Omiljena šetnica Opatije sastavni je dio njezine turističke ponude. Rijetko gosti u Opatiji ne prošeću ovom stazom koja uglavnom ide uz samo more. Meni je nekako najdraža ova šetnica po zimi, kada blaga opatijska zima omogućuje predivne šetnje na friškom zraku bez da su nužni rukavice, šal ili kapa.

Šetnica započinje na Preluku, gdje su nekada postojale mnogobrojne tunere. Iz prelučkih kamenoloma vadio se kamen kojim se popločio i riječki Korzo.

Sama šetnica vodi sve do Lovrana i ima dužinu od 12 km. S obzirom na dužinu šetnice, ali i zbog rješavanja  problema s otkupom zemljišta i rješavanjem mnogobrojnih sporova, šetnica se radila u par faza. Prva faza bila je gotova 1889., kada je dovršen dio od Voloskog do Slatine. Najjužniji dio koji je šetnicu produžio sve do Lovrana dovršen je tek 1911. godine.

Uz šetnicu nalaze se opatijski parkovi, mnogobrojne skulpure, niz opatijskih vila koje imaju svoje povijest, svoje važne osobe koje su ih sagradile i manje ili više romantične priče.

Šetnja vodi i kroz središnji dio Opatije gdje se nalazi ulica slavnih. Mramorne zvijezde ugrađene u pločnik ističu osobe koje su svojim radom dale doprinos Hrvatskoj. Svoje zvijezde ima niz sportaša, umjetnika, znanstvenika.

Oko 1000. godine ovdje je postojala utvrda. Bila je poprilično teško osvojiva. Nalazila se na litici s tri strane okruženoj provalijom kroz koju su tekli potoci s Učke. Na zapadnoj strani, koja je bila jedina pristupačna,  nalazila se kula čiji ostaci postoje i danas. U blizini su nađeni ostaci seljačkih kuća pa se pretpostavlja da su, u slučaju opasnosti, svi stanovnici odlazili u utvrdu i tamo čekali mirnija vremena i prestanak opasnosti.

Cijela utvrda najvjerojatnije je sagrađena na mjestu antičke utvrde. Vjeruje se da je u sklopu utvrde postojala stara župna crkva no ne postoje o tome pisani dokumenti.

Kaštel je već odavno napušten te se još daleke 1700. godine spominjao samo kao ruševina.

Izvor: Osebujno mjesto austrijske Istre – Lupoglavski kraj u srednjem i novom vijeku (Slaven Bertoša)

Na slici: pogled iz Boljuna prema Učki

Na Puntiželi, poluotoku kraj Štinjana, nalazi se i jedan stogodišnjak. Riječ je o parnoj lokomotivi, proizvedenoj 1914. u Beču. Vrijedno je radila, sve do 1976., u brodogradilištu Uljanik. Sudjelovala je, na svoj način, u izgradnji mnogih brodova, viđali su je mnogi. Kada je otišla u „penziju“ radnici iz Uljanika poklonili su je dječjem odmaralištu na Puntiželi. Ima 24 tone i nalazi se unutar kampa.

Uz malo mašte... može dočarati neko drugo doba i neku drugačiju Pulu.

Odmah kraj omišaljske župne crkve, na predivnom trgu, nalazi se gradska loža, ali i gotička kapela Svete Jelene. U 15.st. obnovio ju je Nikola Bozanić. U gradskoj loži podignutoj u vrijeme Venecije, kao i u svim gradskim ložama iz ovoga doba, sudilo se, saznavale su se novosti, ljudi su se okupljali. Godine 2011. u gradskoj loži Omišlja otvorena je malakološka zbirka s velikim brojem puževa, školjaka, glavonožaca. Zbirku je Omišlju darovala liječnica Branka Hameder Isensee, porijeklom iz Vukovara. Jedno od tumačenja nastanka naziva Omišlja je i ono da je naziv Omišalj nastao od riječi „ad musculi“ (mjesto školjaka) pa je i ovo poveznica Omišlja i izložbe školjaka.

Van gradskih zidina nalazila se još jedna kapela Svete Jelene, Sveta Jelena na Dolu, čiji su ostaci vidljivi i danas.

Starim Omišljem doista je lijepo prošetati. Proći ćete nizom  uskih uličica, lijepo obnovljenih kuća. Neke od kuća stvarno su stare pa u ulici Panćirov možete vidjeti kuću iz 15.st. Na njoj je niz gotičkih detalja.

Na području JANAF-a nalazi se Kurilovo. Dobilo je ime po svetom Ćirilu koji je bio titular crkvice koja se ovdje nalazila. Sagrađena je u 13.st., no nažalost devastirana je i desakralizirana.

Na Kurilovu je otkriveno i ranoantičko groblje (groblje stanovnika Fulfinija).

Uz put koji vodi od stare jezgre prema uvali Sepen nalaze se ostaci Fortičine, male utvrde koja ima izrazito dugu povijest. Utvrda je postojala u antici, no dograđivana je još u 12. ili 13.st. Tek nakon ovoga razdoblja više nema tragova o njezinom korištenju. Smještaj utvrde na povišenom značio je sigurnost i dobru preglednost, a dodatnu sigurnost i važnost za utvrdu pružao je izvor vode (izvor Buč). S istog izvora vjerojatno se i antički Fulfinij snadbijevao vodom, ali i stanovnici Omišlja i to ne tako dugo u prošlost.

... tada bi danas saznavali mnoge priče malih ljudi koji su se kroz stoljeća i stoljeća skupljali oko ovog izvora.

Svi koji su ovdje prolazili najčešće su na Valigaštru i zastali, bilo da sami popiju vodu i odmore, bilo da popije vodu stoka koju su gonili. Tu su se sretale žene koje su nosile vodu kući ili na polje vrijednim muževima koji su obrađivali zemlju. Tu su zastajali i goniči stoke, pastiri, seljaci na povratku s polja... Na Valigaštru su se sastajali rabotari, muškarci angažirani za rabotu (link). Valigaštar je bio i mjesto za okupljanje za karatadu (radna obaveza u vrijeme Venecije koja je vrijedila za sve vlasnike volova). U vrijeme talijanske vladavine kada je proglašena zabrana pečenja rakije, potajno se noću oko Valigaštra, dovoljno daleko da ih nitko ne nađe, ali i dovoljno blizu izvora, pekla rakija.

Nakon 2. svjetskog rata kraj Valigaštra bio je pokušaj podizanja vapnenice. Ideja je nastala 1950., ali je pokušaj neslavno završio. Vapnenica je podignuta, ali su jedne noći ložači vapnenice zaspali. Pokušaj ponovnog paljenja završio je fijaskom, kao i cijela ideja.

Blizu Valigaštra uzgajala se i konoplja. Nakon sjećenja, formirali su se tanki snopovi koji su se vozili na močenje, obično u more. U moru bi se snopovi namakali i po deset dana, a zatim se sušili pa drobili. Na koncu cijele ove procedure žene su na preslicama prele tanke niti konca od kojih se radilo platno.

Na Valigaštru puno vremena su provodili pastiri i pastirice. Kako bi im prije prošlo vrijeme ovdje su igrali igre poput praščićanja, kulenbanja (njihanje na stablu na kojeg si se stavilo uže ili posebna „motka“)...

Izvor: Valigaštar (Ante Bartolić i Just Ivetac)

Urbar Pazinske grofovije iz 1498. otkrio je u drugoj polovici 19.st. u Draguću povjesničar Carlo de Franceschi. Urbari su sadržavali niz propisa kojima su se uređivali odnosi između feudalaca i njihovih podanika. Pod Pazinsku grofoviju koja je bila pod vlašću austrijskih vladara tada je spadalo 33 posjeda, među njima i Rakalj. Nakon sukoba s Venecijom (od 1508. do 1516.) Rakalj zajedno s Barbanom mijenja vladara i dolazi pod vlast Venecije. Nakon javne dražbe 1536. godine vlasnik postaje mletačka obitelj Loredan. Kako bi i oni uredili odnose s podanicima Urbar Pazinske grofovije se prevodi s njemačkog na talijanski jezik i nastaje Urbar Raklja. Prevoditelji su bili pazinski župnik Francesco Claych i pazinski kancelar Pietro Peregrin. Prilikom prijevoda izvorna godina nastanka Urbara Pazinske grofovije (1498.) greškom je izmijenjena u 1448. godinu. Osim ove greške prevoditelji su neke stvari morali izmijenili u duhu s vremenom, ali i s novčanim jedinicama i mjerama koje je koristila Venecija. Jedan prijepis Rakljanskog urbara učinjen je 1792., učinio ga je barbanski notar Tomasso Andrea Caponi, a dokazuje koliko dugo je ovaj urbar uređivao život Raklja i okolice. Naravno da je urbar uglavnom definirao davanja feudalnim vlasnicima. Tako je svatko za Božić morao dati flegaru (osobi koja je određena od strane feudalnog gospodara) pet bezzi (sitni venecijanski novac koji se tada koristio). Onaj tko ima tri svinje bio je dužan dati tri pečenke, dok je svaki vlasnik stada sitne stoke za Sv. Jelenu morao dati gospodaru ili sir ili jednu životinju. Urbar je regulirao plaćanja u slučaju sjeće stabala, cijenu ispaše na tuđim pašnjacima, kazne za različite prijestupe, kao i radne obaveze podanika. Tako su podanici morali pristati na angažman prilikom žetve, oranja, grabljanja njiva obitelji Loredan, straže u slučaju opasnosti, opskrbe vodom i vinom te obnove palače Loredana. Urbar je regulirao pravila prilikom ribolova ispod Raklja kao i cijenu ulaska brodova u luku pod Rakljem. Tako je brod koji je vozio vino morao feudalcima prepustiti jedan spudo vina.

Urbar je regulirao i desetinu koja se davala Loredanima, pa su tako desetinu morali davati i svećenici.

Izvor: Istarska danica 2009.

Na malenom trgu u staroj jezgri Cresa nalazi se palača Petris. Sagrađena je u 15.st., na mjestu gdje je postojao arsenal pa je nazivaju palačom Arsan Petris. Najstarija je patricijska palača u Cresu. Kada je sagrađena nalazila se na samom rubnom dijelu grada Cresa.

Na pročelju ima predivne ukrašene bifore, postrance su prozori monofore. Sa svojim predivnim ukrasima ima pravi venecijanski štih. U njoj je smješten Gradski muzej. U ovoj se kući rodio poznati renesansni filozof i pisac Franciscus Patritius tj. Petris.

Nakon gradnje ove palače u Cresu niču i druge palače patricijskih obitelji, palača Rodinis, Moise, Colombis. Dok je u to doba većina kuća u Cresu bila u sklopu stambenih blokova, ove palače bile su van takve „logike“.

Još 2006. i 2007., na samom početku nastajanja ovog bloga,pisala sam o vodnjanskim mumijama:

http://swirl.bloger.index.hr/post/vodnjanske-mumije/83517.aspx 

http://swirl.bloger.index.hr/post/vodnjanska-cudesa/360870.aspx

Zahvaljujem arheologinji, Narcisi Bolšec Ferri na činjenicama koje su mi potpuno promaknule, a na osnovu kojih sam malo istraživala po internetu.

Krajem 2009. u popriličnoj su tajnosti uz suglasnost crkve stručnjaci Instituta za patologiju Kliničkog bolničkog centra Split, predvođeni dr. Šimunom Anđelinovićem, provodili ispitivanja vodnjanskih mumija. Ispitivanja su bila fokusirana na tijela Nikoloze Burse, Leona Bemba i Ivana Olinia. Tijela su ispitana CT-om (kompjuterizirana tomografija), bez vađenja iz sanduka u kojima se nalaze jer su se tijela nastojala maksimalno zaštititi. Rezultati su prezentirani javnosti 2010. i iznenadila su čak i stručnjake. Naime, tijela svetaca iz Vodnjana nisu balzamirana. Bez balzamiranja raspadanje organa započinje odmah po smrti, a praktički je potpuno nekoliko mjeseci nakon smrti.

Nikoloza Bursa umrla je u 16.st., Ivan Olini umro je 1300.g. no tijela su u potpuno neočekivanom stanju. Najočuvanije je tijelo Nikoloze Burse, nešto manje sačuvano je tijelo Ivana Oliniji. Organi njihovih tijela samo su osušeni, dehidrirani, te posve očuvani. Na CT snimkama vide se dehidrirani srce, pluća, krvne žile, ligamenti. Kod Nikoloze Burse CT snimak mozga u kostima lubanje otkrio je sasušeni mozak.

CT snimak kralješnice sv. Ivana Olinia otkrio je da je svetac patio od oštećenja kralješnice (spina bifida) te je uslijed oštećenja živaca imao smetnje sa stopalom. Leon Bembo  umro je 1188.g. no njegovi ostaci tijela nisu tako očuvani i na tijelu nisu otkriveni ostaci mekog tkiva.

Izvor: http://www.isabs.hr/PDF/2013/ISABS-2013_book_of_abstracts.pdf

Vozite li cestom od Buja prema Umagu proći ćete kroz mjesto Kršete. U blizini je 2004. otkriveno i djelomično istraženo nalazište iz rimskog doba, a detaljnije istraživanje provedeno je u lipnju 2008. Riječ je o ostacima rimske vile, a po broju novčića i ostalih nalaza zaključuje se da je lokacija u to davno doba korištena kao svojevrsno odmaralište putnika koji su putovali u Akvileju.

U mjestu je crkva Sv. Petra i Pavla. Sagrađena je u 16.st., obnovljena je krajem 19.st. U crkvici se nalaze dva kamena reljefna lika isklesana na stupićima. Pretpostavlja se da prikazuju Sv. Petra i Sv. Pavla, a datiraju iz 12. ili 13.st. Mnogi stručnjaci bavili su se tim stupićima, no zajedničko mišljenje ne postoji. Dok neki misle da su stupići doneseni u Kršete iz samostana Sv. Petra na Krasu, neki pak misle da su doneseni u Kršete iz Novigrada ili pak Buja.

Na slici: Kršete - crkva Sv. Petra i Pavla