Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - kolovoz 2010
ponedjeljak, kolovoz 30, 2010


Od Dvigarada produžite prema Mrganima, malom selu Kanfanarštine za kojeg se veže legenda o kapetanu Morganu i njegovom blagu (link). U Mrganima skrenite lijevo i stići ćete do sela Jural. U selu potražite malu grobljansku crkvicu Sv. Margarete Antiohijske, zaštitnice rodilja. Crkva je vjerojatno sagrađena u 12.st. U crkvi je pokopano nekoliko stanovnika Jurala, jedan u 17., a dva u 18.st.

Crkva ima drveni ukrašeni oltar s kipovima svetaca.

swirl @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 24, 2010

Dok je istarska obala bila austrijsko primorje mnoga su mjesta na obali bila lječilišta i odmarališta za stanovnike Austro Ugarske.

Nije samo riječ o Brijunima, Puli, Rovinju, promovirala su se i mnoga druga mjesta u Istri.

Početkom 20.st. se tako otvorilo dječje lječilište u Savudriji, namijenjeno djeci iz Štajerske. Djeca su putovala u pratnji časnih sestara, a bili su isprva smješteni u sobama kuće Michaela Vizintina u mjestu Bašanija. Uvedena je i parobrodska linija iz Portoroža kojom su u posjetu djeci dolazili njihovi roditelji.

Nakon raspada Austro Ugarske lječilište kupuje obitelj Giovania Codiglia, a već 1924 tada već poprilično proširen lječilišni kompleks prelazi u vlasništvo općine Grac. Iz ovog je razdoblja sačuvan i prospekt o lječilištu koje je tada moglo primiti oko 160 djece. Lječilište je bilo otvoreno od svibnja do kraja listopada, a svako je dijete u njemu moglo boraviti do 4 tjedna. Preporučivalo se mršavoj djeci, djeci s problemima u disanju....

Izvor: Franina i Jurina 2010. (tekst s naslovom „Roditelji šaljite djecu u Savudriju“ napisao je Silvano Jelenić)

swirl @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 19, 2010

Kada u jednom danu prođete većinu sela Ćićarije naravno da imate problem popamtiti koju ste sliku gdje slikali. Tako sam u jednom điru prošla većinu i za neki idući izlet ostale su mi samo Mune, od kojih se može sve do Rijeke. No, o tom potom.

U Vodicama koje su pretposljednje selo pred Sloveniju nalazi se velika crkva Sv. Martina iz 19.st. (slika lijevo). U 20.st. je dva puta obnavljana. Po mjerilima Ćićarije zvonik je poprilično visok, a napravljen je kada i crkva. Na groblju se nalazi kapela Sv. Martina, sagrađena znatno ranije, negdje u 16. ili 17.st. Ima kasnogotički mrežasti svod.

Inače naselje je nastalo negdje u srednjem vijeku. No područje je bilo naseljeno u neolitiku, dok su na brdima oko Vodica bile prethistorijske gradine. Pretpostavlja se da je staro naselje postojalo poviše sela, gdje je groblje vodica i stara crkvica Sv. Martina.

Nakon Vodica slijede Jelovice, posljednje mjesto pred Sloveniju

I ovo je tipično selo Ćićarije gdje su vrijedni ljudi radili puno i živjeli skromno pa se ni u gradnji crkve nije težilo megalomanskom objektu. Crkva Sv. Jelene (slika desno) sagrađena je na početku 19.st, jednostavna je, bez otvora na pročelju, na vrhu je preslica za dva malena zvona. Oltar u crkvi ima upisanu 1817. godinu.

Danas mnogi posjećuju Jelovice te u okoline love divljač.

Poput ostatka Ćićarije broj stanovništa je znatno smanjen tijekom 20.st. Jelovice, Vodice i niz drugih mjesta Ćićarije bile su poznate i po karbunu (drveni ugljen). Cjepanice bi se posložile okomito u jedan stožac, pokrile zemljom i lišćem. Tek kada bi se zapalio središnji dio drva, karbunica bi se potpuno prekrila zemljom, a zrak je ulazio samo kroz manje rupice. Proces takvog sagorjevanja trajao je i po dvadesetak dana. Još se iz mojeg djetinjstva sjećam karbunica s Ćićarije. Danas ni ne znam da li ih tko radi.

Izvor: Zbornik općine Lanišće 2008., Istarska enciklopedija

swirl @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 13, 2010

E sad malo opet moram o životinjama. Pazin ima novu udrugu, i to udrugu HappyEnd koja se bavi zbrinjavanjem i udomljavanjem napuštenih životinja. Stavljam link na Plavu šapu i njihov novi topicWink

swirl @ 14:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 12, 2010

Pietro Stancovich rodio se u Barbanu 24. veljače 1771. godine. Bio je svećenik, ali se bavio raznim područjima; arheologijom, jezikoslovljem, bilježio je narodne običaje, bavio se izumima, zoologijom, botanikom... Dva njegova izuma za preradu maslina priskrbila su mu i međunarodni ugled kao izumitelja. Objavio je 23 knjige s oko 3.000 stranica, a izgubljena su neka od njegovih neobjavljenih djela. Svoju je knjižnicu s više tisuća djela ostavio Rovinju i ona se čuva u Zavičajnom muzeju Rovinja pod nazivom „Stancoviciana“. U Puli se pak nalazi niz njegovih rukopisa.

U Stancoviciani nalazi se niz rukopisa, prijevoda, bilježaka s predavanja filozofije na udinskom sjemeništu 1792. godine, pa svezak o fizici s četrdesetak raznih tehničkih naprava, knjige koje je sam napisao s različitom tematikom. Tu je i niz knjiga o Istri različitih autora iz kojih je crpio svoja znanja o Istri, ali koje je koristio za pisanje svoje knjige „Biografia degli uomini distinti dell' Istria“ („Životopisi znamenitih ljudi iz Istre“).

Stancoviciana sadrži i nekoliko knjiga na hrvatskom, niz djela klasičnih rimskih i kršćanskih pisaca, stare zemljovide, zatim tiskarske raritete:

-      aldine – knjige koje je tiskao Aldo Manuzio (1449-1515),

-      plantine – knjige koje je tiskao Christoph Plantin (1520-1589),

-      elzevieri (knjige koje je tiskala obitelj Elzevier u Nizozemskoj u 17.st.)

-      knjige tiskane u Veneciji početkom 16.st. u tiskari obitelji Giunta,

-      knjige tiskane u Francuskoj u drugoj polovici 18.st. u tiskari obitelji Didot.       

Pietro Stancovich tvrdio je da je Sv. Jerolim (link) iz Istre, što danas misli niz stručnjaka.

Umro je u Barbanu 1852. godine.

Izvori: Istarska enciklopedija, Stancoviciana – Zavičajni muzej Rovinj

swirl @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 8, 2010

Kada vozite od Dvigrada prema Mrganima, prije Mrgana skrenite desno. Prvo će vas cesta dovesti do Korenića, nakon toga slijede Ladići (ukoliko kod putokaza za Ladiće skrenete desno), a ako se, nakon Ladića, vratite na cestu kojom ste došli i produžite dalje doći ćete do Barata.

Nastanak Korenića može se zahvaliti kanoniku Georgiusu (Jure) Koreniću koji je na ovom mjestu sagradio svoju kuću 1702. godine. Godinu dana kasnije sagradio je i malu kapelicu Svetog Duha. Tek naknadno niknulo je još kuća na ovom dijelu i tako je nastalo selo Korenići.

U Ladićima (slika lijevo) potražite groblje gdje je osim nove kapelice i stara crkvica Sv. Siksta. Crkva je iz 12.st. kada je oko nje postojao benediktinski samostan, kasnije pavlinski hospicij. Crkva ima romanički zvonik, na kojem je s jedne strane bifora, na ostalim stranama je po jedan otvor. U crkvi je pokopano nekoliko fratara - domaćih ljudi.

Kada dođete do Barata (slika dolje) potražite crkvicu Sv. Petra, u samom centru malog mjesta. Sagrađena je krajem 17.st. Ispred crkve je lopica, a na vrhu je zvonik na preslicu. U crkvi je mramorni oltar iz 1722. datiran natpisom na latinskom. Natpis spominje i Viktora Ruffinija za čijeg je upravljanja učinjen. Jedan od kipova je i Sv. Rok, zaštitnik od kuge. Neki drveni kipovi koji su sastavni dio oltara čak su i stariji od oltara koji je rađen s namjerom da ih se naknadno uklopi u oltar. Titular Sv. Petar vjerojatno je dat zato što se južnije od Barata nekada nalazio samostan Sv. Petra u Okovima, od kojeg danas postoje samo ostaci.

Informacije sam pronašla vršljajući internetom. Riječ je o tekstovima gospodina Medena (Anton Meden) iz Kanfanara, entuzijastu kojemu Kanfanar može zahvaliti puno saznanja o njegovoj prošlosti.



swirl @ 17:03 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 3, 2010

Slavno rimsko Marsovo polje, osim u stručnoj literaturi, raznim vodičima za neumorne turiste i slično, spominje se i u „SPQR“, genijalnim krimićima (John Maddox Roberts). Radnja krimića odvija se, naravno, u starom Rimu. Marsovo se polje u antičkom Rimu nalazilo van gradskih zidina. Služilo je kao vježbalište za vojnike, ali se na njemu sastajala i skupština u doba Republike. Tek kasnije su na Marsovom polju u Rimu počele nicati kuće.

Marsovo polje u Puli nije baš služilo istoj svrsi. Naziv mu je dao Pietro Kandler u 19.st. Nalazi se na zapadnom dijelu Velikog Polja (Pra Grande) između brda Sv. Mihovila i Monte Zara.

U antici je ovim poljem  prolazila prometnica koja je spajala Pulu s krajnjim jugom Istre, a uz prometnicu se nalazila nekropola (vidi link o nekropolama). Pra Grande-om je tekao i potok koji se na mjestu današnje glavne pošte u Puli ulijevao u more.

Riječ je o dijelu Pule za kojeg se još po nalazima iz 19.st. znalo da je bio nekropola. Na ovom su području prvi grobovi otkriveni još 1883. godine, pa 1903., 1910. Godine 1916. na ovom je mjestu otkriven sarkofag  s kostima i grobnim prilozima.

U prosincu 1985. za vrijeme pripremnih radova za gradnju tadašnjeg Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove te produžetak Medulinske ulice otkriveno je niz grobova i započelo je arheološko istraživanje koje je trajalo nekoliko mjeseci. Ukupno je istraženo čak 157 grobova, od čega je gotovo 40% kosturnih, dok su ostatak paljevinski grobovi. U nizu grobova otkriveni su grobni prilozi (uljanice, razne posude, nakit...), a kod nekolicine nađeni su čak i prilozi koji su naknadno ostavljeni na grobu.

Kod kosturnih grobova većina pokojnika jednostavno je položena u iskopanu raku u zemlji. No negdje se raka oblagala amforama, kamenjem, tegulama te je tek tada u grob spušteno tijelo pokojnika. Većinom su grobovi s jednim kosturom, no nađeno je i grobova u kojem su bila zakopana dva pokojnika.

Gdje je bilo moguće po grobnim prilozima, izvršena je datacija grobova. Procjenjuje se da je najveći dio grobova iz razdoblja od 1. do 2. st.n.e. No manji dio grobova je sa samog početka 1.st.n.e. dok ih ima i iz 4. i 5.st.n.e. Dakle nekropola se dugo koristila.  Kada skićete po tom dijelu Pule sjetite se kako zapravo šećete antičkom nekropolom, i kako je lako moguće negdje ispod vas pokoji neotkriveni grob iz antike.

Izvor: Campus Martius – antička nekropola između Premanturske i Medulinske ulice u Puli, Monografije i katalozi Arheološkoh muzeja Istre, izdan 1991.

swirl @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 1, 2010


Samo mjesto Rakalj nije na obali. Obala u njegovoj blizini, uz zapadnu stranu Raškog zaljeva, prepuna je uvala i uvalica. Do nekih ni danas ne možete doći osim s morske strane.

Najviše uvučena u Raški zaljev je čarobna uvala Blaz (vidi link).

U Blazu sam bila nekoliko puta i svaki me put iznova oduševi. Početkom 19.st. tu su otkriveni ostaci mozaika, keramike, zidina, te se čak vjerovalo da je riječ o ostacima Nezakcija. Kako je naknadno otkriven Nezakcij (kraj Vizača - vidi link), vjeruje se da su nađeni ostaci u Blazu ostaci putne postaje iz rimskog doba. Naime, ovdje je prolazila cesta koja je vodila iz Nezakcija prema Labinu i Plominu, pa sve do Rijeke. Rimska cesta se prekidala u uvali Blaz, a na drugu se stranu obale prelazilo skelom. Nekada se uvala Blaz nazivala uvalom mlinova. Prvo postojanje mlinova dokumentirano je 1572. kada Gasparo Chersainer iz Kršana prodaje svoj mlin Girolamu Manziniu iz Labina. I danas šečući Blazom nailazite na ostatke mlinova i kratke vodene tokove koji nisu presušili.

Susjedna uvala je Salamuštica. Nekada je tu bila bogata šuma, a kada je iskrčena postojala su plodna polja. U uvali je 1943. u savezničkom bombardiranju potopljen njemački patrolni brod.

Slijede uvale Takala i Luka, ispod Starog Raklja. Za Luku se veže legenda o osveti Sv. Agneze pljačkašima (link), a služila je kao luka brodovima koji su dolazili u Stari Rakalj. Gledajući s moje (turističke) strane šteta da je veliki dio rakljanske obale upropašten postojanjem kamenoloma. Dio kamenoloma postojao je još u antici, neki su završili s radom nedavno, a kod Starog Raklja kamenolom radi i danas.

Jedna od najpoznatijih uvala je Kalavojna. U njezinoj blizini je postojao antički kamenolom. I u Kalavojni se vadio kamen, a zadnje isporuke kamena pred zatvaranje kamenoloma bile su početkom sedamdesetih, za izgradnju hotela u Cavtatu i na Krku (Haludovo, nekada poznat kao najraskošniji hotel na našoj obali, a danas je spomenik ljudske gluposti ili... bolje reći „privatizacije“ na naš način).  Kalavojna se nakada zvala Val Morlaca (Uvala Morlaka, Morlacima se zvalo stanovništvo doseljeno iz dalmatinskog zaleđa, a vjerojatno su se prilikom naseljavanja iskrcavali na istarsku obalu upravo u Kalavojni).

Puno više o rakljanskim uvalama pročitajte u „Franini i Jurini“ 2010.

Izvor: Franina i Jurina 2010.

swirl @ 13:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare