Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog - kolovoz 2011
nedjelja, kolovoz 28, 2011

Za vladavine Rima istarska je obala imala niz raskošnih vila, naselja, gradova, Obalno je područje bilo gusto naseljeno jer su u blizini gradova bile vile rustike čija je proizvodnja bila vezana uz opskrbu gradova, ali i izvoz. Dio izvoza bio je vezan uz luke, a dio se ostvarivao prometnicama koje su Rimljani gradili i tako povezivali osvojena područja i sa samim Rimom.

Unutrašnjost Istre u to doba nije bila bolje prometno povezana, a niti gušće naseljena. No ipak, svako toliko nabasa se na poneki ostatak iz antike.

Tako su u Karojbi, u grobljanskoj crkvici Sv. Andrije, nađeni takvi spomenici. Riječ je o nadgrobnim pločama koje se danas mogu vidjeti u Motovunu izložene na zidovima unutrašnjih vrata u sam grad.

Jedan je nadgrobni spomenik Publija Tedija Valensa, rođenog u rimskoj koloniji Trstu (Tergeste). Na natpisu piše kako je Publije bio stjegonoša vojne postrojbe s nazivom „Četvrta legija Flavijevska Sretna“. Vjerojatno je Publije, kako je pokopan u Karojbi, „odgulio“ svoj vojnički staž, a nakon umirovljenja je dobio od Rima posjed na području Karojbe. Kada se počelo malo više voditi računa o troškovima, vojnici su po umirovljenju dobivali posjede. Na ovaj su način ostali i dalje zaspoleni na svojoj zemlji, prehranjivali svoju obitelj, štedila se „kasica prasica“ Rima, a vodilo se računa i o blagotvornom učinku zemljoradnje po stresom načete psihe vojnika (interesantno jer mi se čini da su saznanja starog Rima bila nepoznata hrvatskoj politici).

U istoj crkvici otkriven je još jedan nagrobni spomenik. Ovaj put riječ je o braći Morano. Braća su bili Histri, ali su unovačeni u rimsku vojsku. Rufus Morano bio je u Devetoj legiji, drugi brat, čije ime nije sačuvano, u Jedanaestoj legiji. Oboje se, nakon dvadeset godina koliko je trajala vojna služba očito vratilo u svoj kraj.

Sama Karojba teško da je bila neki rimski gradić, no ipak je ova faza prošlosti ostavila i u Karojbi svoj pečat.

Izvor: Franina i Jurina 2011; 122-125

Na slici: Karojba

swirl @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 23, 2011

Osim legende o Jasonu i zlatnom runu (link), još je jedna legenda vezana uz nastanak imena Pule. Legenda kaže da je naziv ilirskog porijekla, a znači „izvor žive vode".

Definitivno, Pula je imala izvore koji su i omogućili nastanak grada (više ovdje).

Dok je vrh brežuljka Pule, na kojem je danas kaštel, bio naseljen još u doba Histra, dolazak Rimljana omogućuje nastanak urbanog centra. Prvo je na brežuljku postojala manja rimska utvrda, no to je bio samo početak slavne antičke prošlosti Pule. Rimljani su nasipavanjem dna ovog brežuljka omogućili proširenje urbane jezgre i nastanak pravilnijih ulica. Doduše sam vrh brežuljka bilo je nemoguće planirati uobičajenim rimskim stilom (ulice koje se sjeku pod pravim putem) pa su uličice raspoređene poput paukove mreže. Nasipavanje je omogućilo nastanak pravilnijih ulica pri dnu brežuljka (vidi link na Poreč). Ispod kamenih ulica nalazili su se vodovod i kanalizacija. Neki stanovnici Pule i danas kada pukne cijev u staroj jezgri Pule kažu „Loše su to Rimljani napravili kada tako pucaju cijevi"Wink. No govore s pravom, dio cijevi pod Pulom datira iz tih vremena.

Kako se živjelo u starom Rimu, tadašnjem centru moći? Uz ulice su bile nabijene kuće. Ograničenog rasta u širinu gradskim zidinama, Rim je nicao u visinu. No skučenost prostora nije sprečavala bogate obitelji u samom centru grada da imaju raskošne gradske kuće, najčešće prizemnice, s manjim vrtom s fontanama i egzotičnim biljem. Podove raskošnih kuća krasili su mozaici. Zidovi su se ukrašavali zidnim slikarijama. Jeli su poluležeći na ležaljkama na kojima se istodobno moglo smjestiti po troje ljudi. Mnogobrojni robovi nudili su razno razne onodobne delicije, dok su bogati čavrljali uz spizu, natačući se kvalitetnim vinima iz raznih zemalja. Vina su bila vrlo jaka, pa su se obično razrjeđivala, po potrebi i ukusu. Doručak nije bio važan, nerijetko gotovo da se i nije upražnjavao. Osnovno je bilo večerati, a tada su bogataške kuće često ugoščavale niz gostiju.

Siromašnije kuće bile su visoke, stisnute uz uličice. U prizemlju je bilo dućana, krčmi, ali i nešto raskošnijih stanova.... jer prizemlje je imalo vodu. Penjanjem na više katove stanovi su bili skućeniji, vode nije bilo, a zbog antičkih svjetiljki i primitivnih grijalica česti su bili požari. U ovim se stanovima nije baš kuharalo, jelo se manje više na ulici, kod uličnih prodavača koji su nudili razno razne onodobne jednostavnije obroke ili u krčmama gdje je menu obično bio bogatiji. Na ulici se i brijalo, i radilo razne popravke, nabavke....

Osim bogataša koji su s vremenom u svojim kućama imali manja kupališta, grad je imao kupališta gdje se, barem u boljima, nudila masaža i ini sadržaji. Obično se u kupalištima prvo (vjerojatno brzinski) prolazilo kroz frigidarij gdje je bila hladna voda, a poslije su se toćali u kaldariju s toplom vodom i tračali politiku, ratove, susjede.... Sapun nisu koristili, ali su se natakali s raznim mirisnim uljima.

Najživlje je bilo na Forumu, političkom centru moći, no mjestu gdje se osim moćnika okupljalo niz „malih" ljudi da pokupe novosti, od političkih pa do tračeva. Velika okupljanja bila su vezana i uz amfiteatre (naravno, u gradovima koji su ih imali), a pojedine gladijatorske škole bile su na posebnom glasu kao kvalitetne. Narod je živio i za razne druge svetkovine, kada se zaboravljalo na probleme. Bogataši su u svoje živote unosili i nešto više kulture.

Vjerojatno je život u Puli bio poprilično sličan. I Pula je imala svoj Forum, svoje zidine, svoj vodovod, svoje moćnike „i nemoćnike", prometnice, trgovinu, amfiteatar, oslobođenike i robove...

I rast Pule u širinu ograničavale su zidine, dužine oko 2 km, sa dvanaestak vrata u grad od kojih većina nije sačuvana.

Kao i svi važniji centri, tako je i Pula bila cestovno povezana. Neke od tih rimskih prometnica čine trase današnjih cesti. Od Rima preko Akvileje do Pule vodila je Via Flavia (Flavijevska cesta). Prolazila je ispod amfiteatra, a ulazila je u grad kroz danas nepostojeća vrata. Via Flavia je iz Pule izlazila kroz Dvojna vrata, vodila istočnom stranom Istre dalje do Rijeke i Dalmacije. Osim glavnih puteva postojale su i manje ceste pa je tako Via Flanatica iz Pule izlazila kroz Zlatna vrata, vodila preko Marsovog polja (vidi link) do Medulina i dalje. Uz ceste i s vanjske strane gradskih zidina nalazila su se groblja prepuna kamenih spomenika čija je raskoš ovisila o bogatstvu obitelji pokojnika. Raspored grobova nije bio slučajan, na promenim mjestima, uz ceste i bliže gradu pokapali su se moćnici, lošije „pozicije" bile su namijenjene siromašnijim stanovnicima. Cijelo mnoštvo antičkih nadgrobnih spomenika Pule otkriveno je u zadnjih stotinjak godina. Mnoge nadgrobne ploče možete vidjeti danas, ne samo u Arheološkom muzeju, već i naknadno ugrađene u zidine grada (spoliji).

Dok su široke mase iz Pule i okolice zabavu nalazile na uličicama Pule i u amfiteatru (kojeg nisu zaobilazili niti moćnici, štoviše dobra su mjesta u gledalištu imali rezervirana te je na sjedalu bio uklesano ime obitelji) bogate obitelji imale su pristup i u Malo rimsko kazalište (link) i u Veliko rimsko kazalište na Monte Zaru.

Naravno da bi se ovdje još moglo napisati još puno toga....

Na slici gore: Pulski mozaik „Kažnjavanje Dirke" (link), slike ispod - izlošci iz Augustovog hrama

swirl @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 21, 2011

Najjužniji rt Velog Brijuna je Peneda. Na njemu je predivan svjetionik izgrađen 1877. godine. Svjetionik je izrađen od kamena, a s njegove morske strane nalazi se ugrađena kula visine 15 metara koja baš ima ulogu svjetionika. Danas je automatiziran tako da nema stalnu posadu. Ispred zgrade je kamena terasa, a po planovima koji se NE ostvaruju (i tako već godinama, s izuzetkom verbalnih početaka u razno raznim predizbornim kampanjama) i ovaj bi svjetionik mogao postati turistička meta, idealan smještaj posjetiocima koji su željni mira, mora, sunca i predivnog okoliša, bez tisuća turista koji im skaču po glavi.

Sam svjetionik, uostalom kao i cijeli Brijuni, desetljećima nije bio otvoren javnosti, a i nakon liberalizacije, svjetionik se nalazio na vojnom dijelu te se nije mogao koristiti u pametnije svrhe.

U blizini je i tvrđava Peneda, građena od 1898. do 1902. kada je cijela okolica Pule dobivala vojne utvrde s ciljem zaštite luke u Puli. Peneda je građena sa tada vrlo modernim materijalima i predstavljala je vrhunsku vojnu tvrđavu, što zbog načina gradnje što zbog oružja kojim je raspolagala. Ukupna površina tvrđave je 1500 kvadrata, dijelom je ukopana u zemlju, a u tvrđavu se ulazilo preko pokretnog mosta.

Izvori: Vlasta Begović, Ivančica Schrunk, brijuni – prošlost, graditeljstvo, kulturna baština; 149-150,

Franina i Jurina 2011;22-23

Slika preuzeta s plovput.hr (link)

swirl @ 12:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 17, 2011

S počecima razvoja turizma u Umagu i okolici nicale su raskošne kuće u kojima su mogli naći smještaj posjetioci dubljeg džepa. Umag je dobio i svoje kupalište, restorane, pansione...

Jedan od pansiona bio je i San Marco. Vlasnik mu je bio Antonio Coslovich,a otvoren je 1927. godine. Gosti su imali privatnu plažu s tada obaveznim kabinama za presvlačenje, niz sportskih sadržaja na raspolaganju, a s vremena na vrijeme u samom pansionu održavale su se posebne predstave. Do San Marca moglo se stići i morskom stranom jer je ispred njega napravljeno maleno pristanište za čamce. Isto pristanište koristili su mnogi stanovnici Umaga kada bi poželjeli doći do kupališta.

Zanimljivost, mada kratkotrajna, bila je i otvaranje pogona za preradu trpova, a pogon je bio otvoren u sklopu pansiona/hotela. Morski krastavci (trpovi) pripremali su se za rižoto i tjesteninu po japanskoj recepturi. No, kako rekoh, ova osebujna proizvodnja trajala je vrlo kratko.

Izvor: Pozdrav iz Umaga, Niki Fakin



swirl @ 21:23 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 11, 2011

Crtica ima puno i previše, no ipak nisam odolila pa ću izdvojiti tri.

Prva je usmena predaja o dolasku austrijskog cara Franje Josipa I u Sv. Petar u Šumi. Ovo je bilo planirano zaustavljanje na carevom putu do Pule. Naravno da su ga svi značajniji ljudi ovoga kraja morali dočekati u špaliru, pa su se tako u mnoštvu našli i braća Šime i Ivan Defar iz Tinjana. Šime Defar bio je tinjanski župan. Kada je bio u prilici obratiti se caru, umjesto kurtoazije Šime Defar pitao je kada će Pazin dobiti gimnaziju. Car mu je odgovorio da gimnazija u Pazinu već postoji, no Šime Defar je odgovorio „Da, Veličanstvo, ali njemačka“ misleći na potrebu za otvaranjem hrvatske gimnazije. Ljudi s koljena na koljeno prenose priču kako je car, ljut i uvrijeđen, odbio pružiti ruku Defaru.

Druga je priča o ženskom ustanku.

Nakon pobjede fašizma u Italiji, život pod Italijom u Istri bio je nemoguć. Italija je na sve moguće načina zatirala sve hrvatsko, a uz to je izmišljala poreze na sve i svašta ne bi li stanovnike Istre opelješila na sve moguće načine (svaka sličnost sa trenutnom situacijom u Hrvatskoj je valjda slučajna).

Godine 1931. na čelu Tinjana bio je župan iz Južne Italije, dakle tuđin koji je dodatno komplicirao život domaćim ljudima. Dana 21. studenog 1931. oko 200 tinjanskih žena pobunilo se protiv njega i njegove vlasti. U pomoć De Rezenu priskočili su karabinjeri, a zatim je došlo pojačanje karabinjera iz Pazina. Žene su rastjerali, a one odlučnije zatvorili su u vojarnu. Na to se i opet okupio velik broj žena koje su opkolile vojarnu i tražile puštanje zatvorenica na slobodu. Dan poslije broj žena dodatno je povećan dolaskom žena iz Kringe i Svetog Petra u Šumi. Na koncu je zatvoreno 18 žena, smještene su prvo u zatvor u Pazinu, pa su preseljene u Pulu. Sve su osuđene na tri mjeseca zatvora te uvjetno na pet godina, ali je omraženi De Rezeno smijenjen i na njegovo je mjesto postavljen domaći čovjek.

Treća je priča vezana uz 19.st. kada su Tinjanštinu poharale epidemije malarije, kuge i kolere. Ljudi su ostajali u kućama, zatvorenih vrata i prozora i palili smrekovinu nadajuć se da će ih to obraniti od smrti koja je harala svuda okolo. Masovno su pili domaću rakiju koju su zvali „Ocat od sedam lopova“. Rakija je napravljena po receptu iz 17.st., recept je sačuvan i nalazi se u kolekciji obitelji Depiera. Nadam se da će Tinjanština znati iskoristiti ovaj recept star nekoliko stoljeća kako bi dolazak turista bio obogaćen još jednom pričom, a možda i ponekom degustacijom i kupnjom „Octa od sedam lopova“.

Izvor: Tinjan i njegova prošlost, Enrico Depiera, Hrvoje Defar

swirl @ 21:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 8, 2011

Koliko god bila blizu mora, i koliko god ne djelovala strašno visokom, Učka je ipak potpuno „svoja“.

Prosječno u godini ima 122 dana sa snježnim pokrivačem. Povremeno zna snijeg zabijeliti vrhove Učke i u lipnju.

Po zimi temperatura doseže i -20 OC, a snijega može biti i do metar i pol. U siječnju i veljači ima obično po 22-25 snježnih dana, nešto manje u prosincu. Ukupno tijekom zime dvadesetak dana baš pada snijeg. Prosinačka srednja temperatura je oko nule, siječanj i veljača kreću se od -1,5 do -2. Uspoređujemo li Učku i Medvednicu iznad Zagreba, trajanje snježnog pokrivača i njegova debljina duži su i veći na Učki.

Od proljetnih mjeseci ožujak je često i mjesec s najviše snijega u godini, vrlo hladan. Snijega zna biti u svakom od proljetnih mjeseci. Ipak krajem proljeća i temperature rastu pa u svibnju bude i po 20 OC i više.

Od ljetnih mjeseci najhladniji je lipanj, kada zna vrh Učke i zabijeliti. Najtopliji je srpanj. Nerijetko se zna desiti i koji brzinski pljusak kojega ne očekujete kada krenete put Učke.

Jesen ima najviše kiše, pogotovo je tmuran i kišovit studeni. Iznimno nešto snijega može pasti i u rujnu, dok je u studenom već uobičajena pojava i snježnog pokrivača tada može biti i više od pola metra.

Pridodajte cijelom opisu buru koja je pogotovo jaka na istočnim padinama Učke.

Izvor: Istarska meteorološka škrinjica, Milan Sijerković

O istarskim zimama više ovdje (link)

swirl @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 1, 2011

Izgrađena negdje u 14.st. palača u 16.st. postaje vlasništvo obitelji Bettica.

Više o palači pisala sam ovdje (link).

Za njezine vlasnike, obitelj Bettica, pretpostavlja se da su otišli negdje u 12.st. pod lažnim imenom iz Španjolske u Italiju gdje su isto postali moćna i bogata obitelj. Također se pretpostavlja da je njihovo prezime, Bettica, nastalo iz onodobne „mode“ uzimanja prezimena (imena) iz dalekih i slavnih rimskih vremena. Ukoliko je to tako, vjerojatno je prezime obitelji nastalo od pokrajine Baetice u današnjoj Španjolskoj /Andaluziji. Zbog sličnog naziva, obitelj Beticca stavlja u svoj obiteljski grb i biljku bethoniku.

Obitelj u 16.st. dobiva u Veroni plemićki naslov. Osim toga dodijeljen im je i veliki posjed u Istri, na području današnje Betige kraj Barbarige (od tuda naravno i naziv same Betige). Prvi put je obitelj spomenuta u Vodnjanu u matičnim knjigama 1559. godine, dok je posljednji član obitelji u Vodnjanu umro 1867. godine.

Njihova vodnjanska priča ne započinje odmah naseljavanjem palače Bettica već borave u drugim vodnjanskim palačama, neke obnavljaju, a na njima i danas postoji grb ove obitelji. Tek naknadno postaju vlasnici gotičke palače.

U drugoj polovici 19.st. te početkom 20.st. ova lijepa zgrada doživljava promjene vlasnika, ali i sve moguće i nemoguće pregradnje, etažiranja stanova, prenamjenu prostoru u prizemlju. Lako moguće da je u kakvoj predizbornoj godini i ovdje legalizirana bespravna gradnja.

Prvi dašak spasa palači daje potomak obitelji Bettica, Alberto Bettica iz Torina. U doba Italije (godine 1931.), Alberto stiže u Vodnjan na proslavu 600. godina od uspostave mletačke vlasti. Iduće godine Alberto uspijeva otkupiti dio zgrade, a kupoprodajni ugovor naznačuje da je zgrada postala zaštićenim spomenikom kulture.

Danas je u zgradi muzej.

swirl @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare