Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
nedjelja, ožujak 19, 2017



U blizini sela, na brežuljku Sv. Martina, u rimsko se doba nalazila vila rustika. Uz vilu otkriveni su i ostaci kružne građevine zidane suhozidom i pokrivene kamenim pločama, poput istarskih kažuna. Pretpostavlja se da je riječ o poganskom svetištu gdje su se prinosile žrtve božanstvima i palio krijes.

U blizini je otkriveno i starohrvatsko groblje.

Izvor: Tinjan i njegova prošlost, Enrico Depiera, Hrvoje Defar

Na slici: Tinjan

swirl @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 25, 2016

To je crkva Sv. Šimuna i Jude Tadeja. Sagrađena je sredinom 18.st. Gradnja je započela 1755. godine, u vrijeme župnika Ivana Šestana, a crkvu su kroz rabote izgradili sami tinjanci. Crkvu je posvetio godine 1798. biskup Ignazio Gajetan.

Crkva je u stilu kasnog baroka. Na njezinom pročelju nalaze se kipovi Majke Božje, Sv. Šimuna i Sv. Jude Tadeja. Kod kipa Majke Božje piše da je kip poklon dobročinitelja, a tekst pokraj druga dva kipa označuje dobročinitelje Imonica Checcha i Mattea Depiera.

Crkva je jednobrodna, a stilom podsjeća na crkve u Žminju i u Sv. Petru u Šumi.

Crkva ima vrlo vrijedan inventar. Posebnost crkve je i zvonik koji svojim stilom odudara od ostalih istarskih zvonika.

Zvona za crkvu nabavljena su još 1755. godine kada je počela njezina gradnja. No burna povijest i ovdje je micala zvona. Za ratne potrebe zvona su prvi put maknuta u I svjetskom ratu (vraćena su 1923.), a isto se desilo i 1941. godine kada je uzeto najveće zvono, dva manja iz crkvice Sv. Križa te maleno zvonce za polaznike vjeronauka.

Crkvica Sv. Križa romanička je crkvica na Kalvariji. Sama Kalvarija podignuta je 1894. Crkvica ima polukružnu apsidu, a na zidovima su se nalazili glagoljaški grafiti koji su kasnijim obnovama nestali. Restaurirana je 1892. godine.

Od 1700. u Tinjanu postoji Kazamara, zgrada u kojoj su živjeli tinjanski kapelani i učitelji. Zgrada je sagrađena 1552., a potpuno pregrađena 1852. Obnovljena je 1974. godine.

Izvor: Tinjan i njegova prošlost, Enrico Depiera, Hrvoje Defar

 

Sretni blagdani!

swirl @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 14, 2013

Kako mi je iz nekog, samo blogeru poznatog razloga, malo prije nestao s bloga tekst iz listopada 2006. o Juri Grandi, ponavljam isti upis od prije 6 godina. 

Imamo i mi našeg Vlada Tepeša. Izvornu priču o najpoznatijem i najstarijem po imenu zabilježenom evropskom vampiru, prvi je zapisao slovenski putopisac Johan Weikard Valvasor u svom čuvenom, na hrvatskom jeziku u knjizi još uvijek nepubliciranom, djelu "Slava vojvodine Kranjske" (izvorni naslov je "Die Ehre des Herzogthums Krein", a knjiga je prvi put objavljena 1689. godine). 

Neobična, čak i stravična zgoda, bilježi Valvasor pripovijedanja mještana Kringe, zbila se 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha. Naime, 16 godina prije tog događaja umro je i pokopan na mjesnome groblju jedan od rođenih Križanaca imenom Jure Grando. Nedugo nakon pokopa pokojnik se počeo ukazivati mještanima, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća. 

Da iza te pojave stoje zle sile, mještani su postali svjesni nakon što bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala, nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. I njegova se udovica žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da ju pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Pokojni Jure Grando postao je prava napast za selo a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu. 

Tako je jednog dana župan Miho Radetić okupio "grupu srčanih ljudi" i poveo ih na groblje s namjerom da iskopaju Jurino tijelo te da ga probodu glogovim kolcem i okončaju razdoblje straha i terora. Devetero mještana je noseći baklje i raspelo došlo do groblja, otvorilo ga, i zaprepastilo se vidjevši da je pokojnikovo lice rumeno, štoviše, da im se smije. Preplašena devetorica brzo se razbježala no župan Miho ih je opet sakupio i poveo natrag do groba. Duhovnik kojeg je župan Radetić pozvao progovorio je nad otvorenim grobom držeći raspelo: "Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira" - nastavio je s nekim, piše Valvasor, egzorcističkim formulama, a "sablasti su pritom navrle suze na oči". 

Zatim su mrtvom tijelu pokušali "protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu" ali im to nije polazilo za rukom: od "tvrdog trbuha" kolac se neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu; mrtvac je na to kriknuo a grob se napunio krvlju. "Časna gospoda egzekutori" su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira: utvara Jure Granda nije se više pojavljivala.

Fotografija: stara fotografija iz Kringe

swirl @ 13:07 |Komentiraj | Komentari: 0

Kringa, malo mjesto u Istri, nadaleko je poznato po vampiru, Juri Grandu (link). Priču je zapisao Johann Weichard Valvasor 1689. godine. Po ovoj verziji, definitivan obračun s pokojnim Grandom dešavao se 1672. godine, prethodilo mu je teroriziranje stanovnika Kringe koje je trajalo 16 godina od Grandove smrti.

No postoji i jedna potpuno drugačija verzija koja se u Kringi prenosi s koljena na koljeno, a koja nudi potpuno drugačije tumačenje tadašnjih nemilih događaja.

Po ovoj priči Jure Grando ne da nije bio vampir nego je bio pošten i vrijedan čovjek kojega je zadesila vrlo tužna sudbina. Bio je klesar, živio je na Grandovoj stanciji,a bio je zaljubljen u Rosu.

Po tadašnjim običajima postojalo je jedno izuzetno odvratno pravilo „jus primae noctis“ (pravo prve bračne noći) na kojeg sam do sada nailazila nekoliko puta čitajući o prošlosti. Naime, po ovome „pravilu“ na razdjevičenje nevjeste imao je pravo gospodar imanja, a Kringom su gospodarili pavlini iz Svetog Petra u Šumi.

Ova priča govori kako se pavlinima usprotivio Grando, ne želeći da redovnici iskoriste pravo prve bračne noći i unesreće i Rosu i njega. Pavlini su se pobojali da će Grandov primjer povući za sobom i druge stanovnike Kringe te su naredili županu Mihi Radetiću da ga ubije. No, udarac krampom samo je onesvijestio Juru. Dok je izgledalo da je mrtav, ljudi su ga pokopali, a kada je došao k svijesti počeo je zazivati pomoć iz groba. A tada? Tada su ga župan Radetić i pavlinski redovnik Juraj proglasili štrigunom te otvorili grob, odrubili mu glavu i obezglavljenog ponovno zatrpali zemljom. Na taj su način izvršili naređenje pavlina, ali i onemogućili da Jure ispriča što se stvarno dogodilo.

Kako se ubijeni i samoubojice nisu smjeli pokapati na groblju nego van njega, Jure Grando je pokopan van ondašnjeg groblja. Danas bi njegovo mjesto ukapanja bilo, vjeruje se, pod kamenom stazom koja se nalazi iza crkve prema današnjem groblju u Kringi.

Ukoliko je ova verzija ispravna postavlja se pitanje zašto je Valvasor zabilježio upravo „vampirsku“ verziju? No u tom bi slučaju obrazloženje bilo poprilično logično. Vjerojatno su mu takvu verziju ispričali oni kojima je odgovarala, a ukoliko su do njega došle i neke sumnje, možda je zabilježio upravo takvu verziju kako bi, i sam pobožan, prikrio ulogu crkve u ubojstvu.

I opet, ukoliko bi nevinost Jure Granda ikad bila dokazana, bi li on bio prva žrtva crkve? Bi li on bio jedini primjer manipuliranja vjernicima? Ne bi. Nismo li upravo posljednjih dana (mjeseci) svjedoci manipulacije?

Izvor: Franina i Jurina 2013.

swirl @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 23, 2012

Svako mjesto ima svoje legende. Neke od njih vezane su uz velike događaje i ljude od značaja, dok su neke vezane za male ljude i događaje koji nisu obilježili povijest, ali su obilježili život nekog drugog doba.

Tako je na području Motovuna u legendu ušao i Rade. Rade je bio rodom iz Tinjana, a bio je štracer negdje tridesetih godina 20.st. Štraceri su kupovali stare štrace, krpe od pamuka ili vune koje se više nisu koristile, a prodavali bi ih najviše na području Trsta ili Pule za daljnju preradu u tekstilnoj industriji.

Rade je bio izrazito visok čovjek, imao je crnu bradu, a u uhu naušnicu u obliku žira. Kada je ulazio u selo vikao bi „Mali Rade štrace bere“. Je li taj „mali“ značio da se tim poslom bavio još kao dijete ili je pak riječ o šali s obzirom na njegovu visinu – nitko nije znao. No uz Radu su bile vezane priče koje su prepričavali mnogi. Tako se pričalo da je Rade još 1929. dobio veliki novac na lutriji, ali ga je spiskao na razne načine, među kojima je bilo i putovanje vlakom od Pazina do Pule kada je za sebe iznajmio cijeli putnički vagon. Pričalo se za Radu da je i bez toga „ležao na lovi“ jer da je bio vrlo iskusan štracer.

Nije Rade jedini. Sjećam se da je u selo na Ćićariji gdje je živjela obitelj moga tate dolazio jedan čovjek koji je krpao gume od bicikla. Dolazio je, a kako drugačije nego... na biciklu, a i on i bicikl bili su puni guma i njegovih „alata“. No ni on nije dolazio u tišini. Njegov dolazak bio bi popraćen pjesmom na talijanskom jeziku, njegovim bučnim šalama.... a tada su se oko njega svi brzo skupili sa svojim biciklima i gumama koje bi Tonino popravljao.

Izvor: Žuti kruh (Just Ivetac)

Na slici: Motovun

swirl @ 16:34 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 11, 2011

Crtica ima puno i previše, no ipak nisam odolila pa ću izdvojiti tri.

Prva je usmena predaja o dolasku austrijskog cara Franje Josipa I u Sv. Petar u Šumi. Ovo je bilo planirano zaustavljanje na carevom putu do Pule. Naravno da su ga svi značajniji ljudi ovoga kraja morali dočekati u špaliru, pa su se tako u mnoštvu našli i braća Šime i Ivan Defar iz Tinjana. Šime Defar bio je tinjanski župan. Kada je bio u prilici obratiti se caru, umjesto kurtoazije Šime Defar pitao je kada će Pazin dobiti gimnaziju. Car mu je odgovorio da gimnazija u Pazinu već postoji, no Šime Defar je odgovorio „Da, Veličanstvo, ali njemačka“ misleći na potrebu za otvaranjem hrvatske gimnazije. Ljudi s koljena na koljeno prenose priču kako je car, ljut i uvrijeđen, odbio pružiti ruku Defaru.

Druga je priča o ženskom ustanku.

Nakon pobjede fašizma u Italiji, život pod Italijom u Istri bio je nemoguć. Italija je na sve moguće načina zatirala sve hrvatsko, a uz to je izmišljala poreze na sve i svašta ne bi li stanovnike Istre opelješila na sve moguće načine (svaka sličnost sa trenutnom situacijom u Hrvatskoj je valjda slučajna).

Godine 1931. na čelu Tinjana bio je župan iz Južne Italije, dakle tuđin koji je dodatno komplicirao život domaćim ljudima. Dana 21. studenog 1931. oko 200 tinjanskih žena pobunilo se protiv njega i njegove vlasti. U pomoć De Rezenu priskočili su karabinjeri, a zatim je došlo pojačanje karabinjera iz Pazina. Žene su rastjerali, a one odlučnije zatvorili su u vojarnu. Na to se i opet okupio velik broj žena koje su opkolile vojarnu i tražile puštanje zatvorenica na slobodu. Dan poslije broj žena dodatno je povećan dolaskom žena iz Kringe i Svetog Petra u Šumi. Na koncu je zatvoreno 18 žena, smještene su prvo u zatvor u Pazinu, pa su preseljene u Pulu. Sve su osuđene na tri mjeseca zatvora te uvjetno na pet godina, ali je omraženi De Rezeno smijenjen i na njegovo je mjesto postavljen domaći čovjek.

Treća je priča vezana uz 19.st. kada su Tinjanštinu poharale epidemije malarije, kuge i kolere. Ljudi su ostajali u kućama, zatvorenih vrata i prozora i palili smrekovinu nadajuć se da će ih to obraniti od smrti koja je harala svuda okolo. Masovno su pili domaću rakiju koju su zvali „Ocat od sedam lopova“. Rakija je napravljena po receptu iz 17.st., recept je sačuvan i nalazi se u kolekciji obitelji Depiera. Nadam se da će Tinjanština znati iskoristiti ovaj recept star nekoliko stoljeća kako bi dolazak turista bio obogaćen još jednom pričom, a možda i ponekom degustacijom i kupnjom „Octa od sedam lopova“.

Izvor: Tinjan i njegova prošlost, Enrico Depiera, Hrvoje Defar

swirl @ 21:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 26, 2011

Najpoznatija legenda vezana uz Tinjan je ona o načinu biranja župana, gdje je odlučujuću ulogu u biranju župana imala – buha (link). No postoje i druge priče vezane uz ovaj stol i ulogu ljudi koji su oko njega sjedali, raspravljali i donosili odluke, a slične su priče vezane i uz niz drugih istarskih gradića i njihovu prošlost.

Svi glavari tinjanskih obitelji jednom godišnje odlučivali su o narodnoj vlasti u Tinjanu. Župansku vlast činila su dva suca i 10 staraca. Oni su se obično sastajali na Sveta Tri Kralja. Na ovom okupljanju bili su i kandidati tinjanske samouprave. Ime svakog kandidata bilo je prozvano, a tada je jedan član komisije s prutom dotičnog kandidata urezivao svaki glas za dotičnog kandidata. Pobjednici u naravno bili oni s najvećom podrškom birača, dakle s najviže ureza u prut.

Rijetko se dešavalo da je neki član bio izabran doživotno, a ne na godinu dana. Tako je 1637. godine župan Ivan Prelac bio predložen caru Ferdinandu za doživotnog župana.

Ovako izabrana samouprava sastajala se jednom tjedno, obično u ponedjeljak. Okupljali su se na misi, a zatim bi sjeli pod tinjanske ladonje i donosili odluke, kažnjavali prijestupnike, obavještavali stanovnike o novim uredbama, sudili, pomagali potrebitima...

Kod ozbiljnijih problema umjesto pod ladonjama vijećalo se u crkvi. Postojala je i lođa, a imala je tri ulaza. Nikada ulazi u lođe nisu imali vrata jer se „pravda ne smije zatvarati“.

Župan je bio oslobođen plaćanja desetine, nekih drugih poreza, učešća u rabotama (link). Njegova je funkcija bila časna i svi su ga stanovnici izuzetno poštovali, a poštovanje nije prestajalo prestankom mandata.

Prvi se župani spominju već u 11.st.

Jedna od kazni prijestupnika bila je vezanje na stup srama. I Tinjan je imao svoj stup srama. Prijestupnici su se obično vezivali na stup u vrijeme kada ih je mogao vidjeti najveći broj stanovnika, dakle u nedjelju kada su svi odlazili na nedeljnu misu.

Izvor: Tinjan i njegova prošlost, Enrico Depiera, Hrvoje Defar

swirl @ 13:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, listopad 11, 2008
Imamo i mi našeg Vlada Tepeša

Izvornu priču o najpoznatijem i najstarijem po imenu zabilježenom evropskom vampiru, prvi je zapisao slovenski putopisac Johan Weikard Valvasor u svom čuvenom, na hrvatskom jeziku u knjizi još uvijek nepubliciranom, djelu "Slava vojvodine Kranjske" (izvorni naslov je "Die Ehre des Herzogthums Krein", a knjiga je prvi put objavljena 1689. godine)

Neobična, čak i stravična zgoda, bilježi Valvasor pripovijedanja mještana Kringe, zbila se 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha. Naime, 16 godina prije tog događaja umro je i pokopan na mjesnome groblju jedan od rođenih Križanaca imenom Jure Grando. Nedugo nakon pokopa pokojnik se počeo ukazivati mještanima, viđali su njegovu utvaru kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća.

Da iza te pojave stoje zle sile, mještani su postali svjesni nakon što bi u kućama na koje je utvara Jure Granda kucala, nakon nekoliko dana netko naprasno preminuo. I njegova se udovica žalila seoskom glavaru Mihi Radetiću da ju pokojni muž često noću posjećuje, maltretira, čak i siluje. Pokojni Jure Grando postao je prava napast za selo a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu.

Tako je jednog dana župan Miho Radetić okupio "grupu srčanih ljudi" i poveo ih na groblje s namjerom da iskopaju Jurino tijelo te da ga probodu glogovim kolcem i okončaju razdoblje straha i terora. Devetero mještana je noseći baklje i raspelo došlo do groblja, otvorilo ga, i zaprepastilo se vidjevši da je pokojnikovo lice rumeno, štoviše, da im se smije. Preplašena devetorica brzo se razbježala no župan Miho ih je opet sakupio i poveo natrag do groba. Duhovnik kojeg je župan Radetić pozvao progovorio je nad otvorenim grobom držeći raspelo: "Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira" - nastavio je s nekim, piše Valvasor, egzorcističkim formulama, a "sablasti su pritom navrle suze na oči".

Zatim su mrtvom tijelu pokušali "protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu" ali im to nije polazilo za rukom: od "tvrdog trbuha" kolac se neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu; mrtvac je na to kriknuo a grob se napunio krvlju. "Časna gospoda egzekutori" su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira: utvara Jure Granda nije se više pojavljivala.

Neka mi oproste autori svih mogućih tekstova o Istri čije će se riječi naći na mom blogu.

A želite li znati još i više o vampiru iz  Kringe, kliknite na link. Ili posjetite kafić "Vampiri" u Kringi. Možda je bolje da se naoružate glogovim kolcem i češnjakom oko vrata.




swirl @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 31, 2008
Manje poznata tradicija Tinjanštine jesu pleteničari. Muškarci svoju kosu nisu skraćivali nego su je pleli u bogate pletenice. Ako bi nosili na glavi šešir pletenicu bi ovili oko šešira i ponosno pokazivali svoju pletenicu. Posljednji pleteničari umrli su negdje oko 1900. godine.
Prvi koji je odrezao svoju pletenicu u Tinjanu bio je Martin Oplanić, za Uskrs poprilično daleke 1862. godine. Njegov potez bio je posljedicom oklade s prijateljem. Stigavši na misu bez pletenice, točnije obrijane glave, naišao je na poprilično žestoku javnu osudu. Kako je završila misa, na izlazu iz crkve Tinjanci su svoje «mišljenje» izrazili pljuvanjem Oplanića koji je, sav popljuvan i ljut, na koncu rekao da će vrlo skoro doći dani kada će i ostali Tinjanci skidati svoje pletenice i naušnice. 
I tako je predskazao ono što se vrlo brzo počelo dešavati.
Ovu usmenu predaju s područja Tinjanštine zabilježio je Ive Rudan u knjizi «Istarskim raskrižjima» izašloj 1967. godine.
swirl @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 31, 2008
I ovu priču dugujemo Valvasoru, a govori o otmici žena iz Tinjana i okolice.
Priča se vjerojatno tiče i mjesta Žbandaj u blizini Tinjana. Izgleda da je Žbandaj bio nezdravo mjesto pa su se u okolici raspredale priče o ljudima koji brzu umiru. Posljedica – svi su nekako nastojali izbjeći ovo mjesto i to u širokom luku. I to je razlog zašto tadašnji žbandajci nisu mogli naći žene. Pa su našli drugu «metodu».
Po nekoliko njih odlazilo bi na sajmove ili vrebalo neke druge prigode, našlo ženu koja im je djelovala «po njihovom ćefu» i... otelo jadnu ženu. Ženu bi doveli u svoje selo gdje bi je organizator otmice (obično i jedan od otimača) oženio.
Ovakve metode su lagano nestale početkom 19.st. kada su doneseni zakoni s rigoroznim kaznama za ovakve i slične postupke.
(većina mojih tekstića o Tinjanu nastala je nakon čitanja knjige «Tinjan i njegova prošlost» Enrico Depiera, Hrvoje Defar) 
swirl @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 30, 2008
 
Oko Tinjana bio je prokopan jarak, a preko jarka vodila su u grad jedna jedina vrata i pokretni most. Danas nema niti vrata niti jarka, ali se ulica iza nekadašnjih vrata i danas zove «Na mostu» (slika gore desno). U njoj je obnovljena najstarija kuća Tinjana (na slici gore lijevo), iz 1442. godine. Od najstarijih zidina ostali su samo temelji, dok su samo segmenti zidina iz 14. još djelomično sačuvani.
Nekada je i Tinjan imao ložu. Ispred nje bio je tinjanski «Stup srama». Ulica «Geto» uglavnom je bila nastanjena obrtnicima, stražarima, trgovcima. Za obranu grada glavni je bio kaštelan, smješten u kaštelu, a imao je ulogu nadgledanja straže i tvrđava.
Malo ljudi zna da je je negdje u 15.st. izgrađen i podzemni dio Tinjana. Podzemni hodnici povezivali su sve važnije djelove naselja, a izlaz im je bio na strmini prema Dragi. Jedan podzemni otkriven je slučajno, sedamdesetih godina 20.st. kada se po Tinjanu kopao rov za smještaj električnih kabela.
Prošećite Tinjanom. Na nizu kuća upisane su godine gradnje pa ćete ostati iznenađeni. Svako toliko vidjeti ćete na pročeljima starih kuća i simbole njihovih starih vlasnika, najvjerojatnije pokoji kosirić i slično jer je Tinjan bio poznat po svojim kovačima. Pokraj crkve nalazi se kuća Depiero,  iz 17. st, proširena u 19.st. Naići ćete i na u kamenu uklesanu glavu Atile koji se često pojavljuje u istarskim legendama.
swirl @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 29, 2008
Godine 1680. Valvasor dolazi u Tinjan. Osim slike koja je sačuvana, i po kojoj možemo suditi o izgledu Tinjana u to doba, iza njega ostaje i zapis o 12 crkvi i crkvica. Od toga 3 su bile unutar zidina, 4 van zidina, ali u Tinjanu, dok je 5 u bližoj okolici. Većim dijelom tih crkvica danas nema. Sačuvala se jedino crkvica Sv. Križa na Kalvariji. Postoji zapis koji spominje kako su u njoj glagoljaški zapisi, ali su se na žalost u obnovama koje su islijedile zapisi izgubljeni.
Jedna je crkva bila na mjestu danas poznate tinjanske «Konobe» (Sv. Antun Padovanski). Današnja se župna crkva počela graditi 1755. za vrijeme župnika Ivana Šestana. Prema zakonu o rabotama (nešto slično radnim akcijama iz socijalizma) gradili su je dobrovoljno stanovnici Tinjana. Građena je u stilu kasnog baroka i vrlo je slična crkvi u Žminju i u Svetom Petru u Šumi (link). Tinjan je poznat i po svojem zvoniku koji se radio kada i župna crkva. Poprilično se razlikuje od uobičajenih istarskih zvonika.
 
swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 28, 2008
Vjerojatno povijest Tinjana započinje oko 1500 godina p.n.e. Zapadno od Tinjana otkrivena je prethistorijska grobnica (tumul), a na brežuljku Sv. Špete gradina iz 1000 p.n.e.
U rimsko doba ovdje je prolazila prometnica (Decumanus) koja je spajala Poreč sa Starim Pazinom. Područje Tinjana dano je rimskom vojniku i po njegovom imenu područje je prozvano Attinianum. U nekoliko navrata u 20.st. istraživani su ostaci vjerojatno njegove vile (vila rustica). 
Od «Attinianum» ime se nekoliko puta pomalo mijenja, dok ga Slaveni nisu prozvali Tinjanom. 
Od 14.st. Tinjan pripada Pazinskoj grofoviji. U nekoliko navrata tinjanci pljačkaju mletačka pogranična područja i, zbog jedne takve očito neslavne pljačke dolazi do rušenja gradskih zidina (nema veze – poslije su ponovno obnovljene i Tinjan postaje jednim od najutvrđenijih gradića Pazinske grofovije).
Dakle, povijest priča kako je 1341. godine grupica tinjanaca vođenih nekim Bertoldom uhvaćena u pljački. Godine 1344. mlečani zbog toga (hmmmm je li zbog toga ili ne vrag će ga znati) napadaju Tinjan i uspjevaju zarobiti grofa Alberta. Albert je dvije godine osuđen na veslanje na galiji, a potom pristaje na «mir» s Venecijom pristavši i na rušenje gradskih bedema.
Inače, zajedno s Gračišćem u srednjem vijeku Tinjan spada u najbogatija mjesta Istre. Gradom je proglašen 1578.
swirl @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 20, 2007
Nekada je Tinjan bio poznat po mnogobrojnim kovačima. I danas u okolici ima desetak kovača koji 28. listopada, na blagdan Šimunju, imaju natjecanje čiji je kosir najljepši. 
Od 2006. godine Tinjan se proglasio Općinom istarskog pršuta. Prije nekoliko tjedana sam čitala u novinama kako istarski pršut postaje brand, te lagano sustiže (ako već i nije prestigao) naširoko poznat dalmatinski pršut. Današnji Tinjan ima nekoliko registriranih pršutana (link na post o istarskom pršutu). 

swirl @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2007
Kringa je danas najpoznatija po vampiru iz Kringe (link na post). U središtu mjesta je crkva Sv. Petra i Pavla iz 1787., a na trgu ispred crkve su dvije šterne. Jedna se zvala »učiteljska» jer su iz nje vadili vodu samo učitelji (nekada se učiteljsko zvanje znalo cijeniti), dok je druga bila za druge stanovnike Kringe. Na mjestu Kringe život je počeo u davna vremena kada je ovdje nastalo pretpovijesno naselje. Naselje je postojalo i u antičko doba. U najstarijim kućama naselja (kojih je danas vrlo malo) još se mogu naći ugrađeni kameni blokovi s antičkim natpisima. Mada danas od zidina Kringe nije ostalo ništa, po crtežu Valvasora iz 17.st. može se zaključiti da je srednjovjekovna Kringa imala bedeme.
Poput Tinjana i Kringa je nekoć birala svog župana.
I kako to već biva u Istri, mjesto od par kuća i barem dvije tri crkvice. Dakle, Kringa nije iznimka. 


  
Slike s lijeva na desno: župna crkva, crkvica na groblju, crkvica malo dalje od Učiteljske šterne
swirl @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 31, 2007
U hladu istarskih ladonja krojila se povijest, odmaralo se od napornog rada u polju, ljubovalo se, mrzilo, organizirala su se pučka slavlja....
Što je ladonja? Ono što u Primorju zovu koprivić, a ima i niz drugih naziva. Stablo iz porodice brijestova, može narasti do 25 metara, neki tvrde da može živjeti i više od 600 godina. Ispod izrazito raskošne krošnje idealno je mjesto za smještaj klupa, što su od davnine i radili u Istri. Pretpostavlja se da je istarski naziv «ladonja» nastao zbog hlada (lada).
U hladu ladonja, po starim zapisima, dogovaralo se dok je nastajao «Istarski razvod» (link) u Kringi i Raklju. I županijski je stol u Tinjanu pod krošnjom ladonja.
 
O Tinjanskom stolu i načinu biranja župana postoji i legenda. Legenda kaže kako se u malu rupicu u sredini stola stavljala buha. I upravo je buha odlučivala koji će od ljudi oko stola postati novi župan. Kandidati za župana svoje su velike brade stavljali na stol i čekali čiju će bradu "posjetiti" buha. Onaj tko se prvi počešao – postao je župan.
Eto, nisu samo ladonje, nego i buhe, krojile istarsku povijest.
Tinjanski stol
swirl @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 8, 2006

I dok su veći gradovi imali vijećnice (npr. Pula), manje sredine teško da su mogle imati cijelu zgradu za sastančenje. Nešto veća mjesta imala su lože (Boljun, Hum, Oprtalj (ima predivnu  renoviranu ložu), Svetvinčenat,...) u selima se zasjedalo pod ladonjama (negdje ga zovu i koprivić, stablo lijepe, široke krošnje). Tinjan ima pod ladonjom kameni stol sa stolicama na kojima su sjedili vijećnici i rješavali probleme Tinjana. 
(moji mali komentar - Zašto je Vlada jučer sastančila u Poreču, mogla je pod kojom ladonjom?)



swirl @ 20:25 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare