po svojem svjetioniku (slika dolje, slikano s Crvenog otoka).

Površina otočića je 3.500 četvornih metara. Svjetionik je sagrađen 1853. godine. Mada je automatiziran i dalje ima stalnu posadu. U ljetnim mjesecima moguće je u svjetioniku iznajmiti dva apartmana, svaki za po 4 osobe. 9 milja južnije nalazi se potopljen jadranski „Titanik“, odnosno raskošan brod „Baron Gautsch“ (link). Između Crvenog otoka i Sv. Ivana na Pučini nalaze se još vrlo maleni otočić Sturag, te otočić Sv. Ivan (slika gore). Na Sv. Ivanu je crkvica, doduše u lošem stanju. Njezin zvonik je manja kopija poznatog rovinjskog zvonika Sv. Eufemije. U crkvicu su uvijek dolazili ribari i morepolovci. Osim što su se molili za sigurno i mirno more, oni su i održavali crkvicu.



Izvori: Franina i Jurina 2011., Rovinji i Vrsar – biseri Jadrana, edicija za kulturu putovanja

swirl @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 13, 2011

Osim hotelskog kompleksa koji se početkom 20.st. nalazio uz cijelu luku na Velom Brijunu, polagano je vlasnik Brijuna, Kuppelwieser dozvolio izgradnju pojedinih vila na otoku. Vile nisu nagrđivale otok jer su bile uklopljene u bogato zelenilo, nisu bile gusto sagrađene, a pružale su bijeg za tadašnju elitu.

Sam Kupelwieser s obitelji živio je u svojoj vili, u blizini kaštela (link) i crkvice Sv. Roka.

Vila Jadranka sagrađena je 1926. kao vila za odmor obitelji njemačkog industrijalca Fries-Stinnes-a. Tada se zvala Vila Madonna. Desiree Fries, supruga industrijalca, često je sudjelovala kao donator na polo turnirima na Brijunu, dok joj je suprug i sam igrao polo. Od svih mogućih udobnosti vila je imala i telefonsku liniju na vlastitoj plaži, a bila je tu i konjušnica. Vila se nalazi na zapadnoj obali otoka, a u njoj je do 1953. godine bila Titova rezidencija. Poslije, nakon izgradnje vile Brijunke, u vilu Jadranku dolazili su Titovi gosti, dok se on sam preselio u Brijunku.

Vilu Lovoriku koja gleda na Valbandon, za sebe je izgradio vojvoda od Spoleta. Sagrađena je 1931. godine.

Vilu Primorku 1907. je sagradio brat Paula Kupelwiesera, Max, za svoju ženu Bertu, sestru Karla Wittgensteina. Berta se čak kanila nastaniti na Brijunima. Na koncu se predomislila i vilu poklonila nećakinji, kćerki Paula Kupelwiesera. U to se vrijeme vila zvala Vila Berta.

Na mjestu gdje je Bijela vila nekoć su postojale dvije manje vile; vila Weinberger i vila Feilchenfeld. Vila Weinberger je naknadno proširena i tada se zvala Vila Otto. Obje je vile izgradio Karl Wittgenstein. Vile su potpuno dovršene 1901. godine. Kasnije su srušene kako bi se na tom mjestu sagradila Bijela vila, ljetna rezidencija Tita sagrađena od brijunskog kamena.

Do Kastruma (link) nalazi se Vila Brijunka (na slici), sagrađena 1953. godine. Sagrađena je od bračkog kamena, a pogled joj puca na Vangu, gdje je još jedna rezidencija Tita (link).

Na otočiću Galiji nalazi se još jedna vila. Sjećam se kako su mi za vrijeme plovidbe oko Brijuna govorili da se vila iznajmljuje. Cijena.... ma prava sitnica.

Bez obzira na činjenicu da je danas na Brijune moguće doći, niz ovih vila i dalje je zaštićeno zidovima, potpuno sakriveno zelenilom od pogleda znatiželjnika i bez posebnih dozvola nije moguće njima ni „primirisati“.

Samo neke vile, uglavnom ove manje, moguće je iznajmiti.

Izvori:

Brijuni Prošlost, graditeljstvo, kulturna baština (Vlasta Begović, Ivančica Schrunk)

Izgubljeni raj Brijuni, Maria Lenz Guttenberg

swirl @ 21:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 10, 2011

Crveni otok čine dva otoka (Sv. Andrija i Maškin) spojena tankom prevlakom. Oba imaju predivnu prirodu, lijepe staze za šetnje, sportske sadržaje... Od Rovinja ih dijeli desetak minute vožnje brodom tako da od mira s otoka vrlo brzo dolazite u rovinjsku gužvu (i obrnuto). Kako je Kupelwieser od divljih malaričnih Brijuna stvorio meku za elitu početkom 20.st. (link) tako je obitelj Hutterott napravila slično sa Crvenim otokom (link).

Obitelj Hutterott živjela je na Svetom Andriji u svojem rezidencijalnom kompleksu.  Riječ je o lijepom, ali pomalo zbunjujućem kompleksu jer je očito da objekt nema sakralnu ulogu, ali su njegov sastavni dio zvonik i preslica. No ima to svoju priču... a priča počinje već u 9.st.... ili možda još i ranije, u 6.st. 

Naime, u 6.st. na Sv. Andriji je osnovan benediktinski samostan (benediktinci su bili na otoku do 13.st.). Iz ovog razdoblja datiraju ostaci predromaničke crkve (9.st.). Njezine su zidove krasile freske (danas gotovo potpuno izgubljene). Od crkve je sačuvan središnji dio crkvice s kupolom, ali su ovi djelovi ugrađeni u rezidenciju obitelji Hutterott. Dakle, elitna vila obitelji Hutterott je vila koju čine djelovi crkve i samostana.

Inače, nakon benediktinaca na otoku su bili franjevci opservanti. Dolaze u otočki samostan u 15.st. i ostaju sve do 1809. kada je niz samostana zatvoreno u vrijeme kratkotrajne vladavine francuza.  

Na Sv. Andriji nalazi se rezidencija obitelji Hutterott, a na Maškinu se nalazi obiteljski mauzolej. Moram priznati da ne znam je li tko od obitelji pokopan ovdje.

Mauzolej je na povišenom, a s njega puca lijep vidik na sve strane. Inače, podignut je na mjestu gdje je nekada postojala histarska gradina.

Nakon histra, Crveni je otok bio naseljen i u antici. Iz tih vremena vidljivi su samo ostaci u moru (razina mora se podigla od tada do danas za otprilike 2 metra).  

Inače, uz čarobnu prirodu, lijep hotel s 4 zvjezdice, sportske sadržaje, ima tu i lokacija označena kao „energetski krug“. Hrvatsko udruženje za prirodnu i energetsku medicinu proglasilo je tu malu lokaciju označenu kamenjem kao mjesto s pozitivnim djelovanjem na zdravlje. Na ploči postavljenoj kraj „energetskog kruga“ piše da je riječ o energetski testiranom području druge kategorije s energetskim potencijalom 60% iznad energetskog prosjeka otoka. Energetski krug našla sam na Maškinu, uz stazu uz more na strani koja gleda prema Sv. Andriji.



swirl @ 10:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 4, 2011

Od Labina imate cestu kojom dolazite sve do Koromačnog. Koromačno je poznato po cementari te u tom smislu i nije neko turističko mjesto. Kada dođete u mjesto njime dominira upravo cementara, ali i stalan šum njezinog rada. Prošećete li se dalje, šum lagano nestaje, a uz obalu, pokraj kuća stanovnika Koromačnog, imate niz malenih plaža i plažica.

Gradnja cementare započela je 1922. godine, a prva proizvodnja cementa uslijedila je 4 godine kasnije. Na početku je cementara proizvodila 60.000 tona cementa, pa je proizvodnja rasla sve do 400.000 tona. Devedesetih prošlog stoljeća tvornicu je kupio Holcim, obnovio je, a proizvodnja danas iznosi i do milijun tona na godinu.

Iznad Koromačnog u srednjem je vijeku postojala kula (kula Sv. Ivana u Beški), te crkva Sv. Ivana Glavosjeka (i danas postoji).

Ostaci kule nestali su devedesetih godina zbog proširenja kamenoloma koji je dio cementare. Bila je poznata kao gusarsko središte čiji je nastanak vezan uz labinsku  obitelj Battiala (vidi link). Uz kulu postoji niz legendi koje i danas žive među stanovnicima ovog kraja. Upravo na blogu Forsi niste znali (link) u komentarima naiđoh na priču o korištenju već napuštene kule još u 19.st. Po priči kulu su koristili ljudi koji su u ime Austrije nadgledali šverc iz Italije. Neki su, umjesto da ga sprečavaju, i sami u njemu sudjelovali pa je tako kula služila kao skladište švercane robe iz Italije. Postoje i priče kako su šverceri znali zapaliti svjetlo na kuli, pa su mnoge moreplovce namjerno zbunjivali i ostavljali dojam kako je riječ o svjetioniku na Crnoj Punti. Ovakvu su zabunu, barem po pričama, neki moreplovci plaćali nasukavanjem, nakon čega su im nasukani brodovi bili opelješeni. Hvala autorima navedenog bloga na komentarima i odgovorima na moja pitanja, tako je isplivala i ova zgodna priča. Autor komentara napisao je kako je priču čuo od svoje none, koja ju je pak čula od svojeg nonića.Smile

Nastanak današnjeg Koromačnog povezan je upravo uz izgradnju  cementare jer niz radnika cementare nije bilo isključivo iz obližnjih sela Labinštine. Kada je nastalo mjesto u luci kraj cementare izgrađena je i crkva Sv. Josipa. Navodno nije nikada blagoslovljena, zvonik je kasnije srušen te je „crkva“ postala dom kulture.

Izvor: „Sveti Lovreč Labinski i okolica“ Lucijan Diminić, blog Forsi niste znali 



swirl @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, travanj 1, 2011

Možete imati uza sebe bogatiju kolekciju karata Istre te nekoliko knjižica – vodiča, no ništa vam ne garantira da ćete se snaći.

Gotovo da u Istri postoji pravilo da u selo s tri kuće možete doći s nekoliko strana. Tako je Istra doslovce mreža cesta, cestica i puteva. Nerijetko dio cestica nije uopće ucrtan u karte no imate i drugačije primjere kada karte sadrže ucrtane nepostojeće ceste. Za primjer, moja karta, ona koju najčešće koristim, ima uredno ucrtanu cesticu kod Stare Barbarige koja se penje negdje u smjeru Stancije Manegheti no ja je je još nisam uspjela otkriti.  

Onda možete imati probleme jer na nekoliko karata jedno te isto selo imati će možda sličan, ali nikako i identičan naziv.

A zatim imate i primjere poput Butonige. Osim jezera i potoka Butoniga, isčitavanjem literature o Istri imate dojam da postoji i naselje Butoniga. Čeka vas iznenađenje jer mjesta... nema.

Butoniga je naziv koji potiče od Kelta. Stoga se pretpostavlja da je prvo naselje nastalo u to davno doba, u vrijeme kelta i Histra, a zatim i u antici.

Dokumentiranije je srednjevjekovno naselje Butoniga, koje se nalazilo kraj crkvice Sv. Križa (na slici).  Tako se zna da je prije 1498. godine selo imalo 12 žitelja, a 1498. u Butonigi je živjelo samo 4 stanovnika. Godine 1578. Butoniga je imala 20 stanovnika, a dokumenti spominju i postojanje mlina Sv. Križa (mlinom je upravljala bratovština iz crkvice Sv. Križa).

Dakle Butoniga je bilo malo selo, no bez obzira na svoju „veličinu“ selo je bila zasebna općina. Godine 1597. dokumentacija čak navodi kako je Butoniga imala svojeg župana i podžupana.

Naselje je vjerojatno napušteno u vrijeme Uskočkog rata (1615-1618). No naziv je sačuvan i danas. Lokalno stanovništvo kaže, kada ide u crkvu Sv. Križa ili na maleno groblje oko ove crkvice kako idu u Butonigu. Katkad se Butonigom naznačava nekoliko okolnih naselja, bez obzira što svako od njih ima svoj naziv.

Mala crtica vezana uz crkvu Sv. Križa (link). Od dva zvona u preslici jedno je iz Grdosela (zvono kupljeno za novu crkvu u Grdoselu koja se gradila u radnoj akciji koju je organizirao kapelan Vinko Pikot (link).

Izvor: Franina i Jurina 2011; 168-171

swirl @ 23:52 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare