Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - travanj 2012
nedjelja, travanj 22, 2012



Nakon Uskočkog rata (link) Istra je bila doslovno opustošena bez obzira je li riječ o njezinom mletačkom dijelu ili dijelu Istre pod Austrijom. Rašporski kapetan Girolamo Corner za sobom je ostavio zapis o posljedicama rata u Višnjanu. Broj volova smanjen je za 95%, krava i teladi za 99,5%, a sitne stoke za 97,2%. Grozna statistika posljedica je pljačke, ubijanja, gladi, brzog napuštanja domova kada se nije imalo vremena za spašavanje stoke.... Svim silama i modusima jedna strana nanosila je gubitke i štetu drugoj, pa je i nakon rata život u oba dijela tada podijeljene Istre bio užasan. Po ovim podacima za Višnjan, u ratu je ubijeno 50% muškaraca, 90% kuća je spaljeno, a 97,5% oranica nije bilo obrađeno.

Maknemo li se iz Višnjana, ni statistički podaci za druge djelove Istre nisu bili znatno bolji, pogotovo za granični dio Istre (područje na prijelazu mletačkog u austrijski dio). U ovom dijelu Istre ubijeno je od 30-50% stanovnika, stradalo je od 90-99,5% stoke, spaljeno je od 60-90% kuća, a do 98% površina koje su se obrađivale prije rata ostalo je neobrađeno.

Dok je Mletačka Republika imala nešto naprednije društveno uređenje od pravog feudalizma u Pazinskoj knežiji, nakon rata je baš feudalizam austrijskog dijela pokazao neke manje prednosti. Mada su stanovnici živjeli pod jarmom raznih feudalnih davanja, od vitalne je važnosti bilo shvaćanje feudalaca da će i njihovi dobici biti veći ukoliko se na neki način povećaju godišnji urodi. Na taj se način austrijski dio Istre počeo brže oporavljati. Mletačka strana je pak, odmah nakon rata, povećala sve poreze no problem je bio – tko će i kako obrađivati zemlju. Veliki dio ljudi je ubijen, stoke nije bilo, bilo kakva zarada bila je gotovo pa nemoguća. Venecija nije reagirala brzo s namjerom da stimulira proizvodnju pa je nametanjem novih poreza samo već siromašno stanovništvo dodatno osiromašila. Ovo je bio razlog preseljenja dijela stanovnika mletačkog dijela Istre u njezin feudalni, austrijski dio.

O teškom životu i godinama nakon rata govori i odluka gradskog vijeća Motovuna, donesena 29. veljače 1632., dakle čak 13 godina nakon rata, kako Motovun ne može vratiti državni dug.

Kako nesreća nikada ne dolazi sama, taman kada je započeo kakav takav oporavak Istru je, u razdoblju od 1631. do 1632., pogodila jedna od najgorih epidemija kuge.

Izvor: Doba nasilja, doba straha, Miroslav Bertoša

Na slici: pogled na Motovun iz Kaldira

swirl @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 20, 2012

Naravno – najpoznatiji je Uljanik. Na njemu se nalazila i rimska nekropola, služio je kao mjesto progona (link), a u 6.st. je na Uljaniku sagrađena crkvica Sv. Florijana. Austrija ga je 1850. otkupila od tadašnjih vlasnika iz Premanture i od tada je Uljanik na neki način simbolom samog brodogradilišta.

Manje poznat je otok Sveti Petar. Doduše riječ je o nekadašnjem otoku. Nalazio se samo stotinjak metara udaljen od kopna. Na njemu se nalazila bizantska crkvica Sv. Petra no otočić nije bio nastanjen. U doba Austrije na otočiću je napravljena topnička baterija još 1820. godine, a 1862. napravljen je nasip kojim je spojen s kopnom. Od 1890. na njemu su se nalazila skladišta hrane. Na žalost 1925. na njemu je sagrađena cementara.

U sredini pulskog zaljeva nalazi se otočić Sveti Andrija. Ima površinu od 5,5 hektara. U srednjem vijeku na njemu su bili crkvica Sv. Andrije i samostan, ali je zbog kuge u 17.st. otočić napušten. U doba Mlečana otočić je dobio obrambenu ulogu, pa je podignut na njemu mali kaštel. Za Francuza dobio je utvrdu prigodnog naziva, Napoleonovu utvrdu, a u doba Austrije nova utvrda dobila je i novi naziv, naravno i opet prigodan, pa se zvala Franz. Od silnih utvrda koje su se na njemu izmijenile očito nije bilo nikakve koristi – obrana otočića nije ni „pisnula“ kada je Pula prešla u talijanske ruke. U novije vrijeme otočić je naša vojska prepustila gradu Puli, ali i dalje stoji zapušten.

I konačno, četvrti je otočić Sveta Katarina. Nalazi se 240 metara udaljen od kopna (poluotok Monumenti). U srednjem vijeku se i na ovom malom otočiću nalazila crkvica Sv. Katarine. Godine 1911. otkupila ga je Austrija, izravnala njegovu površinu, nasipala oko njega tone i tone materijala čime je dotadašnja površina manja od 1 hektara porasla na današnju površinu (2,4 hektara), a otočić je tada spojen s kopnom. Austrija je na Sv. Katarini imala bazu hidroaviona. Već 1912. napravljen je prvi austrijski hidroavion, a sagrađeni hangar na Sv. Katarini primao je 20 ovakvih aviona. U Jugoslaviji cijela obala poluotoka Monumenti zajedno s otočićem bila je zatvorena za javnost jer je pripadala JNA. Hrvatska vojska daruje prostor bivše vojarne gradu Puli. Prostor je godinama napušten, devastiran, čak su pokradena vrata, vratnice, pojedine stube. Rijetko odem tamo prošetati jer mi je nepojmljivo da takav prostor stoji zapušten godinama. Inače ovaj dio obale pripada projektu „Brijuni rivijera“ o kojemu slušamo/čitamo već godinama. Ni ovi dani nisu izuzetak, a, kako je krenulo, čitati ćemo o tome još nekoliko godina.... ako ne i desetljeća.

Izvor: Franina i Jurina 2012. (tekst pod nazivom „Pulski otoci“ pisao Franc Branko Ancelj)

Fotografija: Pulska luka u vrijeme Austrije

swirl @ 22:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 15, 2012

Razvojem luke Rijeka kraljevička je luka izgubila prednost i počeo se graditi znatno manji broj brodova. U nekim fazama brodogradilište postaje, umjesto mjesta za gradnju brodova, mjesto za njihov popravak. Vatroslav Arćanin, inače brodograditelj, u ovoj se fazi prebacio na gradnju kuća. Kraljevica Arćaninu duguje zahvalnost za svoje prvo kupalište koje je vjerojatno i prvo kupalište na Jadranu. Uvijek sam mislila da je prvo kupalište bilo na Oštru. Pogrešno! Kupalište Vatroslava Arćanina bilo je na mjestu trećeg navoza današnjeg škvera. Napravljeno je prije 1880. godine. U dužini od tridesetak metara imalo je kabine za kupače smještene na malom pontonu kojeg je s obalom spajao mostić. Za neplivače postojale su košare u koje bi se smjestili, a koje su se potom spuštale u more. Svi plivači (ili neplivači) bili su zaštićeni od tada mnogobrojnijih morskih pasa zaštitnom mrežom u moru.

Naknadno Arćanin zatvara ovo kupalište i ulazi u konzorcij s nekoliko kraljevičana. Kupuju dio Oštra i otvaraju kupalište na Oštru. Marko Arćanin, sin Vatroslava, sadi na Oštru niz stabala koja i danas rade lijep hlad na Oštru.

Godine 1903. ovo se kupalište prodaje austrijskom grofu Olschbaueru koji ga obnavlja, a gradi i cestu do Oštra. Tada se do Oštra, osim cestom, moglo i pješice (kroz dio koji danas pripada brodogradilištu). Bogate goste hotela „Liburnija“ na kupalište je vodila i kočija. Grof uvodi i prijevoz do Oštra barkom. Točnije, riječ je o maloj brodici na paru „Nautilus“. U to doba niz kraljevičana je sa svojim barkama na vesla zaradilo ponešto vodeći turiste na izlete. Olschbauer je 1910. doveo u Kraljevicu prvi automobil.

Jedno kupalište postojalo je kraj svjetionika na Oštru. U II svjetskom ratu na njemu je bilo skladište njemačke vojske, a potpuno ga je uništila erozija 1950. godine.

 „Prevoz“ – barka koju su vozili kraljevičani, a koja je bila najzgodniji i najkraći put do kupališta na Oštru postojala je još u mom djetinjstvu. Ukrcaj na barku bio je kod današnjeg kafića na rivi. Iskrcavanje na Oštru pomicalo se kako se širilo brodogradilište, da bi na koncu završilo kraj Lanterne. Na žalost, već godinama nema ovog popularnog „prevoza“.

Godine 1905. Kraljevica je imala 2.100 gostiju, uglavnom Austrijanaca, Čeha, Mađara....

Izvor: Slijedom gospodarske prošlosti Kraljevice, Želimir Mandekić

swirl @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 11, 2012

Smješten na vrhu brijega Buzet je oduvijek imao problema s opskrbom vode. Postojalo je nekoliko manjih cisterni imućnijih građana Buzeta u kojima se skupljala kišnica. Priča mi prijatelj kako su njegovi poznanici kupili staru kuću u starom Buzetu, uredili je, a usred dnevnog boravka nalazi se bunar. Na žalost ne znam kada je kuća sagrađena, no znam da su se ljudi čudili kako dnevni boravak nije ni malo vlažan. No kod uređivanja okućnice naišli su na odgovor; znalci su oko kuće pažljivo uredili drenažu koja stoljećima brani kuću od vlage.

Voda se nekada kupovala i s izvora Sv. Ivan ili pak s izvora Sv. Martin. Kraj Malih vratiju Buzeta 1517. napravljena je Mala šterna. Godine 1789. napravljena je i Vela šterna, na mjestu gdje je i ranije bio bunar. Oko šterne je napravljena rokoko ograda, a sva mjesna zbivanja preselila su se s trga kraj župne crkve na trg gdje je šterna.

Godine 1787. rašporski je kapetan dao izraditi projektnu dokumentaciju koja bi pojačala opskrbu Vele šterne vodom. U tu svrhu trebao se napraviti vodovod u duljini od oko 2 km, koji bi šternu opskrbljivao vodom iz izvora Sv. Martin. Na odobrenje dokumentacije čekalo se punih 6 godina. Dodatnu komplikaciju učinio je projektant koji nije vodio računa o tome da je grad sagrađen na stijeni, a njegove ulice toliko uske da je bilo vrlo teško postaviti cijevi. Na koncu je Venecija propala, a do realizacije projekta čekalo se još 100 godina, u vrijeme načelnika dr. Marta Trinajstića.

Izvor: Buzeština kroz povijest, Edo Merlić

Na slici: malo moderniji štih Buzeta

swirl @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 6, 2012

Pikventinima se nazivala plemenska zajednica koja je obitavala na području Buzeta prije i za vrijeme dolaska Rimljana. S pravnog stajališta antičkog Rima i Pikventini su, poput niza drugih plemena, spadali u peregrine. Riječ „peregrini“ označavala je starosjedilački narod koji je živio u unutrašnjosti (sam je naziv nastao od riječi „per agrum“ koja znači „u unutrašnjosti“).

Pikventini su imali svoje naselje na području Fontane ispod brdašca na kojem je stara jezgra Buzeta. O njihovom postojanju ostao je trag upravo u rimsko doba jer se upravo tada započinju spominjati u zapisima. Spominje ih na primjer Klaudije Ptolomej koji je živio u 2.st. No o njihovom postojanju znamo i iz niza pronađenih natpisa i nekropola (link) koji se otkrivaju u novijoj povijesti. Tako je u 19.st. na području Goričice pronađen natpis na latinskom koji preveden znači:

 „(Božici) Salus Augustejskoj, za sigurnost Pikventinaca, Lucije Ventinarije Lukumo, dometnuvši junicu, zavjet je ispunio veselo i radosno“.

Natpis vjerojatno datira iz 1. ili 2.st. Lucije Ventinarije Lukumo očito se u nekoj opasnosti koja je prijetila Pikventinima, obratio božici za pomoć i obavezao se na žrtvovanje junice ukoliko se narod poštedi opasnosti. Kako Salus znači zdravlje, najvjerojatnije je bila riječ o prijetnji nekakvom boleštinom. Iz natpisa je očito da su i starosjedioci prihvaćali formu zahvale svojih osvajača, jer je natpis napisan istim stilom koji je bio uvriježen na stari Rim. Očito je Lucije imao veću ulogu u plemenu Pikventina te je, u ime cijele pikventinske zajednice, mogao prinijeti zavjetni dar istaknuvši svoje ime. U njegovom imenu (Lucije Ventinarije Lukumo) Ventinarije (Ventinarius) i Lukumo (Lucumo) etrurskog su porijekla, a u Etruriji nadimak Lucumo upravo je označavao velikodostojnike što dodatno potvrđuje njegov značaj u plemenu Pikventina.

Prilikom prinosa žrtve uglavnom su se prinosili oni zavjetni darovi koji su obilježavali temelj funkcioniranja zajednice. Iz žrtvovanja junice tako se može zaključiti da je temelj gospodarstva Pikventina bilo stočarstvo.

Izvor: Roč i Rošćina

swirl @ 23:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 2, 2012

Brod Titanic je legenda. Porinut je u more 31. svibnja 1911., ali je njegovo prvo putovanje započelo tek 10. travnja 1912. Biti na brodu, pogotovo za tadašnju elitu koja se nalazila u elitnom prvom razredu, bila je stvar prestiža. O brodu se pisalo i govorilo dok se gradio, kada je porinut u more, a prilikom njegovom polaska na prvu plovidbu bio je glavna zvijezda, nalazio se gotovo na svim naslovnicama tadašnjih novina... Mnogi su došlu u luku na svečani ispračaj diveći se raskošnom divu, zavideći svima koji su se penjali na brod, pa i putnicima koji su imali kartu za najniži razred. Nitko nije slutio da će za samo par dana doći do tragedije. Do nje je došlo noću između 14. i 15. travnja. Smrt u morskim dubinama zatekla je te noći čak 1.495 ljudi, putnika i članova posade.

O slavnom brodu i njegovoj neslavnoj sudbini koju je doživio na prvom putovanju i opet se pisalo, ali se o njemu govori i dan danas. Njegova sudbina inspirirala je filmsku industriju, snimani su dokumentarni filmovi, pisane su knjige...

Na Titanicu se nalazilo 30 putnika s područja današnje Hrvatske, a spašeno ih je samo troje. Hrvata nije bilo među članovima posade. Titanicom su iz naših krajeva uglavnom putovali siromašni ljudi koji su odlazili zaraditi u Ameriku kako bi prehranili svoje obitelji. Uglavnom su bili u trećem razredu, koji je imao i najmanje šanse naći spas na malobrojnim čamcima za spašavanje. 

No hrvatski „dio priče“ ovime ne prestaje – jer je hrvatski dio priče isprepleten s tragedijom Titanica i brodom Carpathia koji je spasio veliki broj brodolomaca. Carpathia je bila znatno manji brod od Titanica, neusporedivo skromniji brod konkurentske kompanije, a na njemu je bilo ukupno 300 članova posade. Uobičajena ruta njegove plovidbe bila je New York – Rijeka, uz stajanje u nizu drugih mediteranskih luka. I Carpathiom su mnogi naši ljudi odlazili trbuhom za kruhom. Brod je na ovu plovidbu krenuo 11. travnja 1912. iz New York-a natrag. Plovidba je bila uobičajena sve do noći s 14. na 15. travnja kada su dvadesetak minuta nakon ponoći, uhvatili poziv za pomoć kojeg je Titanic uputio brodu „Olympic“ iste kompanije.

Poziv je na Carpathii čuo Harold Cottam, radiotelegrafist. Mada se nisu nalazili najbliže Titanicu, Arthur Rostron, kapetan Carpathie, učinio je gotovo pa nemoguće. Probudivši sve članove posade brzinom gotovo nemogućom za poprilično sporu Carpathiu krenuo je prema Titanicu. Da bi se sva para usmjerila na pokretanje motora kako bi se dobilo na brzini, iskopčani su grijanje broda i grijanje vode. Na ovaj su način postigli brzinu koju nikada niti jedan brod ove klase nije postigao.

Do mjesta potonuća Titanica stigli su u 4.10. ujutro i 4 su sata spašavali ljude iz čamaca za spašavanje te one koji su plutali među santama leda. Ukupno su spasili 716 ljudi. Četvero je umrlo slijedećih dana od posljedica smrzavanja. Nakon 4 sata borbe za svaki život koju je vodila posada Carpathie na mjesto nesreće došlo je još nekoliko brodova. Kapetan je zatim okrenuo Carpathiu natrag, prema New Yorku gdje je stigao 18. travnja. Kapetan, sva posada i sam brod Carpathia dočekani su kao heroji. Obnovivši zalihe Carpathia je krenula natrag prema Rijeci već 20. travnja. No gdje god bi stigli, u koju god luku ušli, koji god brod sreli, svi su već znali za hrabar čin spašavanja kojeg je učinila neustrašiva posada Carpathie.

Carpathia je stigla u rječku luku 5. svibnja, a luka je bila prepuna riječana koji su došli pozdraviti junake.

Od 300 članova posade na Carpathii njih 56 bilo je iz Istre i Primorja.  

Izvor: Franina i Jurina 2012. (tekst pod nazivom „Prva i posljednja plovidba „nepotopivog“ broda“ napisao Branko Šuljić)

swirl @ 17:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare