Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - srpanj 2007
utorak, srpanj 31, 2007

parenzana.bloger.hr
Od mase blogova kadkad se teško snaći i pronaći ono što nas baš interesira. Već skoro godinu dana bavim se Istrom i pišem isključivo o Istri. Kupujem knjige o Istri, čitam o Istri, svaki čas odem u Istru pa skakućem malo na jednu, malo na drugu stranu da vidim sve ono o čemu sam čitala, eventualno poslikam. Povremeno naiđem na nešto o čemu tek naknadno pokušavam naći podatke u knjigama ili na internetu, kadkad s manjim, kadkad s većim uspjehom.
O Parenzani, uskotručnoj pruzi koja je postojala u Istri, napisala sam jedan post. Kako ovaj blog već posjećuju neki ljubitelji Istre, a možda žele znati o Parenzani puno više stavljam link na novi blog koji se bavi samo Parenzanom. 
Jednostavno, blog mi se sviđa i dobivam volju (doduše ne znam što će biti od toga) konačno izvaditi bicikl iz podruma i krenuti trasom Parenzane. Ukoliko volju izgubim, barem ću pomoću ovih upisa proći djelovima trase gdje se može proći autom. No eto, možda tko od biciklista krene putevima blogera koji piše o Parenzani. (LINK) Inače, slika u ovom postu je s bloga kojeg vam spominjem.


swirl @ 19:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 30, 2007

Većina labinskih palača izgrađena je u 17. st. od kamena vađenog u mjestu Presika u blizini Labina. Samo par riječi o najljepšim:
Palača Francovich – u njoj je stalni postav Memorijalne zbirke Matije Vlačića Ilirika, tu je izložen i njegov portret kojeg je napravio Eugen Kokot,

Palača Battiala Lazzarini – u ovoj je palači od 1960. Narodni muzej, palača je sanirana 1994. čime je omogućeno postavljanje novih stalnih postava, u muzeju je lapidarij (uglavnom spomenici iz antičkog doba, nadgrobni spomenici, prvi pisani spomenik koji spominje ime grada s tekstom „Res Publica Albonessium“ iz 3. st.n.e.), rudarski postav u prizemnom i podrumskom dijelu (imitacija rudnika s izloženim predmetima koji su nekoć rabljeni za vađenje ugljena), galerija... Dakle tko želi doživjeti rudnik pravac u Narodni muzej u ovoj palači.
Palača Francovich

Palača Battiala Lazzarini 
Dodatak blogeraša Labina (LINK):
U palači Francovich postavljena je upravo memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika jer je riječ o njegovoj rodnoj kući. Bez obzira na njegovo prezime Matija Vlačić Ilirik je iz obitelji Franković. Cijeli taj red kuća datira negdje iz razdoblja od 1500 do 1600. godine, a stražnji zid ovih kuća bio je dio obrambenog zida Labina.  
Palača Battiala-Lazzarini ima još jedno pročelje (možda i ljepše od ovoga gore s ograđenim dvorištem)..


swirl @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, srpanj 28, 2007


Malo za promjenu, eto grada koji nije nastao na mjestu prethistorijske gradine, čija crkva nije ne-znam-koja-u- nizu na istom mjestu...


Kopanje kamenog ugljena u pripremama talijanskih fašista za 2. svjetski rat imalo je visok prioritet. S obzirom na bogatstvo kraja, a ne bi li se rudniku znatno povećala efektivnost, izgrađen je grad Raša. Inicijativa (naredba ili kako god hoćete) je došla od strane Mussolini-a. Isprva se trebao zvati Liburnija, ali je ipak, po rijeci, nazvan Raša.

Do radova koji su počeli 1936. na mjestu Raše stajala je jedna jedina kuća. Vlasnik je bio Matija Kokot Bazgarić, a u kući su bie oštarija i butiga. Ove godine je Rašu u izgradnji posjetio Mussolini. Gradnju su uglavnom izvodili graditelji iz Bergama koje su nadgledali inžinjeri Pulitzer i Ceppio.

Svečana inauguracija grada bila je 04. studenog 1937. Po tadašnjim pojmovima grad je izgrađen vrlo moderno, od nizova istih kuća od kojih je svaka imala po 4 dvosobna stana i nešto vrta. U prvoj fazi grad je trebao udomiti 2000 stanivnika, dok su kasnije faze predviđale porast broja stanovnika na 5000. Stoga je osim stambenih kuća izgrađena pošta, hotel, škola, kino i niz drugih sadržaja, a nastanak novog grada popraćen je vrlo glasno u tadašnjim medijima. S oko godinu i pol dana „zakašnjenja“ izgrađen je i donji dio Raše kao i trg.

Među prvim stanovnicima bilo je dosta ljudi iz raznih djelova Italije, ali je najveći dio njih otišao nakon pada Italije (rujan 1943.) i smanjenja proizvodnje kamenog ugljena.

Kako je svojedobno Italija radila pompu oko novog grada Raše, tako je ista nastavljena u socijalističkoj Jugoslaviji. Trajala je - dok se kopao ugljen.

 

Rudarska Raša ima i rudarsku crkvu. Sama crkva ima oblik okrenutog rudarskog vagona, a zvonik podsjeća na rudarsku lampu

Labinov dodatak: Grad je izgrađen pri kraju Raške vale prema Krapnu tj. jednom od ulaza u okno rudnika. Raša je trebala biti izgrađena na području današnje kapelice ali je zbog izrazito tvrdog tla smještena gdje je danas (Mussoliniju se to baš i nije svidjelo, uglavnom na inauguraciji je bilo povišenih tonova). S gledišta urbanizma i danas je Raša primjer kako bi trebalo graditi humana naselja, uz to imala je i javni bazen, benzinsku pumpu i sl..
Postoje 3 vrlo slična grada (uz Rašu dva su u Italiji - kraj Rima i na Sardiniji). Svi su rađeni do projektu arhitekta Pulitzera.


swirl @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, srpanj 27, 2007

Vrlo blizu Teatrina je i labinska župna crkva. Napravljena je 1336. na mjestu prijašnje (iz 11. st.). Nakon toga slijedi još niz izmjena i obnova (temeljita obnova napravljena je u u 16.st., a posljednja obnova 1974.). Istodobno s obnovom crkve u 16.st. gradi se i prezbiterij, na terenu kojeg je crkvi dala poznata labinska obitelj Scampiccio.


Razlog posljednje obnove je vrlo loše stanje crkve uslijed podrhtavanja tla prouzročenog rudarskim oknima ispod starog Labina (više o tome u folderu Labin na lijevoj strani bloga).

Godine 1604. na pročelje, ispod rozete, stavlja se mletački lav. Pročelje je dodatno ukrašeno 1688. godine kipom Antonia Bollani-a, senatora i slavnog borca protiv turaka.

Labinov dodatak: s desne strane crkve bio je napravljen poseban ulaz u crkvu obitelji Scampiccio. Kasnije je zagrađen, ali je napravljena posebna "loža" s koje su mogli pratiti misu.


swirl @ 17:47 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 25, 2007

Kao i skoro sva mjesta u Istri, tako i Labin ima svoju ložu. Nalazi se na popularnom trgu Crć, a kada Labin posjetite usred ljetnog dana loža vam djeluje spasonosno ovako utonula u hlad (govorim iz iskustva).

Manja loža nalazila se pokraj Teatrina i danas više ne postoji. Ova je izgrađena 1550. godine i od tada je centar svakojakih događanja; sprovođenja sudskih procesa, čitanja razno raznih proglasa stanovnicima grada, pučkih fešti, umjetničkih događanja. Uz ložu je vezana i završna faza „Zakona kotla“ (LINK).

Loža je temeljito obnovljena 1932. godine kada je u njoj smješten i lapidarij. Za vrijeme propadanja Labina uslijed podrhtavanja tla (LINK) lapidarij je preseljen, ali se dio vraća nakon što je prestala opasnost za Labin.

Labinov dodatak (LINK): Prije izgradnje lože na ovom je mjestu bila crkva s grobljem. U 20. st. je loža bila i terasa jednog restorana koji je zatvoren početkom devedesetih, kao što je loža svojedobno graničila s hotelom koji je zatvoren negdje šezdesetih-sedamdesetih godina. Na mjestu novih zgrada se desne strane nalazile su se stare labinske kuće koje su prve platile "danak" rudarskih tunela ispod grada uslijed čega se grad počeo urušavati. Naime bilo je u planu započeti rušiti staru jezgru Labina, a s dijelom materijala rušenih kuća graditi nove, na drugoj lokaciji. Srećom je grad sačuvan te se nije išlo dalje u rušenje.


swirl @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 24, 2007

Zgrada Malog kazališta (Teatrina) u Labinu prije je bila fontik (skladište za žito). Fontik je sagrađen 1539., a preuređen je u Teatrino 1844. Svečano otvorenje bilo je 26. prosinca te godine.

Na neki način „temelji“ kazališta  postavljeni su i dosta ranije, negdje početkom 19. stoljeća. Tada je nekoliko mladih labinjona započelo održavati predstave koje su stanovnici Labina počeli posjećivati u većem broju i pritom se dobro zabavljati. I muške i ženske uloge glumili su na početku isključivo muškarci (ovo me podsjeća na današnju sinhronizaciju filmova na poljskim programima kada jedan te isti, redovito muški, glas čita sve uloge) jer je ženska gluma bila nedolična. No s vremenom se i to promijenilo.

Početkom 20. st. u kazalištu su se održavale i prve predstave nijemog filma. Nakon toga slijedi niz desetljeća kada je uloga kazališta bila izmijenjena, bila je tu i sportska dvorana i kasarna. Postojali su čak i planovi da se u njemu napravi javno kupalište. Kazalište je definitivno zatvoreno 1938. kada je Labin dobio novu sportsku dvoranu.

Na svu sreću, nakon II svetskog rata (1958.) Teatrino je obnovljen i od tada u njemu i opet gostuju glumci, pjesnici, organiziraju se promocije knjiga...

Mali dodatak blogeraša Labina (LINK na blog): teatrino danas djeluje u sklopu talijanske unije i da nije tako vjerojatno ga ni ne bi bilo, barem ne ovakvog kakav on jest.  U doba dok je Labin bio mulac (ovo je skoro pa citat) davali su ga mulcima na korištenje za dočeke Nove godine i sl... Kasnije je izvedena unutarnja rekonstrukcija tako da je sada iskljucivo kazalište (recitali, predstave, koncerti klasične glazbe, prezentacije knjiga i sl). Dankešen Labine


swirl @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 23, 2007

Upravo sam na vijestima (HRT 1) vidjela kratku reportažu o jučerašnjoj „rimskoj večeri“ u Valbandonu. Naravno da sam uvijek na krivim mjestima u krivo vrijeme jer sam se dan ranije vratila u Zagreb, ali eto zato par crtica o Valbandonu i jednoj divnoj šetnici uz more.

Valbandon je između Pule i Fažane. Neki tvrde da mu je naziv nastao od tal. valle abandonata (napuštena uvala). Početkom 20 st. u zaljevu Ribnjak nađeni su ostaci rimske vile (pa je to između ostalog (pod "ostalo" spada i tvornica amfora koja se nalazila u Fažani) i nadahnulo ovaj event od jučer navečer kada se Valbandonom prošetalo nekoliko rimskih toga i uživalo u starorimskim delicijama). Rimska vila datira iz razdoblja 1. st., a otkriveni rimski mozaik nastojao se što je više moguće spasiti (mislim da više ne trebam komentirati da stari rimljani uopće nisu bili ludi, imali su vile u najljepšim uvalama od Brijuna, Barbarige, valbandona pa nadalje).

U uvali je danas restoran s lijepom terasom, puno malih barki koje u uvalu ulaze ispod mostića namijenjenog šetačima. Ne znam tko, ali netko u uvali stvarno vodi računa o cvijeću jer uvijek pogledam ima li što novoga.

Šetnica koju sam spomenula vodi sve od Štinjana preko Valbandona, obale kampa Bi Village do Fažane i njezine rive.
Šetnica uz Bi Village


Kamp Bi Village inače je veličine oko 500.000 m2 (prima više od 3.500 gostiju). Stalnim ulaganjem danas spada u jedan od ljepših kampova koje sam do sada vidjela (BTW nedavno sam u njihovom restoranu pojela jedan dobar biftek s tartufima).

Sve uz more, što popločanom stazicom što šljunčanom stazom dolazite do fažanske rive koja je, kao i cijela Fažana, živnula od kada je dozvoljen pristup Brijunima (i tamo sam dobro jela, u jednom malom restoranu na samoj rivi, ali ako niste gladni barem se možete počastiti kavicom u jednom od kafića).
Šetnica uz Bi Village

Fažanska riva

Fažanska riva (obratite pažnju na valove koje sam uspjela slikati, s obzirom da je o meni riječ onda je to stvarno veliki uspjeh)


swirl @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
subota, srpanj 21, 2007


Palača Bettica u Vodnjanu nalazi se blizu Kštela. Postoje mišljenja da je podzemnim prolazima povezana s Kaštelom (živi bili pa vidjeli što će ispasti od toga). Prvo se mislilo da je izgrađena kao stambeni objekt istoimene familije i da datira iz 16. st.
Ispitivanjima prije dvadesetak godina, a koja su prvi put bila detaljnija, ispostavilo se da je riječ o starijoj zgradi, vjerojatno negdje iz 14. stoljeća. Također se smatra da je prvo zdanje sadržavalo po jednu jedinu prostoriju po katu, a da je tek naknadno cijela zgrada "preuređena" te su se radile pregrade. Ispod mnogobrojnih slojeva kreča, žbuke i koječega nađene su ukrasne freske, doduše u fragmentima. Na koncu konca se postavio zaključak kako je riječ o objektu koji je izgrađen za zabavu i okupljanje tadašnje vodnjanske elite, a tek je naknadno postao stambeni objekt.

Ddane slike u postovima:
Vodnjan (LINK)
Vodnjanska čudesa (LINK na post sa slikom mumija)


swirl @ 20:54 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 19, 2007

Manje od 10 km od Rovinja, u blizini Bala, nalazi se Palud. Močvara je nastala otapanjem leda te potapanjem kraške doline.Uglavnom se punila slatkom vodom, nizom slatkovodnih izvora i manjih tokova slatke vode u blizini, iz okolnih šuma i pašnjaka. U kišnom razdoblju može biti velika i 20 hektara, dok je u sušnom znatno manja, čak i do 2 hektara, s visinom vode otprilike do koljena.

Do 20 st. Palud je bio, mada u neposrednoj blizini mora, od morske vode potpuno odvojen. Zbog  pokušaja da se iz ovih krajeva iskorijeni malarija (nešto o tome možete pročitati u mom „folderu“ o Brijunima) napravljen je kanal dužine 200 metara koji je povezao more s močvarom. Smatralo se da će miješanje slane vode sa slatkom nepovoljno djelovati na ličinke komaraca, ali, već kako to obično biva, ispada da je to miješanje nepovoljno djelovalo na niz drugih vrsti, dok su se ličinke pokazale vrlo otpornima. Na koncu je borba protiv malarije provedena na drugi način, ali je miješanje slatke i slane vode ostalo.

Ono po čemu je Palud poznat je oko 200 vrsti ptica. Neke od njih su u Paludu stalno, neke povremeno. Ima i barskih kornjača i niz guštera i sličnih gmižuće – puzećih  nemani koje mi baš i nisu drage (pravi izraz bi bio „ratujem obično s njima“).
(tal. Palude, rov. Palou – močvara)


swirl @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 15, 2007

Rimljani su svoje gradove radili smišljeno. Prvo su se radili planovi, nakon odabira prave lokacije, a tek se tada prionulo poslu. Osim toga, uvijek su radili na održavanju zgrada i infrastrukture zbog čega je bio zaposlen velik broj ljudi prvenstveno edili (sad ipak neću ubaciti ironičan komentar koji bi se ticao današnjice) .

Sama Pula imala je između ostalog i dvije velike prednosti: izvor pitke vode uz samu morsku obalu te rječicu koja je tekla kod Marsovog polja. I rimljani su ovo znali maksimalno iskoristiti.

Lucije Menacije Prisk tako je u 2 st. dao Puli 400.000 sestercija (preko 30 kg zlata) što je iskorišteno u opskrbi vodom i gornjeg i donjeg dijela Pule. Imajmo u vidu da rimljani nisu škrtarili s vodom, svaka bolje stojeća kuća imala je svoj bazenčić, poneka i privatne terme, bilo je i velikih, javnih termi, vodoskoka… Nije iznimka ni antička Pula.

Najveći je izvor vode definitivno Nimfej, u blizini amfiteatra i samog mora, gdje se voda iz izvora skuplja u mramorni „bazen“ (Nimfej danas na slici, slikano s panoa ispred arene). Osim toga grad je imao 4 vodospreme kojima je omogućeno da opskrbljuju vodom dijelove Pule koji su znatno iznad nadmorske visine Nimfeja. Jedna je vodosprema otkrivena 1911. godine, u unutrašnjosti mletačkog Kaštela, a dubina joj je 25 metara. U blizini je otkrivena još jedna. Na jednoj padini je vodosprema koju je financirao već spomenuti Lucije Menacije Prisk. Bez obzira na niži Nimfej, pomoću tadašnjih tehničkih rješenja voda se iz Nimfeja dovodila do znatno više vodospreme i njome su se uglavnom opskrbljivale kuće na višem djelu antičke Pule, na brežuljku. Niži se dio kuća opskrbljivao vodospremom pokraj Malog rimskog kazališta. Osim toga nađeni su dokazi da je i Pula imala svoj akvadukt.

Za pravo priključka trebala je carska dozvola. Ukoliko se dobila, u kuću se voda dovodila točno definiranom širinom cijevi te se lako pratila potrošnja na osnovu koje se voda plaćala.

I kanalizacija je većim dijelom bila pametno riješena. Cijevi za odvod nalazile su se uglavnom uz prometnice, većim dijelom prekrivene kamenim četvrtastim pločama. O kvaliteti gradnje dovoljno govori činjenica da su i dan danas neke ulice u staroj jezgri Pule priključene na rimsku kanalizaciju. 

Mada nema veze s Pulom ovo me podsjetilo na knjigu „Pompeji“ (Robert Harris) koju sam čitala prije dvije – tri godine. Uz dodatak krimić- note u knjizi se prate tri dana neposredno pred erupciju Vezuva te za vrijeme i nakon nje. Interesantna je i zbog erupcije kojom su zatrpani Pompeji i Ercolano, ali i zbog poprilično dobrog opisa života u antičko doba, kao što je opisan i način opskrbe vodom cijelog Napuljskog zaljeva.

swirl @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 12, 2007

Nakon pada Nezakcija rimljani su u priobalnom dijelu istre (kojim su ovladavali pobjedom nad Epulonom i histrima u Nezakciju) davali posjede najzaslužnijim vojnicima. Područje današnjeg Vodnjana bilo je dodijeljeno Attinius-u, pa se cijeli posjed zvao Attinianum. Od toga je nastao talijanski naziv Dignano i hrvatski naziv Vodnjan.

Prije je i tu bila pretpovijesna gradina.

Godine 1413. mađari su ušli u Vodnjan i potpuno ga razrušili zbog čega današnji Vodnjan nema puno ostataka iz razdoblja prije 1413. No definitivno je Vodnjan bio velik za tadašnje pojmove. Epidemije kuge i malarije koje su bile česte u Istri u Puli su svele broj stanovnika na 300, dok ih je Vodnjan imao nekoliko tisuća. Interesantan je podatak da je svih četrdesetak epidemija ovih bolesti u Istri uvijek poštedilo Vodnjan.

Mjestom apsolutno dominira crkva sv. Blaža sa svojim zvonikom. Ona je najveća istarska crkva, a zvonik je najviši istarski zvonik. Iz velikog dijela južne Istre vidi se taj zvonik danju, a noću ga je, zbog posebne rasvjete, još lakše locirati.

Na mjestu današnje crkve bila je bazilika, vjerojatno građena u 11. stoljeću. Zbog lošeg stanja bazilika je potpuno srušena 1760. i iste godine počinje gradnja današnje crkve koja traje 40 godina. Crkva je rađena po istim projektima po kojima je građena i crkva sv. Petra u Kaštelu u Veneciji za što su svoju dozvolu dali i Mletački dužd i Senat. Gradnju crkve uglavnom su financirali sami mještani. Prvih desetak godina odricali su se 10% svih svojih proizvoda, dok su nakon toga davanja smanjena (na 10% i dalje, ali samo od vina i maslinovog ulja).

O raskoši crkve dovoljno govori i podatak da ima 10 oltara. Na svakom se nalaze relikvije sveca kojemu je oltar posvećen.

Gradnja zvonika malo se razlikuje od gradnje crkve. Prva faza zvonika gotova je 1815., a druga 1883. kada je nizak i jednostavan krov zamijenjen piramidalnim koji zvonik krasi i danas.





swirl @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 10, 2007

Vodnjanska crkva sv. Blaža najveća je u Istri, a njezin je zvonik (60 m) najviši istarski zvonik. Ali to je samo djelić priče o crkvi sv. Blaža u Vodnjanu. Točnije, vrlo malen djelić priče.

Kada dođete u Vodnjan obavezno u crkvi posjetite i Zbirku sakralne umjetnosti. Zbirka je službeno otvorena 20. prosinca 1984, sa samo dijelom izložaka. U očuvanju zbirke župa surađuje s Arheološkim muzejom u Puli. Sadrži niz izložaka, od kojih su najstariji iz 5. st.

Ono što vodnjansku crkvu čini posebnim je broj sačuvanih relikvija (tjelesnih ostataka). Ukupno ima 370 relikvija od 250 svetaca. Dio relikvija je u Zbirci, a dio je iza glavnog oltara crkve (danas sam ih vidjela). U crkvi sv. Blaža je čak 6 neraspadnutih ljudskih ostataka o kojima postoji pisana dokumentacija. Dio o kojem sam već pisala je u folderu „Vodnjan“ (na lijevoj strani ovog bloga), a dio o kojem nisam sad slijedi.

Inače, već sam pisala kako stručnjaci ne znaju objasniti kako to da su tijela ili dijelovi tijela neraspadnuti. Da su čuvani na niskim temperaturama ili u posebnim vrstama tla, možda bi na taj način uspjeli pojasniti ovaj fenomen. Kako nisu – i dalje to ostaje tajnom.

Osim blaženog Leona Bemba, sv. Nikoloze Burse i sv. Ivana Olinia (čija cjelovita tijela možete vidjeti iza glavnog oltara) neraspadnuti su dijelovi tijela sv. Sebastijana, sv. Barbare i sv. Marije Egipatske.

Sv. Sebastijan mučki je ubijen 20. siječnja 282. Ovdje se čuva dio njegovih leđa, bedrena kost i krvne žile. Niti on nije bio balzamiran. Nastradao je u progonu kršćana. Prvo su ga rimski vojnici gađali strelicama i ostavili da iskrvari, ali mu je pomogla pobožna žena. Mada je čudom preživio nije prestao sa svojom borbom protiv proganjanja kršćana te je na koncu sasječen na komade.

Sveta Barbara je živjela u Nikomediji. Kada su Nikomediju osvojili rimljani otac joj je smisao svog života pronašao u dodvoravanju rimljanima. Majka ju je tajno krstila, a Barbara je prigrlila kršćanstvo te u tom duhu živjela i dalje. Kada je za njezinu vjeru saznao otac, nakon svih mogućih načina (o kojima možemo samo misliti) da je „vrati na pravi put“ konačno ju je na vrhu jednog brda sam zaklao nožem. Nakon toga je pohitao rimljanima da im se pohvali, ali ga je udario grom i ostao je od njega samo pepeo (usuđujem se reći da je i pepeo previše). Barbara je proglašena sveticom, zaštitnicom vatrogasaca, rudara, minera…

Sveta Marija Egipatska je s 12 godina otišla od kuće te je sedamnaest godina živjela od prostitucije. Prigrlivši vjeru, ostatak svog života proživjela je u pokori u egipatskoj pustinji. Umrla je 522. godine. Od nje se ovdje čuva neraspadnuti jezik.

Veliki broj relikvija u Vodnjanu može se zahvaliti Gaetanu Grezleru. U 19. stoljeću u Veneciji pred francuskim je vojnicima posakrivao niz sakralnih vrijednosti u svoju kuću. Vodnjan mu je napravio nekoliko godina kasnije atelijer te je brodom preselio sve skriveno u Veneciji u Vodnjan.

Slika iz knjige "Vodnjan i okolica" Marijan Jelenić, gore relikvija sv. Barbara, vojnika, u sredini sv. Nikoloza, dolje sv. Ivan Olini


swirl @ 20:58 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 8, 2007

tal. caricare = ukrcavati

Uz Limski kanal ima nekoliko karigadura. To su nekoć bila pristaništa, izgrađena od kamena. U njima su se na brodove ukrcavali ljudi, stoka, kamen, drva, a već s obzirom na to što se (ili tko) ukrcavao do karigadura vodili su strmi putovi uklesani u stijenu, a koji su ih spajali sa obližnjim selom, šumom, kamenolomom…

U stijenu bile su uklesane i stepenice koje su vodile do samostana sv. Mihovila koji je već odavno srušen, a o kojem možda neki drugi put.

Od nekoliko punti u Limskom kanalu posebno su poznate dvije. Prva je Punta mrtve žene. To je strma stijena koja se spušta prema moru specifične crvenkaste boje. Je li ta „krvava“ boja razlog zašto je punta dobila naziv ili je stvarno neka žena ovdje stradala – ne zna se, ali zvuči poprilično dojmljivo.

Druga poznata punta je Punta od biskupa. Ovdje ima manje primjesa legende, a više realnosti. Na tu je puntu dolazio porečki biskup kada su se izvlačile mreže iz mora. Razlog nije bio samo blagoslov mreža već i (nisam ni sumnjala) uzimanje djela ribe za crkvu.

Limski je kanal inače bio u vlasništvu porečkih biskupa koji su ga često davali u najam ribarima. U nekoliko navrata godišnje ulaz ribe u kanal počeo bi se kontrolirati, izlaz ribe blokirati, a s posebnih izvidnica motrile su iskusne oči kretanje ribe i brojnost jata. I tada bi se dao znak koji su čekali ribarski brodovi, a koji bi označio spuštanje mreža u more. Sam ulov trajao bi danima. I ovo je s vremenom izumrlo tako da se danas na taj način ne lovi riba u kanalu.

Kanjon u kojem je smješten Linski kanal nastavlja se duboko u kopno, sve do Pazina i rijeke Pazinčice. I danas Pazinčica dijelom nalazi put do istjecanja u Limski kanal, dok dio vode odlazi u rijeku Rašu.


swirl @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 4, 2007

Jeste li ikad ušli brodom u Limski kanal i stigli do njegovog kraja? Ako niste, nije kasno da se i ovo ljeto utrpate na neko plovilo, a ako jeste – uživali ste kao i ja.


Kanal je dug oko 10 km, dosta uzak, pun „zavoja“, a završava u Limskoj guzici (ne zezam, njegovo dno često se zove Cul da Limo ili Limska guzica). Izjava da je riječ o hrvatskom fjordu graniči sa zdravim razumom. Nastanak Limskog kanala nije uopće vezan za djelovanje ledenjaka pa zaboravite fjord.

Kako je nastao? Prije nekoliko milijuna godina, za vrijeme miocena, ovdje je tekla prarijeka. Razina mora bila je znatno niža od sadašnje (oko 50 metara), a miocenske obilne kiše rijeku su radile snažnom tako da je voda i dalje ispirala vapnenac i dodatno produbila riječno korito. Dizanjem razine mora, more je doslovno potopilo prarijeku, a miocen sa svojim kišama je prestao pa je i rijeka presušila. I ovo je objašnjenje nastanka Limskog kanala.

Naziv mu vjerojatno potiče od riječi „limes“, latinska riječ koja označava granicu, a Limski je kanal granica između teritorija Rovinja i Vrsara.

Danas se ovdje uzgajaju ribe, a posebno je poznat po uzgoju dagnji i kamenica (možete ih probati na licu mjesta u restoranima, i ne da nisu loše nego uopće nisu loše).

Dno kanala skriva mnogobrojne komade antičkih predmeta, ali niti jedan nije nađen cijel. Tumačenje – vjerojatno su se u kanalu za vrijeme „nevera“ skrivali antički brodovi koji su u iščekivanju prestanka nevremena imali „generalno čišćenje“ pa su u more bacali sve što na brodu nije izdržalo plovidbu nemirnim morem.

swirl @ 20:50 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 2, 2007

Neki zidovi kuća Dvigrada još i danas stoje do visine od drugog kata. Mnogi smatraju da je njihova očuvanost zapravo posljedica brižljivog skidanja greda i krovišta kako bi se oni i opet, kao dragocjeni materijal, iskoristili u gradnji novih kuća stanovnika koji su iz Dvigrada otišli u njegovu okolicu (i, neki bi rekli, u "bolji život").
Na taj se način nisu urušavale grede koje bi za sobom povukle i ostatak kuća.
Još jedna mala tajna ovog tajnovitog grada.
Inače, bila je riječ o tipičnim istarskim kućama, izgrađenim od kamena, a kameno je stubište direktno vodilo na prvi kat. Još i danas se u Dvigradu mogu naći ostaci ovih kamenih stuba kojima su se u svoje kuće penjali njegovi stanovnici
.

swirl @ 21:51 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare